O autoru
Nadan Filipović je rođen u Sarajevu gdje je i studirao prirodne nauke i hemiju, profesor na Fakultetu u Banja Luci do izbijanja posljednjeg rata na Balkanu, danas živi u Perthu, Autralija; bavi se istraživačkim radom, obajvljuje romane i pripovijetke.
Fido
Naša kćerka i zet su otišli na godišnji odmor u Hrvatsku i Španiju i nama ostavili njihovog, u stvari našeg cuku Fidela, kojeg smo zvali nadimkom Fido. Čudna je sva priča o tom psu kojeg je naša kćerka “usvojila” u lokalnom RSPCA (Royal Society for the Prevention of Cruelty to Animals), 2005. godine. Pričala nam je o tome. Bila je već u braku preko tri godine, ali nikako da njih dvoje dobiju dijete, a nas dvoje starih unuku ili unuka. Odjednom je dobila neodoljivu potrebu, ne da kupi psa u pet shop-u, već da usvoji nekog psa sirotana. Helem, prošetala je pored kafeza sa psima koji su skakali po rešetkama “zatvora”, mahali repom, lajali i uglavnom pokazivali znake radosti i šarmiranja. Samo jedan mali pas je ležao u svom kafezu, sklupčan, guzom okrenut njenom pogledu. Upitala je ženu koja joj je bila vodič od čega boluje taj pas, na što joj je ova odgovorila da je on (mješanac Shih Tzu – Malteser) nađen napušten negdje na ulici i da su pregledi pokazali da ima izrazito slabo srce, pa su odlučili da ga sutradan uspavaju, da se ne pati ni on, ni oni. Kćerka je zamolila da joj dadnu kaiš da provoda tog bolesnog psa, na kojeg se ne samo sažalila, već odmah I odlučila da baš njega povede kući. Cuko je išao uz nju kao neki osuđenik na smrt koga prije letalne injekcije zadnji put vodaju zatvorskim dvorištem. Naša kćerka je napokon izjavila da ne želi nikog drugog nego upravo tog psa, nakon čega je “profesionalka” počela da je energično odvraća. Tvrdila je da pas neće živjeti ni par mjeseci i da je bolje da uzme nekog koji ima uredan zdravstveni karton. Naša kćerka se, mešutim, “začorila” i potpisala sve papire, uredno platila sve troškove koje je RSPCA imao, ukrcala cuku u auto i odvela ga kući.
Ona i zet su mu nadjeli ime Fidel, a ja sam ga prvi počeo zvati Fido, na što se je brzo navikao i odazivao se veselo mašući repom. Na Fidel se ne bi ni trznuo. Očigledno mu se nadimak Fido više sviđao.
Otkako je taj bolesni pas sa dijagnozom teške srčane mane došao u njihovu kuću, kao da je neko kišom sreće posuo njihove živote. Zet je odmah našao odličan posao, kćerka je s najboljim ocjenama polagala ispit za ispitom na fakultetu, i dok si udario dlanom o dlan, zatrudnjela, rodila sina, super povoljno prodala s mužem stančić u kojem su živjeli, kupili jako lijepu i novu kuću veoma povoljno, ma šta da vam pričam više, ali moram, rodi se i drugi sin, ona završi fakultet s najboljim ocjenama, poče da radi doktorat iz medicine i uspješno ga odbrani u Melbourne-u, dobi specijalizaciju, položi najteže ispite i skoro dođe do kraja specijalizacije.
Da li je sve to bila slučajnost, da li nešto drugo, pojma nemam, ali, premda nisam religiozan, mislim da je ipak “ono drugo” što je mnogo, mnogo više od naših sposobnosti poimanja i shvaćanja.
“Srčani bolesnik” je k´o tane trčao uz stepenice i niz stepenice, igrao se s našim unucima koji su ga “razvlačili” kao igračku, uvijek je bio oko stola kad bi se jelo, te je tako šarmantno kibicirao i mahao repom – pa ko mu ne bi dao pokoji slasni komadić sa sofre.
Svake godine su išli na godišnji odmor u Evropu, a dosta su putovali i po Australiji. Gdje će Fidu ostaviti? Pa zna se! Sa starim Nadanom i Didom, Nadanovim cukom - dedukom od skoro četrnaest ljeta. Po pasjim godinama Metuzalem! I svaki put je bilo sve u redu, mada je bilo zahmetli prilikom izvođenja pasa u šetnju. Naš stari Dido ima teški artritis, pa jedva hoda, a “srčani bolesnik” Fido uvijek fura k´o tane. Šanse nema da ih zajedno izvedem, već jednog po jednog i to po pet puta dnevno.
Zapitat će se neko – pa zašto, brate si mi dragi, pet puta dnevno?
Eeeee…. ja bih tom “pitcu” - mudraliji odgovorio da kako sam sve stariji imam sve više razumijevanja za stare cuke, jer i oni imaju problema sa prostatom, pa moraju češće piškiti… Malo podignu zadnju nogicu, i zalljevaju čoškove i drveće kap po kap, ali njima, staracima, zauhar.
Ostavili su ga i ove godine. Međutim, to nije bio onaj Fido kakvog poznajemo preko deset godina. Vuče se po kući podvijena repa. Jede vrlo malo, a inače je bio pravi poguzija i džomba. I šta radi? Po vas cijeli dan leži na prostirci kod vrata i bulji u ono mliječno, neprozirno staklo, a kad začuje moju ženu da dolazi i otključava vrata, počne skakati i radosno lajati. Kad shvati da ipka nema njegove “familije” , razočaran legne s njuškom na zemlji i čeka li čeka.
Od prije nekoliko dana počeo je da odbija da izađe u šetnju, a jako je volio da se istrči po parku i obavi svoje potrebe. Zbog njega sam uvijek nosio po tri-četiri “žute kese“ da sve to pokupim, kako jeste red. Stavim mu kaiš, a on ispruži i prednje i zadnje šape, i kao magnet se zalijepi za pod. Kažem supruzi: Odoh ga ponijeti do parka. U parku ga pustim s lanca, a on napravi desetak, dvadesetak lijenih koraka, popiški se, uradi i ono drugo, ja pokupim sve, pa ga opet uzmem u naramak. Noseći ga, osjećam pod rukom da mu srce nepravilno radi, a počesto i veoma brzo, kao u slučajevima prave tahikardije. Čim uđemo u kuću, on ponovo legne kod vrata i čeka li čeka, a njih nema li nema. Treba da se vrate u subotu uvečer, trećeg septembra, ali ko će to Fidi objasniti.
Odjednom prestaje I da jede, jedva da napravi par koraka po kući, podvijenog repa, sjedne preda me i počne da zuri u mene. Uzmem ga u krilo pa ga mazim, a kad mu rukom pređem preko očiju – mokri mi dlanovi. Fidi liju suze, ne jauče, ne cvili, samo me gleda i plače.
Naš Dido leži na svom krevetu – ne miče se, kao da zna da mu je jaran loše.
Moja supruga odveze Fidu veterinaru , koji ga zadrža u bolnici. Javiše ujutro da su punkcijom izvukli skoro pola litre vode koja mu se skupila oko srca. Dovela ga je sutradan ujutro, ali njegovo stanje je još gore. Samo leži kod vrata i plače. Stavim ga opet u krilo, mazim, milujem, prilijepio se uz mene, a suza suzu goni. Samo se povrečeno trzne kad čuje zvuk vrata ili auta vani, ali začas shvati da to nije njegova familija, tužno uzdahne I nastavi da mi leži u krilu.
Tog jutra, 31. 8. 2016, Fido jedva diše. Nema dvojbe da mu se voda ponovo nakupila oko srca. Šta da radimo? Pošaljemo poruku kćerki, koja mi poručuje da ne žalimo pare i da ga ponovo nosimo veterinaru u bolnicu, želja im je da oni barem još jednom vide živog.
Moja supruga odluči da ga ponovo void u bolnicu.
Fido me gleda, a pogled mu pin duboke tuge zbog vječnog rastanka. Suze idu njemu, suze krenuše meni - što da krijem. Zagrlim ga još 5-6 minuta, milujem ga, dok me supruga požuruje. Nikad nisam pomislio da ću poljubiti psa, ali predosjećajući da ga više neću vidjeti, poljubih ga u tjeme i on zavrti repićem.
Vrijeme se oteglo. Kad sam konačno čuo da auto ulazi u garažu i kad se moja supruga pojavila, bila je sva uplakana. I bez Fide!
-Je li?
-Jeste – kroz grcanje mi odvrati.
Kasnije, kad se malo sirila, rekla mi ju je veterinary odmah obavijetio da se ničemu ne nada, nikakve ni teoretske šanse da ga održe u životu još tri dana, jer je došlo do potpune dekompenzacije srca i da je bolje da ga uspavaju. Jedina šansa da ga “njegovi“ vide još u životu bila bi ako bi se pojavili sutradan, ali ostaviti ga tri dana da se muči, bila bi to prevelika patnja.
U trenutku kad ga je moja supruga napuštala, zacvilio je i pokušao da se istrge iz ruku tehničarke koja ga je hitro svezala kaišom.
Javili su nam ubrzo da je naš Fido otišao u bolji svijet bez bola, bez daljeg mučenja, ali su mu suzice i dalje išle kad je umirao. Vjerovatno je umro s golemom tugom na bolesnom srdacu što nije vidio svoje “boys” s kojim se po cijeli dan igrao, kao ni gazde koji su ga prije desetak godina usvojili, a prognoza je bila – maksimalno tri mjeseca.
Ne zamjerite mi na ovoj priči. Što sam više poznavao Fidu i Didu, to sam sve više cijenio pse, a sve manje ljude.
|
|
