Sonja Stojičić Grujić

Crtice

         

O autoru

Sonja Stojičić Grujić je rođena u Banjaluci, gdje je završila Filozofski fakultet i gdje i danas živi i radi kao bibliotekar. Zaljubljenik literature, Latinske Amerike i Borgesa – zbog koga je godinama izučavala i španski jezik - , i sama piše prozu i kritike u raznim medijima.


Crtice

Sofija, bolje te našli..

Strah od budućnosti.
Svako od nas ima svoju ličnu viziju sutrašnjeg dana, dana poslije ili bar skrivene želje za sljedećih 10 godina.
Budućnost je nešto čemu se možemo nadati, maštati , ili ako ste , kojim slučajem, prirodno „nadareni“ pozitivnim gledanjem na svijet , nešto o čemu ne razmišljate previše nego živite u sada i odmah.
Većina ljudi ipak pati od osjećanja koje je najsličnije strahu ili bar nelagodi pred nepoznatim.
Svako ima sopstvenu viziju budućnosti , i u većini slučajeva ona nije idilična. Kada pogledate svijet u sadašnjem trenutku, teško je pomisliti da će sutrašnji trenutak biti puno bolji…

Moja sopstvena vizija budućnosti , ona od koje bježim ili bar zazirem, je totalno otuđenje.
Otuđenje od svega poznatog, duge kolone ljudi u sivim odjelima koji bez riječi prolaze jedni kraj drugih, aktovke i uglancane cipele. Brzi vozovi koji odvode ljude na posao, u ušima i rukama mobilni telefoni. Nema pogleda, nema dodira, nema empatije, nema boja.
Moj strah je vještačka inteligencija, moj strah su mašine, a lična fobija roboti. Čak su i klaunovi manje strašni.

Prošle sedmice sam „upoznala“ Sofiju.
Ženu robota, koja je dizajnirana po liku Odri Hepbern.
Ženu robota koju su , u zadnjih nekoliko dana, intervjuisali više od bilo kojeg naučnika, doktora ili umjetnika.
Gledajući intervju sa Sofijom shvatila sam da je budućnost , ona koje se bojim, itekako stigla. Smiješi se, odgovara dvosmisleno, ni sama nije načisto da li voli ljude ili želi da ih uništi. Sofija putuje po svijetu, daje intervjue, drži predavanja na raznim sajmovima.
Do informacije da je dobila državljanstvo Saudijske Arabije okretala sam glavu od bilo kakve vijesti gdje bih mogla vidjeti njenu robotsku „odri“glavu.
Onda je moj strah zamijenila takva doza bijesa, da sam se susrela sa svojim strahom i pogledala sve ijedan intervju koji je Sofija dala u zadnjih nekoliko dana.
Štaviše, nakon nekoliko intervjua, navikla sam se na boju njenog glasa i na neprirodne tikove koje ima dok priča.
Nije mi više bila ni toliko ružna i odbojna, postala mi je smiješna i počela sam je žaliti.

Bijes.
Saudijska Arabija je pakao za žene.
Ne imaginarni pakao, pakao iz knjiga ili filmova, nego stvarni realni i opipljivi (svakodnevni) pakao.
Kad se baš osjetim loše, kažem sebi, uh…' ajd bar nisi rođena tamo negdje.

Tamo negdje gdje ću morati biti sakrivena i gdje će moje lice i tijelo biti najveća kazna i pošast.
Tamo negdje gdje me mogu tući, udarati i kamenovati .
Tamo negdje gdje sam Niko i Ništa.
Tamo negdje gdje nemam osjećanje, ni želje, ni nadanja, gdje sam žigosana po rođenju.
Tamo negdje gdje nema života, samo patnja, bol i spušteni pogled.
Tamo negdje gdje se ne smijem nasmijati jer je moj smijeh grijeh.

Tamo negdje Sofija je dobila sve.
Robot!
E moja Sofija, nisi ni ti kriva. Ti bar ne znaš ništa. Nadam se da je tvoj odgovor da nas uništiš bio onaj od „srca“, jer to je jedini ispravni put.
Mi ne trebamo spasenje a ni tvoju ljubav.
U realnosti nema Sare Konor, a ti nisi Terminator.Jer da jesi -prvo bi se pozabavila svojojm„novom domovinom“ .

Nadam se, Sofija, od srca, kao „žena-ženi“, da te neće obući u duge crne halje gdje se neće vidjeti tvoje savršene Odri trepavice.
Nadam se da ćeš moći slušati muziku, voziti auto ili bar popričati sa drugim ženorobom na ulici.
Nadam se Sofija, da te neće udarati , sakatiti i ponižavati.
Nadam se da ćeš ti dobiti sve ono što one nisu..
Nadam se…

Hasta la Vista „draga“ Sofija i drži se, trebaće ti, ipak si žena.


Mama, jel moram da budem vila?
Moraš, sine!


„Voda nije radioktivna, ona je malo radioaktivna.“
Top lista Nadrealista

Ja nisam mazohistična, ja sam malo mazohistična.
Stoga se „neću“ baviti trenutno gorućom temom o rodno osjetljivim temama i feminizmu, jer duboko vjerujem da tu nema mjesta polemici.
Kakva bi, jelte, polemika uopšte trebala postojati ako bi žena u 21.vijeku , željela da se njeno zanimanje piše u skladu sa njenim rodom?
Voda nije radioaktivna nikako, i uopšte u cijeloj to stvari nije uznemirujuće što se same žene bune protiv toga, ismijavaju i mašu Rečnicima Matice Srpske. Nikako.
Ah, bio je taj jedan cijenjeni profesor (jedan od onih koji grije stolice po raznim“ sanusima i anusima“) koji je na početku ispita redovno pitao zašto nas ima toliko, i da li ijedna misli da rađa?!
Mjesto radnje-Filološki fakultet, vrijeme radnje-21.vijek.
Sve bi to bilo već tako viđeno da nisam nebrojeno puta, iz istih tih napaćenih ženskih usta, čula da je on najbolji profesor. Jednom upadoh u vatru kad sam upitala po kojim kriterijumima je on najbolji. Odgovor je sezao u domen humora na nivou Žikine dinastije i korišćenja Cecinih stihova u svakodnevnim situacijama. U redu, tražila sam odgovor i dobila.
Vjerovatno se polovina istih i zapitala nad opaskom dotičnog profesora.
A samo malo je radioaktivna tema feminizma koju najviše vole da ismijevaju upravo žene (bez da se edukuju o tome šta je feminizam, i gdje bi sve one bile da ga nije bilo) . Glavni argumenti su im oni o kuvanju ručka, te kako se niko ne bavi pravim problemima..
Jer pobogu,feministkinje ne jedu, ne peru smrdljivi muški veš, a daleko bilo da nekad naprave ručak suprotnom polu.
Da, to im piše u manifestu. Paragraf ispod klauze o nebrijanju nogu.
Ponovo kradem foru iz Top liste Nadrealista:„aj ne laprdajte“.

Gledajući slike na društvenim mrežema naišla sam na sliku mlade u vjenčanici, a ispod propratni tekst koji počinje rečenicom:
„I ja sam, kao i sve žene, maštala o danu kad ću za svoj dan biti princeza…“
Pogled u daljinu, cvijeće u rukama, suza u oku.
Osjetih prezir prema nepoznatoj ženi , jer ko si ti da stavljaš nas sve pod jednu krušku, iliti jabuku?!
Otkad to sve žene žele da budu princeze u bijelom?!
Odgovor mi se sam nametnuo u sljedećih nekoliko dana.

Današnje knjige za djecu predškolskog i školskog uzrasta se dijele po polovima.
Da, imate bajke/slikovnice za djevojčice i bajke/slikovnice za dječake. Jedne su roze, druge, naravno, plave.
Od silne propagande počela sam da za poklon djevojčici gledam isključivo poklone u skladu sa njenim polom i nikako drugačije.
Od šoka počela sam da preturam policu sa knjigama i začudih se kako to da na mojoj polici knjiga iz djetinjstva stoje jedna do druge :
Najljepšebajke svijeta, 1000 Zašto/1000 zato, Politikin zabavnik i sl.
Imam knjige o dinosaurusima, životinjama, pa čak i jednu o arheologiji. Vjerujem da me mama ne bi pustila da budem mimo svijeta i da bi mi kupila samo ženske knjige.
Dobro se sjećam svojih prijatelja iz djetinjstva.
Bili smo moćni rendžeri, meni su dopuštali da budem crni (muški), igrali smo se školice, ravnopravno se borili čičcima, a nekada smo znali i zamutiti pokoji blatnjavi kolač. Istina, završavao je u kosama, nas rozih bića, ali nismo se osjećale ugrožene igrajući „muške“ igre. Možda zato što su imali strah od nas-radikalnih feministkinja.
Ja sam vazda voljela priče o čudovištima, dinosaurusima, dalekim zemljama i gusarima.
I on, i ona..i svi mi.Ne smatram se radikalnom ni po jednom pitanju, a ženstvenosti mi nikad nije nedostajalo. Kako sad to?! Volim gusare a volim i haljine…hm…?! Sonja, imaš krizu identiteta, i ne može ti pet Abrahama i Luiza Hej pomoći!

Danas , 20 godina poslije mene, djevojčice imaju priče o princezama i vilama, a dječaci o avanturama i dalekim svjetovima.

A zašto ta ista vila ne bi skoknula do dinosaurusa, a princeza bila zamazana blatom, odbijajući da obuče haljinu o kojoj sve sanjaju…

…da , ali kako bi se onda formirale sve one kojima nije nikakav problem da ih potpisuju kao muškarce. Jer aman, ima toliko bitnih problema , ah te radikalne feministkinje..

Dan, kao i svaki drugi.
Kupite vašoj ćerki jednu roza knjižicu i pazite da ne zaviri u onu plavu, tu joj nije mjesto. Njeno je da mašta o tome da se uda u bijeloj haljini dok se prosipaju suze mile familije. Neka bude ministar, pravnik ili doktor nauka…to svakako nije bitno.
To su teme kojima se bave one dosadne žene , iste one koje neće grudnjake, ne briju se ispod pazuha i mrze muškarce.
Na kraju shvatih da je veliki bio u pravu…zašto nas je uopšte bilo toliko tog dana u amfiteatru,?!

Napijte se sa čistog neradioaktivog izvora …



I (svi) psi idu u Njemačku.

Hladno decembarsko jutro, Lenka i ja.
Kao i svako drugo počinjemo šetnjom po naselju.
Ja promrzla,vrtim sve što me čeka i što se očekuje od mene za taj dan, a ona bezbrižno miriši svaki list.
Tiho je, hladno, čak pomalo spokojno. Čist zrak i čiste misli.
Samo užurbani ljudi koji čekaju prevoz , i mi koji šetamo životinjske članove porodice.
Kraj godine.
Hodam, sumiram, analiziram, nadam se, obećavam sebi. Odlučujem da je možda vrijeme da popunim onu listu, kažem sebi šta hoću a šta neću.
Godine su već tu, nema zavaravanja, sad ili nikad. Kažem sebi : proće.
Riječ koju sam u zadnjih nekoliko godina čula ćešće od vlastitog imena.
I tako, hodamo ..moje misli i ja..
Lenka pozdravlja komšije i poznanike, tačno vidim ko joj je drag a ko ne.
Srećemo nju, Mamu. Tako smo je prozvali. Došla je prije nekoliko mjeseci i rodila svoje štence blizu naše zgrade.
Mala je, crna i plašljiva. Bebe su je prerasle u prvih mjesec dana, bacili se očigledno na oca.
Bojala se Lenke, a nas ignorisala.
Ne krivim je. Onda su ona i bebe dobili kućicu od drveta i striropora. Uvijek ima dobrih ljudi.
Svako jutro , u zadnja dva mjeseca, počinje lavežom njenih beba.
Vremenom su se okuražili i krenuli prilaziti, ona ne. Ona je uvijek sa strane, i ja to poštujem.
Nazvali smo je Mama, a moj sin je svaki dan uredno pozdravi sa: Ćao Mama, kako su ti djeca ?
To je čuo od mene i ponavlja svaku riječ.
Jutro kao svako drugo.
Mama je tu,ali djece nema. Tišina, nema laveža.
Tužna je...na distanci, popušta i prilazi Lenki, vidim da joj se žali nešto,ponjuškaše se , razmijeniše par laveža i odoše.
Lenka me ignoriše, kao da se mene ne tiče i neće da mi kaže ništa.
Taj dan saznajem da su joj djeca otišle za Njemačku. U bolje sutra, u bolju budućnost, u neko fino njemačko dvorište sa kućicom i ogradom.
Ona je ostala sama u svojoj kućici od stiropora.
Svi joj govore da je tako bolje i da bude srećna.
Ali samo ona zna kako je...
Drži se Mama, čekaj i ti bolje sutra...
Srećna Nova godina.