Andrej Brvnar

Naplavine

         

O autoru:
(Čačak, 1945) između ostalog, urednik i pisac radio-drama. Nakon što je diplomirao komparativnu književnost i italijanski jezik na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, 1973. godine se zaposlio u mariborskoj univerzitetskoj biblioteci, a 1989. je postao urednik u izdavačkoj kući Obzorja. Uz pisanje društvenokritičke i kasnije avangardne poezije, afirmisao se i kao koautor radio-drama (između ostalih, Slučaj, ki je meso postal, Lubenica). Knjige poezije: Slikanica (Maribor, 1969); Kdo je ubil Holoferna (Maribor, 1973); Pesmi (Maribor, 1975); Osemnajst pesmi plus dodatek (Ljubljana, 1979); Pesnitev o tem, kako je nastala neka pesniška zbirka (Ljubljana, 1981); Skrčka čez palico (Ljubljana, 1984); Pesnitve in pesmi (Maribor, 1990); Popoldan (Ljubljana,1996); Naplavine (Ljubljana, 2004). Tekstovi o pesniku: Kramberger, Marijan: Poezija kot erotika robustnosti; U: Brvar, Andrej: Skrčka čez palico (Ljubljana, 1984); Poniž, Denis: Esej o poeziji Andreja Brvarja. Vidi u: Dialogi 1993, br. 9; Pogovor z Andrejem Brvarjem, Vidi u: Nova revija 1998, br. 193; Brvar, Andrej: Andrej Brvar. Vidi u: Literatura, 2002., br. 135; Brvar, Andrej: Odzivi (Maribor, 2003); Vidali, Petra: Hoja za prividom. Vidi u: Naplavine (Ljubljana, 2004); Novak, Boris A.: Zven in pomen (Ljubljana, 2005) (Rasprave Filozofskog fakulteta).

 

O prevodiocu:
Josip Osti je rođen u Sarajevu gdje je bio učenik Prve gimnazije; diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; u rodnom gradu bio dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša, i godinama
bio Direktor međunarodne književne manifestacije Sarajevski Dani Poezije. Autor niza djela gotovo svih žanrova, posebno poetskih; preveo devedeset knjiga sa slovenačkog.
Njegove knjige su prevođene na mnoge evropske jezike.
Dobitnik je mnogih književnih nagrada.
Živi u Sloveniji kao slobodni umjetnik.

 

 

NAPLAVINE

Preveo
Josip Osti

 

PROLJETNA

Zemlja se raskriva, gola ispod snježnog pokrivača, narezana na brazde, po brazdama s teškoćom ide pas, pas prazni mjehur na kućnom uglu, psu landaraju uši, prasac spava s ušima preko očiju, na osojnoj strani snijeg i hlad, na prisojnoj zrak treperi i snijeg se miješa s blatom, s izdajničkim blatom, punim ispucalih stopa, u pukotinama blato i izgaženo lišće od ranije šetnje, lišće, zgnječeno snijegom, ispod snijega, koji se uliježe, smiješi se lopatica, bogzna čija, bogzna kad zaboravljena u dječjem igralištu s pijeskom, zemljište odahnjuje od zimskog grča, od grča zimske ugroženosti, a korijenje ispod površine zemljišta već draška sniježnica, ne možemo više izdržati, raspemo se iz grada, iz bijele prelazimo u oker, iz okera u zelenu, u prozirno zelenu, odasvud se čuje voda, sve opet prvi put, prvi leptir, prvi plućnjak, prve visibabe, obješene k zemlji, cica-maca, maca-cica, mačka žmirka u sunce, Vanda četka psa, smije se u šaku, Klemen peče palačinke, brusim stih i tuširam se, golub pristaje i isteže noge, puca krilima, pupoljci nabrekuju, grane su pune pupoljaka, grane, životni prostor ptica … Najednom je previše, previše svega … Sve je u parovima, žene crvene u obrazima od čekinjastih brkova, od bodljikavih brada, udaraju peticama po pločniku, glatke po grudima i stomacima, glatke od dlanova i usana, ne znam sanjam li ili je stvarno, dok gledam kroz probeharalu trešnju u nebo, trešnja u cvatu mrmori u ljubavnoj igri s pčelama, kesten, gostoljubivi krčmar, nisko se naginje nad prekrivene stolove, bor svojom grivom huči, topola je sama, sama, ukočena i visoka … Najednom je previše, previše svega … Htio bih, ali najednom ne znam, kako od svega toga sastaviti pjesmu.

 

OČEVI I SINOVI

Za Klemena

Kada mi očevi idemo sa sinovima u šetnju, u bližu ili dalju okolicu, prvo ih nosimo krkače. Hvataju nas za kosu i uši, držimo ih za sićušne nježne gležnjeve i uživamo  u njihovoj slatkoj težini koja se njiše. A jednog dana postanu preteški i previše nemirni, neprestano nas petama udaraju u grudi, zato ih spustimo na put, na tvrdu, utabanu zemlju, na klimave, klecave noge i tako se onda zaustavljamo i osvrćemo, zovemo ih i podstičemo dok tapkaju u sve većoj udaljenosti, dok idu ustrajno i ravnomjerno, u udaljenosti koja se više uopće ne mijenja, dok nam se u znoju lica svojega nastoje približiti, kako bi nas dostigli, dok iznenada iznenađeni ne postanemo svjesni da koračaju usporedo s nama, rame uz rame, odmorni i svježi. I obradujemo se jedan drugom i tapšemo se i mašemo rukama, zbijamo šale i razgovaramo, povjerljivi i opušteni od bliskosti, a i potom još uvijek povjerljivi i opušteni, a ujedno sve više zlovoljni, zlovoljni što sve češće odmiču naprijed: »Kamo tako jurimo?«, provali iz nas, kad nam zlovolja preraste u ljutnju. »Pa ne žuri se! U šetnji smo!« Začuđeni se osvrnu, nasmiješe se zbunjeni i već se trude usporiti korak kako bi ga strpljivom pažnjom potpuno uskladili s nama. Ali uzalud. Čim im se pažnja ponovno razveže u spontanost, počne ih opet nositi naprijed, naprijed, naprijed. Naposljetku zbog tog nismo više uopće zlovoljni, naposljetku zbog tog nismo više uopće ljuti, naposljetku gledamo za njima, preznojeni i zadihani, kako se dugim koracima, brzim koracima sve više udaljavaju, kako duboko nagnuti nad put i dalje guraju uzbrdo, kako se tamo gore, među bodljikavim borovim zelenilom polako uspravljaju, kao što se polako izravnava brdo.

 

TA USTRAJNA, GUSTA KIŠA

Sinoć, kad sam se vraćao od zubara i nepoznati s cigaretom me zaustavio i zamolio za vatru, već je padala. Sred noći, kad sam oteturao do zahoda i putem se zgrozio nad razvalinom svog lica u ogledalu, još uvijek je padala. Ujutro, kad sam u spavaćoj sobi otvorio prozore i susjed prekoputa već gimnasticirao na balkonu, još uvijek je padala. Sad, kad strojnim uljem podmazujem baglame vrata, a juha na štednjaku ishlapljuje, još uvijek pada, pada … Kakvu prljavštinu, kakve grehote, kakve strahote strašne spira sa svijeta ta ustrajna, gusta kiša?

 

NIZVODNO PORED POTOKA

I preko brvna sam išao po snijegu, po dubokoj, slabo ugaženoj prtini, koja me je zanosila i klizila mi ispod nogu, a onda me je svo vrijeme uporno pratio s desna. Svo vrijeme mi je punio uši svojim žuboravim mnogoglasjem, usklađenim poput zupčanika u satnom mehanizmu, dok se odbijao o obale i udarao sad u lijevu sad u desnu, pjeneči se skupljao u virovima, iz vira u vir prelijevao poput kakvog vrućeg čaja iz šalice u šalicu, potapljao se na dno svojih vlastitih dubina, pipao radoznalo ispod sustava korijenja, mutno poglédao kroz monokle priobalnog leda, podvijao se ispod oborenih debala, ispod nanosa granja, kore i lišća od prijašnje jeseni, odslikavao napete, duboko savijene grane nad sobom, grane koje su strpljivo nosile snijeg, deblje deblji, tanje tanji, spletao se u jednu jedinu masivnu pletenicu, rasplitao se u pojedinačne brzace, u pojedinačne brze vodice, koje rado pokreću dječje mliniće, oblijevao zasnježene pješčane sprudove i šljunak sa bijelim kapama, kao lud se premetao, poskakivao u samim šesnaestinkama, poplesujući vrtložio se i pljuskao i špricao oko sebe poput kakvog mladog mokrog psa … Zapravo ne znam kad su mi misli na ovo i ono tako sasvim napunile glavu da sam ga izgubio iz vida i sluha. Kad sam se najzad ponovo sastavio, što znači kad sam sām iznenada ponovno progledao i čuo, u isti mah sam stao kao ukopan. Gdje je, zaboga, gdje je sad usklađeno, mnogoglasno žuborenje?, tjeskobno mi je sinulo. Gdje odbijanje i udaranje o obale? Gdje prelijevanje? Gdje odslikavanje i pljuskanje i špricanje? U gluhoj tišini se desno širila samo kompaktna glatka ledena ploča i smrznuti snijeg se na njoj iskrio skroz dolje do betonske brane.