Jasna Šamić

Abeceda

         

O autoru:
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmansnog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost i nagrade Gauchez-Philippot za 2014.

 

ABECEDA

A/ Aleksandrijski kvartet. Knjiga koju sam davno čitala , koja je govorila o iščezlom Orijentu, a i dalje mirisala na Hiljadu i jednu noć, knjiga koja mi je otkrila Aleksandriju, i koja je prilično uticala da odem u taj grad, i uopšte u Egipat, zaljubim se u bogove (posebno Isis plavih krila), susretnem se s misterijom hramova, razmišljam o Sfingi, naučim hijeroglife. “Aleksandrijski kvartet” je knjiga koju sam ponovo pokušala pročitati kada se klalo po Bosni, ali nisam mogla, jer je bila izgubila moć Aladinove lampe, iako me i dalje sjećala, zbog imena, na Aleksandrijsku biblioteku, a ona, na Sarajevsku biblioteku, u kojoj je spaljena prošlost zemlje i grada u kome sam rođena, u kome se od pamtivijeka doticao, u jednoj tački, leteći ćilim iz Hiljadu i jedne noci sa “Novembrom” Alfonsa Muche, češkog umjetnika iz Pariza , između ostalog autora frizeva Bosanskog paviljona, na Izložbi 1900. Aleksandrija, kao i Ambis, kao i Anatema, kao i Aleluja i Amen, svemu zatrtom , i po svemu sudeći prokletom.

B/ Banalnost, koja je uvijek: Istina, i suprotnost od : Bach. Bach - jedan od najvećih muzičara i onaj koga najviše volim svirati, iako Beethoven ostaje moja najveća ljubav, između ostalog i zato jer je romantik. To je ono što je prezreno danas, kad vlada “Loft story”: praznina što se širi tv-planetama svijeta, većom brzinom od kuge.

C/ Cioran. Jer je bio jedan od rijetkih slavnih neslavoljubivih pisaca/filozofa, i prezirao sve mondeno. Filozof koji ne filozofira, i koji se istovremeno čita i kao poezija i kao roman, koji se na spisateljskim sjedeljkama i koktelima osjećao kao na seoskoj sahrani, zapanjen što je Becket “dopustio sebi to poniženje umjetnika : primiti Nobelovu nagradu”. Bio je od onih vjećnih stranaca, ne samo u zemlji i gradu u kome je živio, nego i u zemlji iz koje je potekao, velik i nevjerovatan, naravno ne samo zato što je usvojio tudji jezik kao vlastiti, zaboravivši namjerno maternji.

Č/ Čekanje = nepodnošljivost. Čehov = jedna od mojih ljubavi: istinit, jednostavan, životan, čita se po stotinu puta i uvijek je nov, umiruje i uzbudjuje, pisac koji danas sigurno na Zapadu nikad ne bi bio objavljen, da je naš savremenik, autor što je u svemu vidio literaturu - život, jer je volio život – literaturu. “Ja sam duh. Svakih sto godina otvaram usta, i moj glas odzvanja u pustoši”, odzvanjaju još uvijek riječi Nine iz „Galeba“, dakako ni malo prazno. I još mnogo toga ima što se ovom prilikom ne može sročiti u dvije-tri riječi a da ne zvuči otrcano.

Ć/ Ciao. To je postao internacionalni pozdrav pri rastanku, podsjeća me gotovo redovito na Felinijevu zemlju , gdje Cine Cita više nikad neće moći , zbog carstva euro-dolara, ostvariti neku „La dolce vita“ ( Slatki život) ; došlo je doba da se definitvno kaže “ciao” velikoj umjetnosti ( velikim umjetnicima i velikim filmovima). A u Felinijevoj postojbini, Ciao znači i dobar dan i dovidjenja. Kao i u Sarajevu. Koja je tu veza?

D/ Delacroix. Moćne kičice, zaljubljen u Orijent i revoluciju ? Volim njegov paradoks. I njegovog Balthazara Castiglionea. I njegov Maroko, na isti način kao i njegovog Otela, i njegovu eteričnu Dezdemonu. Što se Diplomata tiče, cf. Z.

Dž/ Džentlemen. Gentleman.

Đ/ Đavo. Uvijek zanimljiviji od Anđela (ukoliko se držimo Rilkeove devize da je “svaki anđeo užasan i pogubeljan”), kao što je i pakao, ako postoji, sigurno zanimljiviji od raja: manje dosadan za muškarce, manje naporan za žene-hurije, koje će I “gore” služiti muškarcu. Volim đavoljeg Giakometija ( Đakometija) koji nije vajao , nego “kopirao svoje statue koje je prethodne vidio iza zatvorenih očiju”.

E/ Emma Bovary. Jer je ona Flaubertova i svaka žena. Za A. Glucksmanna, ona je isto što i Bin Ladin: nihilista i terorista. Koliko je to uvjerljivo? Može eventualno pomoći samo “Dostojevski na Manhatnu”( autor: A. Glucksmann).

F/ Francuska. Moja druga domovina u kojoj sve više boravim i sve manje ( od 1992) živim. Zemlja koja je donijela svjetlo: „Crveno i crno“, a danas nudi u glavnom sivo, još češće crno: Houelbecque-a, i fekaličnu literaturu, voajerizam u zagrljaju s egzibiocionizmom. (Houelbecque je dobio jednu značajnu medjunarodnu nagradu za književnost jer „na moderan način denuncira modernost“ - moderan način , to znači isprazno pisati o ispraznom, upotrebljavajući „slikovite“ izraze poput onih „jebao sam“, „posrao sam se“, „popišao sam se na nju“, itd.

G/ Gentleman - nešto od čega je ostalo samo čaša sa šampanjecem.

H/ Hirošima ljubavi moja. Knjiga, koja već naslovom sugerira na grad –simbol jedne od najvećih ljudskih tragedija. Jedna od najpoetičnijih knjiga o antipoetskom. Bolja je iz svakog novog čitanja, iako nije ni roman ni pjesma, nego scenario, iste literarne snage kao i „Ljubavnik“ koji je egzotika bez egzotike. Što je više mrtva, i autorica gore pomentutih djela, M.Duras sve je stvarnija i sve življa.

I/ Inicijali. Invencija. To vjerovatno ne ide zajedno, ali mi se sviđa baš tako, zajedno. Inventivno izmisliti. To takođe ne ide zajedno. O invenciji, možda bi najbolje rekao opet Đakometi/ Giacometi: prepisati nešto iz glave, imitirati zamišljeno. U doba starih Osmana, Imitacija i Invencija bili su nešto vrlo blisko. Svaki Inventivan pjesnik, morao se pokazati kao Inventivan Imitator, dokaz za to bile su pjesme “Imitacije”.

J/ Jarbol. Voljela bih u ovom času Jedriti Jahtom sa Jedrima, na pučini; iza mene - plavo, ispred mene - plavo, iznad mene - plavo, ispod mene – plavo!

K/ Klanje. Teško ne sjećati se toga (klanja) što su neki nježno zvali « politikom ». Kafka/ kafkijanski, to je ono što je u Bosni uslijedilo nakon Klanja.

L/ Lawrence, David Herbert. Najsenzualniji pisac koji je na senzualan način raskrinkavao nepravde u svijetu. Autor najsenzualnije knjige, za razliku od “Lolite”, najnesenzualnije erotike.

Lj/ Ljubavnik lady Chatterley. Jedna od mojih najdražih knjiga, jednog od meni najdražih pisaca, D.H. Lawrence-a, koja se, čini mi se, shvata tek u tzv. zrelijem dobu.

M/ Mizantrop/Mišima. Nakon pročitane “Ispovijesti jedne maske”, sigurna sam da je mizantrop mnogo humaniji od filantropa ; Mizantrop ( Mišima) ubije sebe, a naši filantropi, pesnici, organiziraju masovna ubistva. M. se može čitati i kao Mitterrand, jedan od najgorih “filantropa”, odgovoran za žalosnu političku sudbinu današnje Francuske, za razaranja i masovna ubistva na Balkanu i Africi.

N/ Nabokov. Jedan od najvećih pisaca. Volim njegovu ironiju, sva njegova djela, osim onog kojom se proslavio: Lolita.

NJ/ Njemačka. Zemlja u kojoj se rodio Thomas Mann i Nacizam, koja je do te mjere “preispitala svoju savjest” i do te mjere postala pacifistička , da je se pomalo pribojavam.

O/ Opera: Maria Callas, za mene nenadmašna. Koju stalno slušam. Ali i Lovce na perle, od Bizea.

P/ Pariz: “Prijestonica pobačaja” ( H. Miller); moj drugi rodni grad.

R/ Racio/Ratio, Razum, Rezon za mene su manje važni od Rembrandta, njegove igre svjetla i sjenki. Sredinom 17. v. Rembrandt je načinio kroki Balthazara Castiglionea, prema Raffaellovom remek-djelu. Ovaj posljednji, otkrila sam kao dijete, u Louvru, a Rembrandtov kroki pomenitog grofa i pisca - 1990, na pijaci starih knjiga , kraj moje kuće, u Parizu.

S. Strasbourg= “Mozart” (ne Mozart). Mozart se zove voz koji me vodi cetvrtkom od Pariza do Srasbourga. Strasbourg = Muzej Bogorodice, prepun fascinantnih Ludih djevica, koje jako nalikuju na prostitutke, iz nekadašnje « Drine ».

Š/ Školjka. A to je i more, simbol Beskraja i Tajne; to je i perla, simbol Suštine Beskraja i Tajne; i Venus, koja se rađa iz školjke, za mene: simbol Botticellia i Ljepote.

T/ “Taština, taština , i samo taština!” ( Stendhal). Tannhäuser. Da su Wagnera Francuzi prihvatili prije dolaska nacizma, on bi ostao u Parizu i vjerovatno nikad ne bi postao Hitlerov “najveći kompozitor”.

U/ Ulysse. Od Jamesa Joyce-a. Moja prijateljica , Francuskinja kaže: “Sigurna sam da nikad niko nije do kraja pročitao to djelo, a svi uzvikuju - izvrsno! ” Ja često čitam dijelove iz “Ulyssa”, nikad ga ne pročitavsi do kraja, i uvijek kažem: izvrsno!

V/ Visconti. Venecija. Nedavno prolazim kraj videoteke na Grbavici i pitam prodavačicu : « Imate li Viscontija ?» Ona bulji u mene kao da sam pobjegla iz ludnice. Jedva otvara usta, pita : - A šta ti je to ? « Čitate li “Azru”?” odgovaram pitanjem, a kad ona klimne glavom, dodajem : « Saznaćete uskoro ». Visconti je najveći, ili jedan od najvećih svjetskih sineasta, izuzetne kulture i senzibiliteta, umjetnik koji je u stanju da snimi čovjeka ispod kože, društvo ispod kože, planetu ispod kože… Imam kasete svih njegovih filmova, osim “La bellissima”, koje više nema nigdje, ni u Parizu. Smrt u Veneciji gledam pet puta godišnje. Moj prijatelj, iz Strasbourga veli:”to je ta tvoja dekadentna strana!” Meni je drago, ukoliko to ima i dalekog eha sa Visconitjevom senzibilnošću. Jer dekadencija nema veze sa degenerisanošću (degenerisanost – ono što je danas uzelo monopol nad umjetnošću i u umjetnosti – mislim na zapadnu).

Z/ Zaratustra=Zoroastra= Zardušt – (ovo posljednje u originalu, na persijskom). “Tako je govorio Zaratustra” : dokaz da Istok i Zapad mogu zajedno, da filozof, pjesnik i bog mogu takodje zajedno. Dokaz da se može biti mizogen a ne biti ksenofob. Zweig, sve aktuelniji: “Svaki dan konstatiram; u toj ambivalentnoj, često zločinačkoj igri..., pobjedu ne odnose ljudi od duha i morala, nego profesionalni igrači, što ih nazivamo diplomatama, ti umjetnici vješte ruke, supljih riječi, i ledenih nerava“.

Ž/ Život, kao žal za životom. Život bez dogme, knjiga koju sam nedavno pročitala i tako otkrila do tada meni nepoznatog i ogromnog H. Sjenkijeviča. Za njega su “specijalisti” rekli da je velik, ali démodé. Volim sve što je démodé. A Životno. Kao žto je i Život bez dogme.

MOJE IME:
J/ Jao. To može bez komentara da se odnosi na sve što vidim i sto se dešava danas u svijetu. A može i Jasna, kao Jasna Poljana – postojbina jednog od najvećih pisaca, meni najdraćih, čije priče neprestano čitam ; i “Jasna”, kao Peta knjiga Aveste, o Fravašima. Često se u poeziji potpisujem sa Yasna Avesta.

A/ Antologijska. Antologijska scena iz filma o budjenju fašizma, “Prokleti – Sumrak Bogova”, od Luchina Viscontija, ona u kojoj sin siluje majku. Nikad niko ništa delikatnije niti moćnije nije do sada filmovano. Tako ja mislim.

S/ Sloboda.

N/ Opet Nabokov, zbog ironije. I “nemo profeta est in patria sua” , poslovica koja Nikad Nije bila tako Nezaobilazna, Nikad aktuelnija na Balkanu, Bosni, Sarajevu, kao danas.


S/ Shakespeare ( Otelo), i Šostakovič, ali i Šam = noć ,na perzijskom, što je etimologija mog imena (Jasna Šamic na francuskom: Claire de nuit = noćni sjaj).

A/ Aristokrata. Onaj što ne vidi razliku izmedju klošara i kralja. Visconti ( u filmu), Tolstoj (u literaturi), Mahler ( u muzici), itd.

M/ Mahler: Peta simpfonija. I Pjesma mrtvoj djeci, sto pjeva K. Ferier.

I/ Imortalité = Besmrtnost, svojstveno samo nekolicini umjetnika, nekolicini djela. (U to ne ubrajam Kunderin istoimeni roman).

Ć/ Ćuprija. Ali ne Na Drini …Nego ona sto je fascinirala i Lotija, Galata ćuprija (köprüsü), u Istanbulu, jednoj od najvećih čarolija na svijetu. Objavljeno u časopisu Azra