Predrag Finci

O gradu

         

O autoru:
Predrag Finci (Sarajevo, 1946.) bio redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu do 1993, na predmetu Estetika. Od 1993. živi i radi u Londonu kao slobodni pisac i gostujući istraživač na University
College London (UCL). Clan PEN BiH, Društvo pisaca BiH, i Exile Writers Ink (London). Autor velikog broja filozofskih djela.

 

 

O gradu

1.

Svako je svoj put. Svako svoj u sebi nosi. I ja. U sebi nosim onu samo moju, intimnu sliku puta koji prevalih, onog lunjanja po mog rodnom gradu i traženja pouzdanog pravca u svijetu. U sebi se još jednom osvrćem na put koji iza mene ostade. U sebi nosim sliku grada u kome sam rastao, odrastao, u kome sam se gradio i sebe izgradio. I kada se u njega, sada sve rjeđe, vratim osjećam se kao da sretoh staru ljubav s kojom ostadoše mnogi neporavnani računi. Ovaj drugi, u kome odavno živim, gledam, shvaćam i usvajam. A kao što to uvijek u gradskom životu biva, u ova dva grada mi je bilo sve vrlo slično i sve potpuno različito.

Postoje gradovi o kojima su nam pričali bajke, postoje gradovi o kojima i iz kojih su nam stizale priče, postoje i oni u kojima smo stvarali vlastite priče, koje pisac u slovu sačuva. Moj grad je moja unutarnja slika grada. Moj izbor mjesta opisuje mene samog.

(Cirriculum vitae je kratki životopis, „tok života“, kretanje u službi. Svaki CV je pravac. U njemu se opisuje razvoj osobe, njeno životno putovanje. A na njen životni i duhovni razvoj mnoga utječe i mjesto u kojoj je osoba rasla i odrasla. Pomislim: dvorište, park i stadion me naučiše igri, most drugoj strani, pogled na planinu me naučio velikom, cesta pravcu, horizont daljini, nebo beskraju... Granice moga svijeta su granice mene samog).

Grad ne može biti jednim pogledom obuhvaćen, ali može biti doživljen i mišljen i onda sklopljen u jednu sliku, u golemi mozaik. U doživljaju je nešto posebno (neki dojam, detalj, događaj itd.), a u mišljenju bi trebalo biti opće, koje ipak ne može reći što grad jest. Grad je slika, osjećaj, uspomena i saznanje, ukratko: iskustvo. Svako o intimnom ima svoju priču, pa je tako i u slučaju grada. Grad je za mene u potpunosti onaj grad koji znam i „poznajem“. On je moje iskustvo o gradu. Mi živimo i mislimo Sada, koje može biti zaborav porijekla naših ideja, ali u rekapitulaciji našeg iskustva nanovo prizivamo sve što smatramo bitnim, u što svakako spada i porijeklo naših ideja, pa i antropološki korijeni ideje grada i „stanovanja“. Moj grad je moja slika povijesti. Onaj prvi grad, najčešće rodni, postaje mjera za svaki drugi, osobni duhovni centar („...ako te zaboravim, o Jeruzaleme...“), a onaj drugi, u koji se osoba iseli ili u koji se naseli, postaje grad kada ga osoba duhovno, a ponajviše emocionalno obujmi i usvoji. Svaka usporedba je govor o sličnosti i razlici, a moguća je samo ako se uspoređuju stvari od iste vrste, što bi trebalo rezultirati shvaćanjem njihove specifičnosti. Za neka mjesta, u kojima nisam ni mogao biti, vezao sam se u misaonoj imaginaciji: za Atenu kao ishodište europske duhovnosti, za Utopiju kao težnju i čežnju te iste duhovnosti, za Auschvitz i Hiroshimu kao proizvod monstruozne „duhovnosti“ i sliku uništenja, za mjesto onoga što je uništeno i onoga koji je uništavao. O tim gradovima sam mislio. U onima u kojima sam živio prelazio sam uvijek istu putanju, obilazio ista mjesta, a i slične ljude upoznavao. U svakom sam gradu nastojao stvoriti „svoj grad“. I samo o tom, o „mom gradu“ mogu uistinu govoriti.

2.

(Immanuel Kant, koji nije putovao, a svijet je obišao, u svojoj Kritici čistog uma započinje poglavlje pod naslovom Transcendentalna teorija o elementima ovako: „Neka se saznanja inače odnose na predmete ma na koji način i pomoću ma kojih sredstava“ a način na koji se odnosi je opažanje, koje postoji samo ukoliko je predmet dan, što „potakne dušu na neki način“.

Na trenutak stavljam naglasak na riječ „potakne“: ono o čemu uopće mislimo i što je u nama i što u nama ostaje uvijek je ono što „potakne dušu na neki način“. Prostor je za Kanta nužna forma osjetilnosti i transcendentalni uvjet spoznaje, jer je nužna forma vanjskog opažaja, a vrijeme forma djelatnosti uobrazilje, koja je i forma unutrašnjeg opažaja. Ako su vrijeme i prostor apriorne forme, a ne proizvod našeg iskustva, ako su oni naši subjektivni uvjeti doživljavanja predmeta, onda je i samo naše iskustvo u njima „pripremljeno“, pa ono što mislimo da je neka „životna poduka“ zapravo je samo ono što smo nužno zatekli i usvojili, i zato nije sukladno nekoj nepobitnoj istini, a ni „apsolutnoj znanosti“, koja je također subjektivna, nego je samo pojava stvari, predodžba koju u nama stvar proizvodi, a ne sama stvar. Vidi se te i na jednostavnim primjerima, u opisivanju i sjećanju, u kojima je vrijeme ono što je (bilo neko) vrijeme, a prostor onakav kakav je (neki) prostor. Objektivno postojeće je onakvo kako ga subjektivno doživljavam. Mi naravno kao povijesna bića živimo vrijeme i prostor, pripadamo im kao što i oni nama pripadaju, ali su kao uvjeti egzistiranja za nas promjenjivi, a kao mišljeno idealno unutar koga se događa i promjena samog bića).

Nebesa, zemlja, svjetlo, tama... Sve što osoba iskusi, a pogotovo ono što duhovno susretne označi topos njenog bivanja. Svakome je prvo njegovo mjesto, a tek kasnije shvaća prostor, kao što mu je prvo njegovo doba, a tek potom počne razabirati što je vrijeme. Prostor mislimo kao „mjesto“ koje je promjenjivo, vremenito, povijesno. Mjesto je kao udomljenje „moje“ (unutrašnje), a kao okruženje „tuđe“ (vanjsko). Premda u domenu refleksije subjekt lako dokuči ograničenost mjesta naspram beskrajnosti prostora, mjesto je njegovom stanovniku u osobnom životu ipak „beskrajno“ i njegove granice shvati tek kada iz nekih (najčešće presudnih) egzistencijalnih ili misaonih razloga bude dovedeno u pitanje. Ali, prostor nije samo nešto vanjsko, nego kao usvojeni prostor, a potom kao mjesto vlastite tjelesnosti i iskustva Drugog postaje moj intimni, unutarnji prostor, iskustvo prostora i vlastite tjelesnosti, iskustvo vlastitosti. U susretu s mojim gradom susrećem sebe. Ja koji jesam suočavam se s onim koji i što sam bio, u čemu bih da ponovo sastavim napuklu cjelinu vlastitog života.

(Prije početka bih mogao zapisati: Atlantida je bila savršena zemlja, otok koga više nema, iskon kome se ne možemo vratiti. Atlantida je odsutno mjesto koje u putovanju sve više izmiče, a što je od njega putnik dalje ono mu postaje sve stvarnije. U enciklopedijama piše da Atlantidu spominje i Platon, ali da je taj otok davno uništen, da je prema predaji potonuo. Ono što u enciklopedijama ne piše je da je u Atlantidu bio mnogo puta u povijesti upisivan i uništeni san mnogih. Osobina mita je da se ponavlja. Osobina nesreće da je svaki puta kao da je prvi put).

Osobni osjećaj: U sjećanju ne kazujemo o onome što je bilo, nego što je za nas ono čega se sjećam, što ono sad jest. Vrijeme postoji samo kao vrijeme za mene, kao moje vrijeme, kao moj doživljaj, moja predodžba o vremenu. Kada to postane osjećaj vremena onda je ono jučer moguće kao nekad, čak davno, a ono davno kao jučer, kao sada. I prostor mi je ono što je za mene, ono kako se u njemu osjećam, pa je moje mjesto uistinu moje, pa „moje mjesto“ neću usporediti s onim kakvo je uistinu bilo, a pogotovo ne s onim kakvo je sada. U ovom „moje“ je rečeno da grad za mene nije skup objekata, da mi u njemu ništa nije samo prostor u pukom fizičkom smislu, jer ja u mom gradu živim i svoj grad živim. U bukvalnom i simboličkom smislu komuniciram sa svojim gradom. Grad je moje iskustvo Drugog i osobno iskustvo. A svijest o tome da je grad mjesto rođenja lako rađa posesivnost, neku ideju o „urođenom pravu“, o „prvenstvu“, o teritorijalnosti, što može rezultirati nepovjerenjem, pa čak i agresivnošću i netrpeljivošću prema svima koji se u grad naseliše.

Prepoznajem pejzaž ili drag predio, odnosno prepoznajem vlastito iskustvo o pejzažu/predjelu, kao što susrećem nešto ili nekog bliskog. U njemu su mi bliske kuće u koje nikada nisam ušao, nikog od njihovih stanara poznavao, u njemu mi je „sve poznato“. Slika predjela vremenom izblijedi, ali se vrati štimung predjela, vrati se kroz neku melodiju, neki miris, riječ... U svemu sam ponovo tu.

Mjesto, vrijeme, osoba... ne znači mnogo ako osoba nema prema njemu odnos, jer ništa nije sam po sebi. U refleksiju o njima mora biti uključena apercepcija (ad perceptio), shvaćanje, dovođenje do svijesti u kome Ja prati ovo transcendentalno jedinstvo svijesti, odnosno sve apercepcije. U mišljenju je uvijek osobno. U sjećanju se hodočasti minulo (A budući da su vrijeme i prostor u Kantovom poimanju subjektivne kategorije, onda sve vodi u agnosticizam: što smo spoznali samo subjektivno, nismo spoznali. Osim za sebe).

3.

Odiseja pamtimo kao putnika, iako je on od svega najviše želio biti povratnik. Pamtimo ga i po mjestima koja ga označiše, po Troji (Iliju) i Itaci; i za „prvog filozofa“, Thalesa, kažemo da je iz Mileta; i junaci vječnosti i mudraci pripadaju mjestu i domu, pa kako smrtnik ne bi? Moje mjesto je svakako bitno utjecalo na formiranje mog identiteta. U mjestu je porijeklo osobe. U filmu Hirošima, ljubavi moja Alaina Resnaisa junaci usvajaju imena svojih gradova kao svoja osobna imena, jer su ih dramatični događaji u njihovim gradovima trajno označili. I mi koji smo iz Sarajeva znamo što to znači, znamo da ljudi gotovo automatski naše sudbine dovode u vezu sa sudbinom našeg grada (Traumatični prošli događaj nikada ne postane prošlost).

4.

Kada osoba govori o gradu govori o konkretnom gradu. Opća mjesta označavaju osobine svakog grada, ali je svaki ono što je specifično njegovo. Mjesto je oznaka praznog sve dok u imenu mjesta ne postane ime onoga što mu i koji mu pripada. Sažetost apstraktne odredbe grada brzo potisne neiscrpna priča o konkretnom gradu. Ja sam zapravo znao ili bar mislio da dobro znam samo nekoliko gradova, i to su u pravilu bili oni čiji sam jezik i kulturu poznavao: Sarajevo i Travnik, Zagreb, Dubrovnik i Makarsku, Beograd, Pariz, Rim, Freiburg, Murnau, i napokon London. U svakom od ovih gradova sam često ili dugo bio, a u dva zapravo provedoh život, u Sarajevu i Londonu. U prvom se rodih, a postade mi uspomena, u drugi me usmjeri život, a postade mi dom. A i o njima mogu ponajviše o onome o čemu imam iskustvo, o onome što znam, o onome što je formiralo i odredilo moju predodžbu o gradu, o onome što je postalo moja mjera grada i što sam makar i nesvjesno tražio i u svakom drugom.

Imam dakle svoju, osobnu priču o dva grada (Pisac uvijek treba pisati o onome s čim može, hoće ili mora živjeti, o onome što je i u čemu je uistinu on sam). U opisu grada je iskazano stajalište o gradu, nužna interakcija između subjekta i objekta pisanja. U tome je na djelu i osobna arheologija sjećanja: „Tu je bilo tada... „. A tada nije samo na djelu neka blještava vanjskost, neka „estetika izgleda“, nego se iza fasade raspoznaje, upoznaje i zna i naličje grada.

Mjesto je urbis, mjesto je ethos. Tako je i u malom gradu, tako je i u global city. U mišljenju pojma Grad svako polazi od iskustva konkretnog Grada. Kada kažem grad mislim na pobrojane, jer o drugima imam samo turističke dojmove, koji su se u meni poredali u galeriji lijepih, a površnih impresija. O gradovima koje sam obilazio ponesoh vanjske slike. Uronih u one u kojima iskusih što je moj život. Gradovi koje čovjek posjećuje su prostor; oni u kojima živi vrijeme (U sjećanju napokon ovladamo i prostorom, ovladamo jer ono što je bilo vanjsko postane također unutarnje, o čemu je riječ i u Kantovoj transcendentalnoj estetici). Da nema onoga što znam i osjećam ne bih mogao napraviti točnu poredbu. Ne bih uvjerljivo, a ni s vjerom mogao ni hvaliti, ni kuditi.

5.

Svako svjedočenje je svjedočenje iz naknadne, drukčije situacije, iz „drugog života“. Svjedočenje je prisjećanje, a u sjećanju selektivnost (u pozitivnom ili negativnom smislu) idealizira sliku i čini uspomenu nalik umjetničkom djelu. Svako u sebi gaji i čuva mjeru vremena i sliku prostora. Svako je u svom prostoru u potrazi za svojom funkcijom i identitetom (Neosporno mi je važno što sam rođen i odrastao u gradu. Moja „druga priroda“ je gradska). Svako o drugim gradovima može da zna, ali samo svoj grad osjeća i poznaje. Stanovniku grada je prostor grada imenovan, potpuno personaliziran.

Grad je događaj grada. U psihološkom pogledu, grad je dojam o gradu. U mnoge sam gradove putovao, a mnoge sam, kao i ljude, zaboravio (Onomad gledao igru sjena na plafonu, osluškivao žamor, zvonki zvuk čaša i pribora za jelo. Kroz prozor je ulazio vlažan, topao zrak. Pred zoru utihnuše ljudi, a oglasiše se galebovi. U kojem mjestu je to bilo?). U novom gradu sam uvijek bio pomalo oprezan i svakako obazriv, u svom gradu sam osjećao bliskost s gradom. Hodao sam u gluho doba noći po „sumnjivim krajevima“ i osjećao se sigurnim. Znao sam „sviju“, a i kada nisam, znao sam kako se treba ponašati, što reći, kako i kada odgovoriti, a kada samo brzo proći... Znao sam pravila lokalnog ponašanja. U tuđim iskusih da je hotel često onaj za Balzacovog Čiču Gorioa, navikao se nijemo mimoilaziti s prolaznicima, biti ljubazno nezainteresiran za susjeda. Znao sam mnoge gradove, obišao mnoga mjesta, a samo sam jedno smatrao svojim. Ne toliko zato što sam se u njemu rodio (to i nije toliko važno), nego zato što sam u njemu odrastao (što je presudno), pa sam sve mislio da mi „prirodno“ pripada. Moj Grad: Onaj koji je bio moja java, a postao moj san, onaj u kome su se rađali moji snovi i razoriše moje jave. Onaj koji se pretvorio u priču i sliku. U pejzaž s ranom.

6.

Jesu li prvi putnici bili oni što ih Gospod protjera iz raja? Je li od početka putovanje vezano za prokletstvo, a gradovi za uništenje i rušenje? Povijest gradova bilježi Sodomu i Gomoru, Babilon, Troju, Atenu, Jerusalim..., bilježi pošast, uništenje, gradnju, mudrost, vjeru...., bilježi povijest svijeta. Davno sam i sam obilazio grad kao da je svijet, a onda, kada „redom pogibati stadoše ljudi“ (Ilijada, I, 10), kada „Strašno je rigala silu iz sebe žarkoga ognja“ (VI, 180), kada se zlo „nanizalo nà zlo posvùda“ (XVI, 111) i kada se mnoga majka „nȁplaka plača“ (XXIV, 613), krenuh u svijet ne bih li ponovo našao grad koji će biti „moj“.

7.

(Odrastao sam u kući u kojoj sam mogao pokucati na svaka vrata, a mnogo godina kasnije otišao nijemo iz kuće čije stanare upoznah tek za bombardiranja, u podrumu). U ovom putu kojim ponovo idem htio bih da još jednom poredam stvari, da sve vratim u svijet iz koga sve nastade, u ono Jedno, o kome Thales veli da je voda, u ono što je prvobitna osnova svega, pa i intimnog početka, u temelj koji mi ne pripada a potpuno je moj. U tome je tajna svakog života: da počinje i završava nigdje. U tome je čudo svakog putovanja, pa i onog presudnog, za koje ne znam ni kada poče, ni gdje će završiti. Koji misli da zna, ništa ne zna o dubljem porijeklu onoga što nazivamo životom i sudbinom.