Sande Dodevski

Veliki Mag Joge

         

O autoru:
Rodjen u s. Jačince – Kumanovo l947. godine. Nakon vojnopomorske škole , vanredno studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom i na Filozofskom fakultetu u Zadru, odsjek jugoslovenska književnost – filozofija.
Objavio zbirku kratkih priča »Kamen iz reke«. Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču, nagrade časopisa »Život«, lista »Pobjeda« i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu. Bavi se bibliotečkom djelatnošću i prevodilačkim radom. (Sa makedonskog na sve »novonastale« jezike i obrnuto.) Član Matice crnogorske.
Živi trenutno u Djenoviću.

 

Veliki Mag Joge
(Novela o beračima gljiva)


... Nastavak sretnih dana samo što nije bio uslijedio. Bio je kraj septembra ili možda već i početak oktobra, i još uvijek je trajao serijal rata, kada me je jednog dana Veliki Mag Joge pozvao u gljivarenje, da bi provjerio do koje sam mjere usavršio znanje o gljivama ...
Krenuvši sa nulte nadmorske visine i penjući se uz kamenjar na periferiji grada na morskoj obali, išao je ispred mene i sve vrijeme mu se u šaci nalazila neka mala silociba, koju prethodno bješe pokupio sa neke konjske ili magareće balege...
Noseći je pažljivo na dlanu ruke, svakog trenutka je zagledavao, dok je u jednom momentu nije naprasno pojeo, zadihano mi pričajući o nekakvom iznenadnom nestanku barkase u Zalivu – barkase, koja je prethodno kompletna bila podignuta u vazduhu iznad vode , i zakovitlana, a onda je netragom potonula na njegove oči!?
-Iza toga joj se samo prelomio jarbol i dio nadgradja oko komandnog mosta, a onda je sve to grunulo u more! – rekao mi je.
-I sve si to ti vidio?...
-Pa, da! Gledao sam je eno baš odande, sa onog ćuvika!
Nakon toga sam mu pokazao gusto ispisani list iz sveske u linijama (one od prvog do četvrtog razreda osnovne) – pokazao mu na tekst iz tog lista u kome se na polupismen i nevješt način reprodukovala borbena upotreba streljačkog odjeljenja u napadu...
-To je vjerovatno ispisivao neko od rezervista – pojasnih mu mogući izvor i autora, ali – suprotno mom očekivanju – taj ga papir uopšte nije zainteresovao. I dalje je pričao o nestanku broda i o skoro istovremenom padu bespilotne letilice, koju su, navodno, oborili naši artiljerci ... Letilica je pripadala NATO-paktu, a brod-barkasa je bila naša.
-To mu dodje kao neka osveta, šta li? – upitao sam ga. – Nešto slično kao ono: »milo za drago« ili kao »oko za oko , a zub za zub?...«
On me, medjutim , nije ni saslušao do kraja, već je opčinjen slikom potonuća broda pokušao da dočara sve pojedinosti. Otrčao je čak i do ćuvika saplićući se usput o nekakvo granje i udarajući u nevidljivi dio panja od presječene vrijesine koji je provirivao iz sasušene trave, a kada je stigao do kamenjara, ispružio je obije ruke u pravcu Zaliva:
-Eto, kažem ti, sve sam to baš odavde gledao..!
Bio sam zabezeknut. I, prvo što mi je u tom trenutku palo na pamet, bila je pomisao da on nije pri sebi. »Ne! – ubjedjivao sam sebe. On nije čitav!«
A bio je fin i dobar momak, i ja ga se – najblaže rečeno – uplaših!!! Samo sam pomislio: »O, Bože, pa zarem ja zaista posjedujem bilo koju od osobina da bih ličio na ludjaka, pa makar to bilo i samo u primislima?« ...
Zaustavio sam se u razmišljanju, umirio se i pokušao da se skoncentrišem. Za tako nešto mi nije bilo potrebno neko naročito dugo vrijeme. Znao sam šta je šta, ali sam što prije želio da se uvjerim u svoju postojanost . Pomislio sam kako bih radije pristao na sve drugo prije nego što bih poželio da drugujem sa otkačenošću, ali od te moje misli nije bilo nikakve koristi!
Veliki Mag Joge je srećom ubrzo napustio to područje – izbrisala mu se slika broda sa nekog njegovog ekrana. Promijenio je kanal!Ne znam je li to svjesno uradio, i ne znam kako je tu promjenu podnio , ali je u nastavku samo usiljeno ćutao. Imao sam utisak da je i dalje želio da priča o tom za njega dramatičnom dogadjaju, a ja strepio od toga i ponovo preispitivao samog sebe. Kakav je, pomišljao sam, još će me i natjerati da mu se pridružim u ludjaštvu!?...
Na žalost, čovjek nikada ne može znati s kim sve ima ili će imati posla!Doduše, nisam baš morao da ga slijedim u tom poslu, ali kako smo skupa krenuli u potragu za gljivama, nešto sam ipak morao da žrtvujem! Prepao sam se , medjutim, da mu je i poznavanje gljiva slične prirode, svejedno što ga je pratila reputacija vrsnog mikologa... No, makar sam se od toga lako mogao odbraniti: gledaću ih, braću ih, ali ne moram i da ih jedem!
Veliki Mag Joge (taj mu je nadimak dodijelio neko drugi) ubrzo izbi na čistinu platoa iza čempresove šume, uzvera se uz novi kamenjar i stiže do neke posne livadice prepune smeća od najlonskih kesa. Livadice, na kojoj je trava bila sasušena a njezin prostor dobro ogradjen i ušuškan kradenom žicom od strujnih dalekovoda, dračom, sparožinom i ko zna kakvim sve još ne trnjem!
U jednom njenom zakritom kutku ugledah čučnutog Jogu nad gljivama koje je već bio pronašao i koje su se vidjele iz daleka.
Kao u transu je kopao oko jedne od njih; nazirao mu se izmedju nogu svijetlocrvenkast ili kafenkast klobučić na osrednje visokom stručku, a cijela površina klobuka kao da je bila oblijepljena bjeličastim krpicama nalik na malena okca čipkaste zavjese od bijelog satena.
Kada sam zastao poviše njega, zadihan od kopanja, samome sebi reče: - Amanita spiza! Tigrica – prava pravcata Tigrica! – prinadodade prevod ne napuštajući svoju ushićenost.
- A da to nije možda Panterovka? – usudih se da mu protivriječim.
- Ne! To je prava pravcijata Tigrica... razlika izmedju nje i Panterovke je ogromna! A razlikuje se i od Biserke!
Dalje od toga nisam želio da idem.
On uskoro naidje i na Biserku, u istom onom čoporu gdje je rasla i Tigrica. I ta je Biserka zaista bila potpuno drugačija od Panterovke, štaviše razlika je bila uočljiva već i na prvi pogled.
Na moju sreću, u istoj šumici i samo nekoliko koraka dalje, ukazaše se pred nama i neke druge . Najprije prorijedjene i samotne Preslice (Amanita vaginata) – kako on reče da se zovu – a potom i čitava kolonija krasnica, skoro sve odreda iz reda Smrdača i šumskih Bljuvara. I sam njihov naziv je bio dovoljan da čovjeka odvrate od svake pomisli na jelo!
Sve me je to ipak malčice zagolicalo. Volio sam prirodu obožavajući je takoreći, a sve to zbog osjećaja samoće u njenoj beskrajnoj tišini koja kao da pulsira oko čovjeka...
To što sam u tom trenutku bio oprijedjeljen isključivo na gljive, nije mijenjalo suštinu. Uostalom, i gljive su bile njen sastavni dio, a i Veliki Mag Joge takodje, a bogami, skupa s njim i ja - šaljivo pecnuh sebe – i mi tog popodneva provedosmo dobar komad vremena zajedno!