O autoru:
Josip Osti je rođen u Sarajevu gdje je bio učenik Prve gimnazije; diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; u rodnom gradu bio dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša, i godinama
bio Direktor međunarodne književne manifestacije Sarajevski Dani Poezije. Autor niza djela gotovo svih žanrova, posebno poetskih; preveo devedeset knjiga sa slovenačkog.
Njegove knjige su prevođene na mnoge evropske jezike.
Dobitnik je mnogih književnih nagrada.
Živi u Sloveniji kao slobodni umjetnik.
DVOLIKA MISTIKA
(Jasna Šamić: MISTIKA I MISTIKA, Plima, Biblioteka Mistikos, Cetinje, 2010)
Pošto pisanje o knjigama najčešće nazivamo književnom kritikom, a za mene je to, mada sam dosad objavio velik broj tzv. književnokritičkih tekstova, prije svega, sugovorništvo s knjigom i autorom istodobno, pa i neka vrsta pisma njemu, bio živ ili ne, a, istodobno, i čitatelju, bilo da ju je već čitao ili će je tek čitati, ovoga puta sam svoje čitalačke dojmove o knjizi Jasne Šamić »Mistika i mistika« napisao doslovno u vidu pisma autoru. Njegovo objavljivanje omogućit će i drugima, jer smo svi manje ili više radoznali, posebno kada se radi o tuđim pismima, da, voajerski, povire u njega.
Prije toga da kažem da Jasnu Šamić poznajem i s njom prijateljujem više od trideset godina i o njoj, kao i o onome što je dosad napisala i objavila znam puno više, nego što piše u kratkoj biljšci o njoj na kraju te knjige, ali mi se čini, zbog onih koji budu to moje javno pismo njoj čitali, korisnim upoznati ih bar s onim što je u toj bilješci navedeno:
Jasna Šamić rođena je u Sarajevu, gdje je pohađala gimnaziju i muzičku školu (odsjek za klavir). Diplomirala je orijentalistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kojem je i magistrirala iz opšte lingvistike, a doktorat je odbranila na Sorboni u Parizu, iz sufizma i historije Bosne. Bila je vanredni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu do 1992.; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiu (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloc u Strasbourgu, te držala predavanja i učestvovala na naučnim skupovima na evropskim i američkim univerzitetima. Autorica je tridesetak knjiga različitih žanrova, prevodilac sa više evropskih i orijetnalnih jezika na bosanski, kao i sa osmansko-turskog i bosanskog (srpskohrvatskog) na francuski jezik. Autor je više filmova i pozorišnih predstava, urednik web časopisa Književna sehara (www. Balkan-sehara.com), piše na francuskom i bosanskom jeziku; živi u Parizu kao slobodni umjetnik. Dobitnica je nagrade Stendhal za književnost za 2008. godinu.
Draga Jasna,
Čestitam ti na knjizi o dvoznačnoj, dvolikoj mistici, Mistika i mistika, koju sam pročitao s velikim zanimanjem. I to dva puta. Ne samo zato što je tvoja, nego, prevashodno, zato što me sufijsko pjesništvo, o kojem u knjizi, uz ostalo, pa i ponajviše govoriš, zanima, a njegovo dublje razumijevanje podrazumijeva poznavanje islama, islamske kulture i civilizacije. Naravno dosad sam ga čitao bez toliko znanja koliko ga ti imaš o sufizmu, odnosno islamu i mnogo čemu drugom, čime si se godinama bavila, tako da sam, kao vječni učenik, čega se, usprkos godinama, ne stidim, pri čitanju knjige mnogo šta, za mene novog, saznao, odnosno naučio. Zato sam ti, kao i svakom od koga sam dosad bilo šta naučio, jako zahvalan. A vjerujem da će ti i mnogi drugi koji budu knjigu čitali, posebno oni koji o tome o čemu pišeš znaju i manje od mene, biti podjednako, ako ne i još zahvalniji. Pa moguće i oni koji znaju o sufijskoj poeziji, sufizmu i islamu, i više od mene, jer im se pruža prilika, da provjere svoje znanje, a u eventualnom odzivu na tvoju knjigu, odnosno napisanom u njoj, dodaju ono što sami, možda, znaju i bolje od tebe.
Prvom rečenicom Uvoda rekla si: »Ova knjiga ima za cilj da čitaocu približi misticizam, prvenstveno sufizam i njegovu filozofiju, poredeči, odnosno kontrastirajući ovaj duhovni pokret koji se javio u okrilju islama sa drugim orijentalnim filozofijama i sa drugim mistikama.« Mogu odmah reći, da si prvi, važniji dio svoje namjere obavila poznavalački jako dobro, čak uzorno, jer se, kao orijentalist i poznavalac mnogih jezika, medju njima i onih na kojima je pisana sufijska poezija (arapski, perzijski i turski) time dugo baviš, koristeći se brojnim izvornim gradivom, za razliku od većine drugih orjentalista, odnosno »orijentalista«, koji to čine posredstvom prevoda, odnosno iz druge, pa i treće ruke. Odmah naglašavaš, upravo ono što mene u sufizmu i sufijskoj poeziji ponajviše zanima, da je u središtu sufijskog mističkog interesiranja – ljubav. Jer je u osnovi sufijske vjere ljubav prema Bogu, Apsolutu, odnosno on je za njih, bili ili ne bili pjesnici, prevashodno Ljubav.
Sufizam i sufijsku poeziju je, dakako, teško dublje spoznati bez poznavanja bar osnovnih postulata islama (datum njegovog nastanka, kao što pišeš, smatra se 622. godina – desetak godina nakon što je, 610., Muhammed, islamski Prorok, odnosno Allahov Poslanik, primio njegovu objavu posredstvom anđela Gabriela/Džebraila), zato mi se čini dobrim i korisnim što čitatelja najprije upoznaješ s nosečim stupovima na kojima on temelji. Ukazuješ posebno na pet postavki, koje bi svaki vjernik trebao, odnosno morao poštovati i njih se pridržavati. A to su: vjerovanje da je Bog jedan; molitva, odnosno molitve; sadaka, milostinja – pomaganje siromašnima; post svake godine u mjesecu Ramazanu/Ramadanu, od svitanja do sumraka, odnosno zalaska sunca i hodočašće (hadž) u Meku, bar jednom u životu, ako je to, vjerniku, naravno, moguće.
Pominješ dvije osnovne skupine u islamu, sunite i šiite, o kojima se, i razlikama između njih, na žalost, na Zapadu malo zna, a još manje o haridžitima, trećoj, koju pominješ, a ima ih, dakako, još, kao i više podjela unutar svake od njih. Suniti se, kao što kažeš, smatraju pravovjernim, ortodoksnim, a ostali, među njima prevashodno šiiti, pripadnicima šizme, što znači, da, za razliku od sunita poštuju ne samo Proroka Muhammeda i njegovu obitelj, te zeta Alija i njegove sinove, nego i imame. Podjela među šiitima je i na one koji vjeruju u sedam i one koji vjeruju u dvanaest imama. Ali ono što i sama smatraš važnim je da je sufizam, kao duhovni pokret nastao u 8. vijeku, odnosno u 2. vijeku islama, u sunitskoj sredini, u kojoj je smatran herezom, a kasnije se pojavio i u šiitskoj, te da je upravo šiizam najviše zaslužan za njegovo širenje, a time i misticizma u islamu.
U knjizi ponavljaš, kako bi naglasila, da je »poput svih drugih mistika, i sufizam religijsko-filozofska doktrina u kojoj se savršenstvo postiže kontemplacijom« odnosno sufijskim ritualom (zikr), koji, ponavljanjem bezbrojnih imena Boga, te plesom, odnosno vrtnjom oko vlasitite ose (semâ), središnja tačka koje je, po meni, srce, koje je, kao što kažeš, »kod mistika istovremeno centar i duhovnosti i duševnosti«, što, opijenošću ljubavlju, vodi do zanosa, odnosno ekstaze, u kojoj derviš »sreće« Boga. A to je ono što ponajbolje određuje okvir, sadržaj, bit i namjenu sufijske poezije. Pri tom, ne treba zaboraviti, što i sama naglašavaš, da su »najveći i najpoznatiji sufije bili i pjesnici«, a da su »najveći orijentalni pjesnici bili mistici«. Za razliku od sufijskih pjesnika, koji su prevashodno pisali o ljubavi prema Bogu, koji je istodobno Ljubav, a time tajna nad tajnama, druge pjesnike, pa i one koji su pisali ljubavnu poeziju, nazivaš profanim, mada se, po tvom mišljenju, i njihova zaljubljenost može uspoređivati sa mističkom, jer, također, pjevaju o tajni ljubavi.
U sufijskoj ekstazi, kao putu približavanja Bogu, te susreta i/ili spajanja s njim, čini mi se, moguće je vidjeti i svojevrsno slijeđenje Muhammedovog uspenja u nebesa i srećanja s Bogom, Allahom, samo na drugačiji način, odnosno drugim sredstvima. Muhamed se, naime, uspinjao ljestvama, o čemu govori knjiga Noćno putovanje Poslanika Muhammeda, koju je s latinskog (Liber Scale Machometi) preveo moj prijatelj Sinan Gudžević (V.B.Z., Zagreb, 2007), a radi se, kako kaže u pogovoru, o, i u našim krajevima, poznatom sadržaju knjige, original koje je, u međuvremenu, izgubljen, a sačuvan je prevod na starokastiljanski, sa kojeg je prevedana na latinski (1264). S njega na francuski. Poslije čega su slijedili drugi prevodi, doprinoseći da ona dobije »status kanonskog teksta islamske vjere«, potvrđujući čudne puteve te (i ne samo te) knjige i njenog uticaja. Gudžević, pored ostalog, pominje španskog arabistu Miguela Asína Palaciosa koji je govorio o sličnostima Danteove slike zagrobnog svijeta u Božanstvenoj komediji s onom u muslinanskoj književnosti koja taj svijet tematizira, što, bilo tačno ili ne, nesumnjivo ukazuje na brojna prožimanjima kultura, posebno kada ih sličnosti, pa i vjérā, više približavaju, nego što ih razlike među njima udaljavaju. Zato mi se i čini da bi u školama trebao biti potreban, pa i neophodan predmet povijest religija, jer bi znanje o drugim religijama odagnalo strah od nepoznatog i time smanjilo mogućnosti manipuliranje njime u ma koje svrhe.
Ukazuješ na to da se sufizam, kao mističko usmjerenje u islamu, prvenstveno oslanja na Kur'an, u kojem Bog, kao onaj koji nema ni kraja ni početka, koji je Prvi i Posljednji, istodobno, te jedina Istina i Realnost, ima devedeset devet imena, a da ih u sufizmu srećemo preko tisuću. Što ne čudi, jer se svakim novim imenovanjem Boga i brojnim ponavljanjima njegovih imena stupnjuje sufijska ekstaza, što je pri njihovom uspenju moguće (metaforički, razumije se) vidjeti kao, jednu za drugom, savladanu prećku na Muhammedovim ljestvama.
Geneza – Prva Mojsijeva knjiga u Starom zavjetu, u kojoj se govori o stvaranju svijeta i čovjeka – počinje riječima da je Bog stvorio nebo i zemlju, a odmah potom dodaje: »Bog je rekao: »Budi svjetlost! I bila je svjetlost.« Odnosno, tako je nastala, potvrđujući, kao i ostalo, da je na početku bila riječ. Tome, sām, kao vjernik riječi, kako pjesniku, čini mi se i priliči, počesto dodajem, da je tako nastao i Bog. Stvorila ga je riječ – imenovanjem. (Ne kaže li se za svaku umjetnost, kao i za književnost, stvaranje!)
Kažeš da je, po vjerovanju sufija, Boga moguće, duhovnim vježbama koje su sufije prakticirali, usprkos njegovoj nevidljivosti, »ugledati« (što znači ne samo znati gledati, nego znati i vidjeti), odnosno doseći, tako što ga osjetiš u sebi i, izgubivši se, izjednačiš s njim. Te dodaješ da je to vjerovanje ortodoksni islam shvatio kao nedopusnu inkarnaciju i osudio sufizam, odnosno proglaso ga jeretičkim.
U pomenutom Nočnom putovanju Poslanika Muhameda se često ponavlja strah pred Allahom, kojeg u sufijskoj poeziji, bar onoj koju sam ja dosad čitao (a više Hafizovih i Rumijevih knjiga pjesama prevedeno je na slovenski, uz to Urška, koju posebno zanima sufijska poezija ima veći broj prevoda njihovih, kao i pjesama drugih sufijskih pjesnika, na engleski), nema toga straha, nego preovladava ljubav. U toj knjizi se kaže da je »Muhamed najbolji od svih ljudi i ovoga svijeta i najbliži Allahu«, zato slijeđenje njemu i ne iznenađuje. A tvrdnja u njoj: »I znajte da najveća pokornost zakonu koja postoji jeste da čovjek upozna samoga sebe.«, bliska mi je, te sufijsku težnju doseganja Boga i spajanja s njim prevashodno vidim kao viši stupanj spoznaje samoga sebe. Jer, naravno pojednostavljeno rečeno, ako je Bog sve, onda je sve, i svaki njegov djelić, pa i svaki čovjek – Bog.
|
|
