O autoru:
Rođena je u Sarajevu gdje je završila gimnaziju i dvije godine studirala medicinu; od završetka rata živi u Sjedinjenim Državama gdje je završila Dartmouth College - Medical in Hanover, a danas kao pedijatar živi i radi u New Yorku.
NESPRETNOST
Gledala sam majku kako drži desetmjesečnu bebu koja je umirala pored nje, na bolničkom krevetu.
Djevojčica je mirno spavala.
Majka ju je dojila, i milovala.
Nisam imala ništa da joj dam.
Nisam imala lijepu vijest za nju. Ni nade. Ni djelić nečega što bi je moglo utješiti. Nisam imala snage. Samo sam, nespretno, sa nekoliko suza u očima, i sa nekoliko riječi zaglavljenih u grlu, nespretno šutjela. Ako se može nespretno šutjeti.
Onda sam joj dala paketić s kojim je trebalo da je pošaljem kući. To sve što se moglo učiniti.
Nema zračenja, nema kemoterapije. Bolest je napredovala, bila brza i “pametnija” od nas, od nauke.
Na izlazu iz sobe sam je samo zagrlila. Onako kako se možda zagrle samo nesigurni ljudi kojima čak i zagrljaj vrijedi mnogo u ovom besmislu, koje ne možemo objasniti, a njegov smo dio.
SNJEŽNA KRALJICA
Bio je to jedan od filmova koji se pamte, koji se gledaju u djetinjstvu, a kasnije se sasvim slučajno, iznenada pojave pred nama ili u nama, pa ni sami ne razumijemo zašto smo ih se sjetili.
Vjerujem da nas i sudbina povede za ruku da se sjetimo stvari koje želimo a zaboravimo druge.
Šta su sjećanja, do mrvice postojanja?
Mama je slučajno pomenula taj film i meni su se pred očima otvorile divne slike savršene i zle snježne kraljice, okovane mržnjom u dvorcu, napravljenom od leda. Sjećam se kako me oduševila mala, nejaka, bosonoga djevojčica koja traži svog najboljeg druga iz djetinjstva, ne razumjevajući šta se desilo njegovom toplom srcu i zasto je otišlo, ili odvedeno daleko. Znam da sam o njima, kad sam bila mala, razmišljala autobiografski kao o Dadi i o sebi, igrajući se na livadi ispred zgrade na Socijalnom, iza kina "Arena".
Te slike dolutaše u moje misli i pokrenuše loptu od snijega, sjećanja na toliko drugih aktera moga djetinjstva, koji su me nedjeljama radovali: Pčelica Maja i njen drugar Pavo (često i dan danas pjevušim "...mala bistra, drska, pčela Maja..." svojoj kćerki, jer je dobar opis i za njen karakter); Crtica, Tom i Džeri, Eustahije Brzić, Baltazar, Duško Dugouško... Gotovo svake večeri, na kratko, jer tada se svega imalo manje, stavljali su smješke na lica mališana oko 7:15, poslije EPP-a, a prije dnevnika. Nije se smjelo zucnut kad dnevnik počne.
Kako samo drugačije odrastaju naša djeca danas ! Čovjek se nada da će sve biti bolje, a vjerovatno uzalud. Imaju toliko toga ! Imaju izbor u svemu: u hrani, odjeći, knjigama, putovanjima, igračkama. Nisam sigurna da li će njihova mašta zbog svega toga biti više ili manje razvijena. Čini mi se da baš treba čeznuti, htjeti biti žedan nečega da bi se nešto moglo stvoriti.
Danas mi je ta Snježna Kraljica evocirala uspomene na moje djetinjstvo. Razmišljam kako se gotovo ništa nije promijenilo od Hansa Kristijana Andersena ili Ezopa do danas, njihove priče i danas vole sva djeca na bilo kom krajus vijeta, i voljeće ih. Ako ljudi budu još uvijek čitali!
Na Snježnu Kraljicu me danas podsjetila i glupost i zlo odraslih. Pomislih eto, kako ima onih koji iz čista mira žele narušiti onaj fini sklad i ljubav koja se nametne izmedju dvije ili više duša. Kaj i Gerda su bili drugari u djetinjstvu. Sadili su cvijeće, igrali se zajedno, sakrivali se u toplom domu dok je vani bješnjela oluja, i vjerovali su (naivno) da će ih ljubav koju imaju jedno prečq drugom sačuvati od zala u svijetu, ili ako ništa, a ono umanjiti njohovu bol...Sve dok jednom ta Snježna Kraljica nije postala ljubomorna i uzela Kaja sebi. Sjećam se tog momenta kada sam se pitala zašto je Snježna Kraljica uzela Kaja sebi? Zašto ga je načinila namčorastim i zlim i hladnim i bezobzirnim prema Gerdi, prije nego što ga je na sankama odvela kod sebe u dvorac i nadala se da će tu ostati bez sjećanja na sve toplo i lijepo što je naučio sa Gerdom i od nje. Kako se neko zapravo odluči odlomiti ledenicu i dotaknuti nečije srce da postane ledom?
Ipak, iznenadila se i propala kad je otkrila da bez obzira na svu njenu moć, dobro i ljubav traju. I na kraju pobijede.
STIPE
Uvijek se u maju sjetim njega.
Kad ovdje u Nju Jorku zamiriše zumbul i procvjeta narcis na mojoj terasi i kad se pupoljci gardenije i magnolije razlete po krošnjama parkova, pomislim na jedan mali dio groblja Lav. Sjetim se toliko toga sto ne moze stati u ove redove.
U predratnim godinama, Stipe je u stvari za mene bio "samo" Majin mladji brat. Kad bismo se vidjeli, pozdravili bismo se i nasmiješili jedno drugom, u prolazu. Išao je u Umjetničku školu, pa smo se u parku viđali kao i svi iz “Prve” i “Umjetničke”. Znali smo se ljuljati na lancima za parking ispred Doma JNA, smijući se naglas, onako kako to samo mogu raditi “otkačeni” klinci i srednjoškolci, ni ne sluteći šta će se desiti našem djetinjstvu, našem odrastanju, i našem gradu.
U sjećanju mi se zadržala i vožnja tramvajem, poslije kafe u Zemunu ili Pošti, Majino sanjarenje o ručku koji je teta-Ruža ostavila spravljenim, prije nego što je otišla da predaje istoriju nekoj drugoj djeci. Stipe bi uvijek nekako nezainteresirano o “klopi” rekao samo : "Bezveze". I sanjareći, ko zna o čemu, zurio kroz musave prozore sarajevske “trojke”, ili “petice”.
Njegove krupne oči nisu jednostavno mogle zračiti ničim drugim nego nevinošću i dobrotom. Ima umjetnika, ali i onih koji to nisu, koji ne odrastu ni u svojim četrdesetim, pedestim, pa ni kasnijim godinama.
U ratu smo se družili više nego ikada. Dok je sve više naših prijatelja i drugova napuštalo Sarajevo, mi, koji smo tu još uvijek bili, znali smo do ranog jutra filozofirati o životu i svemu onome što ima veze s njim. Ko zna koliko smo kafa ispili u Sosu, Piramidi ili nekom Mejtaškom kafeu koji je u ratu bio otvoren. Nikad osmijeh nije sišao sa njegovog lica. I uvijek je izgledao pjesnički. Jednom sam mu čak i rekla da mu samo nedostaje « krombi » kaput i tuberkuloza , pa da zamiriše na Jesenjina ili Šantića... Naglas se smijao.
Posljednji put smo se vidjeli kod mene. Došao je na jednu kaficu sa Sabinom. Tata je s nešto drva naložio vatru u našoj « bubnjari ». Sjedjeli smo, šćućureni kraj imporivizirane peći, cvokočući tog prohladnog aprilskog dana. Oko nas su odjekivale granate, na koje smo odavno bili svikli.
Kad su Sabina i Stipe poslije više sati krenuli kući, Stipe je zastao ispred vrata, a onda se okrenuo, kao da je htio nešto da kžze. Zurila sam upitno u te velike oči sarajevskog tinejdzera, gledala u oči jednom djetinstvu, jednoj mladosti koja je, eto, čak i simbolično stajala preda mnom, nijema zbog svega sto se događa u nama i oko nas. A onda se Stipe nasmiješio i nestao u mračnom hodniku.
Danima me je proganjalo pitanje šta je htio da mi kaže.
Koliko sam samo puta pritisla “rewind” i vratila se u tih nekoliko nezaboravnih sekundi mog sarajevskog, ratnog života, sekudni koji traju, evo, pravu vječnost. Prvo se javi predosjećaj, pa onda čekanje, i napokon četiri oka u polumraku koja se gledaju. Riječi koje su neizrečene rekle su sve. A ostala je, zauvijek, samo tišina.
Stipeta više nema.
Srle je došao i donio vijest. On je bio taj koji ga je identifikovao u mrtvačnici.
Previše za nas koji jedva da imamo dvadeset godina, zar ne? Teret koji nosiš, neopterećen mržnjom i razumijevanjem istine. Toliko pitanja, a odgovora nigdje.
Mogli smo to biti mi. A bio je on taj koji je nestgao.
Nekoliko sedmica nakon njegove pogibije, palo mi je na pamet da sam mu ostala dužna 20 maraka. Nazvala sam čika Dragu i otišla na "kafu", koja se odmah pretvorila u dupli viski. Pa u još jedan. Uzela sam krišom jednu njegovu sliku i spustila novčanicu na njegov radni sto. A onda se desi ono što znaš da će se desiti kada pokušaš alkoholom otupiti osjećanja.
|
|
