O autoru:
Predrag Finci (Sarajevo, 1946.) bio redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu do 1993, na predmetu Estetika. Od 1993. živi i radi u Londonu kao slobodni pisac i gostujući istraživač na University
College London (UCL). Clan PEN BiH, Društvo pisaca BiH, i Exile Writers Ink (London). Autor velikog broja filozofskih djela.
TUĐINAC
(Iz knjige Predraga Fincija POETOZOFSKI ESEJI, izdavac Medjunarodni center za mir, Sarajevo 2004.)
U svojoj opsežnoj biografiji o Vitgenštajnu (Ludwig
Wittgenstein: The Duty of Genius, London 1990) Ray
Monk (Borhesovski: jednog dana će životopis sveca nove
filozofije ispisati čovjek imenom Monk) veli da su
mnogi koji su jedva poznavali Vitgenštajna obznanili
svoja sjećanja na slavnog filozofa. I čovjek koji mu
je donosio mlijeko, i onaj koji je načinio njegovu
posljednju fotografiju, pa čak i jedna gospođa koja
je mislila da je Vitgenštajn Rus! A da li je bio Rus?
Govorio je stranim akcentom, bio ćutljiv, zamišljen,
zatvoren. Visok, koščat. Znao se satima moliti Bogu,
pričao o nerazumljivim temama, čitao i često citirao
Tolstoja i Dostojevskog, ratovao na ruskom frontu u I
svjetskom ratu, kasnije učio ruski, putovao u Rusiju,
čak se htio tamo nastaniti i zaposliti kao radnik, a u
kuću njegove porodice u Beču - u kuću koju je sam
projektovao - iza II svjetskog rata se smjestila ruska
vojska i od kuće napravila štalu. Dovoljno da se
sklopi slika o nekom ruskom emigrantu... Ispravljam
se: Vitgenštajn nije bio Rus. Bio je Englez. Bio je
Englez na isti onaj način na koji je Karl Marx bio
Rus. Marx, doduše, nikada nije postao ruski
državljanin, kao što je Vitgenštajn postao britanski,
ali su ga mnogi zbog njegove filozofije dovodili u
vezu sa "prvom zemljom socijalizma". Vitgenštajnovo
pravo duhovno udomljenje je anglosaksonski svijet.
Vitgenštajn je ponos anglosaksonske filozofije.
Sam se, medjutim, svuda znao osjetiti strancem. Da li
filozof uopšte ima domovinu i svoju naciju? Ili je
takva osoba neka vrsta duhovnog proletera, čija je
zemlja svijet ideja, svijet u kome nema granica, ali
ni sigurna tla? Biografski podaci kažu da se
Vitgenštajn rodio u nekadašnjoj Austrougarskoj. Za
mnoge Austrijance je raspad monarhije bio tragičan
događaj; za druge zemlje koje su joj pripadale dan
oslobođenja od centralističke dominacije. Nije
zabilježeno da je Vitgenstajn mnogo žalio zbog
propasti carevine. Veći dio života je proveo u
Engleskoj. Prvi put je došao sa devetnaest godina, a
poslije "drugog povratka" trajno ostao u Engleskoj.
Drugog povratka? Sada cjepidlačim: u stranu zemlju
čovjek može, ma bilo to ne znam koji put, otići, može
doći, ali se samo u domovinu može vratiti.
U Vitgenštajnovoj Bilježnici (16. II 1938.) čitamo da
je, u trenutku kada su se Njemačka i Austrija počele
ideološki približavati, uveliko razmišljao o promjeni
svog državljanstva, ali konačnu odluku još nije
donosio. Kada se napokon odlučio, razlozi su prije
bili praktični nego patriotski. Piše: "Ranije mi je
pala na um misao o traženju britanskog državljanstva,
ali sam oduvijek odbijao da to bude na ovom osnovu:
nisam htio postati patvoreni Englez. (...) Situacija
se za mene sada potpuno promjenila. Sada mogu da biram
izmedju dvije nacionalnosti, jedne koja me lišava
svega, dok mi druga barem dozvoljava da radim u zemlji
u kojoj sam proveo tu i tamo veliki dio mog zrelog
života, imao najviše prijatelja i načinio moje
najbolje djelo". (Monk, p. 395). Vitgenštajn je
potražio udomljenje tamo gdje je proživio najbolji dio
svog života, tamo gdje se osjećao bezbjedno, gdje je
mogao da ostvari, koliko su mu to okolnosti
dozvoljavale, svoj životni koncept. O nekakvom
nedostatku patriotskih osjećanja nije moglo biti ni
govora. Godine1938. u njegovoj domovini se nad svim
ljudima jevrejskog porijekla nadvila smrtna opasnost.
I Vitgenštajnove sestre su u Austriji iskusile silne
nedače.
Vitgenštajn je dakle bio Jevrej. Ili se tako nije
osjećao do 1938.? Njegovi su odavno prešli na
hrišćanstvo. Otac mu je čak bio pomalo i antisemita, a
i on sam je usvojio mnoge od antisemitskih predrasuda.
Ray Monk veli da ono što je bilo "najsokantnije u
Vitgenstajnovim opaskama o jevrejstvu jeste njegova
upotreba jezika - u stvari krilatica - o rasnom
antisemitizmu. Odjek koji uznemirava nije onaj iz
Seksa i karaktera, već onaj iz Mein Kampfa" (Monk, Op.
cit., p. 313). Prvom djelu je autor bio Weininger,
drugi autor je postao tako slavan da mu uz naslov
djela ime ne moram ni spomenuti. Kao i kod Karla
Marxa, i kod Vitgenštajna porijeklo njegovih
antisemitizmu bliskih stanovišta vjerovatno izbija iz
tipičnog držanja mnogih adaptenata: da
obezvrjeđivanjem svog porijekla dokažu privrženost
svom usvojenom identitetu i da raskidanjem sa
vlastitom tradicijom potvrde prihvatanje novog poretka
vrijednosti. Ni kada je o sebi mislio kao o Jevreju
nije izmakao uobičajenim antisemitskim predrasudama:
"Među Jevrejima 'genije' je iznađen samo u svetom
čovjeku. Čak ni najveći od jevrejskih mislilaca nisu
više no talentovani (Ja na primjer). Mislim da ima
istine u mojoj ideji da ja uistinu mislim samo
reproduktivno. Ne vjerujem da sam ikada išta izumio.
Uvijek sam nešto uzimao od nekog drugog" (Culture and
Value, pp. 18-19). Ipak, i ovakvo Vitgenštajnovo grubo
ocrtavanje vlastitih mana, što ih je mogao "zahvaliti"
svome porijeklu, pripada nadasve njegovoj strogosti
prema sebi samom, a ne nekom goropadnom rasizmu.
Rijetko je bio zadovoljan sobom, svojim radom nikada
do kraja, pa nije mogao biti ni svojim porijeklom:
nezadovoljstvo, sumnjičavost i kritičnost česte su
osobine onih stvaralačkih individualnosti, koje znaju
i o samima sebi misliti na kritički način, baš zato
što su svjesne veličine svog vlastitog zadatka.
Uostalom, Vitgenštajn je već u školi zanijekao da
pripada svojoj slavnoj bečkoj porodici i tada, u
osnovi, prvi put rekao da hoće da bude samo ono što
jeste - Ludvig Vitgenštajn. Ludvig Vitgenštajn,
mislilac. Porijeklo mislioca je mišljenje samo. Zar na
svakog mislioca ne utiče više njegov izbor, nego
njegovo prirodno porijeklo? Svi filozofi na svoj
individualistički način imaju "porodičnu sličnost".
A opet, svaki nešto duguje svom porijeklu. Jeziku, ako
ničemu drugom. U potpunosti se možemo iskazati samo na
jednom jeziku. Naša se duhovnost u tom jeziku
udomljuje. Vitgenštajn je izvrsno poznavao engleski,
ali ipak - možda baš zato - nije na engleskom pisao.
Dešavalo mu se da osjeti silnu potrebu da s nekim
ponovo razgovara na njemačkom, na svom jeziku, na
jeziku na kome je jedino s potpunim pouzdanjem mogao
iskazati sve svoje zapretene misli i osjećanja.
(«Da mi je opet popričati s onim kolegom koji
me iz nekih razloga podsjeća na Vitgenštajna, da mi je
o onome što me mori na mom jeziku - jeziku u kome
osjećam riječ i znam da to ja govorim - a ne na
engleskom, ne na jeziku koji je za me tehničko
sredstvo sporazumjevanja, jeziku u kome je sve što
kažem samo prevod onoga sto hoću reći, jeziku u kome
čak i sebe iskazujem na ravnodušan način »). U jeziku se
otkriva porijeklo; u njemu su prisutne sve naslage
tradicije i kulture; u njemu se iskazuje identitet
jedne osobe.
Iako je mislio da filozof nema zemlje, Vitgenštajn je
mnogo puta tražio "svoju zemlju". Austrougarska,
Engleska, Norveška, Austrija, ponovo Engleska, Irska.
Razmišljao je i o Rusiji i o Izraelu. Kada je već
obolio, zadesio se u Americi. Nije htio da tu sačeka
svoje posljednje dane: "Ja sam Evropljanin - Hoću da
umrem u Evropi", piše sestri u nadi da će mu povratak
u Beč i boravak u njihovoj porodičnoj kući donijeti
mir. Odlazi u rodni grad, ali ni tu više ne uspijeva
da piše. Ni tamo vise nije bio njegov dom. Pred kraj
života jos jednom, ponovo želi da vidi Beč, ali se ne
usuđuje "poslije svega što se desilo". Umro je daleko
od rodnog grada iz koga je davno otišao. Nije mario do
slave, do svog jevrejskog porijekla, čak nije htio ni
da ga nazivaju filozofom. Enciklopedije ga bilježe kao
filozofa jevrejskog porijekla, rođenog u Beču.
|
|
