Rajko Crnogorac

PRIČE

         

O autoru:
Rođen jednog juna 1955. na Baščaršiji u Sarajevu.
Završio Saburinu osnovnu školu. Živi i radi u sjevernoj Americi.

 

SOKAK NON PASARAN
ČUVARI ADRESA


Snijeg nije bio neuobičajena pojava u mom gradu oko Sv. Arhangela Mihaila, na Slavu svakog 21-og novembra, kada su gosti dolazeći u kuću ostavljali tragove po snijegu i svaki od njih po dio svoje istorije.
Ja, kao klinac nekih šezdesetih, sam se puno radovao tragovima, pošto su svi vodili ka mojoj kući i bio sam nekako važan, sam za sebe naravno, dok sam malom metlicom skidao snijeg sa “krombi” kaputa i šešira ljudi koji su hodili unutra.
Brižljivo sam slagao teške kapute i šešire na ofinger okaćen o zid teškim kukastim ekserima sačekivavši goste da izađu, poneki tutnuvši mi u dlan po koji dinar milujući me po glavi zamanknuvši niz sokak.
Rođaci iz Osjeka sarajevskog koji su bili naši višednevni gosti tih dana su donosili dobru rakiju šljivu i suho meso i sa pokojnim ocem išli u Staru Crkvu na Baščaršiji, a kasnije na po jednu u čačanski podrum “kod Juke” na uglu Trifka Grabeža i Miloša Obilića.
Moja prva i draga komšinica često je sjedila na svom minderluku pored prozora i zureći kroz njega i svoju prošlost vintala bi brojanicu u svojoj ruci dok bi mi odmahnula na moje mahanje kao znak da sam je vidio i pozdravio. Bila je fina mala ženica, nikada udata, stara sarajka o kojoj je moja majka imala samo rijeci hvale, kako za nju tako i za njenu majku i brata koji vise nisu bili među živima…..
Veliki kovani ključ njenih sokačnih vrata je visio na našem zidu, a naš ključ na njenom.
Po pričanju majčinom tako je ostalo od vajkada i postalo navika.
Radila je prvo na čarsiji a kasnije kod Vijećnice u trafici prodavala cigare i novine i kasnije mi davala filter Beograd na komad kao njen poklon kad sam se propušio.
Galamila je kad sam iskakao pozadi iz tramvaja zakačen za njega dok je kroz mali prozor trafike smotavala Politiku koju sam trebao nositi kući ocu.
“Svrataćes jarabi šućur, ugursuze jedan, okani se ćorava posla”, uvijek je govorila vidjevši kako iskacem sa tramvaja.

Padanje prvog snijega i naša Slava označavali su ulazak u mirno zimsko doba za staru i starog i zimske radosti za mene i moju raju…. Tih dana bi se obično mijenjale dunje na ormaru i majka bi stare smezurane zamjenjivala sa onim svježim zamotanim u novinsku hartiju i redala ih na stari orahov ormar odakle bi se pružao miris dugo u zimskim danima.
Pored mirisa dunja u kući je tih dana mirisao tamjan, plamen slavske svijeće bio je uvijek miran kao nacrtan, i nije smio da leluja bez razloga, jer je to, lelujanje, po predanju bio loš znak za narednu godinu……. Otac bi često kratio fitilj svijeće makazicama dok je stojeći časkao sa gostima.
Moj pristup u gostinjsku sobu nije baš bio dozvoljen, ali sam često tražio pogledom čokolade koje sam dobivao i koje bi majka redala po šifonjerima raspoređivajući ih ravnomjerno kad mi zatreba energije…….red po red…
Čokolade bi poprimile miris sapuna koji su također slagani u ispeglanu posteljinu i lavande ubrane pred kraj ljeta.
Molio sam samo Boga da ne odnese čokolade nekom drugom na poklon, jer se znalo često desiti da već dobivene čokolade idu iz ruke u ruku, iz ormara u ormar godinama, pa kad ih neko otvori vidi samo bijeli prah na cokoladi i osjeti miris ustajalosti, što nije smetalo zadnjem srećnom korisniku da je smaze poslije šnite hljeba namazane svinjskom mašću i posute alevom paprikom.
Slušao sam priče koje su tekle ležerno, neusiljeno, baš i kao onaj plamen svijeće. Vatra u nasoj kaljevoj peči obloženoj sa plavo sivim reljefnim pločama, Bog zna kad uzidanoj u zid, je odavala radost i toplotu, a ja sam se brinuo da se vatra ne ugasi i brižljivo ponekad mašicama čistio dno gurajući lug u lugaru pazeći da koja varnica ne izleti napolje…….
Taj lug je bio najveći neprijatelj mojih ranih godina, jer uredno utalizani sokak ligurama obično bi bio posut lugom iz kuća da ne bi neko svratao idući niz njega.
Tako je teklo godinama u mom djetinjstvu. Zli vjetrovi sudbine odnijeli su mog oca, na majci je ostalo da nastavlja tradiciju i čuva adresu….ja sam rastao i živio sa mirisima djetinjstva iz našeg pokladrmisanog sokaka smještenog malo iznad Baščaršije.
Blues moje kaldrme se nastavljao godinama.
Djed predstavnik Shell-a za vrijeme kraljevine, ratnik iz Vladivostoka, i moj stari pekar u vrijeme FNRJ, pekao je zemičke kajzerice malo poviše muzičke skole u Kašikovića, mnogo su volili da idu kod Juke u čačanski podrum na po jednu, družili se sa čarsijskim boemima i svaki dan je moj stari donosio zembilj hrane iz koga je virio šercl svježe ispečene štruce vraćajući se sa posla kući.
K´o svaki pekar ništa neobično…Pekar Peče Zemičke……(ostalo se zviždi) Navijao je za Želju, volio Rajka Mitića, ali ne i tim za koji je Mitić igrao jer ime tima nije bilo po njegovom ukusu. Često je igrao domina i tavle sa velikim fudbaskim asom Hasetom kod Reše u kafanici na okuci gdje Kovači jure da sretnu Čaršiju u dolini.
Nikad nije imao za reverom značku FK Sarajevo, navijao je za Želju kao uspomenu koju je nosio na bivsu FK Slaviju sarajevsku.
Poveo me je prvi put na Željinu tekmu, mislim 1963. ili 64-te kad je slavni OFK Beograd predvodjem Skoblarom i Samardžicem namlatio Želju 5:1, kad je “Ćiki” Radoviću lopta zujala oke glave, kad su drvene tribine Grbavice plakale i kad sam ja postao željovac.
Njegov drug beogradski i pekar Rajačić je vintao šešir od radosti, dok je otac gledao da ga neko ne opali nekom daskom od loše zakovanih tribina.
Ožiljke prošlosti moj otac nikad nije pokazivao i nismo, barem ne ja, puno znali o tome. Vrijeme tadašnje bilo je vrijeme ćutanja i slušanja…………………………
….Slave su se rolale iz godine u godinu, moja majka je držala do običaja, slaveći i Sv. Đorđija kao uspomenu na svog starog …kad bi već bašte mirisale i ono malo voćki već bilo okrečeno svježim krečom…kad bi se sa Babića Bašte razlijegala uranačka đurđevdanska pjesma dopirući i do naše bašte sa druge strane Miljacke.
Stalni tim gostiju kojeg ja pamtim iz djetinjstva se polako osipao, starost i bolesti su činili svoje i odvodili paćenike u Carstva Nebeska. Nekako spontano dolazili su sinovi starih i poneki novi.
Sjećam se jedne godine kad je novi snijeg zasipao kaldrmisane sokake na Sv. Arhangela…..
Već sam bio u stadijumu b(d)rkanja i bubuljica na licu, više sam volio slušati Doors-e, lijepiti postere po zidovima moje sobe nego sačekivati goste kao nasljednik i čuvar adrese i časkati sa nekim o temama do tada meni nepoznatim.
Senta Berger je bila glumica gdje je njena slika po magazama bila meta za nas mlade sa nadolazecim zivotnim fluidima. Senta je nosila sike k´o Tito ordenje, ko je mario za Slave.
Uglavnom nije me bilo na Slavama i sve je palo na moju staru.
Svjesno ili nesvjesno, uletio sam u žrvanj tadašnjost……..kad se često na svim radio stanicama vrtila veoma poznata balada jednom presušenog mornara koja je počinjala ovako…

“ Sumnjaju neki da nosi nas pogrešan tok,
Dok slusamo ploče o sviramo rock,
Al negde u nama je bitaka plam…”

Refreni su išli kao “ ….Računajte na nas”……
Jedne od tih zima sam ostao u kući, zatvoren u svojoj sobi uz svoju muziku, snove, nazovimo brige i ponešto još. Pušio sam sve i svašta, volio svoj isprani gramofon i često krivio naftaricu sto dimi kad bi stara uletjela u sobi i osjetila miris duvana.
Negdje rano u večernje sate tog dana sam izašao na sokak, zapalio, gledao kako pada snijeg i vratio se u svoje djetinjstvo gledajući stope onih koji su ih ostavljali ulazeći u nasu kuću za slavu.
Mahnuo sam svojoj komšinici koja je sjedila na pendžeru i gledala u svoju dugu prošlost i niz sokak. Na dnu sokaka zaustavio se auto, izašla su dva velika i pomogla trećem da izađe. Krenuli su uz brdo pješke, jer se nije moglo dalje autom što zbog snijega što zbog uskog sokaka.
Promakli su pored mene, .. onaj treći kojem su dva velika pomagala da se ne otalizne bio je veliki čo’ek tadašnjeg sistema…..išli su ka vratima moje avlije…otvorili ih i ušli…
Ostao sam ukočen..pogledao svoju konu koja je vintala brojanicu u ruci moleći se Alahu…….nije mi uzvratila pogled i ja sam se vratio u svoju sobu….
Bilo mi je mrsko da se penjem uz basamke na gornji sprat da vidim jel zaista uvaženi čo’ek došao u moju kuću….sat poslije sam vidio da isti izlaze iz moje kuće i odlaze…….
Ja sam kasnije razgulio sa svojom rajom..vratio se kasno u noć…kad je majka spremala sobu za gostima..i svijeća slavska je već bila ugašena…………
Običaj iz djetinjstva da pojedem okrajke baklave iz tepsije mi je ostao i svesrdno sam navalio da ne isfoliram običaj…….Kolutovi limuna sa dna prazne tepsije su bile poslastica uz baklava.
“ Ko je sve bio”…pitao sam staru oblizujući prste.
“ Znaš već, uvijek isti ljudi, a da te interesuje ušao bi i pozdravio se “, odvratila je.
Razgovor je bio završen za mene tinejdžera – drkadžiju tog doba i majku. Nije bilo neke dublje teme koja bi nas povezala u duži razgovor.
Jednog ljeta kad su u avliji moje komšinice cvale lale koje je ona zvala “saltirane”, a fini mirisi sarajevskih loza odavao ljetni smiraj uz jedinu sarajevsku smokvu koja je rasla iz njenog podzida i kad su avlijska vrata bila otvorena i bijela kaldrma se ocrtavala na suncu, pozva me moja kona na himber kojeg je pravila od ruža i ne znam još kojeg voća….Prijao je uz toplo ljeto sokaka i imao ukus limuna…
Sjela je na svoju jagnjeću kožu ispred vrata sokačnih sa svojom brojanicom u ruci….veliki zlatni prsten na njenom prstu je odavao uspomenu na njenog umrlog brata koji je brijao mog pokojnog oca i često išao na po jednu u čačanski podrum na Čarsiji.
‘nako pogrbljena se ljuljala na jagnjećoj koži okrečući brojanicu sa 33 kuglice u ruci.
‘Ti posta veliki….plah i visok na oca” reče pa nastavi, “tvoja majka i njena familija, ja i moja familija smo preturili velike belaje preko glave, nije nam bilo lahko…..ćeš zapalit”…
Filter Beograd sa bijelim filterom nije bio moja cigareta tih vremena, ali odbiti moju konu nije bilo korektno…odgegala se do kuhinje ‘nako pogurena pa donijela džezvu sa kafom i dva fildžana….
Umočih nepravilnu kocku u kafu….pomakoh dugu kosu sa ramena i zapalih dok ona nastavi besjedu. Osjećao sam kad da sam na ostrvu White.
“ Evo vidiš teško hodam, svakom alah dohaberi kad treba da ide….pa eto želim da eglenišemo”, nije me gledala bila je pogurena, zabrađena maramom dok je srkala kafu sa kockom.
“ Trebaš da znaš da su ti rahmetli otac i majka plahi pošteni insani…nikome nisu zla nanijeli..otac ti je pomagao sirote za vrijeme nekog drugog sistema, onda je sa hljebom iz pekare ‘ranio ljude..majka učila muhađere jezik francuzicu i šila onima koji su dolazili u naš sokak kupujući kuće naših bivših komšija…znam vakat je drugačiji sada….nije ko’ nekad…ali treba da znaš da postuješ sve ono što se poštovalo i što je ovaj sokak održalo…..”, slušao sam i osjećao da treba nešto da kaže.
“Elem’ sjećaš se slave kad dodje ono veliko auto, kad sam ja sjedila na svom pendžeru a ti pušio”,.
“Sjecam se” odgovorih.
Tad dodje onaj rahmetli…..kad sam drugi dan došla ti majci na baklava i slavsku kahvu, eglenisale smo o tome”.
“Majka je morala da kaže onome kome vjeruje to sam bila ja..povjerenje je gradjeno godinama za vrijeme kraljevine, rata i titovine…tajne i mi u njima su ostale u nama”.
“znaš prohaberi tvoja majka,…. dođe sinoć, bilo je par mojih dugogodišnjih gostiju, nasta muk……nisam znala kako da se ponašam….znam da mu je moj pokojni mnogo i onda pomagao kiflama i hljebom dok je bio u đačkom domu, bez roditelja pohađao škole…..kad je trebalo pomoći, moj pokojni nije želio da traži pomoć od njega, a ja sam molila da traži”.
“ Moja kono uzeo je žito, jednu ljutu za slavu, izvinuo se gostima i rekao”
“Znaj da si imala čestitog i poštenog muža”.
“Taj veliki insan se baš par dana poslije tvoje slave preselio na ahiret”.
“ I to treba da znas moj plahi…eto ja rekoh…nemoj zaboraviti ni djedove ni babe ni nas koji zivimo zajedno”, završi opet vintajući brojanicu sa 33 kugle u ruci.
Očistio sam joj travu izmedju kaldrme u avliji ostrim nožem, uzeo šlauf oprao kaldrmu….zatvorio vrata pogledavši bijelu kaldrmu i baštu u cvati saltiranih lala i zjevtala.. i ostao sam sa još jednim sjećanjem.
Nekih kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih…..
Valjda to dodje sa godinama, kad upoznah ljubav mojih mladih dana poceh slaviti Slavu i kopkati po sjećanjima i proslosti. Pjesma mornara bez mora više izgleda nije imala smisla.

Moja kona je umrla. Neka joj je laka zemlja. Išao sam joj na mezarje u Bare kad god sam išao svom ocu da zapalim svijeću i sačekam da cigara dogori.
Kad god dodjem u svoj rodni grad sa svojim pokoljenima od kojih neki ne zbore jezik mojih predaka, ponovim običaj da se ne zaboravi.

Jahh…..
Sokak mog djetinjstva nije kao nekad…muhadžeri sa raznih strana, nekadašnji članovi radničkih savjeta i partijskih organizacija, foliranti u cokulama, voditelji televizijskih kuća, estradne zvijezde , ….zaboraviše pjesmu presušenog panonskog mornara postali su veliki “vjernici” zakovavši nove zakone sokaka.

Ja preživjeh belaj srećom da pamtim Čuvare Adresa sjećajući se Mirisa Svog Rodnog Grada…

• Mojoj pogrbljenoj koni koju pamte i golubovi koje je hranila kukuruzom uz Sebilj svakodnevno na povratku u sokak.
• Mom dragom jaranu koji jos Cuva Adresu malo povis’ Baščaršije u moli se Alahu za napredak svoje familije i sviju kojih voli.
• Jednom Mejtefu na uglu Halilbasica i Nadmlina i Staroj Crkvi na Baščaršiji koji nas učiše zajedništvu.


 

MIA BELLA SA TAŠMEJDANA


- Molili smo Boga da ne zapocne sa kisom pred svaku tekmu na beogradskom Tasmajdanu. Kosarka po kisi nije bila bas uverljiva igra tog vremena sto zbog toga sto lopta uleti u lokvu na neravnoj povrsini igralista pa poprska igracice i sudijinu pistaljku napuni punu vodom i prevremenom kraja utakmice, sto zbog publike koja, nije uvek dolazila zbog kosarke, nego i zbog drugih stvari, koje su srednje i kasne pedesete krasile u delu Boegrada gde se sport mesao sa kosarkasicama, koje su uzimale uzdahe publici, uglavnom sacinjenoj od musko dela.
Znas vec, publika ko publika……gricka semenke, pljuje one ispred sebe dok urla i dok ostaci semenki ulecu u vrat ispod kosulja onih sto stoje ispred…dim cigareta je morao biti deo utakmica kao i boca sa rakijom zamotana u Politiku koja je setala od druga do druga.
Ova je bolja od Sofije Loren…’leba mi. Razveo bih se tri puta samo bre da me hoce pogledati”…..
Bili su neki od komentara omadjijane publike. Tako su pocinjale sve utakmice Crvene Zvezde dok je broj 12 izlazila na teren. Gledajuci je muskarci su palili cigaretu za cigaretom, masuci kapama i brisuci suncane naocale da bolje vide beogradsku Sofiju Loren.
Muk je bre nastajao kad broj 12 na zagrijavanju skine trenerku i ostane i sorcu i majici. Niko nije gledao kako dobro broj 12 igra kosarku, niko nije pomisljao na nedeljni rucak sa familijom, svi bi zaboravili da moraju decu prosetati Kalemegdanom, zanemarili su cak i taste kojima su trebali otici na kaficu zbog ostavstine.
Prva je pronosala sorc velikih izreza, dok su se gledaoci kladili jel nosi grudnjak ili ne. Obicni i veliki postajali su jedno uz oblik mlade zene koja je nosila grudi ko’ Tito ordenje tih godina.
Koje misli su prolazile glavama publike dok je sutala loptu i igrala utakmice, to verovatno nije tesko zakljuciti. Malo je onih koji su znali kranji rezultat utakmica. Sve oci bile su uprte u prvu zvezdinu petorku i zenu crne kose, koja je zavodila pojavom. Cacani su govorili da je njihove gore list, Crnogorci bi dodavali da sve sto je lepo dolazi iz planina Crne Gore.
Secam se da sam zaticao na utakmicama nobelovca Ivu Andrica, koji je kazu bio zaljubljen u kosarkasicu sa brojem 12, kao i najstravicnijeg zandara tim vremena Slobodana Penezica Krcinu, pa Peku Dapcevica generala, Srdu Kalembera kosarkasa, srpskog James Bond-a nekog Drazevica, itd.
Nobelovac je posvetio deo “Znakova Pored Puta” kosarci diveci se vijugama ispod broja “Hvatajuci ili bacajuci loptu, covek se ne samo produzije i raste nego i preobrazava: biva drugaciji, laksi, lepsi, prevazilazi sebe priblizava se beztezinskom stanju i visinskom letu, trijumfu svoga tela, i u sto vreme, pobedi nad njim”….( Znakovi Pored Puta) I zestoki partizanovci su postajali zvezdasi kad su shvatili da Milos Milutinovic, plava cigra fudbala bivse Juge srece zvezdinu dvanaesticu i cini je srecnom.
1954 – Beograd
Zabila je nemicama 16 i francuskinjama 14 poena kad je Juga na tom prvenstvu sveta uzela peto mesto. Tema mnogih novina sveta je bila slika igracice sa brojem 12.
1956 – Prag
Kazu da je pred pocetak svetskog sampionata diva srpske kosarke dobila pisamce od Cary Grant-a sa nepoznatim sadrzajem.
Te godine Jugoslavija je zauzela deveto mesto na sampionatu lepote kosarke i to je bio zadnji sampionat i jedno od zadnjih basketanja zene kojoj se diveo ceo Beograd. Posao kosarkasice zamenila je poslom glumice. U Filmu “Ljubav I Moda” tih godina sa Bebom Loncar, Ckaljom i Mijom gledaoci u biskopima sirom zemlje su uzivali u novoj glumici, gledaju sirom otvorenih usta cari ljepote koje je nudila.
Da je zelela mogla je svrgnuti vladu FNRJ…bre.
Samo je jednom zavela pogledom Krcuna koji joj je donio pasos kontajuci da ce pasti na njega. Ostavila je dlan na Krcunovom licu i sa plavom cigrom u srcu presla granicu poslije snimanja filma Ljubav I Moda.
U seriji od 28 pisama Cary Grant je telegrafom trazio zenu u koju se zaljubi. Slao je pisma sa Floride, Beverly Hills-a, New York-a baki slavne kosarkasice u Beograd, koja je sva pisma brizno cuvala i citala svojoj unuci.
Kazu da joj je pomogao da pobegne ispod Iron Curtain preko nekih engleskih veza i da je zandarm Krcun samo dobio zadatak da preda pasos lepotici.
Cary se sreo sa njom u Italiji, ufurala je u njegov zivot svim bicem, volio je kazu celim telom, pisao stihove, pio za nju i sebe, proveo dosta vremena sa njom u Weston Super Mare – England.
Nije zeleo da ona bude dubler Sofije Loren u filmovima tih godina koje je snimala, poredio je sa Betsy Drake njegovom bivsom zenom, kao ponosnom glumicom tog vremena koja je ponosno odbijala pomoc.
“ I beg only that you not be sad. Be cheerful….we shall meet again. You know my feelings…and the circumstances of my life. It is unlikely the will change for a while…” Tako je pisao Grant dok je lepoticu trazio koja je otisla od njega i prvi put stala pred maticara i oltar uz italijanskog barona Enriko Di Portanova ( Riki ), koji je u holu svoje vile u Rimu imao pozlacenu bistu srpkinje u prirodnoj velicini i koji je zvao
Mia Bella
Poznati clan jet set drustva ciji je slogan glasio “ sun, sex, and spaghetti” bio je omiljeni milje svjetskih restorana, unuk poznatog teksaskog naftaskog milionera uzivao je u carima koje mu je podarila kosarkasica sa Tasmajdana.
Izloge zlata joj je poklanjao setajuci se uz njenu pratnju po Rimu.
1972. zavodnica je odlucila da posljednji put poljubi Barona i nadje sebe u svojoj vili u Teksasu. Kada joj je baka umrla tih godina, zamolila je Cary Grant-a da joj bude pratioc na sahrani u Beogradu.
Cadillac crne boje, Cary i unuka su odali posljednu pocast bakici i tad je Beograd zadnji put video kosarkasicu koju je voleo i uzdisao za njom.
Eto secanja naviru, imam i par slika pred pekarom mog oca Tose Rajacica koji se slikao sa tvojim ocem i sa kosarkasicom kao malom bebom i njenom bakicom gde su uzimale tople kifle iduci uz Bulevar Kralja Aleksandra.
Ziv bio i srecan put za Ameriku moj sokole. Zavrsi pricu bivsi trener OKK Beograda, B. Rajacic.
Putni tokovi nekad bijahu cudni, moj prvi I zadnji susret sa bivsom zvijezdom ex-Yu basketa i glumicom desio se u Texasu u jednom Petrolium klubu. Iako je vec vozila sezdesetu izgledala je zavidno dobro sa sjetom u crnim ocima.
Saznao sam da je Ljubica Otasevic 1936-1998, kosarkasica sa brojem 12 umrla u Hjustonu, Texas 1998. Godinu kasnije sam nasao grob i ostavio cvijet za pricu koji ponesoh sa sobom. Pricu podijelih sa onima koji vole kosarku i sve sto ide uz to kao kokina krilca na razne nacine i ladnu prasetinu u kasne sate, kao nadoknadu za izgubljene kalorije.