O autoru:
William Bilkić je rođen 1965, kao Slobodan u Livnu; završio je Filozofski fakultet u Novom Sadu. Autor preko dvadeset radio drama i tv scenarija (emitovane prije ratovanja), više kratkih Western romana (pseudonimi: Bil Slow, B. Donovan, William Clearwater), kao i zbirki poezije. Objavljivao je takođe u ex-jugoslovenskim listovima i časopisima. Objavio je i zbirke priča za djecu. Zbirka priča na engleskom: The Dwarf and the Seven Snowhites, 2005. Osam priča: William Clearwater, Short Stories - American Writers, 2007(v), 2008 (x) 2009 (x). Od početka ovog stoljeća živi, radi i piše u Sjedinjenim Američkim Državama.
ZADIVLJUJUĆA LAKOĆA PADANJA
Jedan, tri, četiri; mrklo jutro
Svjež zrak pun nesanice upada kroz poluotvoren prozor i hvata za vrat duhanski dim. Periodični zvuci na svaki sat, na trideset minuta, na petnaest. Bobonjaju zvona iz grada; plus, pijukanje i cuckanje mog kompjutera; sve se uliva u javu ljetnje noći.
Redovito ujure u sobu i noćni leptiri. Čujem treperenje njihove žudnje za svjetlom i landaranje krilaca o vrelo tijelo kruške na stropu.
Prekidam pipkanje tastature. Obraćam pažnju na uzbuđenog, krilatog posjetitelja.
Ustajem.
Mlatnem ga papirom A4 ili ga uhvatim između prstiju i zdrobim. Bacam ga u pepeljaru ili kroz prozor, šta mi je bliže. Sljedećeg lepršavca hvatam u šaku. On uporno drma krilcima o neprobojni mesnati zid.
Priđem prozoru i tresnem ga o ranojutarnji mrak. Žurno i budalasto krivuda tamo-amo, naprijed-nazad, gore-dolje. Opijen je neočekivanom slobodom, ali sjećajući se zla, ne posustaje u naumu da bude što prije i što dalje od mesnate, čovječje, ručne tamnice bez prozorčeta, najgoreg zatvora na svijetu.
Apsolutno ne razmišljam da li sam i zbog čega sam baš prvog ili četvrtog uhvatio živog, a trećeg ili petog sahranio u pepeo i filter.
U noći u kojoj se ne da naslutiti zora već godinama, to, u vezi s ubijanjem drugih leptirova, ide samo od sebe.
Deutschland bježanija
Kupei su siromašne studentske sobe s prozorskim staklima od svjetlucavog mraka. Duguljaste neonke mirišu na mađarske kobasice, slavonsku papriku, sarajevsku pivu i zagrebačke križaljke. Sve je smuljano i poluzamotano izmedju sjedišta, pritisnuto nervoznim toptanjem nogu što se međusobno kopitaju u putujućem polusnu:
“Hoćemo li nekako prebjeći u život, bez viza?”
S vanjske strane neopranog prozorskog stakla od kupea ostadoše nebrojene i ljubomorne bivše istočne stanice koje su danonoćno, vješto i besmisleno znale zadržati vlakove s ulupljenom oznakom medjunarodni...
SRJ
Bosnia
Vojvodina
Slavonia
Hungary.
Praha.
Polen.
Bivši DDR..
I mi ispod sanjivog svjetla od kupea, novokompovani nacionalisti i bivši jugisti i trenutačni kupeisti u bježaniji i tko zna što još, u špricavom svršavanju balkanskog stoljeća samo mehrere Jahre prije ujedinjenja Europe. Meškolje se neispavani džemperi, škripe jeftine košulje, zviždukaju šuplji i sneni zubi u iščekivanju glavne Crte gdje se provjeravaju vise.
Izbrijani i zakopčani do nosa u graničarske uniforme boje zdrave trave službeno pozdravljuju nekog nevidljivog u prepunom kupeu. Oštro se zagledaju u izbjeglička lica, pitaju za putne isprave, takmiče se medjusobno koji će od njih duže da zagleda u bljedunjave fotografije s velikim crvenim pečatima u čoškovima.
A mi, davni i crno-bijelo uslikani i bosonogi jurimo pasoše i putovnice po zgužvanim džepovima i tražimo naše cipele zgurane pod plastičnoduguljastim sjedištima kupea.
Crnila i sumnjičavosti u njihovim pogledima nestaje - ugledavši u mojoj putovnici veliku naljepnicu iz njihove ambasade – smiješe se na...Visum i svijetleće slovo, ko svjetionik, D.
Sa Deutsch-službenicima i njihovim četvoronožnim pomoćnicima sa lijepo podignutim ušima slažu se u moja čula prvi svježi kristali stranog zraka.
Tri i trideset…
Iz metalne stonoge u prvoj gomili izlaze moji saputnici s muškim djetešcem u rukama. Oni ne mogu naprijed. Zabranjena im je vožnja zmijom snova; umjesto passport-viseimali su samo ispečatiranu nadu.
Sve više bunovnih i nepočešljanih je bilo ispred vlaka, a sve manje unutra. Izlaze nesvezane, polunavučene cipele. Izlaze prazne stranice u putovnicama. Izlaze čačkalice medju izgriženim usnama.
Izlaze oznojena dugmad na poluizvučenim košuljama.
Nepoznata lica su gomilala kroz duguljasto vozno crijevo pored kupea. Treća i četvrta skupina nepoželjnika je već pripadala ostalim vagonima i njihovim crijevnim sudbinama.
Kada god sam zbunjen i ne znam šta treba raditi, gledam u sat na ruci.
Zvjeram u brojke. Iza smuđavog stakla, vani, na ničijoj zemlji, u sredini zadnje decenije dvadesetog stoljeća, između Češke i Njemačke, između svijetova, miješaju se dva iznenađena jutra.
Udarala je petica u skazaljku na mom mokrom ručnom satu kada se napokon krenulo uz kratke zvižduke i lupnjavu vrata. Tek tada mi se učini da će moji ispečatirani ostaci konačno prejahati zlatnu granicu…
Kazaljke su se sljubile.
Stopile u jedno.
Netko misli na mene.
Kroz staklo jutri.
Uveliko.
U Europi.
Zatrpavanje raja
Bos mjesec i gologuze zvjezdice u nebeskom asfaltu.
Žućkaste, noćne linije po mokrom trgu.Uporno sija šutljivo svjetlo od crkve preko puta, po sredini svega. Čekamo noćni bus ili noćni tramvaj, zar je to važno? Dva i po sata treba ubiti na pretprazničkoj hladnoći, nema se svake večeri para za vruću sirnicu. Sabira se i oduzima sitno po džepovima, limeno srebreno i žuto. Kraj stoljeća. Prebijeni gvozdenjaci i ostali papirnjaci s još uvijek prepoznatljivim facama. Izlizane sličice što obećavaju budućnost prepunu buna i ratova.
Nikad više dobre kiše ispred hotela Putnik gdje smo kupovali burek pun noćne svježine, vrućeg ulja i dobrih, malih jogurta na tri ćoška. Gladni od neprestanog igranja života, slatke svadje oko Hamleta i raspravljanja sa ženskom što neće da spava sa mnom. Što zavarava i mene i sebe i mlad željezni malj ispod mog stomaka, željan udaraca i slave.
Kišna ulica miriše na burek. Država miriše na ulicu.
Jelo gladno širi zjenice i tjera snove od očiju.
Auto nema nitko od nas. Para nemamo za novu turu, za ponoćnu večeru, a kamo li za taxi. Za bus treba platiti noćnu vožnju; između dva i pet ujutro plaća se dupla karta. Pješice je opasno noću, kroz divljinu. Kako se prošvercovati kad se mora platiti unaprijed? Treba gledati vozaču u oči; on čeka strpljivo i zna da je najtoplije kod njega.
Posebno kada se otvore prednja dvokrilna vrata. Ubi naglo inje što uleti u zamašaju sledjenog vjetra. Samo puše toplo pod vozačevim sjedištem. Stari Volvo-busevi, još ih je davno, prije davnina, Josip Broz nabavio u inozemstvu kao poklon za nekoliko glavnih gradova. Nekadašnja balvanska i balkanska Yugoslavia mi je uvijek na zemljopisnoj karti izgledala ko smrznuta ovca u toru moga daidže Bilkana sa Durmitora.
Njena rajska kosa viori se ko zastava, moje omiljeno, prapovijesno poređenje. Ulazi u bus. Podiže nogu na prvu stepenicu na liniji do njenog stana i roditelja. Ispod ženskog proreza na kaputu odsjaj noćnog svjetla na čarapama i svježoj butini.
Ispred mene, tri lokve i napukli, narodni asfalt. Svuda unaokolo je ledeno i hladno, puno bijele, zimske krvi.
Slika moje svjetlucave, zanosne Dugokose pomaže mi odlediti u mozgu zaleđenu dugmad na mom kaputiću i inje na mojim prednjim zubima. Škripe automatska vrata. Ona se konačno smjestila na sjedište. Njena karta je potrošila zadnju imovinu mog džepa. U njemu zima sviknuto produvava kroz šupljinu. Dok zviždim za njom i čekam da državno vozilo krene, kližem se gore-dolje po smrznutoj barici. Okreće se u mom pravcu, vidim pokret kroz zamagljeno staklo.
Ne čitaj gluposti i uputstva po polovnim autobusima i narodnim tramvajima!
Ne vrijedi, slušala me nikada nije. Ustaje i prepušta mjesto nekoj starici, starcu, nekom bivšem partizanu, nekom ratnom invalidu, nekoj noćnoj pijanici. Izdrži još malo draga moja. U novi milenijum meni za ljubav, što brže. Mašem, pozdravljam, bye, bye, do sutra, iako je već počelo sutra, poljubac do novog dana, bez rada, bez plana, samo jedno, isto.
Do vidjenja!
Do vidjenja!
Jebi ga! Bit će bolje! Sutra će biti danas, a danas je uveliko jučer. Ništa više i ništa manje nema ni u meni ni oko mene, ni oko nas, u cijeloj, podijeljenoj državi.
Ćao!
Zviždim. Zviždanje je jedini glazbeni instrument siromašnih. Do sutra, ispavaj se, pa opet isto, bez posla, bez auta, bez para, bez bureka. Samo noćno osvjetljenje, polomljena tabla na autobuskoj gradskoj stanici i naši umorni studentski indeksi završnih godina.
Autobus brekće, zakašljava se, upinje...Uspijeva da se zaleti i ode u noć na desnu stranu, s njom, zauvijek, iza Putnika, gradskom linijom br. II / 93.
U Arbeitsamtu, na krilima duge
- Gdje treba slovo: r? Reci mi, da mu kažem. Nemoj misliti da su to sitnice; kada se prijavljuješ za posao u Njemačkoj, mora da se sve zna. Oni su takvi.
- Na kraju.
- Šta: na kraju?
- Slovo: r.
-Imena ili prezimena?
- Imena. To je nana griješila. Nije znala kazati: r, već: l. Nije imala zube. Zato je prijavila u moj rodni list: Emil. K’o da sam iz Pariza.
- Znači, moram mu reći da ispravi na radnoj dozvoli i u computeru...
- I svuda gdje treba. Reci mu.
- Prezime? Prezime ti je Ptica?
- Ma kakva ‘tica? Svraka!
- Molim?
- Svraka.
- Svraka?
- Da. Objasni mu, ti si moj tumač. Tebi se, izgleda, oteglilo ovdje...Zna te, vidim...Šta me pitaš? Prezime? Kad smo prelazili granicu prošlog utorka, onaj u zelenoj bluzi je pitao za moje prezime. Nije vidio šta mi je rode zbrlj’o u pozivu. Ja sam mahao krilima; čuj, krilima…Eee, zbunjen sam i ja, k’o i ti. Mahao sam rukama. Pokušavao sam da se objasnim s njim. Vidiš li šta je napisao? Vogel. Ako nisi znao, to ti je ptica, na njemačkom.
-A ti si Krilo? Zato si mahao?
- Ne!
- Ma, nemoj molim te...Ovo je Arbeitsamt, nije zajebancija. Odužilo se, vidi kako je postao nestrpljiv…
- Svraka je stari naziv za naše iz kuće. Čak stoji tako i u papirima za naše tri livade. Mi smo Čavke, ali su se u selu zajebevali s našim prezimenom. Zvali su nas Golub, pa nam je u zadnjem popisu neka pijana smlata, što su ga zaposlili u općini, u Livnu, preko veze naravno, tako i zapis’o.
- U rodnom listu, znači, Golub…
- Jebli te golubovi. Čavka!
- Čavka?
- Rek’o si mi prije dva minuta da je ovo Njemačka i sve mora biti po redu i zakonu. Da. To je pravo prezime. Možda je i ono neispravno. Tko to zna? Nitko od mojih nije bio pisar, a ratova i uništavanja, srušenih kuća i spaljenih papira kod nas, kijamet. Moj pradjed je bio skupljač perja po Slavoniji i Srijemu. Bijelo, oprano, guščje. Dragi moj bože, koja su to vremena bila pernata. Eee... Pravio je i prodavao pernate jastuke i jorgane. Najpoznatiji je bio odavde pa do Mostara. Pitaj koga ’oćeš.
- Možda ti je prezime, u stvari, Perjar?
- Nemoj zajebavat‘. Sada nisam govorio o prezimenu već o zanimanju.
- Dobro. Kako ću ovom gospodinu napokon reći? Koje prezime će upisati?
- Reci šta ’oćeš! Ali, da bude pravo! Kad mi je vrapčja sudbina da mi prvi put piše pravo prezime u tuđoj zemlji, a ne kod moje kućice, moje slobodice. I nemoj više zapetljavati! Ostavi se ti mene i gledaj sebe i svoje prezime. Završi pos’o. Prijavi me ovom njemačkom, narandzastom Žujanu što koluta tim svojim ljubičastim očima. Da me upiše, da ispečatira više to šta treba. Da dobijem dozvolu i da letim raditi i živjeti!
Izlet u Reich; devedeset i neka
U Weimar sam doputovao s njemačkom kišom u kosi i tranzistorom Grundig u torbici o ramenu. Olujno nebo i tabla pored auto-puta: Weimar – Kulturstadt Europas, su upozoravali da se ulazi u Reich, jedino živo groblje u ovom dijelu svijeta.
Ulicama grada šetaju Nietzsche, Herder, Liszt, Bach, Van der Velde, Kandinsky, Goethe…Među njima su i dječaci ružičastih obraza, stalni gosti Belvederea, nježnog zamka iz kojeg danonoćno tutnje i trube lovački rogovi dobrostojećih Nijemaca. U dvorcu Tiefurt, ljetnoj rezidenciji Anne Amalie, ugovaraju se stare sjedeljke onih s dušom i perom za uhom. Weimar, gradić od osamdesetak tisuća stanovnika je muzej pismenih brkova ispod svih dosadašnjih germanskih šljemova...
Stajao sam pred Goetheom i Schillerom.
Spomenik je bio previsok.
Gledao sam ih pravo u čela i kisnuo i po obrvama i po obrazima.
Znam da pokisla istina u priči uvijek ima ukus spravljene riblje čorbe, ali bez ribe.
Prebiram prstima po džepovima i pecam po njima šarane i somove za ovu čorbastu rečenicu; uključujem Grundig, uši mi popunjene svršavanjem dvadesetog stoljeća: friške news iz usta urednice Slobodne Europe o najnovijim operacijama na živim Bosancima, Ruandcima i ostalim svjetskim Indijancima.
Slušam kišne vijesti i sve više krivim vrat ka gore.
Od bronce ka nebeskim kišnim mamama: iz oblaka lije sada direktno na moju Adamovu jabučicu. Uporan sam, znam šta mi je činiti. U kišu preda mnom i u spomenik pljusnuo sam gnusnu laž:
- Draga gospodo, ovo su karte za vas dvojicu, za dva Moby Dicka! Napuštajte to što imate!
- Krećete preko oceanaaa! U nove i mokre zavičajeee!
Urlao sam, jezik mi je pokisao.
Nisu trznuli.
Nije mi uspjelo.
Rastvorio sam šaku desnicu. Na vidjelo izbi moja američka, putna karta i jednosmjerni, saobraćajni znaci.
Prije nego li zaglavinjam u red sa koferom u rukama i udicama umjesto naušnica u ušima, moram još jednom upitati Goethea und Schillera:
-Da li i vas dvojica možete da se hvališete i blebećete unaokolo kao ja i moje jato? Jeste li znali da naše duše, u stvari, od samog rodjenja tajno dišu i na škrge!?
Odskakujući zvonko od neumoljivih statua, luda kiša je bobonjala:
- Plivajte, balkanski šarani! La-la-la!
- Poribljavajte Australije i ostale Lije! Li-li-li!
Europske klanice
Prvi dan i prvu noć poslije Crte sam prespavao u komadu.
Drugog dana navečer nazvala me ženska, moja “Mađarica” iz Vojvodine i reče mi: - Ovo je prvi put da sam za celu godinu spavala kako treba. Ako dođu s pozivom za vojsku, mogu otvoriti vrata! Kao da je poštar ispred! Mozeš li to zamisliti? Super! Jesi li išao kod mog ujaka u Hamburg da ti nađe posao u biblioteci?
Trećeg dana, oko ručka, nazva me rodijak:
- A, doša si , doša, moj profesure! Reka san ti ja odavno da je vrime za našu ‘rvatsku državu! Ti i ja i svi ostali ‘rvati, ‘ercegovci i dalmatinci! Odmori, dan-dva, a onda ćeš sa mnom u taxiste, da skupljamo marke, ne poštanske, već njemačke, he, he!
Četvrtog dana u samo pratskozorje nazva rode sa očeve strane i reče mi:
-Ej, bolan, dobro je što nisi otiš’o s njima ratovati protiv moga brata, a tvog rodijaka, jeb’ ga , ne bi bilo fino… sada je dobro, sutradan dolazim po tebe idemo u Radio Slobodnu, znam žensku u Dusseldorfu, sada samo Sarajlije i polovni sa strane, k’o ti, prolaze; ti si za tamo, tamo ti trebaš…
* * *
Kada nešto hoćeš raditi, to nešto prvo uradi tebe. Eh, što me naradiše obješena goveda, šira od radničkog restorana i duža od nečijeg gladnog sna, u četrdeset i devet krvavih dana mog prvog zaposlenja iza sanjane zlatne granice, u najdebljoj mesnici NorthRain Westenhoff, sjeverne Njemačke.
U četiri smjene četrnaest stotina radničina iz bivših i sadašnjih država Europe i Azije i ja, kolju, režu, čiste i sijeku tjelesine i danonoćno u smjenama peru krvave podove što se ne daju oprati.
I u sebi riču i muču jedino što moraju znati:
“Klanje, pranje! Klanje! Pranje!”
Sedam sedmica sam volovski uporno išao na posao u klanicu koju možeš brzo preći s kraja na kraj samo ako koristiš dvosjede: uslužna, tvrtkina, mala vozila. A i pješke možeš krenuti, ako si budala.
Krvav do podnožja trepavica zavlačio sam se u obješene kravetine i volovske tjelesine, tražeći drobove i džigerice, plave i mlake, smrdljive i zelene.
Šef je divljao na njemačkom, poljskom, turskom i podnaški. Urlao je s kraja kolone:
- Gore, kolji! Dolje, operi!
- Koliko ruku vam nedostaje? Schnell! Schnell! O, sveto zlatno tele, pretvori nam u treću rukicu onu nožnu i neopranu iz gaća, da više radimo, da više zaradimo. Više klanja i pranja, više para brojanja!
- Bujrum!
- Export! Export!
- Schnell!
Uz šefovo cerekanje od jutarnjeg do večernjeg mraka, dodatna tuširanja naših duša su bila nerazumljiva dojčtamburanja sa razglasa i svakodnevne radio-vijesti u šest, na kraju smjene. O raznim, svježim iznutricama i klanicama u svijetu.
Kao, na primjer, o onoj…
U mojoj balkanuši.
Muha
Priznajem odmah ono što se očekuje od mene:
Moj život i moj smisao se sastoji u letenju k’o bez glave; molim bez zajedljivog: „Hi, hi, hi! Ha, ha, ha.“
Pronađeni fosilni ostaci moje pramajke su stari nekoliko milijuna godina - ja sam jedan od najstarijih letećih optimista ove zemaljske kugle.
Svaki let me stoji tonu životne energije: mojim krilcima moram mahnuti u prosjeku tri stotine puta u samo jednoj minuti da bih održala my body u letu, na visini…
…Pa opet sletim na to što ste pomislili.
Onda?
Onda...Poslije nekoliko sekundi nastavljam dalje.
Opet: „Bzzz, bzzz, bzzz!“
Opet: „Život je sladak, bzzz!“
Odoh ja u novi polet i slijetanje. Jednostavno, pokušavam uživati u životu i šarenilu oko sebe. Uspjeh uživanja nikome nije zajamčen pa ni meni; nećete da shvatite da su moje greške slijetanja, u stvari moj jedini uspjeh i da sam uvijek samo ono što jesam: i na ružama i na jorgovanima.
I u blatu i na balegi.
I na tuđoj glavi.
Ili na nečijem nosu.
Naglašavam, težim novome: aterirat ću i ja jedanput na moje ružičaste snove - iskreno se nadam da će se to desiti prije nego li i mene poklopi neizbežni:
tras-pljas!
Nečija ruka ili spray zaneseno pobijesni odozgo po mom življenju i željama, te moj jedini i dragocjeni let i moje malo i smrdljivo tijelo puno sjajnih misli i lepršavih snova prilijepi o zid.
Zauvijek.
Život bez naslova
Nema odluka, nema rješenja, nema novih prijedloga.
U mojoj glavi se ništa ne dogadja.
Izvan moje glave isto se svašta ne događa.
Ukoliko otvorim glavu da izvana može pristići pomoć koje nema, uzaludno je; istovremeno se mogu uplašiti da ne iziđu iz moje otvorene glave sve one odluke koje nemam i sva rješenja na koja se nisam odlučio.
Priznajem:
- Otvaranjem i zatvaranjem glave nešto se radi, ali, razmjenom onog čega nema niti oko mene, niti u meni, ne stvara prirodno stanje koje mi je potrebnije više nego kisik.
Da, ponavljam, nešto se radi, odnosno: nitko i ništa se ne radi. Ne mogu se uvjeriti da će se nešto dogoditi ili uraditi samo od sebe ako se non-stop ništa ne događa.
Da li sam samo ja pokupio svu pamet nedogađanja i životne čamotinje?
“Odakle sam to primio kao svoje?”
Ono što sam prikupio, odnosno, što nisam prikupio, moralo je biti rasprostranjeno oko mene, kao recimo lišće, cvijeće, muhe, kava ili društveno mišljenje.
Ako sam nešto i prihvatio s vana, to znači: oko mene se svašta događa! Bože mi ‘prosti!
Postajem dosadan.
Samom sebi…
Sve ovo je suviše nalik na nešto. Moram se prestati jasno ne izjašnjavati, jer to ne smije biti predmet neke prave minijature i ovog životinjarenja, bez naslova.
Ostrakoni
Dijelovi polomljenih vaza i drugih pronađenih, keramičkih predmeta su nazvani u znanosti stručnim imenom ostrake / ostrakoni.
Služili su godinama da bi učenici pisali ili grebanjem po površini ili nanošenjem tinte. Upotreba komada keramike za pisanje (mekane mješavine zemlje i gline, zatim pečene, da otvrdne) bila je uobičajena u Egiptu, otoku Kritu i Bliskom Istoku.
Grčki dramatičar Euripides i filosof Kleont upotrebljavali su pri pisanju keramičke komade. Vrhovni bog svih bogova zapovijedio je slugi Hermesu ( glasniku između bogova i smrtnika) da na ostrakonima ispiše sve grijehe ljudi.
U VI stoljeću prije Krista, bio je običaj da se iz Grčke protjeruju ljudi koji su se drznuli da pričaju o osobnoj sreći i da kritiziraju vlast.
Glasači su glasali na ostrakonima da se takav čovjek pošalje u časno progonstvo.
Upisano glasačkom rukom nepoznatog Grka na komadiću keramike: Temistokle - izbjeglica i prognanik, sačuvano je do danas.
Iz prohujalog vremena pronađeni su dokazi od pečene gline: otjerani ljudi iz mjesta gdje su rođenjem stigli i trebali zauvijek ostati da mirno prožive svoj jedini ljudski život.
Iz nanizanih, tek protutnjalih tridesetak godina u našim životima budući arheolozi neće naći ništa osim spaljenih kuća i prepečenih komadića tudjih kostiju.
Moda upotrebe ostrakona i časnih progonstava je zauvijek prošla.
Smrt u Hotelu Boston
Predzadnju godinu prošlog stoljeća sam bio raskoračen iznad Atlantskog oceana; s jednom nogom u Sjedinjenim Američkim Državama, s drugom u Europi,– useljeničke službe su užurbano provjeravale sve moje želje za kretanjem, papire, potvrde, papiriće, članstva u crkvama, džamijama, sinagogama, socijalističkim halama, paravojnim formacijama.
Nitko mi to nije rekao, bio sam ubijeđen da sumnjaju da mi je čukunbaba s materine strane Italijanka iz Barija, a Mussolinijev uno segretario bliži joj rođak. Predak s očeve strane iz centra Istanbula, ponos i dika Arnautska. Ženska mi sa vojvođanskog, sivozelenog Dunava, od dlake do dlake, bez mijenjanja vjere. Rođak Cvitan iz Makarske, dragovoljac s dva odlikovanja iz prve Hrvatske, moje matere linija bez zastoja zadnjih pet koljena. Sve u svemu, moja čista krv zvana Balkanska mutljavina; iz one mješavine sada pokojne, died ili rahmetli, YU...
Niti me tko nazva, niti me tko šta upita.
Prva tri-četiri mjeseca prođoše, sve se sleglo; niti koga briga tko mi je ustaša, tko četnik, a tko Titov partizan u rodu. Niti sam ratovao protiv svojih, niti protiv očevih, a ne daj bože, protiv materinih rođaka. A ni protiv ženinih, ili protiv Rusa ili Amerikanaca, Arapa ili Nijemaca. Jedne ‘ladne noći u posljednjoj, svršavajućoj deceniji dvadesetog stoljeća, s koferom i bez kaputa, s presavijenim pozivom za vojvodjanjsku „vojnu vježbu“ („blizu Slavonije i Vukovara“) i nečasnu odbranu polovne i propale yugodržave u džepu, gledajući da ima što manje osvjetljenja na peronu, ko najveći problem u Raspadajućoj, pokislo i neborbeno, dok su na prvim stranicama novina u coloru bili novi borci, stari poznanici i zapjenjeni pisci, kidnuo sam preko granice, ne želeći uzeti ni pušku ni čačkalicu u ruke.
Živio sam u Njemačkoj godinama, kupovao jeftini sir u Nizozemskoj, ilegalno ulazio u Belgiju i njena Casina, jurio žensku sreću po Copenhagenu, sanjario da ostanem u Luksemburgu ili Švedskoj, bdio uz noćne vijesti Radio-Europe i čekao odgovor from American Embassy da krećem tamo gdje nikada nisam bio u životu.
Pružajući mi brdo papirčina koje sam trebao popuniti, jedno djevojče zaposleno u ambasadi, ljepota božja u miniću, bluzicom na cvjetiće i bez grudnjaka, napredna i ljubazna, procvrkuta na engleskom nešto. Taman se spremih da provjerim koliko znam i koliko ne znam engleski, kad jedan brkati, službeni morž od prevodioca, ne konsultujući me, prevede brže prije nego li sam odslušao umilni glasić:
- Da li znate da na Internetu, na spisku putnika od prije sto godina na brodu Titanic možete pročitati i vaše prezime Bilkic, pod: B? Je li vam to bio netko od obitelji?
Od straha i trenutnog šoka sam se sledio. Prevodiocu sam odmah postao sumnjiv. Nije skidao svoj riblji pogled s mene. Ko da sam morska salata koju će tog trena da smandrlja svojim kljovama.
Od zadnje, treće posjete Frankfurtu i Amerikancima i njihovoj ambasadi prošlo je skoro dvadeset mjeseci iščekanja. Čekajuci odgovor i avionske karte, stvarno sam provjerio sto godina stari spisak onih jadnih putnika na internetu: http://www.nireland.com/titanic401/passenger.htm Odledio se nisam od neke tihe jeze po sredini mojih ledja, jer sisato i punačko zlato iz Embassy of United States je bilo u pravu...
***
Pred zadnju Novu onog stoljeća poslaše mi sve što treba. Obično pisamce, samo što ga nisam bacio misleći da je neka glupava reklama što trpaju uporno i svakodnevno po poštanskim sandučićima unaokolo, od Atlantika do Pacifika.
Dadoše mi papire da se uselim.
Drago im je bilo što sam nekada ko podstanar, vojna pobjegulja i profesor sa diplomom i sedam godina besposlenog staža, bez auta, bez bicikla i bez budućnosti uporno zapisivao snove i vjerovao u radio drame, kratke priče, pjesme, kaubojske kiosk romane i dječje kazalište.
U posljednjem pisamcetu su bila dva papirića; prvo, obavještenje, sponzorovo ime i adresa i karte. Drugo, tri centimetra sa četiri. Dozvola s mojim imenom i brojem.
To je bilo sve.
Mislim da se od tog momenta moglo očekivati da isključim Hrvata i hercegovačkog Bosanca, a uključim Amerikanca.
Sve na bijelu dugmad, punačko zlato moje.
***
Dakle, u hotelu su ga našli, između ulaznih vrata i vrata od bazena. Moj prvi american job, pa muško!
Mrtvo muško!
Glava mu okrenuta ka Bostonskoj strani. Dva pedlja dalje od njegove glave taze avionska karta za Pariz.
Čistačica Karla made in San Salvador je rekla da ga je znala i da ga je netko po glavi mlatnuo i pobjegao. Naravno, sve je ispričala na španjolskom, nitko je ništa nije razumio. Kao da ništa nije ni pričala. Sutradan, kada više nije bilo interesantno, supervisor Juan Matrues Gonzales mi je prepričao za ručkom šta je ona govorila. Juan iz Gvadalahare je bio neka brlja od španskog pretka koji je prije tristo godina pojurio i sustigao neku pripadnicu Aztecsa, krivonogu i crnoputu starosjedilicu.
Bio je kratak, četvrtast, taman. Uvijek nasmijan. Kako i ne bi; imao je bijele, sjajne zube – mog’o si ga postaviti za stražara u mraku, bez oružja.
Rekao je da je uvjeren da je nesretnika žena ubola s leđa i pobjegla za Španjolsku.
“Svi problemi na svijetu dolaze od žena.”
Zaključio je Juan na čistom engleskom.
Gospodin Dascikoli, od tate napuljskog Italijana i majke Irkinje iz Dablina, bio je portir, noćna smjena. Rekao je da je devetnaest godina u Bostonu i da je to prvi slučaj u hotelu najvišeg ranga da je netko nekoga skljokao i potrefio u dvije sekunde. Čak i kamere, po njegovoj varijanti priče, ne mogu vidjeti facu, samo siluetu. Kao ono iz onog crno-bijelog filma, Plaši se svoje sjenke, ili Casablanca, ili već nešto slično.
Amanda je smućkana od Indijanke iz kanadskog Ontarija i Francuza iz Mississipija, odraslog u New Yorku. Bilo joj je krivo što ništa nije vidjela. Prvi put je njeno okruglo lice bilo bljedje od njene kuvarske, trospratne kape. Ljutila se na sve uposlene i neuposlene, zakopčavši dugmad do grla. To poslije podne nije htjela nikome više pokazivati sise.
Crnokosa Lorena, dugouha i dugonoga ljepotica iz Columbie, tri puta je ponovila da je ljubav u pitanju.
Ništa više.
Ni manje.
- U životu je samo ljubav pokretač svega. I kozmosa.
Glasala se srebrnim glasom i napućenim usnama. Brkati smetljar Koko, Peruanski emigrant koji još uvijek otplaćuje tarifu za uspješno puzanje kroz neki od tajnih, meksičko-američkih tunela, odbrusio joj je mrtav ‘ladan in broken english: - Talking: love, love, love. Thinking: fuck, fuck. Ha?
Cijeli dan su nas ispitivali.
Ali, doktor je riješio zagonetku ovog puta. Nije terorizam, nije mafija, nije međunarodni obračun agenata. Nije nitko od Kineza, nije bilo europsko-američkih trikova. Niti ruskih, njemačkih i protu-francuskih udara. Niti hrvatskih, a niti srpskih, niti je netko snimao tajno za Hollywood gdje bi bilo nade da će onaj koji je tresnuo, ustati.
Nije bila tv-skrivena kamera i iznenadjenje na kraju.
Moga sponzora u Sjedinjenim Američkim Državama, moga dobročinitelja Mistera Handsfordssena, istraživača i člana profesionalne, znanstveno-ronilačke ekipe Itaca,specijalizovane u traganjima za Titanicom i drugim nestalim brodovima, rodom iz Las Vegasa, porijeklom iz Belgije, po treći put oženjenog u Bostonu, po zvaničnom izvještaju je udarila kap.
I to bi bilo to: Smrt. |
|
