Zlatan Gavrilović Kovač

KAKO SU ZLATANA CIJELU
NOĆ JAHALE VJEŠTICE

         

O autoru:
Zlatan Gavrilović Kovač rođen je u Dubrovniku.Srednju pomorsku akademiju diplomirao 1977 godine, stekao čin poručnika trgovačke mornarice. Diplomira 1986 godine na odsjeku za sociologiju i filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu, a doktorirao na Filozofskom Fakultetu u Sarajevu na odjseku za filozofiju ; 1990 gost je International Christian University u Beču, iste godine je klinički sociolog psihijatrijske bolnice Vrapce u Zagrebu ; od 1994. živi u Australiji gdje je suradnik na bosanskim radio programima u Adelaideu i Melburnu.

 

Kako su Zlatana cijelu noć jahale vještice


UVOD


Ova zbirka prica zapravo su saljive zgode iz susreta sa raznim ljudima koje sam imao tijekom dugog perioda jos od Dubrovnika gdje sam roden pa do danas u Australiji. Moja namjera je bila pokazati ,mozda, karakter I fizionomiju tih ljudi kroz saljivu stranu zivota jer nam ove ozbiljne ne manjka I jer smo je siti nakon dugog perioda stradanja kojim bijasmo svi mi izlozeni u Velikom Balkanskom Ratu koji je trajao prilicno dugo a u neku ruku traje jos i danas. Kako sam ja bio dugo vremena politicki angaziran u hrvatskoj I jugoslavenskoj politici to se, kao sto citalac moze lako primjetiti, dobar dio ovih prica odnosi na politicke ljude Hrvatske I Jugoslavije koji se bas I nisu najbolje snalazili u novim prilikama osamdesetih I ranih devedesetih godina proslog stoljeca sto se dobrim dijelom I vidi iz mojih susreta sa njima. Ovaj je rad dakle obuhvatio samo jedan dio tih susreta kroz saljive zgode jer sam ja imao I druge susrete ali su ti opet bili isuvise ozbiljni I tamni kao sto bijase ozbiljna I tamna politicka nasa stvarnost I nadolazece vrijeme. Bio bi potreban jos jedan rad koji bi, mozda, opisao I takve ozbiljne susrete koje sam imao kroz vrijeme gdje bi se vidjela sva pozadina nase politike do rata I kroz rat na nacin da se pokazu sve dileme I karakter politickih odnosa u nas. No to cemo ostaviti za nekoju drugu priliku a sada se zadovoljimo sa ovom kratkom knjigom sa kojom se mozemo opustiti u slobodno vrijeme retrospektivno sumirajuci nasa iskustva iz proteklog rata I perioda mira iz sredina iz kojih dolazimo.

Autor

SUSRETI JEDNOG BOSNJAKA SA POZNATIM I MANJE
POZNATIM LJUDIMA

1 a)
Dragi Bogec I njegovi rotvajleri!

Bilo je to neposredno pred moj prvi odlazak u Hrvatsku mozda nekih desetak godina nakon prispijeca na ovaj veliki Kontinent koji u davno doba bijase dio Gondvana prakontinenta. U tu svrhu valjalo je obaviti neke formalnosti sa hrvatskim vlastima tocnije sa Ambasadom Hrvatske koja je vodila detaljnu evidenciju o svojim drzavljanima u Australiji. I tako se ja zajedno sa mojim dugogodisnjim hrvatskim prijateljem Vidom jedne noci uputim Vinku Romaniku jer je on vodio tu evidenciju a uz to jos I kojekakve druge. Dodemo kod njegove velebne kuce, pozvonimo na vrata kad evo ti nasega Vinka: “Dobra vece, dobri ljudi, samo naprijed, evo, moja zena gleda televiziju, a mi cemo u moj ofis tamo iza.” I mi udosmo u njegov ofis, a ono lustera u ofisu kakve samo pozeljeti mozes I svi oni u bivoljim rogovima. “Evo, sada cu ja, samo da pripremim ovaj fotokopiraoni stroj, treba znate , mladi gospodine , sa tim dokumentima biti ozbiljan pa cak bih mogao reci I vise nego ozbiljan, nikada ne znate sa kime imate posla. Evo ja radim za Australijsku Postu I mogu vam reci da se svega ja tu nagledam, pogotovo kada je rijec o nasim ljudima. A sto cete, takav je nas zivot, jadan I cemeran. Ali eto Dragi nas Katolicki Bogec sve vidi I sve cuje, a mi moramo da postujemo, da cijenimo, da ljubimo bliznjeg svoga. A jako sam ja religiozan jer Nas Dragi Bogec I ljubi i kaznjava ako nismo dobri I Njemu odani. Puno vjerujem u Boga, znate, a njegovo milosrde I ljubav nad svima nama se razlijeva pa rekao bih kao mlado vino kada ga prelijevamo iz bacve.”
I tako mi zapodjenemo dugi razgovor o svemu a ponajvise o Lijepoj Nasoj , mojim dokumentima koje je trebalo fotokopirati, pa o nasem Dragom Katolickom Bogecu I ljubavi prema bliznjem I sve tako redom. I konacno nakon dobra dva sata odlucismo da je vec vrijeme da krenemo jer ,zaboga, ima jos dosta posla da obavim veceras. Vinko nas isprati na vrata, I opet usput izrece poneku o Nasem Dobrom Bogecu I sveopcoj kosmickoj ljubavi, kadli zalaju njegovi psi. Vjerujte mi ,ne bijase mi lako niti cuti a niti vidjeti njegova dva rotvajlera. “A znate, mladi gospodine, rece on, to nisu pasi, znate, to su ubice, a ja ih uvjezbavam zlu ne trebalo. Nego, znate sutra imamo medimursku emisiju na radiju pa je poslusajte ako budete imali vremena. A eto, fala vam velika, pa navratite u ovu prijatnu domacinsku kucu, samo dodite da se malo ispricamo…”
“Hvala Vama, gosn’ Vinko, pa hocemo, navratiti cemo vrlo skoro” rekoh I udoh u Vidin Comodore. “Hajde Vido pritisni tu papucicu gasa, kada je ovdje ovako kako me tek ceka u Hrvatskoj!”, zakljucih bezazleno.

1) O smokvi jednog moguceg hrvatskog admirala!

Bilo je to u mojoj mladosti , ne bas ranoj nego nesto zrelijoj ali bi se moglo reci da sam jos ,prema standardnim nasim klasifikacijama ,bio pionirom, I to bas na dan proslave rodenja njegove Visosti, naseg jedinog Jugoslavenskog Marsala. Dan ranije dogovorim se ja sa Kapetanom bojnog broda, inace mojim susjedom, Misom Gvozdenovicem, a on je stanovao tocno kat ispod nas, da obidemo njegov mali kajic a mozda I da ucinimo kakve popravke kako bismo barku pripremili za tu sezonu . Jer u to doba jos je u Jadranu bilo ribe I ako ste bili vjest ribar mozda ste mogli I uloviti koje kilo. I tako rano izjutra uputimo se mi prema “Mornaru” a tako se zvao jedan novi, posljeratni predio naselja Spinut u Splitu. I mi radismo I radismo, a sunce iz trena u tren bijase sve jace I jace. Jer mjesec maj u tom dijelu centralne Dalmacije prilicno je suh I topao ali jos nije toliko da bi se moglo reci da je ljeto, nego je ljeto bas na domaku, a znade biti I hladnijih dana. To je mjesec kada se sve budi, kada sve pupa, kada se sve nanovo rada,kada konacno istice hladnoca inace blage zime I proljeca, kada je ljubav stonorijet u zraku I kada sve mirise na sex pogotovo mladim ljudima, a I ja bijah tada jedan od njih. “Hajde nam donesi iz ove obliznje konobe jedno dva litra plavca” rece on konacno I uzdahnu tesko kao I svatko nakon naporna rada. I ja odem po plavac. Kupim taj plavac, ali I meni je tesko,I ja sam se znojio , I ja sam bio umoran, I ja nagnem taj bocun I cugnem poprilicno. I kada dodoh, nastavismo sa radovima I pismo taj plavac. Medutim kako malome covjeku ponekad I posve malo jeste dovoljno tako I meni bijase posve dovoljno ako ne I previse. I meni se stade sve mutiti u glavi I osjetih tesku mucninu. “Dakle, popio si previse a sada ja moram brigu voditi, kako cu ti materi izaci pred oci,” rece on u jednom momentu, “hajdemo kuci, beno jedna .Sto sada da radim, sto cu reci majci njegovoj , kukala mi majka?”, I uhvati se za glavu? “. Strpa on mene u svoj auto I mi krenusmo kuci, ali nesto prije naseg nebodera on stane na jednoj ledini, otvori mi vrata pa rece: “ Vidis li onu smokvu?” A bijase jedna velika stara smokva na dnu same ledine sva okruzena velikim poljskim korovom. “Vidim !” odvratih pijano. “Hajde sada tamo!” izusti on blago, napusti me I nastavi dalje svojim autom. Dodoh ja do te smokve nekako, a sve mi se vrti I vrti I ja se izbljujem I tako provedoh neko vrijeme. Kako ta ledina bijase blizu nase kuce, to mi nije trebalo dugo da dodem kuci. “Pa gdje si bio”, upita me majka, “pa kakav li si to zalosna mi majka”. “Ma nista, mama, nije, nego idem malo odspavati” A ona ce na to: “Pa zar ne vidis na televiziji da je slet u Beogradu za nasega jedinog Marsala” . I doista, dodoh u pravi cas jer upravo jedna pionirka stade recitirati: “Evo, Dragi nas Druze Tito, mi pioniri Jugoslavije koji smo vrijedno ucili I radili…” Ne mogah izdrzati nego odoh u sobu spavati. Jer pioniri Jugoslavije, koji su vrijedno ucili I radili, pijani snivaju na Veliki Dan proslave rodendana njihovog jedinog Marsala, njihovog kolektivnog I oca I djeda I pradjeda… I to pod okriljem iste te Mornarice koja ih je opila I kojom komandira Veliki I otac I djed I pradjed…