Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je vanredni profesor Filozofskog fakulteta do 1992.godine; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu.Laureat francuskih nagrada Stendhal, Gauchez-Philippot, Prix du public du Salon du livre des Balkans, međunarodne nagrade Naji Naam, i književnih nagrada u Bosni, npr. Fondacije za izdavaštvo, i Zlatna jabuka.
Hasna Šamić je studirala je fiziku na Univerzitetu u Sarajevu,
gdje je i rođena; magistrirala je na Univerzitetu u Beogradu, gdje
je njen magistarski rad proglašen najboljim u toj školskoj godini.
Doktorat iz oblasti fizike poluprovodnika radila je u Parizu sa
čuvenim profesorom Bourgoinom. Nakon odbrane doktorata i
brojnih radova, objavljenih u svjetskim naučnim časopisima,
postala je vanrednim, a zatim redovni profesor Elektrotehničkog
fakulteta. Jedno vrijeme je bila i direktor istraživanja pri
francuskom Nacionalom istraživačkom centru, CNRS.
U OGLEDAJU USPOMENA - GRADOVI i LICA
Pariz moje mladosti, odlomak iz III toma
Prvi tom « Sarajevo moje mladosti » objavljen nedavno u izdanju Shurapublications, Opatija 2023
“Šest hiljada godina rat ugađa zavađenim narodima, a Bog gubi vrijeme praveći zvijezde i cvijeće”, Victor Hugo.
« Čovječanstvo nikada nije upoznalo mir; samo periode između ratova », Voltaire
(…)
Godine 1995, došla mi je u posjetu teta Bahra iz Zagreba, i odmah sam se osjetila bolje. Bilo je ljeto, vrelina, kad smo čuli za genocid nad hiljadama muškaraca, djece i odraslih, poklanih u Srebrenici u jednom danu, samo zato što se slučajno nisu rodili u istoj vjeri kao i srpske ubice.
« Nepoželjnost je biti rođen » jedna je od meni najdražih Cioranovih knjiga.
Hasna je već bila tu s djecom, na poziv poznatog profesora Bourgoina s kojim je počela raditi doktorat iz fizike. Već su više puta ona i moj brat pokušavali da mi pošalju djecu, da ih spasavaju, ali nisu uspjeli. Jednom i preko Jevrejske opštine. Nedo je bio mali. Rekli su mu da kaže četnicima koji će ga svakako ispitivati na putu, da se zove David. I on je to naučio. «Kako još ?» pitali bi, na što bi vježbajući Nedo odgovorao: Nedim. Zato su se moji odlučili da ostave djecu u danonoćno granatiranom gradu. Preselili su se s Mojmila (gdje su Sarajlije dobivale stanove ako bi im se posrećilo, a seljaci u centru) kod moje mame u centru gdje su masakri na pijaci i pred pekarama bili monnaie courant, kako vele Francuzi za trivijalnu učestalost događaja.
Našli smo im stan ispod našega. Manadžer zgrade, inače poljskog porijekla, rekao je Hasni: Dakle, vi ste od onih Arapa koji žele da osvoje svijet? Hasna je poskočila sa stolice, a ja je snažno gurnula nazad,pa je njeno « nisam Arapkinja » djelovalo manje protestno, i potpisala je ugovor za izdavanje stana.
U Parizu se Intenzivno bavila naučnim istraživanjem iz oblasti fizike poluprovodnika, na čemu će kasnije i doktorirati, a nastavivši naučno istraživanje s istim profesotom, Rektorat će je kasnije izabrati u vanrednog profesora; kao nagradu za to,dobiće otkaz na Saobraćajnom fakultetu koj je osnivala, podlo, kad je dekan raspisao konkurs “za nju kao asistenta”. Taj dekan je bio poznat kao posljeratna « veličina », čuvena po falsifikatima ličnih dokumenata, kao i po plagijatu, naročito knjige mog oca Kako nastaje naučno djelo. Naravno da nije jedini te vrste. Univerzitet mora da ima « oraha u džepu » dok nije u stanju da optuži i sultanovu suprugu za falsifikat i korupciju, inače bi tu individuu, koja ne zna ni sama gdje je i da li je uopšte studirala medicinu, posebice ginekologiju, davno proglasio falsifatorom, i bila bi sklonjena s važnog mjesta s kojeg žari i pali. Ovu zagradu sam morala otvoriti, budući da se već dugo piše o lažnim diplomama raznih političara, a nadasve o onim supruge glavnog SDAovca ; u vezi s kvalifkacijama te « Ksantipe » kako je od « milja » zovu u Sarajevu, pominje se i Zagreb i ginekolog Kurjak. Imala sam priliku da ga sretnem u Ženevi za vrijeme prve mirovne konferencije, i nije mi bilo teško shvatiti da je pupčanom vrpcom vezan za vrhovnog poglavara SDA. Od onih ljudi kod kojih nikad nećeš saznati šta misle (i da li misle), kao premazan specijalim skliskim mazama, da ne upotrijebim neki srećniji izraz. U istom hotelu je bila još jedna važna osoba iz SDA, g. Trnka, koji je jednog dana u holu hotela, gdje sam se slučajno zadesila, kritikovao Hrvate koji traže ista prava kao i Bošnjaci koji su najbrojniji. Osmjelila sam se i pitala glavnog SDA pravnika kako je bilo u Jugoslaviji, kad je vladao « ključ ». Odgovorio je da su sve nacije imale ista prava, bez obzira na broj. Pa zašto na to i sad ne pristanete, u Jugoslaviji je vladao mir i prosperitet, zar vam nije stalo do toga? “Šta ste vi po profesiji?” pitao je frfljajući, a ja uzvratila sa: Zašto pitate ? « Zato što vam je bolje da se baviti svojom profesijom! » odgovorio je pjeneći, zamalo se nije ugušio u vlastitoj pljuvački, dok je gledao tamo gdje je teško bilo odrediti gdje i u koga. Isti koji je malo prije toga išao od vrata do vrata na Grbavici i kupio članarinu za KP. Posljedice njegove i uopšte SDA-pameti trpimo već trideset godina.
“U stvari, put nije bitan, za sve je dovoljna volja da se stigne.” A. Camus
Moj brat je ostao za vrijeme te posljednje godine rata da se brine o našoj majci, pa je Hasna bila u Parizu sama sa djecom, koja su odmah upisana u školu, Nedo u prvi razred, a Dina u koledž; oboje su bili odlični đaci, a Dina kao najbolja - da su ostali duže u Parizu -, bila bi automatski upisana u najelitniju gimnaziju, Lycée Henri IV. Pošto su Francuzi komplikovani po prirodi, i matematika se izučava drukčije nego drugdje (kao i solfeggio); valja tu ne samo naći rješenja za zadatke, nego i znati ispričati sve o zadatku i rješenju na neprekosnovenom chateaubriandovskom francuskom. Pošto su đaci bili zbunjeni, Dina je mnogim od njih pomagala matematiku jednostavnim objašnjenjima. Hasna se stalno pitala, skupa s Vanjom, šta se to desi pa poslije ipak francuska matematika i fizika postanu čuvene i tako uspješne u svijetu, za što je dokaz niz fizičara dobitnika Nobelove nagrade, a predaje se vrlo komplikovano. Iako je imala posla preko glave, kao dobar organizator, uspijevala je odlično i da kuha, bila je oduvijek majstor u tome, u Sarajevu je čak razvijala jufke do kraja života. A voljela je odlaziti i na pijacu, jer pariške pijace su kao najljepše, najšarenije i najbogatije prodajne izložbe. Odlazila je i u muzeje i u galerije maltene prije nego što se otvore, jer tad ima najmanje svijeta i mogu se eksponati normalo pregledati, što kasnije postaje nemoguće. Imala je uopšte izvrsnu i rijetku memoriju, kakvu sam srela još samo kod Filipovića, pamtila i imena i događaje iz istorije, filma, literature, umjetnosti, običnog života, iz bilo kog perioda … Hasna je krasno i pjevala, kao slavuj, čula sam je nekoliko puta, a u tome joj je ravna bila samo moja tetka Bahra, koja je nekoć pjevala na sceni Gajreta. I pored velikih obaveza, Hasna je uspjevala da prelista i pokoji modni časopis, a od mene je posuđivala knjige iz beletristike. Imala sam prijatelja, vlasnika kioska, koji mi je posuđivao i novine i časopise. Tako sam bila u toku, i ja i moji, šta se dešava svuda u svijetu politike, kulture i mode. Mene je moda odavno prestala zanimati (iako sam jedno vrijeme pisala o modi i o teatru u jednom francuskom mazinu za dobar honorar), a kad je izbio rat, zaboravila sam na sve ostalo, posvuda vidjela razoreno Sarajevo. Kad sam bila gimnazijalka, tata je dobivao Le Monde uz Marie Claire koji je zanimao moju mamu; još više mene. Naša prijateljica, lektor na Fakultetu, Jacqueline Georges stalno se čudila što ja toliko zurim u modne kreacije, ne shvatajući da ja više nego u haljine zurim u manekenke, divim se njihovoj aneoreksiji, čeznući da i sama tako izgledam.
Za razliku od mene koja sam se oblačila prema trenutnom raspoloženju, Hasna se oblačila u elegantne kostime, najviše kod Caroll, slično teti Bahri, koja je uvijek hvalila njenu eleganciju. Hasna bi me ponekad upitala jesam li vidjela da se u našem kvartu otvorila nova radnja, što ja naravno nisam primjećivala. Voljela sam šetati sama, smišljajući projekte, pišući u hodu. Hasna bi rekla : Ti i nisi ni morala dolaziti u Pariz, mogla bi lijepo živjeti i u Busovači. Vidjevši me kako mnogo štošta dopuštam raznim ljudima, iako je na meni zvono da sam drska i nemogućeg karaktera, znala bi mi reći : Znala sam da si budalasta, ali nisam znala da si do te mjere.
Vikendom smo obično išli kod mojih prijatelja, ili putovali u obližnja mjesta gdje je najbliže more bilo Dieppe u Normandiji; Hasna bi nekad sa djecom i mojim sinom odlazila u parkove na igrališta za djecu. Tad je moj sin progovorio naš jezik, i na njemu im objasnio: Ovde sve plaća.
Ovaj period života sve više mi se vraća, kao i lica koja sam davno upoznala, pogotovo od kako ta lica ubrazano nestaju sa lica zemlje, odlaze u nepovrat.
Naš život se maltene zaustavio u najboljim godinama, kada smo mogli najviše da stvaramo u svojim profesijama. Stao na pola puta, a čini se kao da se s te tačke nikad nije ni pomakao, unatoč raznim događajima koji su uslijedili. Ja i dalje kao da čekam. Godota, koga bih drugog ? Ili da se rat konačno završi.
“Onaj koji očajava zbog svega što se dešava je kukavica, ali je onaj koji nadu polaže u ljudsku prirodu i humanizam je luđak”, Albert Camus
Pošto sam izgubila sva radna mjesta, bacila sam se tijelom i dušom na fikciju. Tad sam napravila i film Grad ljubav smrt, za Međunarodni Festival Sve kulture, i predstavu Sjećanje na život, na koju su mi došli prijatelji, a od slavnih Jugoslovena jedino Jagoda Bujić, kojoj se predstava dopala. “Rasplakala sam se” rekla mi je uručivši mi ogroman buket cvijeća. Istovremeno mi se požalila na bolove u koljenima, rekavši da je upravo sletjela iz Venecije ali je željela da obavezno dođe na moju predstavu. Njen bogati muž se pokazao vrlo darovit i nastojao skupa sa Jagodom da pomaže svim nastradalim na Balkanu. Rada Iveković, koja je znala moju glavnu, odličnu glumicu Valentinu - tada studenticu na Konzervatoriju za pozorišnu umjetnost u Parizu - došla je radi nje na premijeru. S Radom sam se znala od ranije, bile smo u redakciji Kultura Istoka u Beogradu. « Koliko ti samo imaš talenata! » koplimentirala mi je, a potom otišla do Valentine da joj izrazi čuđenje što igra kod amaterke kao što sam ja. Rada Iveković je jedna od tri « vještice », čime je tri spisateljke krunisao Moliševićev pobratim, ili dvojnik, Tuđman, a time im samo napravio uslugu, jer to nije bilo uopšte bilo loše za njihove zapadne karijere.
U to vrijeme, od prilike, bila sam pozvana u goste i kod supruge saudijskog ambasadora u njenu raskošnu vilu kraj Jelisejskih polja. Pratila sam gospođu Mulić, koja je skupljala pomoć za unesrećene Sarajlije, a njen muž potom pakete odvozio u svom kamionu. Gospođa ambasadorka je čula da sam orijentalista, pa me pozvala u goste skupa s Mme Mulić koja je upravo bila otvorila asocijaciju za pomoć Bosni. Madame ambassadrice mi je bila veoma naklonjena i tražila od Mme Mulic - u čije krilo su to jutro pljuštali čekovi brojnih arapskih princeza koje su tu svratile na čaj, do suza dirnute njenom pričom - da mi pomogne od novca koji je dobila od princeza. Bračni par Mulić mi je uskoro predložio da im budem sekretarica, što sam naravno odbila. Meni je trebao posao mog nivoa, ili dobar izdavač a ne mjesto pisara.
Tad sam a sugestiju gđe ambasadorice dala i intervju za neki arapski časopis, koji je objavio više mojih slika, ne tražeći od mene apsurdno : da skrivam kosu.
U to vrijeme je nastalo više asocijacija koje su se trudile da pomažu Bosni. Mnogi su me mamili, ali se nisam odazivala. Jedan bivši Bosanac izružio me je što neću da budem sekretarica njegove udruge: « Nigdje ti nisi prispjela sama! » vikao je. Imao je pravo.
Sjećajući se raznih drugih lica koje sam upoznala, pa i Hasne i njene skromnosti, pitam se da li je Mark Aurelije imao pravo preporučivši nam da gajimo razne vrline, među koje spadaju i jednostavnost i skromnost. Kako, ako su univerzale vrijedost uništene, a moral postao sinonim za vjerske dogme i laž? Mnogi filozofi su ipak smatrali da je skromnost osobina samo onih najvećih. Danas u ovom svijetu koji se rastače od korupcije i alavosti, to je jadna utjeha. Skromnost je isto što i sjenka na figurama jedne slike: ona joj daje snagu i reljef, mislio je Chateaubriand dok je B. Shaw poručio da se tu ne radi o vrlini, nego o razboritosti.
Rat je bjesnio u Bosni, kad sam ponovo pozvana u Izrael na naučni skup. Tu sam jednom bila sa referatom o alhamiado književnosti koju su pisali i Jevreji ; za razliku od Muslimana koji su se služili arapskim pismom na bosanskom jeziku, Jevreji su ponekad pisali na bosanskom hebrejskim pismom. Tom prilikom sam posjetila i Jožinu sestru u Nahariji, kao grad mnogo otvoreniji od onih na jugu, gdje su živjeli u dobrim odnosima Arapi i Jevreji. Nakon skupa, roditelji moje prijateljice Ditze su me pozvali da im budem gost i tako produžim boravak u Tel Avivu. Pazili su me kao da sam im kći. Nisu zaboravljali da napomenu da oni dobro razumiju nesreću koja nas je pogodila, kao i to da oni često putuju sa Arapima i žele da se konačno uspostave dvije države. Što se nažalost nikad do sad nije desilo.
Na te skupove, kao i u Ameriku, pozivao me je često orijentalista B. Lewis. Štovan posvuda i moćan, predlagao mi je između ostalog i da predajem u Izraelu, ali se nikad na to nisam odlučila. Izrael me je podsjećao, naročito Jerusalem, na Sarajevo, što uopšte nije originalno. U Jerusalemu su me djeca gađala kamenjem, a jedan desetogodišnjak u uličicama kraj Aksa džamije uporno pokušavao da me poljubi. Slikala sam se i kraj Isusovog groba, odakle je ukraden ili odletio u nebo, gdje se gužvao narod pristigao iz cijelog svijeta.
Na plaži, u koju sam zalutala u Tel Avivu, žene su se kupale obućene u lagane svilene bluze koje su im se pripijale uz golo tijelo, što je izgledalo mnogo seksipilnije nego da su bile gole. Kasnije su mi prijatelji objasili da se tu kupaju jedan dan žene, drugi muškarci, svi ortodoksi.
|
|
