Jasna ŠamićJasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je vanredni profesor Filozofskog fakulteta do 1992.godine; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu.
Laureat francuskih nagrada Stendhal, Gauchez-Philippot, Prix du public du Salon du livre des Balkans, međunarodne nagrade Naji Naam, i književnih nagrada u Bosni, npr. Fondacije za izdavaštvo, i Zlatna jabuka.
Milomir Kovačević , istaknuti fotograf, je rođen u Čajničima 1961, Bosna , a fotografijom se poče obaviti u 17 godini, u sarajevskom klubu CEDUS. Godine 1986. postaje članom Društva profesionalnih novinara, a 1989. godine članom Udruženja likovnih umjetnika, fotografske sekcije. Od tada je imao bezbroj izložbi diljem Evrope, najviše u Sarajevu i u Parizu gdje živi od rata i opsade Sarajeva 1992. U Sarajevu je ipak proveo dosta vremena pod bombama i napravio niz fotografija istovremeno i istorijskog i umjetnčkog značaja.
evu.
DJEVOJČICA I SUZE
Dok oblaci plaču, kako će mi cvasti bašta?, pita se pjesnik. Dok dječija duša nečujno cvili, kako možeš pjevati? Hodati? Letjeti? Pa i po uspomenama i željama…
Najtužnije na djevojčici koju vidimo iza stakla je njena mala ruka zalijepljena za staklo. Kao zgužvana od boli? Ili od ljutnje što odlazi? Što je odvode. Što je tjeraju! Usamljena je ta sićušna ruka u cijeloj ovoj ogromnoj tragediji iscrtanoj na staklu. I iza stakla.
Kao da želi zaustaviti autobus.
A lice je zamrzlo. Misli li na nešto? Misle li djeca? Šta osjeća djevojčica zaleđenog lica? Je li joj se duša, kao u mog pjesnika, zgrčila od boli? Ili se zaledila i ona, kao i njen pogled što zuri u prazno? Dok joj je cvijet u kosi stravično živ. A staklo plače i suze se slijevaju niz prozor.
Kaže li ta mala i odlučna šaka „stop“ suzama na staklu?
Kako dokučiti sve što nam slika govori? Slike su kao knjige, kaže pisac; po njima se lista kao po knjizi. Ali ne znamo uvijek šta pričaju. Šta nam kaže autor što je zaustavio tren svojim okom na staklu i iza njega? Taj dramatični tren koji se proteže u nedogled.
A cvijet u kosi? Ovaj živi i svježi cvijet! Je li se i njemu duša povila od boli? Kaže li i on kao i djevojčica koja šuti: „Moj egzil je gorči od vašeg jer pripadam nebesima?“ Pitaju li se − i ona i cvijet − šta su to nebesa?
Crno je sve oko nje, crno iza nje, crno ispred nje…
Ona je i lutka koja plače i ostarjelo dijete. (Što s pravom prezire planetu.) Njeno lice je djeteta koje je odraslo u hipu. Od boli.
Njeno lice je muzika koju čujemo: «Pjesma mrtvoj djeci» koju razašilju suze zalijepljene na prozor autobusa što nosi nesrećnike u neznano. Koji će uskoro odvesti i djevojčicu. Dok njena ruka kaže – to je izvjesno ! – „stop“. Ko zna čemu. Novom životu, novoj smrti ? Stop jecaju?
Ili kaže „zbogom“? Životu, rodbini, lutkama koje napušta, ljudima koji su joj čas prije toga milovali cvijet u kosi i vlasi od svile, čije šiške padaju na njeno odlučno dječije čelo?
Dok mi, gledajući sve to, čujemo «Kindertotenlieder» kako se rasprostire crnilom što ispunjava autobus i okružuje djevojčicu. Crnilo koje je iza nje. A možda i ispred nje?
Nečujne melodije rasprostiru se s prozorskog okna koje jeca ledenim suzama. Suzama djevojčice što su se izlile na prozorsko staklo iz njene duše i zaledile na njemu.
Dok i oblaci plaču. A njena sićušna ruka govori „stop“. Stop jecaju i ratu koji je odgoni. Ko zna gdje… I u šta…
|
|
