MIRKO KOVAČ
Svi smo mi nebeski zaručnici

         

O Mirku:
Mirko Kovač (1938 -2013), najveći dio života proveo je u Beogradu, Zagrebu, i Rovinju; autor je brojnih romana (Vrata od utrobe, Gubilište, Uvod u drugi život, Malvina, Kristalne rešetke, Grad u zrcalu, itd.), pripovijedaka, dramskih tekstova, scenarija za filmove; dobitnik mnogih književnih nagrada (između ostalih i Herder Prize, 1995.)

 

Nakon teške bolesti, Mirko Kovač nas je napustio u augustu 2013. godine. Bio je jedan od najvećih jugoslovenskih pisaca; bio je veliki pisac, ali i veliki čovjek. On je bio i moj veliki prijatelj i jedan od najvjernijih saradnika ove Sehare od samog njenog počeka. U povodu smrti ovog “čarobnjaka riječi”, mnogi su izrekli mnoge lijepe riječi, ali pustimo sada pisca da nam sam govori ovom pričom, koja se može čitati i kao odlomak iz romana, i kao poema, i kao nezavisna novela. U Sehari sam u više navrata objavila Mirkove priče, pa i one iz knjige Ruže za Nives Kohen, koje, skupa sa svim pripovijetkama iz zbirke, spadaju u najlješe, najuzbudljivije i sigurno najsenzualnije stranice svjetske književnosti. .

J.Š.




Svi smo mi nebeski zaručnici


Nazvao me telefonom, predstavio se kao prijatelj Lovrenskog.
“Imate li malo vremena za mene?” rekao je.
Nisam nikad znao naći kakav zgodan izgovor da izbjegnem sastanke s neznancima, pa sam i ovog puta pristao da se vidimo i još neoprezno rekao da može doći u svako doba. Nije prošlo ni pola sata otkad se najavio, a već je zadihan stajao pred mojim vratima. Bio je to čovjek srednjih godina, rumenih obraza, ponizan, jedan od onih bezbojnih i nimalo naočitih tipova. Kosa na tjemenu bila mu je slijepljena i prorijeđena, kao da su maloprije zupci češlja prošli kroz nju. Lijevom rukom stalno je poravnavao ionako mrtve vlasi ispod kojih se sjajila ćela. Vrat mu je bio u naborima sala, ramena obla, a tijelo kratko. Sako ga je stezao, zakopčano dugme jedva se držalo na njegovu trbuščiću. Sve je na njemu bilo sivo, kao uostalom i cijela njegova pojava. Ušao je bojažljivo i sjeo, a obje svoje šake položio je na ofucanu aktovku - bjehu to najkraći prsti koje sam ikad vidio. Čelo mu se najednom orosilo znojem, pronašao je rupčić i lagano ga prinio čelu kao neki upijač. Pomislio sam da mu nije dobro i ponudio ga slatkim i vodom.
“Nisam za slatko, a čašu vode ne odbijam”, rekao je.
Čim sam ga poslužio otpio je nekoliko gutljaja i rekao:
“Možda vam je čudno što sam se pozvao na Lovrenskog, ali bit će vam jasnije kad me saslušate do kraja. Ako sam bezobrazan, vi mi samo recite. Nisam vam se ni predstavio, mislim da vam ništa ne znači moje ime. Vas ne može impresionirati mali bankarski činovnik, ja sam toga svjestan.”
“Molim vas, nemojte od mene praviti veličinu”, rekao sam. “Za mene svaki susret ima draži, jer ja iz svega crpim.”
“Ne vjerujem da će vam ovaj susret koristiti”, rekao je, “jer od mog jadnog života ne može se ništa umijesiti čak ni vašim rukama. Ali, kao što rekoste, čovjek mora nositi neko ime, pa ga i ja imam. Zovem se Ivan Ilić. Vi još ne pitate što sam ovdje. Pa da počnem!”
Raširio je oči i gledao me netremice, čekao je odobrenje. Sledio sam se od pomisli da će se ponoviti prošlogodišnja mora kada sam cijelog tjedna morao slušati roman jednog profesora književnosti, a na kraju nisam imao snage kazati što mislim. Prisjetih se kako je profesor sjedio na tom istom mjestu i zamolio me da neko vrijeme, barem dok se ne dogovorimo, ne palim svjetlo. Ukratko mi je ispričao o sebi, opisivao je s mnogo pojedinosti svoj radni dan, ali i onih nekoliko večernjih sati što ih posvećuje mladim prijateljima. Imao je šezdesetak godina, bio je neženja, mršav i uvijek lijepo odjeven. Uživao je u svom rukopisu i svom načinu čitanja, u svojoj glumi i oponašanju dijalekata, a nakon što bi završio određeni broj stranica, odmah bi ustao i krenuo, a da me nijednom nije upitao za mišljenje, čak ni onda kad je označio kraj svog romana. Otada se više nismo vidjeli.
“Onda počnimo, prijatelju”, rekoh.
Kako je samo živnuo moj sadašnji gost, izvukao iz aktovke rokovnik iskrzanih rubova, tvrdo ukoričen, iz 1964. godine. Nije ga listao, jer je vrpcom obilježen početak rukopisa, rasklopio ga je i odmah počeo čitati. Bacio sam pogled na rukopis, bio je ujednačen i gotovo kaligrafski ispisan crnom tintom. Čitao je otežući i bez predaha, bio se potpuno zanio. Slušao sam njegov glas i mislio o tome koja to sila posreduje između mene i neznanaca, tko ugovara te susrete i tko nas povezuje. Ivan se znojio, pa je povremeno doticao rupčićem čelo i vrat. Usta su mu se sušila, u nekoliko navrata posegnuo je za čašom vode, pa ipak nije navlažio usta sve dok čitanje nije priveo kraju. Kad je završio, Ivan je još bio u zanosu i pod dojmom pročitanog, pa je zurio u mene očekujući da s njim podijelim zadovoljstvo i da ga odmah pohvalim. Bio je napregnut, uznemiren. Popio je vodu ne skidajući pogled s mene. Nisam bio oduševljen pripovijetkom, kanio sam mu to reći; bila je zgodna prilika da ga se otarasim.
“I što kažete? Kako vam se sviđa?” sav je blistao i treptao u iščekivanju mog odgovora.
“Ne valja”, rekao sam.
Zanijemio je. Usne su mu podrhtavale, a mali kratki prsti nervozno su bubnjali po rokovniku.
“Vi se šalite”, rekao je. “Možda sam je slabo pročitao.”
“Pripovijetka ne valja”, rekao sam. “I to je sve što vam mogu kazati.”
“Znate li vi ko je to napisao?”
“Ne, ne znam. Valjda vi. Ali to ne mijenja stvar.”
“Vi ste je napisali”, rekao je. “Izašla je u NIN-u od 7. juna 1964. godine pod naslovom Propovjednici. Sigurno vas zanima kako se ta priča našla u mom rokovniku, prepisana mojom rukom? Upravo želim o tome porazgovarati. Naravno, ako ste me voljni saslušati. Ovdje se upleće Lovrenski, bez njega ne bi bilo ovog susreta. Ili je to sudbina sve zakuhala. U svakom slučaju, vi ste prisutni u mom životu. I to ne možete izbjeći, čak i ako se odreknete onoga što ste napisali.”
Bio sam uvučen u njegovu priču, štoviše, počela me zanimati i već sam se osjećao kao sudionik.
“I vi pišete?”
“Ne! Nikad ni reda nisam napisao. Osim ako ne računate što sam prepisao vašu pripovijetku”, nasmijao se, naglo stisnuo usnice i pogledao me. “Iznenađen sam da vam se priča ne sviđa.”
“Ako ste vi od toga napravili neku svoju povijest, onda se i moj odnos mijenja”, rekao sam. “Sada je sve drugo važnije od same pripovijetke. Prepisana vašom rukom i tu ukoričena dobila je novo značenje.”
“Da, imate pravo”, gledao me pomalo zbunjeno i neodređeno. “To ste lijepo kazali. I sam osjećam da vas gnjavim, ali istovremeno i polažem pravo na vas. Vi morate čuti sve ovo. E, pa vidite, ima razdoblja u životu kada vas uzastopno pogađa nedaća za nedaćom. Za mene je 1964. teška godina. I do tada je bilo trzavica u mom životu, ali ne takvih da bi ostali ožiljci. Pa ipak mi ne fali ožiljaka”, osmjehnuo se i odmah nastavio: “Šta mislite, jesam li oženjen?”
“Ne znam po čemu se prepoznaju oženjeni ljudi.”
“Ah, ja bogme znam. Ali nisam oženjen. Bio sam zaljubljen u jednu ženu više od četiri godine. Bila je došljakinja, a čujte, svi smo mi došljaci, a upoznali smo se takoreći prvog dana njena boravka u Beogradu. Da ne duljim o tome, poznanstvo je palo u banci, a iste večeri to sam kazao mami. Znate, živio sam s roditeljima u skromnom dvosobnom stanu. Otac mi je bio teško bolestan, nekada inspektor na željeznici, ali dugo je vremena bio prikovan za postelju. Majka je bila stroga, njen autoritet učinio je i mene i oca slabićima. Ja sam svjestan toga. Tada mi je zapovjedila da istražim sve o toj ženi, jer da ne bih smio u ovim godinama zaljubiti se u pogrešnu osobu. Samo još ovo u vezi majke, da ne zaboravim, toliko sam trpio taj njen autoritet da sam još na studijima redao neuspjehe kod žena. Da vam ne lažem, sve su to bili promašaji i to bez izgleda na oporavak. Pa ni s ovom ženom nije odmah sve krenulo kako treba, ali ona je bila strpljiva. I bila je odana. Ovamo je stigla iz Osijeka, tamo je radila u Astrinoj prodavaonici cipela, a u Beogradu je namjeravala zaposliti se kao financijski stručnjak. Djevojka se zvala Jelena i postala mi je zaručnica. Dakle, sve sam to predočio majci, ali ona ju nije željela upoznati, izgovarala se na oca kako je postao netrpeljiv, te da je još kratko u životu, pa je tražila da se strpim i pričekam sa ženidbom. Otac je umro, ali to još nije ta 1964. godina. Majka je bila u žalosti godinu dana, za to vrijeme nisam smio ni spomenuti zaručnicu. Ona je živjela u maloj unajmljenoj sobi, nije bila zaposlena, a njena ušteđevina već se polako tanjila. Pomagao sam koliko sam mogao. Kad je istekla godina dana žalosti, razgovarao sam s majkom o svojoj ženidbi, ali ona je rekla:
‘Posljednje godine života želim provesti sa svojim sinom.’
O Jeleni nije željela bilo što čuti, a više puta me upozorila kako će me ta žena iskoristiti, iako za takve sumnje nije bilo nikakvog razloga. Ponekad smo se znali posvađati, ali nemojte misliti da ja sada govorim protiv majke! Bože sačuvaj! Ja sam njoj odan i zahvalan, njenu sam sisu dojio, a to nije nimalo bezazleno. Što mlijeko simbolizira i u obliku čega se vraća na nos i grlo ako huliš na majku, to vi bolje znate od mene. Zamara li vas ova moja priča?”
“Ne, ne, sve me to živo zanima. Gdje se u to vrijeme viđate s Jelenom? Vodite li ljubav?” upitao sam.
“Jelenu sam uvjerio da se ne bi trebalo trošiti prije braka, a i sam nisam bio daleko od tog uvjerenja, pa ipak, kad god su nam vremenske prilike dopuštale, mi smo i to obavljali, u kakvom zgodnom šumarku, na Kalemegdanu ili drugdje, mada neke radosti od toga nisam imao, a čini mi se ni ona. Nismo uživali. I nekako, majka bi se uvijek tu ispriječila. Sve u svemu, mi smo se okrenuli drugim zadovoljstvima, bilo ih je na pretek, da ih sad ne navodim, a najveće zadovoljstvo bili su nam posjeti Zoološkom vrtu. Tu bih imao jednu svoju priču, ali otišli bismo predaleko, vrijeme je da i ovu privedem kraju. Majci sam se svakodnevno javljao iz banke kao svaki dobar sin, što ćete, mi obični smrtnici u tome nalazimo neki smisao; ne zaboravite da sam ja sitni bankarski činovnik i da je moja ljestvica uzbuđenja ograničena. Drugo ste vi, krećete se u nekom drugom svijetu, opsjedaju vas demoni vaše književnosti, pa i nije grijeh ako zaboravite majku i bližnje. Sada dolazi ono što se graniči s misterijem, nećete mi vjerovati, ali kunem se da je istina. U uobičajeno vrijeme, kad to činim svakodnevno, pozvao sam majku, telefon je dugo zvonio, bio sam zabrinut, jer to je vrijeme kad ona čeka da je nazovem. Najzad je podigla slušalicu.
‘Za ime Boga, što se ne javiš?” rekao sam usplahireno.
‘Mrtva sam’, odgovorila je glasom koji je odmah iščeznuo.
Veza je bila prekinuta. Kao u nekom bunilu istrčao sam iz banke, uskočio u taksi i nasrnuo na vrata vlastitog stana. Majku sam zatekao mrtvu. Sad ja vas pitam, je li moguće da sam s mrtvom majkom uspostavio vezu? Događa li vam se da ne možete objasniti svoj položaj i svoje mjesto u svijetu? Kad počnem pronalaziti stotinu nekih čudnih podudarnosti, uvijek pomislim da i ne živim u realnom svijetu. Pa ipak je činjenica da ja uočavam banalnost svog života i to mi govori da u svijetu vladaju zakoni realizma.
Ali sad vam povjeravam nešto što i samom sebi nisam u stanju objasniti: Jeleni nisam rekao da mi je majka umrla; prikrio sam njenu smrt. Još dok je leš bio u sobi našao sam se sa svojom zaručnicom, rekao sam joj da odlazim na službeni put i da se to može oduljiti cio mjesec dana. Ona je zapazila promjenu na meni, ali bila je obzirna, vladala je sobom i svojim emocijama, nikad se nije izletjela, pa ni ovog puta.
‘Čekat ću da mi se javiš’, rekla je na rastanku.
Poslije majčina pogreba uzeo sam dopust, zatvorio sam se u stan i nisam izlazio šest tjedana. Ne zaboravite, to je ta 1964. godina, ta godina o kojoj bi se mogla napisati knjiga. I nakon tih šest tjedana, nakon dobrovoljnog progonstva, javio sam se zaručnici, sve je već bila doznala i ukorila me:
‘Što si tajio majčinu smrt, možda bi uz mene sve lakše podnio.’”
“A kako ste proveli tih šest tjedana?” upitao sam.
“Što da vam kažem, kao prognanik. Majku sam ožalio, a mnoge svoje grijehe i zablude pročistio. Jedino je točno, makar to izgledalo proturječno, mi se produljujemo u smrti. Majčin gubitak predočio mi je i čas vlastite smrti, to me potaknulo da što prije sklopim brak s Jelenom i da mi izrodi djecu. Ali Bog tako nije htio. Sad ćete čuti kako vas Lovrenski uvodi u moj život. Stajali smo na autobusnoj kad se pojavila Jelena, izronila je odnekud iz svjetine koja se gurala u autobus, javila se kao priviđenje, ali se isti čas izgubila kao da ju je progutala ta masa koja je hrlila na vrata vozila.
‘Ko bî ova žena?’ upitao je Lovrenski.
‘Moja zaručnica’, rekao sam.
On mi je tada rekao da je izronila i iščeznula kao da je lik iz vaše proze, spomenuo je vaše ime, ali ja za vas nisam znao, nisam nikad ni čuo. Uostalom, zna li za vas neki mali bankarski činovnik, tako je svejedno. Pa ipak sam se zainteresirao i pitao Lovrenskog što mi preporučuje od vas, što bih vaše mogao pročitati. Jer ako će moja zaručnica, i mogu slobodno reći jedina moja ljubav, iščeznuti kao u vašoj prozi, onda, oprostite, ja moram znati kako. Lovrenski mi je preporučio Propovjednike, bili su tek objavljeni u NIN-u, ali tamo nisam pronašao nikakvih podudarnosti, pa ipak me pripovijetka osvojila, moguće da sam i sâm bio u nekom stanju raspadanja, ili da sam sve doživljavao kao obmanu. Vi ćete sada povjerovati da izmišljam, ali griješite; moja zaručnica je stvarno iščeznula, a nakon mjesec dana njen je leš izbacila Sava. Utopljenicu sam pokopao u grob svojih roditelja, mada znam da im to ne bi bilo po volji. Ali sjedinio sam ih u smrti. Ako mi vjerujete, na njenom pogrebu bio je samo jedan čovjek, jedan odvratan tip kojeg nisam htio čak ni upoznati. Sada je na redu i ono zbog čega sam kod vas. Taj grob je sve što ja imam od života. Tu su oni koje sam volio, a tu ću biti i ja. Štedio sam i odvajao za grobnicu, sad sam je podigao, došao je čas da se ukleše i neki natpis, a boljeg pisca od vas sudbina mi nije mogla dati.”
“Kad sam već u vašoj priči, to mi je sad i obveza”, osmjehnuh se.
“Onda čekam da vaš duh kresne i obilježi moj grob”, rekao je.
On je zašutio očekujući da izbacim taj natpis. Tišina se otegnula a meni ništa nije padalo na pamet. Bio sam umoran, njegova me priča iscrpla. U sobi je bilo zagušljivo, otvorio sam prozor. Rijetko kad ugledam nebo u onoj jasnoći kakvu nosim iz djetinjstva, ali sad mi se učinilo blisko, bacilo je odsjaj prolaznosti i potaklo me da svom sugovorniku predložim natpis: SVI SMO MI NEBESKI ZARUČNICI. Bio je oduševljen, zapisao je to u svoj rokovnik, zahvalio i otišao. Ali tu nije kraj. Sutradan se javio telefonom i rekao:
“Ne čini li vam se da je natpis religiozan?”
“Ne”, rekao sam. “Da smo napisali Božji zaručnici, to bi bilo nešto drugo. Nebo je naš smrtni pokrov i ono pripada svima. A Bog je privilegij pojedinca, i to onoga kojeg On izabere.”
“Da, da, sve je to lijepo rečeno, ali Bog ne postoji. A ako postoji, moj je najveći krvnik.”
Više se nismo čuli. Godinu dana kasnije nađoh se drugim poslom kod kamenoresca u Grobljanskoj ulici. Ondje bijaše uza zid prislonjena mramorna ploča s natpisom: SVI SMO MI NEBESKI ZARUČNICI. Raspitivao sam se o mušteriji, ali kamenorezac nije bio voljan govoriti, samo je rekao:
“Narudžba je plaćena, a naručitelj se nikad više nije pojavio.”

P. S.