O autoru
Predrag Finci (Sarajevo, 1946.) bio redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu do 1993, na predmetu Estetika. Od 1993. živi i radi u Londonu kao slobodni pisac i gostujući istraživač na University College London (UCL). Član PEN BiH, Društvo pisaca BiH, i Exile Writers Ink (London). Autor velikog broja filozofskih djela.
Slika trga
(odlomci iz knjige Emigrantska slikovnica, Factum, Beograd, Jesenski i Turk, Zagreb 2022.)
Nebo je uvijek isto, trg uvijek drukčiji.
Vječnost je mirna, život je pokret.
1.
Sarajevo je grad koji sam svojedobno dobro poznavao, a ipak nisam znao imena većine ulica. Za mene je, kada bih spominjao neku ulicu, to bila ulica u kojoj stanuje Ferid, ispod pruge, kod škole, nešto je bilo u FIS-u, pored džamije, do Nećkovog kafića, preko puta Narodnog, u uličici gdje je Amerikanac, blizu Svetog Ante, iznad taksi štanda na Čaršiji, tamo gdje je bio Paviljona, u Metalcu, u Brankovoj raji, blizu Stare pravoslavne, kod Martinove pekare, iza „cirkus-placa“, iza Filozofskog, na Sedreniku, na Vidikovcu, prema Hrasnom, iza Ilidže..., lijevo, desno, pored onoga, dvije ulice dalje, kod parka, malo prije Higijenskog, uz stepenice pored Prvog maja... Oni koji nisu znali o čemu govorim nisu bili Sarajlije.
2.
U mom djetinjstvu u grad su dolazili: mljekarice sa svojim mjericama („Od ovog mlijeka svako ozdravi“), tržni prodavači („Friška roba, jeftino, kako nije...“), na vrata kucao švercer mesom („But, samo za vas, teletina...“), seljanke koje mijenjaju kokoši i jaja za robu (što im nudiš njima, kažu, ništa ne vrijedi, a ni ti o njihovim kokošima ne kazuješ bolje). Sada su se slični ljudi naselili, oni što su kokoši kupovali pomrli ili odselili. Migracije. Jedni nestali, drugi nastali. Mladost zamijenila starost („Ništa nije kao što je bilo...“). Neka je, tako i treba. Što je bilo od mene se udaljava, a na neki tajnovit način u meni zadržava, pretvara se u slike iz starih vremena. Radujem se što je bilo onako kako je bilo, radujem se što je bilo, žao mi što više nije, ali je tako kako jest. U mom gradu me sada više ponese susret sa predjelom nego bilo što drugo: to dječak ponovo prelazi drveni most, ide u drugu raju. Mnogo toga je meni još samo sjećanje, a i ono što u mom gradu iz davnih vremena još postoji postaje mi dokaz iščezlog, izgubljenog, uništenog, ali i nježna uspomena: bilo je, zar nije!?
3.
Kada bih danas opisivao svoj grad opisivao bih mjesta kojih nema: stara Istra, Korzo, Samek, Gradina, Bučukova antikvarnica, Dom mladih, Stipina knjižara, Mordina „ljetna bašča”, Umjetnički paviljon, klubovi, od šahovskog do pjesničkog, amaterska društva, izviđači i ferijalci... Kome bih to? Onima koji bi ih se mogli sjetiti. Koji sada jesu, ne bi im to ništa značilo. Grad je drugačiji. Život je drugačiji. A ja ipak mislim da je to isti grad. Donekle sam u pravu. Ne samo zbog imena grada, ni zbog sličnih mjesta, ni istog rasporeda ulica, nego i zato što je to isti grad, samo s drugačijim stanovnicima, u drugačija vremena, pa je, eto, isti, a drugačiji. O tome govori svaka dijalektika promjene, to pokazuju uspoređene slike onoga što je bilo i onoga što je sada.
Kada spominjemo neki prostor imamo predodžbu o konkretnom prostoru. Grad je za nas neki grad, najčešće onaj koji poznajemo. O njemu imamo iskustvo i određene dojmove. Naš odnos prema prostoru, u ovom slučaju gradu, odnos je prema osjetilnom, a iz percepcije grada izvlačimo neku ideju grada, bit grada, što se jasno osjeti u mišljenju i kazivanju o „duhu grada“. Taj duh tada postaje metafizička oznaka samog grada, konstanta jednog mišljenog i doživljenog prostora. Dojam postaje pojam grada. Otuda je za mnoge koji imaju neposredno iskustvo o nekom gradu uvijek začuđujuća svaka promjena, pa obično bivaju neprijatno iznenađeni što grad nije „ono što je bio“. Svijest o povijesnom karakteru grada (prostora) je suprotna idealiziranoj slici „vječnog postojanja“.
Takvu sliku „vječnog“ stvara sjećanje, koje je osobni imaginarni muzej. U imaginarnom muzeju, muzeju bez zgrade, duhovnom muzeju u kome se okuplja sve što jest umjetnost i kultura priprema se istinska povijest duhovnog. Ona se priprema u pisanim dokumentima, u zbirkama i arhivama relevantnih institucija, ali i u onom osobnom sjećanju u kojem se čuva i nezabilježeno i ono što nije moglo biti opredmećeno, ono što svoju metafizičku snagu zahvaljuje upravo tome što nikada nije moglo postati objektom. A u tome je sve što uistinu pripada određenoj kulturi, sve što pripada štimungu jednog podneblja, sve što je ostalo anonimno ili nezabilježeno...., ukratko: sve što čini biće jedne duhovnosti, sve što je život te duhovnosti. Onome koji je uistinu vezan za neki grad sav je grad pun postojećih i nepostojećih spomenika, pun mjesta u koja se smještaju uspomene; onaj koji drži do kulturnih vrijednosti ima i svoj zamišljeni, imaginarni muzej, koji bi trebao biti muzej za sviju, a i onaj intimni, osobni „muzej“, u kome čuva svoje uspomene. U takvim osobnim memorabilijama i pamćenju osoba čuva svoju sliku grada, sliku koja je teško promjenjiva konstanta.
Ova osobna vjera u metafizičku bit i nepromjenjivost grada narušena je osobnim svjedočenjima o promjeni, povijesnim događanjima, a ponajviše pod utjecajem politike koja dominira u zemlji i svakom njenom mjestu. O tome nam svjedoči i povijest grada. Sarajevo je bilo grad u Otomanskom carstvu, u Austro-ugarskoj, u kraljevini Jugoslaviji, u socijalističkoj Jugoslaviji, a sada je nominalno glavni grad Bosne i Hercegovine. Sarajevo je bilo i u kulturnom i nacionalnom pogledu različito opisivano, od grada sa najvećom muslimanskom i židovskom populacijom, preko „multikulturnog grada“ do nove slike grada, u kojem sada dominiraju Bošnjaci.
Svaki grad pamti migracije, prirodne i nasilne. Sudbina su svakog grada. Ove promjene stanovništva uvijek su mijenjale i karakter grada, od postojanja kulturnih institucija do svih vrsta običaja. Mijenjao se i pogled na grad. Sarajevo je opisivano kao spoj Orijenta i Zapada, kao daleka provincija, kao tamni vilajet, kao multikulturni grad, kao grad-žrtva, kao simbol otpora, kao oslobođeni i promijenjeni grad. Tako je i sa slikama drugih gradova. Pariz je, recimo, nazivan gradom svjetlosti, slobode, raspuštenosti, kulture, terorizma... Svaki grad se u bitnom smislu mijenjao i prestajao biti onakav kako je označen ili u uspomeni sačuvan. U tome je šok nostalgije: što je nestala zaustavljena slika i na njeno mjesto došla nova. Što je vrijeme izmijenilo prostor. Što se povijest nije zaustavila. Što je ono što pamtimo postalo nešto drugo. U tome je najkraća priča, priča svakog melankolika, sva sadržana u jednoj riječi: bilo.
4.
Gledam s prozora trg: tu sam, pored tog trga odrastao. Trg je život, promjena, kazivanje, povijest, slika. Život koji odlazi, život koji dolazi. Mijenjano je ovom trgu ime, uvijek u skladu s vladajućom ideologijom. Ne znam kako se zvao kada je nastao. Vjerojatno po nekom vladaru. U doba moje mladosti zvao se Trg oslobođenja, sada Trg Oslobođenja/Trg Alije Izetbegovića. A zapravo je to uvijek bio park, sa dvije velike parcele ispred Saborne crkve i ravnom, kasnije popločanom površinom, gdje su djeca igrala lopte, svojedobno petorica braće Nikolić bili prava atrakcija u igranju nogometa „na male”, imali toliku publiku da njihove utakmice nisu remetile ni uvijek stroge „snage javnog reda i mira”.
Onaj koji se sjeća zna čega na trgu nema. Trg se promijenio, nije onakav kakav je bio u doba mog djetinjstva. U blizini trga je oduvijek bilo nekoliko škola, oficirski dom, a bio je tu i velik Novi hram, čija je gradnja dovršena 1930., a koji smo mi jednostavno zvali Templ. Sarajevska Jevrejska opština ga je nakon Drugog svjetskog rata poklonila gradu, jer su Jevreji tokom rata pobijeni, malo ih je preživjelo, nije im više trebao hram koji je mogao primiti 1.000 vjernika. Godine 1964. je preuređen, postao Radnički univerzitet, ali je s nestankom socijalizma pojam radničke klase potisnut i danas se radništvo najčešće veže uz tešku financijsku situaciju, a ne uz kulturu. Od 1993. nekadašnja sinagoga je postala Bosanski kulturni centar. Promjena imena govori o promjeni funkcije građevine, a obavještava nas i o vladajućoj ideologiji. Tako u jednom zdanju postoje njegovi različiti slojevi, u njenoj vidljivoj strani prikrivena njena povijest, u njoj priča o nastanku i transformiranju jedne značajne građevine. Ono što je od nje sačuvano, dobilo je novu funkciju i novi sadržaj. Većina značajnih zgrada koje pamtim i dalje postoje. Tu je Saborna crkva, fakultet, Gradska tržnica, nekoliko glomaznih austrijskih zgrada, u jednoj od njih je ranije bio atelje Maria Mikulića, tu je i zgrada u kojoj sam odrastao, a koja je nazivana Palačom Spas... U crkvi je sada manje vjernika, na tržnici meni neznani prodavači, nema nekih radnji koje pamtim, nema ni Maria Mikulića, ni ja ne stanujem u kući mojeg odrastanja. I trg je drugačiji, na njemu mi nitko poznat. A pamtim ga, kažem, odavno, od djetinjstva.
Na trgu je nekada, prije nego što sam se rodio bio kip kralja Aleksandra, onda u doba Drugog svjetskog rata kip njemačkog orla. Srušen i jedan i drugi. Pored Saborne crkve je bila Bogoslovija, sa neoklasičnim stupovima, koja je kasnije postala Arhitektonski fakultet, a još kasnije je ta lijepa građevina preuređena u kocku Ekonomskog fakulteta. Preko puta Saborne crkve bila je i sada je velika lijepa kuća, u kojoj je svoj atelje imao Vojo Dimitrijević, do nje nekoliko malih jednokatnica, među njima i slastičarna gospodina Pijuka, čiji je sin znao ukrasti od oca dio pazara i podijeliti djeci, koja bi te pare onda potrošila u Pijukovoj slastičarni na kolače, lizala i limunade. Bila je tu i mala pijaca, na kojoj bi se u sumrak okupilo nekoliko „problematičnih mladića”, koji su poslije, poput drugih njima sličnih, odlazili „preko grane” i tamo negdje nestajali. Na tom prostoru izgrađena je Svjetlost, svojedobno jedna od najboljih izdavačkih kuća na prostoru Jugoslavije. Sada su na trgu i kipovi pisaca, od kojih svaki čas neki strada, na što su pisci već za svojih života navikli.
U doba moje mladosti poznavao sam gotovo sve koji su stanovali oko trga. Danas s izuzetkom dvije osobe ne znam nikoga, a ne stanujem tu više ni ja. Još u doba mojeg djetinjstva za blagdana je tu svirala vojna glazba, svira i danas, samo su druge melodije. Jedno vrijeme je sa strane bio kip majke s djetetom i mala fontana („Nemoj piti vodu, oznojen si”). Poslije su napravljena dva kruga, koji su služili modelarima aero-kluba kao piste za njihove male letjelice. Nedjeljom su ovi modelari zabavljali publiku, dizali u nebo svoje makete jedrilica i malih bučnih aviona, djeca su dolazila u pratnji roditelja od kojih poslije ništa nisu mogla vidjeti. Ničeg više od toga. Danas su tu kiosci, tezge, nakupci, sitni trgovci, ratari, travari, već tko zakupi prostor po danu, sa strane osiromašeni penzioneri igraju šah, po noći mladež. Ne usuđujem se u kasne sate preko trga jer svako jutro vidim naokolo šprice. Kada po danu prelazim preko trga vidim i ono što je poslije nestalo. Vidim sliku onoga čega više nema. Gledam trg i dodajem mu ono što mu je oduzeto, vidim ga onakvim kakvim je ranije bio. A ono što je bilo još prije toga pokušavao sam zamisliti, pa prestao. Slika onoga što sam ranije vidio čini me svjedokom onoga što više nije.
Nekada, u starom Rimu trg je nazivan forumom, što je kasnije postala riječ za diskusiju o značajnim pitanjima, jer su se različite značajne rasprave u davna vremena vodile baš na trgu, u središtu grada i njegovim institucijama. Toga nije bilo na trgu kojeg ja pamtim. Djeca jesu galamila, stariji potiho razgovarali na klupama o nečemu što ih je zanimalo ili brinulo, povremeno bi se pojavio i neki gradski luđak, kao fantast Ramo Šampion ili sveznalica Zildžo, koji bi svojim monolozima zabavljali okupljene, no javnih diskusija nije bilo. Ali su promjene na trgu rekle i pokazale sve što je o jednom gradu i jednoj zemlji trebalo biti rečeno. Slika trga koji se mijenjao i još uvijek mijenja govori o promjenama, od promjena životnih navika i sastava stanovništva do promjena znakova i politike koja iza tog znakovlja stoji. A sve te promjene pokazuju i dokazuju da ni nebo pod kojim smo nije kakvo je bilo. Nije ni moglo biti, jer ni ono nije uvijek, nije zapravo nikad isto. Ni u nama.
Kuća, noću
(iz knjige Sve dok, Zaprešić 2022.)
1.
Ponovo sam, ima godina, preselio.
Zadnja stanica, High Barnet. Rub Londona, nema dalje. Predgrađe . Selo. Možda to više neće biti za nekoliko godina. Sada jest. Sada je ovdje lijepo živjeti. Mirko Kovač bilježi da su samo dva stana uistinu važna: onaj prvi, u kojem odrastemo, i posljednji, u kojem svoje završavamo. Onaj prvi pamtim, na ovaj novi navikoh vrlo brzo.
2.
Richard III je ovdje, na Barnetu, vodio svoju prvu bitku, 1471., gore, iznad crkve. Imao je samo osamnaest godina. Pobijedio. Poslije ga je u svojoj slavnoj drami veliki pisac ocrnio, mnogi mislili da je Richard baš takav bio. Ja sam tu Shakespeareovu dramu prvi put gledao u kinu. Richarda je igrao nenadmašni Sir Laurence Olivier. „A sada zima našeg nezadovoljstva...“. Richard je bio posljednji iz Kuće York, posljednji iz dinastije Plantagenet, posljednji engleski kralj koji je poginuo na bojnom polju, 1485., u trideset drugoj godini života. Njegovo tijelo su pronašli tek prije koju godinu, ispod jednog parkirališta, na mjestu gdje je nekada bila crkva, onda ga ponovo pokopali, ovaj put uz dužni pijetet i pogrebne ceremonije, u katedrali u Leicesteru. Tamošnji nogometni tim, vječiti autsajder, te je godine osvojio šampionat. Jedna luda je tvrdila da je kralja Richarda ponekad čula. Ja ga ne čujem, primirio se, kao fantom noću projaše kradomice, kada nema nikog u blizini, prema svom bojnom polju.
3.
Ovdje je živio slavni ovaj, a i poznata ona. Stanovao je ovdje, u blizini i Trevord Howard, snimao filmove u blizini. Kažu da je najbolji bio u filmu Ryanova kći. Volio sam ga u svakom filmu, da više ne spominjem Trećeg čovjeka, sam sebi sam dodijao. „Moji studenti ne bi znali tko je on“, kaže mi Mladen, koji u Americi godinama predaje filmsku glazbu na uglednom univerzitetu. I slava je za vremena. Ljudi sve više pamte samo ono što je sada, prošlost im sve manje postoji, budućnosti još nema, a možda je, kako stvari stoje, neće ni biti.
4.
Crkva Ivana Krstitelja je na najvišoj geografskoj točki grada Londona. Lijepa, kamena crkva. Njena vrata je jednom zapalila neka mjesna luda. Poslije je nestala. Možda s Richardom III, u nekoj noći.
Na stanici kod crkve izađem iz autobusa. Preko puta crkve je lokalni muzej, iza crkve mali park, u kojem se jednom godišnje, na dan Bitke na Barnetu, pojave vitezovi i vojnici u uniformama različitih vojski, koje su pod vodstvom tri kralja, a iz dvije obitelji vodili bitku za jednu krunu. Tako piše i na ulazu lokalnog muzeja.
Kroz glavnu ulicu dođem do knjižnice, uvijek pune starijeg svijeta koji još čita novine i drži do „klasika“. Nedaleko odatle prodavaonice jedna do druge, a preko vikenda štandovi sa „pravim medom“, indijskim karijem, talijanskom „originalnom pizzom“ (probao, stvarno je bolja od drugih), poskupim francuskim sirevima, kobasicama i vinima. Najradije idem u obližnju radnju u kojoj prodavač telefonira, odmah mi petkom, bez pitanja, stavi na pult vino koje ću kupiti. Idem i u kavanu u kojoj kelnerica priča sa poznanikom, nikako da me posluži, onda se naglo nasmiješi, „Kako ste danas?“, u autobusu se sa svima pozdravljam, ali ne upoznajem. U ovom kraju nema mojih „zemljaka“. Upamtio sam brzo lica prodavača, putnika autobusa, lokalnih policajaca. Mladež izbjegavam, koliko mogu. U lokalni pub ne dolazim više često, ali kada dođem sjedim li sjedim, pijem li pijem, nešto i pojedem, dobro potrošim, pa su me upamtili, nađu mi sto i kada je najveća gužva.
Od crkve se spustim niz ulicu, mogu i autobusom, ali radije pješke. Mala kuća, u njoj moj mali stan. S lijeve strane pogled na bašču, s desne tihi zvuk crkvenog zvona. Na kraju u svemu prepoznajemo znakove nama znanog, znake života koji smo sami bili. Sada živim s mojom dragom između odlične, velike bolnice, one male crkve, čije se zvono jedva čuje i malog groblja, na kojem je puteljak koji vodi u šumu. Sve što mi još treba blizu, a daleko od treperavog svjetla reklama i zavijanja policijskih sirena. Sa susjedima se pozdravim, s nekima vrlo srdačno, upitam ih kako im je kućni ljubimac, „Such a lovely dog, what a beautiful cat“. S prozora vidim susjeda, koji noću izađe pred vrata kuće, puši. Nikada se nismo upoznali, samo ga s prozora vidim. Njegova samoća mi je bliska. A i distanciranost.
5.
Davno sam gledao film Daj ruku đavolu. Naslovnu ulogu, ulogu irskog teroriste, igrao je James Cagney. Najviše mi se usjekla u sjećanje slika neba u tom filmu (Gdje počinje neznana budućnost?). Često sam gledao oblake, ali nisu to bili oni koje sam vidio u filmu. Čuveni engleski filmski studio Elstree je u blizini moje kuće. Veliki broj filmova je snimljen ovdje. Možda i slike neba u nekim od starih filmova, neba koje sam tražio.
Kada sam uselio već pred prvu noć prepoznam nebo iz onog filma. Pod kraj života dobih nagradu: nebo koje sam volio, sanjao. Vidim ga s mog prozora. Nebo mojih filmova, snova, plovidbi, moje nebo. Našao ga. Iz moje zemlje dođoh do mog neba. Doslovno. Nisu u pitanju simboli i metafore. Život je mnogo ozbiljniji od toga.
6.
U ulici se pojavio jedan dan stariji gospodin, u tamnom odijelu. Hodao je polako, bez žurbe, kao da šeće, kao što šeće spokojan čovjek u pola dana. Pogledao je i prema mojem prozoru, onda produžio, odlučno, zna kuda ide. Nisam ga više vidio.
7.
Ponekad, noću, povjetarac. Kiša ponekad. Ponekad ništa. Tišina, u kojoj prolazi svijet koji jest, tiho, kao da ga je sramota što nestaje, što više neće biti. U noći punog mjeseca s obližnjeg groblja duhovi mrtvih krenu u obilazak mjestā u kojima su nekada stanovali, promotre ih, ali u njih više ne ulaze čak ni ako su njihovi novi stanovnici u dubokom snu. Bježe i od zalutalih lisica i krika noćnih ptica, jer više niša ne bi htjeli imati sa svijetom živih. Pred zoru sve utihne, ni šuma. Onda iz daljine svjetlost i ptica oglase početak novog dana.
|
|
