O autoru
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat francuskih nagrada Stendhal, Gauchez-Philippot, Prix du public du Salon du livre des Balkans, međunarodne nagrade Naji Naam, i književnih nagrada u Bosni, npr. Fondacije za izdavaštvo, i Zlatna jabuka.
Konjanik pariške sanjalačke malaksalosti
O knjizi Emila Ciorana, Brevijar poraženih, Factum,Beograd
Emile Cioran se rodio 1911, u Resinaru (Rašinar) -, tadašnja Austrougarska, današnja Rumunija, - a umro je 1995. u Parizu. Počeo je da piše svoja pjesnička i filozofksa djela na rumunskom, a nastavio, od 1949.godine, na francuskom jeziku, najčešće se potpisujući samo sa Cioran. Njegova prva knjiga napisana na francuskom jeziku bila je Précis de décomposition. Budući da su mu 1946. godine komunisti zabranili boravak u rodnoj zemlji, zbog simpatija koje je pokazivao prema nacistima, neće joj se nikad više ni vratiti. Iako je veliki dio života proveo u Francuskoj, ipak nikad nije zatražio francusko državljanstvo.
Cioran je počeo pisati već za vrijeme studija filozofije na Univerzitetu u Bukureštu (upisao se na fakultet u svojoj 17. godini). U početku, njegovi tekstovi najviše govore o njemačkim filozofima, pa i o Kantu, iako na njega utiču i drugi slavni njemački mislioci, a nadasve, reklo bi se, Nietzsche. U 22. godini, Emile Cioran je objavio svoje prvo djelo u Rumuniji, pod naslovom « Na vrhovima beznađa », i s njim stekao odmah veliki uspjeh.
Odmah potom, Cioran odlazi na studij u Berlin, pa u Pariz, radi izrade doktorata. Doktorat je za njega bila samo isprika da bi došao u Pariz. Predavao je jedno vrijeme i u Bukureštu, u gimnaziji, a ni jedan njegov učenik nije nikad maturirao. Na to je Cioran bio ponosan i to stalno isticao. Dok su ga učenici nazivali luđakom.
Skupa sa Mirceaom Eliadom, drugim slavnim rumunskim autorom koji je osvojio Francusku, Cioran se smatra antisemitom, i simpatizerom fašizma.
Godine 1937. objavio je knjigu « Suze svetaca », koja je izazvala skandal u njegovoj zemlji, upravo zbog antisemitskih teza koje su se tu mogle pročitati. U « Suzama svetaca », autor će, između ostalog, reći da « Jevrej nije neko nama blizak », jer mrzi rumunsko društvo do same srži. Ovakve izjave, kojih izgleda nije bilo malo, kasnije su izbačene iz francuskih izdanja.
U Pariz, Emile Cioran dolazi te iste, 1937. godine, i odsjeda u hotelu Marignan. Od tada će još samo jednom, i to 1940, kad mu istekne stipendija, napustiti Pariz i Francusku, vrativši se na kratko u Bukurešt. Ali već 1941. godine, naći će se ponovo u Parizu, koji će obasipati hvalama, naročito u svom djelu « Brevijar poraženih ». U Parizu će 1942. godine sresti i svoju suprugu, Simone Boué, s kojom će ostati do kraja života.
Cioran, koji će se od samog početka svog boravka osjećati Paržaninom, ali ne i Francuzom, proglasiće se « konjanikom pariške sanjalačke malaksalosti».
I u knjigama pisanim na francuskom, Cioran će ostati opsjednut istim idejama koje su ga zaokupljale i ranije. Tako ćemo primjerice, u djelu « Suze svjetaca » pročitati autorov sličan odnos i prema smrti, i prema Bogu, i prema hrišćanstvu, prema patnji, kakav čitamo i uostalim djelima, pisanim na francuskom jeziku. Jedino, u ovim posljednjim nećemo naići na antisemitska osjećanja.
« Hrišćanstvo, u svojoj cjelosti, nije ništa drugo nego kriza suza, od čega nam ostaje jedan gorak ukus », pisao je Cioran u « Suzama svetaca ». Ali i ono : « Kad smo pokopali svijet i ostali sami, ponosni na svoje poduhvate, Bog, kao rival onog Ništa, pojavljuje se kao jedino iskušenje ». Jer između Boga i tog ništa, nema ni korak razdaljine. Svetost je, međutim, prema riječima istog autora, porok nebesa. On će i u toj knjizi, kao i u kasnijim svojim djelima, pa i u ovom djelu Brevijar poraženih, pisati o ekstazi, kao totalnom prisustvu bez objekta ekstaze, ekstazi koja je po njemu « jedna puna praznina ». S druge strane, mistika je za Ciorana irupcija apsolutnog u istoriji, isto što i muzika, koja je « oreol cijele kulture », njen jedini razlog postojanja.
Cijelo Cioranovo djelo je mračna vizija svijeta, gdje dominira skepticizam, i provejava ideja o samoubistvu.
Francuzi, koji vole paradokse i igre riječi, kao i poetska-prozna djela, od Ciorana su načinili skoro istog simbola filozofske istine, kao što je to za njih i Nietzsche. Za Ciorana će francuski kritičari reći da « praktikuje razočaranje », da je od ovog posljednjeg stvorio jednu od svojih filozija. « Čini se da istina, sa svakom rečenicom, pada poput giljotine » u njegovim djelima, za koja bi se moglo reći i to da su, sva odreda, zbirka aforizama, prije nego neke duge filozofse rasprave. Francuzi takođe misle da Cioranova misao nije preporučljiva za one « koji ne znaju da drže glavu na ramenima ». Tako vjeruje i jedan od njegovih velikih poštivalaca, Paul Klein koji smatra da čitalac treba, ipak, da se bavi Cioranom, jer će na taj način ojačati kao ličnost, riješivši se samozadovoljstva, i narcisoidnosti. Kad smo o narcisoidnosti, pomenimo da je Cioran inače za Francuze rekao da bi to bio najsretniji narod na svijetu kad ne bi bio narcisoidan. A po Paulu Kleinu, slično drugom velikom Rumunu, Ionescu, Cioran nikoga « nikad nije razočarao, jer ništa nije ni očekivao », ni od koga.
O životu se može pisati samo s perom umoćenim u krv, mislio je dalje rumunsko-francuski filozof, koji je nipodaštavo sve filozofske sisteme, ne vjerujući u njih. Istovremeno tvrdeći da bez mogućnosti zaborava, ne bismo mogli podnijeti ni jedan novi trenutak. Život je lak samo površnim bićima, « ležernim karakterima, upravo onima koji se ne sjećaju » , reći će i ovo u svom djelu « Silogizmi ogorčenosti », dodavši da bi u svijetu bez melankolije, slavuji roktali kao svinje. « Zato, promašiti svoj život, znači imati direktan pristup poeziji, bez potpore talenta » (« Syllogismes de l’amertume », Gallimard, 1987.)
U svom djelu, « Nepogodno je biti rođen » (L’inconvenable d’être né », Gallimard, 1973.), pokazaće takođe svoj neumoljivi cinizam, mizantropiju, kao i smisao za humor. Tu će, između ostalog, napisati da posvuda vidi pokošena stabla, i posvuda face, svreprisutnost « čovjeka koji je rak na zemlji ». Pisac, za koga je veliki uspjeh, i prednost bilo to što je ostao živ, iako se pitao svaku noć hoće li se ubiti čim zora svane, u djelu « Nepogono je biti rođen », sam sebe pita šta radi od jutra do sutra, da bi sam sebi i odgovorio : « Podnosim samog sebe ».
Svako onaj koji se boji da ne ispadne smiješan, nikada, po Cioranu, neće odmaći daleko ni u dobru, ni u zlu, i ostaće zauvijek mediokritet, makar imao ogorman talenat, čak i talenat genija.
Cioran vjeruje, a to potvđuje i u djelu « Nepogodno je biti rođen », da sve što je znao u svojoj 60.-toj godini, znao je već i u svojoj dvadesetoj. Četrdeset godina uzaludnog u suvišnog rada na provjeravanju, zavapiće napokon.
Cioran će umrijeti od Alzeihmerove bolesti, nakon čega će njegova supruga, 1997., izgleda izvršiti samoubistvo, pošto će pripremiti za štampu njegove neobjavljene rukopise.
Filozofsko-poetsku knjigu, « Brevijer poraženih », Cioran je napisao na rumunskom jeziku za vrijeme boravka u Parizu, između 1940. i 1944. godine. Na francuski ju je preveo Alain Paruit, pod naslovom « Breviaire des vaincus ». Taj prevod se pojavio prvi put 1993.godine na francuskom jeziku u Parizu, kod izdavača Gallimarda. Ovaj prevod važi od tada kao originalno djelo. Drugim riječima, postoje dva originala ovog djela, jedno je djelo na rumunskom, na jeziku na kome je i pisano, a drugo je djelo u francuskom prevodu. Na rumunskom jeziku je knjiga objavljena prvi put 1991. godine, pod naslovom « Indreptar Patimas ».
U mom prevodu, djelo će se uskoro pojaviti kod izdavača Factum iz Beograda. Treba odmah upozoriti čitaoca da je francuski tekst, sa koga sam prevela pomenuto Cioranovo djelo, vrlo sofisticirano štivo, riječi i izrazi koje upotrebljava prevodilac, ambivalentni su i mogu se prevesti na razne načine. Sve, ili gotovo sve u ovom eseju je « ovako », i njegova suprotnost.
Zato sam upoređivala prevod ove knjige sa drugimevropskim prevodima, a najviše sa prevodom na španski jezik. « Brevijar pobijeđenih » je na španski preveden direktno sa rumunskog, kao i francuska knjiga.
Ono što sam morala još primijetiti jeste da se prevodi na francuski i na španski vrlo često razlikuju. Tačnije rečeno, prevod na španski je mnogo jednostavniji, ne pati od silnih metafora koje su nabijene i nanizane jedna do druge u francuskom tekstu, i kao takve mogu da zbune čitaoca, brišući čak povremeno njegov smisao.
Cioran je poznat kao pisac koji upotrebljava brojne metafore u svojim djelima, poznat po pjesničkom načinu izražavanja. Poznat kao filozof pjesnik, filozofski pjesnik, pjesnički filozof, ili pjesnik-filozof. (Pored toga što je bio istinski pjesnik, pisao i obavljivao poeziju.) Takav je i u « Brevijaru poraženih ». Poznat je i po paradoksima, od kojih vrve njegova djela i njegova misao. Iako su teme slične u svim djelima, i u onim koj je pisao kao mlad čovjek na rumunskom, i u onima, koje je pisao kasnije na francuskom, iako je, dalje, opsjednut istim stvarima, treba naglasiti da se njegov stil mijenja kada počinje da svoje knjige piše na francuskom. Te su knjige pisane mnogo jednostavnije, i lakše se čitaju od « Brevijara poraženih ».
Ima u Brevijaru poraženih, međutim, prelijepih i slika i misli. U osnovi djela jeste autorova pobuna. Pobuna protiv bića, Bitka, religija, prvenstveno hrišćanstva, ciničan opis Balkana, i pogled na njega, naročito na njegovu domovinu, Rumuniju. A Cioran i ovdje jeste istovremeno i ciničan, i okrutan, i poetičan, i duhovit. I nikad se ne može čitati « linearno ». Jer nije jednodimenzionalan. Ili veoma rijetko.
Jedna od glavnih misli pomenute knjige jeste da je sve uzaludno osim muzike, tog zvučnog ništa, kao i ideja da je cijeli ljudski život greška.
Za Ciorana, religija je, između ostalog, « ljekoviti sistem koji potkopava postojanje», pa se pita zašto su je ljudi izmislili. Koja je bila potreba za nečim što luči toliko otrova?
Tu ćemo naići i na mnoge istorijske ličnosti, i na imperije, prema kojima autor ne krije svoje simpatije. Prije svega, prema Rimu i Rimljanima. Cioran smatra da Kaliguli istoričari nehotice odaju počast : «Imenovati svog konja za konzula, ne znači li to dobro procijeniti ljude ?» Istovremeno smatra da je nemoguće sažaljevati žrtve despotskih i autokratskih vladara, kad znamo da je sva « istorija lekcija neljudskosti.»
Uz sve to, Cioran je i mistik, i mnogi njegovi stavovi mogu se porediti sa mislima ovih posljednjih, pa i sufija (derviša). Tako i tvrdnja da je san stvarniji od svih istina. Inače je cijelo njegovo djelo pohvala trenutku, i trenucima, koje veličaju i mistici: « Samo je trenutak božanstven, i beskonačan, nepopravljiv. Trenutak koji upravo živimo.»
Ipak, sufije bi ga mogle smatrati i heretikom. Za razliku od islamskih mistika, Isus za Ciorana ne predstavlja ništa posebno, pa čak ni proroka, kakav je u islamu: « Kao ni jedan drugi hrišćanin, ni onaj današnji, ni onaj sutrašnji, ni ja ne mogu umrijeti za Isusa. Niti biti lud za njim. (...) Hrišćanstvo, to je bolest duše. » Pored svega toga, hrišćanstvo za Ciorana nije ništa drugo nego « reakcija protiv sunca.» Sve religije, nema sumnje, imaju po riječima ovog filozofa samo jednu misiju, makar ona bila nejasna, a to je da « odvoje čovjeka od izvora života ».
Mislio je i to da bi, da se nije pojavilo hrišćanstvo, « južni narodi bili osuđeni na sreću. (...) Dvije hiljade godina, njihove oči nisu im ni za što poslužile. Usred sjaja, živjeli su ne vidjevši. Isus im je poklonio ono što se ne vidi. Ni jedan cvijet, samo trnje; ni jedan osmijeh, samo pokajanje. Slike svijeta su se pretvorile u suštinsko mučenje, a greška – taj miris bezumlja – u grijeh. Čari su bili omalovažene i svedene na nivo grizodušja. Sve je postalo moral. Nije bilo više ni malo mjesta za oduševljenje nekorisnim postojanjem.»
Iz Pariza i njegovog neba, vratiće se svojim korjenima, koje nije imao. I zgražavati se nad « balkanskom truleži, gdje je zemlja isto toliko ogavna kao i njeni ljudi » : «Tamo nema nikog pod nebom, jer je ono pobjeglo, a i čovjek skupa s njim. (...) Tamo priroda cvjeta nad leševima; proljeća se smješkaju beznađu. Crna zemlja, gdje ni jedna slavna noga nije ostavila traga, penje vam se sve do krvi. I krv postaje crna. I dižemo pogled k nebu. I nebo postaje pakao.»
Ovim svojim karpatskim, nepostojećim korjenima, prokletom narodu koji ništa nije dobio od svog slavnog, rimskog pretka, i svojoj bivšoj prokletoj zemlji, autor će se povremeno obratiti i direktno: « Ti si prokleti kutak na zemlji, tvojoj sramoti podsmijeva se vrijeme, a tvoja nesreća nije nikad omekšala neko delikatno srce, ti si poslastica za šarmantne pogrebe. Gledajući iz balkanskog ugla, univerzum je nisko predgrađe sifilističnih furija i amazonki lakih noževa.»
Sa ukusom koji ima prema smeću, kako takođe tvrdi Cioran, s njegovim užitkom da izmet miješa sa veselim zvucima samrtničke trube, « Balkan nije nikad stvorio čak ni nekog lascivnog boga. Koja zvijezda je u nedostatku drugog predgrađa mogla tu pasti ?»
Ovi potomci Rimljana, Rumuni, nisu po Cioranu donijeli sreću nikakvoj misli, a njihovi preci, čitave « loze pobijeđenih», ostavile su svojim potomcima u amanet samo suze, krv, i tugu.
Ne treba ipak očajavati, jer moguće je da mi, koji se upustimo u čitanje ovog djela, istinski očvrsnemo nakon toga. Moguće je da je Cioranovo djelo poput zubobolje, čiju bol sve manje osjećamo što je više pritišćemo? Jedan francuski pjesnik će reći : Parnjom sam uguđio svoju bol.
Znaćemo takođe pročitavši Ciorana, da je istorija svakako samo « lekcija neljudskosti » i da je « nemoguće voljeti Boga osim mrzeći ga ». To će nam Cioran sugerisati svakako i u « Suzama svetaca ». Podigavši, i u tom djelu, patnju na pijedastal - mada je patnja po njemu uzaludna i satanska, a svaka Baudelaireova pjesma svima nam bliža od svih sublimiranih ekscesa svetaca -, Cioran je podigao na isti pijedastal i senzualnost, čulnost trenutka, tu putenost, koja iz trenutka proizlazi. Kao i sve one «nekorisne ekstaze », koje su suština postojanja.
Umjetso zaključka recimo da je ovo djelo svakako lijepo, bogato i neobično filozofsko-poetsko štivo.
Odlomak iz knjige Brevijar pobijeđenih, prevod Jasna Šamić
19.
Dosada pariška, južnjačka i balkanska...
Buđ vremena na kućama, na fasadama koje je istorija prekrila garežom. ...
Venecija je utješna u odnosu na šarmantno beznađe raskaljanih ulica Pariza. Prolazim njima, a sve brige koje dolaze od oklijevajuće sreće nalikuju mi na suptilno ljuljanje, na one njegove slavne trenutke, koji su učinili da sam postao dio ovog, toliko umornog grada, njegov partner. U šta ovdje treba da vjerujemo ? U ljude? Ali oni bijahu! U ideale? Bilo ih je toliko, da bi to značilo da nemamo stila. Zato se odmaram u nonšalantnosti Francuske i proglašavam sebe konjanikom pariške sanjalačke malaksalosti.
Magla obavija grad sve do sjenki misli, i postaje izraz istorije više nego prirode. Pariz živi u vijeku magle. Zašto ga ne mogu zamisliti za vrijeme vladavine Lujeva ? Izgleda da on označava trenutak, a ne suštinu. Priroda učestvuje u istorijskom sumraku.
Okrećem se prema kućama i gledam ih. A svaka od njih se okreće prema meni. « Približi nam se, nisi usamljeniji od nas », šapuću ti saputnici previše dugih noći i ispraznih dana. Možemo biti šarmirani talijanskim gradovima, ali nigdje kao ovdje nećemo biti bliže onome što je integrisano u čovjeku.
Kada kasno, oslobođeni noćnih uzdisaja, lutamo bez nade i bez razočarenja Saint-Sévérainom i Saint-Etienne-du-Montom , ili trgom Saint-Sulpice , u iščekivanju jutra koje ne želimo da svane, budimo se poput opustjelog grada, idemo prema prostranom besmislu tišine. Hoćemo li znati do koje mjere se zrcali u nama raspupali bršljan, gdje se Bogorodična crkva ogleda u Seni ? Često sam s njim silazio do mjesta gdje se utapa njegova melankolija.
I usred dana, uznemiren zbog onog što mi sugeriše nečije odsustvo, prizvao sam u sebi, zahvaljujući miomirisima grada, osjećaj svog besmislenog postojanja. Takva je opijenost Parizom: previti neizlječive rane duše utješnom ljepotom, ispuniti nevidljivim čarolijama prazninu koju stvara vrijeme u kome živimo. Ova metropola vas razumije. Ona previja vaša rane. Nemate potrebe ni za kim drugim; ona je tu. Ona vam sama može zamijeniti ljubavnicu: penje vam se do grla. Čudno si odlutao tu gdje se ljudi vole više nego negdje drugdje. Toliko sam u njoj, da ću se razići sa samim sobom ako je napustim.
Nikad mi nebo nije izgledalo tako daleko, kako mi se čini iz ovih uličica u kojima su me skolili tmine. Ali na bulevarima se odjednom javlja dosada, prostire se iznad grada i pruža u nedogled, sanjareći na zamišljenim krovovima.
Ništa mi ne može izbrisati sve to iz sjećanja, kad opet budem ugledao nebo koje se penje iznad mora Mediterana i svih plemenitih magli, okupanih u bretonskim pustarama. A svaki put kad poželim definisati njegov šarm, potonem u sebe, i samo za sebe ga definišem: nemogućnost biti plav.
Oblaci se polako cijepaju; gledamo azurne rupe koje se ne dotiču. One ne mogu sačinjavati nebo – ono se traži, a da se nikad ne nađe. Rasute zrake probijaju se kroz nejasnu izmaglicu, da bi se konačno spustile u oivičen četvrtasti prostor. To plavo i bijelo prostranstvo, Pariz, uvijek briše nešto: nebo je negdje drugdje. Pariz nema neba. I dok ga čeka, u njemu se ono miješa sa kišom koja rominja i sa svjetlucavim izmaglicama, tu gubimo svaku želju, razočarani u plavetnilo, gubimo se u sivoj i hirovitoj raznovrsnosti prividnog svoda, jedva misleći na onostrano, ne znajući da li mu težimo ili ne. Za nizozemskim nebom u Parizu...
S njim sam se uvijek slagao, kao ni s kim drugim. Dizao sam pogled prema njegovoj nestalnosti, a svako maštanje o njemu govorilo je o mom nestrpljenju. Ono se iz časa u čas mijenja. Ono se sastavlja i rastavlja u vremenskom odgađanju visina, skeptični demon mira i oblaka. Kao neko ko je često napuštan kad ljudski sumrak padne na grad, kako bih se sklonio u to nigdje, smožden ljubavlju, da nije bilo njegove visoke bliskosti da me utješi? Nosimo ga u sebi pod svim drugim nebesima.
I kad umorni od sumraka usred dana, silazimo prema jugu u potrazi za proljećem, plavetnilo postaje prava sreća koja će ubrzo otrovati bujnost. Očajni rob istovjetnih dana, izrabljivanja plavetnila, zasićenosti nevinoćšu, promatram izvor utjehe s isto toliko mržnje kao i boli. Gdje se sakriti pod tolikim nebom, tolikim nemilosrdnim suncem, pod tolikim jadnim reprizama krasotâ ? Kad se srce slomi pred tolikim plavetnilom i kad se misao sklupča pred nevinom svjetlošću, otrov dosade umanjuje punoću neumoljivog sjaja i buši duboke ponore misli u ubitačnoj pustinji. Kako pronaći sreću, kad smo u stanju da se poredimo sa nebom ? Njegovo savršenstvo ubija svaku dušu, rođenu u nesigurnoj mašti.
... A onda se vraćamo balkanskoj truleži, gdje je zemlja isto toliko ogavna kao i njeni ljudi, tu gubimo opijenost mirisima i mislima satkanim od čipke, uništavamo snove stvorene u hladu katedrala, tovimo se smradom u kome su potopoljeni ljudski dronjci, zaboravljamo na lucidnu gracilnost duha.
Tamo nema nikog pod nebom, jer je ono pobjeglo, a i čovjek skupa s njim. Zašto su se ljudska stvorenja - rođena izborana i s podočnjacima, ostarjela od ništavila, umorna od urođene nemoći -, zaustavila na obalama Dunava, i u sjenci Karpata ? Ona klize, sva, prema Crnim morima, i neprijateljskim morima, koja ih bacaju na obale sa školjkama, lišene mogućnosti da se utope. I dalje bogati tolikim plovidbama po cijelom svijetu, kako se možemo navići na sve te bijednike ? Tamo priroda cvjeta nad leševima; proljeća se smješkaju beznađu. Crna zemlja, gdje ni jedna slavna noga nije ostavila traga, penje vam se sve do krvi. I krv postaje crna. I dižemo pogled k nebu. I nebo postaje pakao.
Ti si prokleti kutak na zemlji, tvojoj sramoti podsmijeva se vrijeme, a tvoja nesreća nije nikad omekšala neko delikatno srce, ti si poslastica za šarmantne pogrebe. Gledajući s balkanskog ugla, univerzum je nisko predgrađe sifilističnih furija i amazonki lakih noževa.
S njegovim ukusom za smećem, s njegovim užitkom da balegu umiješane u vesele zvuke samrtničke trube, Balkan nije nikad stvorio čak ni nekog lascivnog boga. Koja zvijezda je u nedostatku drugog predgrađa mogla tu pasti ? Mokrice koje tu vrve i šire njime lepru !
Nikad ni jedna čista pobuna neće naći tamo odgovarajući teren da zapali nebo. Tamo nade hrđaju i strasti se raspršuju. Nesreća rasprostire tu svoj beskraj.
U opštem rasulu i groznici ogorčenja, prelazeći rubovima svijeta koje ni jedan plan Geneze nije predvidio, koje Bog ignoriše, i koje demoni izbjegavaju, sjećajući se drugih predjela, misao u koroti diže skele nade i sve ono što se može nazvati cvijetom u srcima, šalje snove na vješala.
20.
Kakvo čudo klija dugo u jednom tijelu koje se sastoji od slučaja i materije, od negacije neodoljivih nezgoda svakodnevice ? Nagla nadahnuća koja prevazilaze našu maštu, lansiraju nas izvan života. Ali kako bih ostao konzekventan, kako bih se ponašao prema pravilima istog neba, moram priznati da mi je vrlo teško da sve to shvatim, i da mi je lakše da razumjem jednog okorjelog pijanicu, nego nepokolebljivog spasitelja koji se nikad neće pokajati. Kad čitamo Budu, ili nekog drugog profitera sublimiranosti, imamo samo jednu želju: da što prije potegnemo za jednom ljutom.
Zar proroci nemaju sažaljenja prema sebi samima ? Zar ih ne zabrinjava njihovo neprestano kotrljanje prema dolje, niz padinu koja nikad ne vodi prema gore ? Ono što je sublimirano nema ukusa ni mirisa, dok arome nedovršenosti vode duh ka stranputici, tjerajući ga na pad. Monotonija stalnog otkrovenja stvara od religije jednu dosadnu preokupaciju duha. Zemlja pobjeđuje tako što nema sistema. Kad gazimo njome, zasigurno znamo da nigdje nećemo baciti sidro, jer je ona još manje gostoljubiva od mora. Filozofi, učitelji misli, dobročinitelji, svi ti trkači za nečim konstatnim, kao i za vjerom, prezreli su je i našli utočište negdje drugdje. Znali su da zemlja znači pravo na nesreću; šta bi radili u svom izmaštanom raju, budući da bježe od hirova ?
Po zemlji vučem svoj kostur, na zemlji ću i ostati. Kamo drugdje otići ? Gdje udovoljiti svom izlivu bijesa sa više uobraženosti i sa više iskrenosti ? Okruženi veselim kretenima, gušeći svoju nostalgiju za daljinama, smješeći se dobroćudno njihovim manama, prezirući jedni druge, oni s mukom rade na svojim iluzijama . Uzalud vrpoljenje po jalovim kontinentima.
Da bi odvratio Budu od savršenstva, demon mu šalje plesačice specijalizovane za ljubav. One koriste za to trideset dvije ljubavne čarolije. Sve bivaju bezuspješne. Potom koriste šezdeset četiri čarolije. Uzalud. Sretnik ostaje tvrd kao mramor, sve do posljednje čarolije.
On koji je poznavao toliko stvari,- a prvenstveno ništavilo tijela – odbija da pogriješi na jedini mogući način, što je potvrdilo njegovu doktrinu. Želja može pobijediti zemlju u vlastitom domu. Ubiti je znači počiniti ubistvo protiv ničega .
Nošalantnost božanskog princa koji je načeo tijelo smrtnika – kakva simbolika kad je riječ o parenju vječnosti sa ništavilom! Da je Buda odolio iskušenjima na koje su ga mamile plesačice, pitoresknost te ambivalentnosti u apsolutnom pejzažu njegovog postojanja stvorila bi od njega jedinstven uzor za njegove učenike. Neefikasnost ovog pokušaja ugrozila je sva ta ozarena bića, koja su odbila da iznevjere veliko Ništa sa Životom – to nije previše, ali je sočnije.
Muzika je zamijenila religiju, spasavajući sublimirano od apstrakcije i monotonije. A muzičari ? Oni su senzualnost sublimacije.
21.
Volio bih kad bi se nebo moglo zapaliti, a njegovi plamenovi mogli polizati ljudske lobanje ! Ne bi bilo nepomićnosti nebeskog svoda, niti spokojne čarolije, ne bi bilo blagih osmijeha na mjesečini! Nego bi oluja zaluđenih zvijezda preplavila burne misaone groznice !
Zašto se ništa ne miče kada na visinama pucaju tvoje munje i grmljavine? U alejama parkova posmatraš nepomično drhtanje lišća. Ali tvoje grane su pucketale u požaru zvijezda! Koliko si nebâ - ili koliko nebesa -, pohranio u sebi, pa toliki nestali bogovi, ti arheolozi groblja, oplakuju svjetlost, a anđeli, krilâ natopljenih krvlju, šume kao odjek duše?
Neću gledati u prošlost, u kojoj počivaju oboreni idoli i jeftini Isusi. Kakva korist od tog da budem fantom što oplakuje noći, izblijedjele od bdijenja ? Nemam suza koje bih prosuo po krstovima i po uzvišicama, nemam strasti prema efemernim vaskrsenjima. Želim, naprotiv, da u mukama svijeta, budem muzički tvorac, i da prospem glas krvi u zvučni brodolom prostranstva. Zašto obuzdavati ponovo puls, koji je spreman na gromoglasni bubanj, zauzdati tijelo, gladno beskraja i pjesme?
Sigurno je da na mrtvim vodama neću sanjati o zemlji, nego na grebenu nagriženom talasima koji su udarali u njega.
|
|
