O autoru
Šuhreta (Shura) Dumanić rođena je 1948. u Doboju (BiH), osnovnu i srednju školu završila u Tuzli, novinarstvo diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Beogradu , a magistrirala na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 1984. Tromjesečnu specijalizaciju na temu «Globalizacija i identitet» završila na Univerzitetu u Hamburgu 2000-te godine.
Vodi vlastitu izdavačku kuću ShuraPublikacije, urednica je edicije „Mirovne sveske“(izišlo 8 brojeva); edicije „Poentes“ (izišlo 17 knjiga), te edicije Posebna izdanja… Objavljivala u raznim časopisima, na portalima, a uskoro izlazi njen prvi roman „Ruža iz Damaska“.
MOGUĆNOST MIRA-VUKOVARSKI POUČAK
ShuraPublikacije, Opatija, 2020. – istraživačka studija
(odlomak)
PREDRATNA SLIKA: ŽENA U CRNOM
(TV Dnevnik, jesen, 1991. g.)
Ne mogu pronaći taj tekst. Nije ni čudo jer je nastao 1991., pred rat, preveden i objavljen tek na talijanskome, u Trstu. No dobro ga se sjećam, kao što se sjećam i naše peticije protiv rata i slogana Help Vukovar na tršćanskome Trgu burze te 1991. godine! Naslov teksta je bio Žena u crnom (nisam znala da je u Izraelu već postojao pokret Žene u crnom – nekad se radi o koincidenciji ideja, koju valjda sa sobom nose posebna vremena).
Ne preostaje mi nego po sjećanju prepričati sliku (ne i sâm tekst, njega se doslovce ne sjećam, ali slike povodom koje je napisan sjećam se i sada, živom do svakoga detalja).
Kao i drugi, u večernjemu terminu gledali smo TV Dnevnik. Sve oči stanovnika Jugoslavije bile su uprte u tu tamnu kutiju, sa strahom očekujući daljnja zbivanja. Nad Slavonijom su se gomilali tmurni oblaci rata, Zagreb i Beograd su razmjenjivali oštre riječi, na Gazimestanu – Kosovskome polju, na Ušću (Beograd) odigrala se već drama s milijunima sudionika u slavu nacije; mi zatečeni…
Objektiv kamere luta ispred grada Vukovara jer – još se ništa ne događa, samo prijetnja visi u zraku, zgusnuta, može se udahnuti; polja, polja, posvuda polja prelomljena klasja, zapuštenih kukuruzišta, siluete malih kuća u predgrađu i – jedna žena! Sama, stoji ispred grada koji nema ni kapiju ni rov ni kulu, grada koji stoji poput osuđenika koji čeka svoju konačnu sudbinu, gol i sâm u tome polju, i žena – meni se sada čini da je imala crnu maramu kakvu su nekada nosile starije snaše (ili žene u žalosti), žena između 40 i 50 godina. Luta po livadi, sama, novinari joj prilaze, pitaju tko je, otkuda ona tu, što traži… Žena ne govori ime, ali govori o razlogu zbog kojeg je došla na tu pustopoljinu izvan grada, kao da će ga ona sama, eto, moći nekako obgrliti i odbraniti, pa veli: Žao mi je što nas nema više, što svi ne iziđemo ovdje (ovih se riječi sjećam posve sigurno), da nam ne ginu djeca, da spriječimo zlo (ovdje je sjećanje slabo, nije sigurno da je ove zadnje riječi baš tako izgovorila).
Koliko je „žena iz Vukovara“ bila u pravu svojom simboličnom reakcijom, shvatit ću mnogo godina kasnije, čitajući rukopise Berthe von Suttner i njezin poziv: Dolje s oružjem!
Kako bih mogla zaboraviti tu sliku, nakon svega što se dogodilo i u Vukovaru i u tolikim drugim gradovima? U tekstu sam podržala njezinu gestu, uputila nešto kao poziv (a zapravo je to bilo mišljenje!) – ženama da je potrebno upravo tako djelovati. Samo se jedne rečenice iz toga teksta-razmišljanja precizno sjećam: ne zvale se mi ni majke, ni sestre, ni supruge, rodice, prijateljice, ljubavnice, ako ne ustanemo protiv rata!
Nismo to učinile! Nijemo i nemoćno smo se sve i svi prepustili ratnim planerima, svatko svojim vođama, svome putu.
Zapravo, mi nismo znale niti znali kako i što učiniti. Istinu govoreći, mi nismo imale/i nikakva iskustva u autonomnim inicijativama, pokretima. Društveni i politički život u bivšoj državi imao je svoja pravila, utvrđene procedure i kanone, pa onda ponekad provale pobune i bijesa, da bi se krajem osamdesetih zaredali štrajkovi – od Kosovske Mitrovice i kosovskih rudnika preko Vukovara i Borova do Labina i rudara u Raši, Koromačnu i dalje prema Sloveniji.
Velim, nismo znale i znali što činiti. Sve smo to naučili vrlo brzo, u samo par ratnih godina.
Danas, mnogo godina nakon te slike, nakon užasa rata, postavljam pitanje koje je izgovorila „žena u crnom“: bismo li danas bile spremne, mi, majke, sestre, supruge, tete, ujne, kćeri, unuke, učiteljice, susjede... stati ispred naših gradova i naselja i odlučno odbiti rat i nasilje kao odgovor na ratne politike? Ovdje ne pomažu istraživanja – odgovor je u nama, potražimo ga. Potreban je svakome od nas.
*
I na kraju, mir je definitivno civilizacijska, humanistička kategorija. Temelj opstanka. A ipak ga je teško definirati. Možda stoga jer počiva na mnogim drugim vrijednostima kao što su pravda, pravičnost, solidarnost, poštovanje, human odnos prema prirodi…
Suvremena civilizacija narušila je mnoge od ovih principa. Svi izračuni govore o katastrofalnim gubitcima svakoga oružanog konflikta, pa ipak, oni se vrte u krug.
Završavamo ove stranice porukom velikoga hrvatskog znanstvenika i mirotvorca Ivana Supeka, upućenom 2000. godine, mirotvorca Ivana, kako bismo dodatno argumentirali i potkrijepili naše istraživanje i otvorili stranicu nade u budućnost – Apel za mir:
Zlo je usađeno u ljudskoj naravi, uskliknut će tko pred strahotama ratova, etničkih čišćenja, ubojstava i grabeži, neiskorjenjivo zlo u čovjeku! Nasuprot tome pisao je J. J. Rousseau da je čovjek dobar od prirode, a kvari ga civilizacija. Što je od toga dvoga istina?
Na svojem početku UNESCO je organizirao anketu diljem pet kontinenta pitajući jesu li osnovne vrline svima narodima zajedničke. I odgovor je bio potvrdan. Svuda su narodi cijenili istinoljubivost, pravednost, pomaganje nemoćnima, hrabrost, poštenje, ljepotu. Prema tome, dobro je univerzalno.
No da je UNESCO potražio jesu li neke zloće, kao laganje, nasilnost, iskorištavanje slabijih, kukavičluk, podmuklost, rušilaštvo ili ubojstvo zajedničke narodima, jamačno bi to također mogao potvrditi. Dvojba bi ostala neriješena.
Ima povjesničara i sociologa koji pojavu ratova objašnjavaju agresivnošću ljudske naravi. No tome se može odgovoriti: nasilnik će zlostavljati svoju ženu ili se potući u krčmi, a neće ići stotine i tisuće kilometara daleko da pali, ruši i ubija. Vojske pokreću državnici u rukavicama i bontonskog ponašanja.
Postavljena se dilema razrješava uviđanjem biološke i kulturne složenosti. Čovjek postaje čovjekom sa svojim mislima i u osjećanju tek u složenom tkivu genetičke osnove i društva; dijete koje bi odraslo među vukovima, a bilo je takvih slučajeva, ne bi mislilo ni osjećalo poput civiliziranog čovjeka.
Ne možemo mijenjati genetičku osnovu, ili je to vrlo opasno, ali možemo razviti kulturu mira. U tome je danas nada konačnog izlaza iz globalne nuklearne, ekološke i ideološko-vjerske barutane, gdje i samo stajanje na mjestu postaje smrtonosno.
POSPREMAJUĆI STVARI
I
Pospremajući stvari, jednom godišnje, dvogodišnje (a evo i u tri godine jednom – jer vrijeme leti, godine se nižu brzo...), nailazim na pjesme moje kćeri i moga sina. Ona snatri o ljubavi, pati zbog koraka koji odlaze, rasipaju se njih dvoje u noći, ostaje otisak ruke na njenoj koži... On, traga za svijetom koji ne postoji, pada, stalno pada „na krov najniže kuće“, čuva nadu „koju smo jedinu uspjeli sakriti“.
Pospremajući stvari nalazim priče moga prijatelja Michela, moj (ne)otkriveni talent i pisac. Stavljam njegove priče na web, prevodim ih s francuskog, objavljujem na njegovom jeziku – nema reakcija, svijet šuti, svijet je ušutkan. Jedino smo nadu uspjeli sakriti?
Pospremajući stvari susrećem ponovo žene Italije koje kreću ka Balkanu u karavni mira – obilaze naše gradove gdje ih dočekuju šačice ljudi – a rat kuca na vratima, puške su ulaštene i spremne, ratnici napeti ko puške, samo da krene. Njih je pedest, nas deset, vičemo i niko nas ne čuje. Odlaze u druge prazne gradove. Nama tek ostaje nada, da je sačuvamo.
Pospremajući stvari, evo sad nakon tri godine što prašina pada po papirima, knjigama, uspomenama, otkrivam Bachai putnike koji su tih ratnih godina dolazili u grad širiti ljubav (moja je kćer tada bila još djevojčica) i njihove poruke ujedinjenja, kada je kod nas sve odzvanjalo pozivom na podjele i razjedinjenje – jedinstvo je bila prognana riječ i ostala je to do danas: nitko ni s kim, svi protiv svih. Kako sačuvati nadu?
Toliko stvari za pospremiti ostaje!
II
Dugo pospremam stvari. Danima...Zadržavaju me knjige i tekstovi koje pronalazim. Slike, dopisnice iz 2000-te: Hamburg, Francuska, Padova...Prijatelji (ili su to bili projekti?).
Pospremajući stvari, nalazim čudnu sarajevsku knjigu, drugačiju od svih, sličnu knjigama kakve želim: u njoj je pjesma posvećena Suzan Sontag i žaljenje što ni jedna ulica ne nosi njeno ime, potom mudri tekstovi o naciji, etnicitetu, identitetima... A onda sadržaj knjige o ženama žrtvama trgovine: tko se još sjeća Olene, lijepe mlade Ukrajinke, umrle u Mostaru godine 2004., žrtve trgovanja? Pišu žene iz grupe La Strada Mostar o Oleni, žrtvi tranzicije i osiromašenja istočnih zemalja, „čiji je život postao najgora noćna mora koju je mogla preživjeti samo uz alkohol i drogu na što su je prisilili svodnici i 'trgovci'“; pišu kako je bila „poklanjana, davana, prodavana za stotinjak maraka...“ Eh, Suzan Sontag – gdje je tvoje oko, gdje je tvoja riječ da kaže koju za Olenu, već zaboravljenu kao što su i tolike druge žrtve (i kako, kad ni ulicu nemaš) ...
Pospremajući stvari nalazim sliku na kojoj su Fidan Dogan, Sakine Canzis i Leyla Saylemez, kurdske političarke ubijene 2013. u centru Pariza, otraga je tekst peticije upućen francuskim vlastima za kažnjavanjem zločina (nikad čuli da je kažnjen), akciju vodi Kurdski ured za mir u Dusseldorfu... Kamo sve ljudi traže pravdu? Gje je zemlja Kurda a gdje adrese na koje se obraćaju? Sliku ovih žena stavljam na zid radne sobe...
Pospremajući stvari nalazim puno odgovora iz ministarstva kulture - ...“vaš prijedlog programa (taj i taj) nije uvršten...“, „vaš prijedlog za otkup knjiga (te i te) nije uvršten...“
Eh da, što će nam kultura mira i suživota – to što pokušavam promovirati...
Pospremajući stvari nalazim papire i brošure o samohranim majkama i očevima (sada se to kaže 'jednoroditeljske obitelji'); otac i mati u jednoj osobi – to cijene (ako cijene) samo djeca koju smo podigli...
I shvaćam – ono što je nekima tek arhiva, drugima je sav život.
III
Pospremam stol. To nisu stari papiri, tek par mjeseci, nakupilo se toga. Uplatnica UNICEF.a – ni uplaćena niti bačena. Zastajem.
Zašto nisam uplatila bar mali iznos? Više nisam u takvoj oskudici da ne mogu izdvojiti baš ništa? Prva misao koja nailazi je – trebali bi oni dati meni (mislim, za ono sve opće korisno čime sam se bavila i bavim, da ne nabrajam…). Druga misao: kad bi tako svi razmišljali ne bi nitko mogao raditi za opće dobro. Osim toga, i drugi su davali tebi i tvojoj (premda malenoj) organizaciji. Istina!
Onda pitanje: čemu i zašto se onda pojavljuje ova kočnica? Već nekoliko puta sam dobila tu uplatnicu, držala je par mjeseci i potom se negdje zagubila, bačena, što li? Uglavnom, još nikada nisam napravila uplatu. Na help-telefon se još i javim, to je sitan iznos da bih imala brigu kamo će otići i kako će se upotrijebiti. No, ovo nećkanje se ponavlja, traži odgovor. Ukratko, ne mogu se oteti ideji da tu nešto nije u redu.
Nova misao: da, ovo što osjećam označava jednu neravnotežu, i to ne novčanu (ne nužno). Čemu misao da se „meni treba dati“ – misao je možda ispravna, a krivo je što se cijela priča odnosi na novac. Uskraćena sam za priznanje onoga što sam godinama činila za druge (od srca, halal- rekli bi moji Bosanci), bez hvala. Napravljena je energetska neravnoteža, misao i cijelo biće tragaju za time, za nekom lijepom, nježnom, srdačnom pravednošću. Otud cijela ova kratka priča, spetljana oko malog, neznatnog iznosa za jednu donaciju.
Upisujem iznos, idem na poštu poslati moj prilog.
IV
Pospremajući stvari došla sam do otkrića – kako bi žene mogle zabilježiti svoje „biti u svijetu“.
Prvo, ne baciti ništa
Drugo, sačekati 2,3, do 5 godina
Treće, naći vrijeme za pospremanje
Četvrto, pustiti neka pospremanje traje koliko treba
Peto, zaroniti u „materijal“
Šesto, pustiti srcu da bira
Danas biram:
- razglednicu Opatije, na kojoj nema datuma, ali smještam je nakon 2000-te. Napisana, neposlana, nema ni imena kome je upućena, očito nisam uspjela ili stigla, pa potom zaboravila, naći adresu: „Chers amis, Mercie beaucoup pour votre solidarite et la donation ( 80) (valjda eur-a) envoye par Nicole Lafitte... Voila le photo de Opatija (sur maire) ou nous avons la siege. C'est la ville du tourisme. Pendant de la guerre de l'annee 1991 – 1997 il ete plain des refugiers. Chaque hotel avais des refugiers (beaucoup d'enfants). Apres la guerre les hotels sont privatisee, vendus (aux etrangers aussi). Amicalement“ Votre Shura Dumanic.
Dakle, očito se radilo o ljudima koje ne znam dobro, jer sam stavila i svoje prezime – koji su poslali 80 eur-a našoj organizaciji; razglednica je trebala biti znak zahvalnosti, ali očito nisam došla do adrese. I kraki opis stanja – grad u kojem nije bilo rata ali su svi hoteli bili puni izbeglica od 1991 do 1997; nakon toga privatizirani, prodani, mnogi strancima...
I ovo:
Pismo iz daleke Indije, naslovljeno na Women's Action of Rijeka (organizacija koju su složno rasturili grad Rijeka i svi kojima je smetala ženska grupa u gradu). Godina je 2008., pismo je urgent, poziv na mirovni skup u Ahmedabad, država Gujarat. Odgovaramo poštom i mailom (nažalost, mail zenska_akcija@yahoo.com je hakiran, uništeni svi kontakti, (nismo uspjeli motivirati ih da nam pomognu). Susret mirovnjaka i aktivista za ljudska prava „iz zemalja trećeg svijeta“ treba se održati u prosincu/decembru te godine. Čekajući odgovor na našu prijavu saznajemo za bombaški napad u Ahmedabadu, veze se prekidaju ...možda, jednog dana...
V
Puno karata za prevoz. Zašto ne bacam karte? Ni one avionske, niti za vlak, one od autobusa?...Dugo se to nisam upitala, misleći valjda da je razlog u tome – možda će trebati za pokrivanje nekih troškova, ono, kad se sređuju financije. No, bile bi onda u nekom knjigovodstvenom registru... Onda sam shvatila da je to samo racionalni prekrivač, razlog koji nema veze. I pitanje tek sada otvaram – pospremajući stvari. Autobuske, avionske karte... troškovi taxi vožnje. Paris, Munchen, Hamburg, Marseille, Tirana, Sarajevo, Palermo, Venezia, Milano, Beograd, Vukovar, Tuzla, Tuzla, Tuzla... Čemu? Trebam li ih čuvati dalje? Ili sve baciti?
Javlja se snažan otpor na ovu riječ – baciti sve! Kreni tim tragom, tragom otpora! Jer, tu je skriven razlog. A to je moj život: ta putovanja, susreti, podrška meni nepoznatih ljudi za svo vrijeme rata i nakon njega, razumijevanje tih divnih žena i muškaraca koji su u meni, u nama vidjeli snagu. A mi smo samo pokušavali preživjeti i sačuvati zadnje zrno dostojanstva!
Da, nekome bi to bio uredski otpad. Meni, nama sličnima (smijem li ponovo reći ), to je moj/naš život.
|
|
