O autoru
Boris Jovanović Kastel rođen je u Trebinju. Kritika ga smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske provenijencije i uglednim imenom mediteranskog pjesništva.Objavio je brojne knjige poezije među posljednjim je zbirka Zevs u budvanskom kazinu. O poeziji Borisa Jovanovića objavljena je knjiga izabranih eseja domaćih i stranih pisaca , Mediteranski gospar (2009). Živi u Podgorici
Pjesme
MI JUŽNJACI!
Na svakoj strani
osjećao je vodu,
bježao od crvenih fenjera,
lutao nekropolama
i rukavcima uličica do slobode
svjestan da je ljepota
samo sjećanje na jug.
Bjesomučno zaboravljao sebe
i prepoznao se u postojbini zore.
U zenitu avgusta
počeo himnu svjetlosti
dok je svijeta i mora,
od crnih i bijelih vlasi
spleo džemper
pred ledom i metežom kontinenta,
uzvikujući –
Mi južnjaci!
Vijavice zalupiše vrata
a njegova braća
voskom od svijeća leda
zapušiše uši.
KAVA SA KAVAFISOM
Pokriven kukuljom boje magle,
u konobi Armonia na peraškoj ponti,
otpivši espreso bez šećera,
diktirao je promuklim glasom –
Tvoje knjige nijesam ni prelistao
ali, tako dobro, znam da me pominješ.
Ne pripadaš ni jednom vladajućem pravcu
i, kao ja, za godinu ostavljaš
pet šest pjesama van plamena.
Znaš, u svojoj Aleksandriji sada spaljenoj
globalizmom i humanim masakrima
imao sam sve što sam želio –
bordel, sanatorijum i crkvu
da mi razvrat i druge grijehe spere.
Ni jedan rukopis za života ne objavih
ali uspomene, istoriju i hedonizam
na dvolisticama čuvanim poslah prijateljima.
Od sadašnjosti bježah u sjećanja
i snove i ujutru, nakon ljubavi sa mladićem,
ne znadoh jesam li na javi ili snoviđenju.
Ništa se nije promijenilo, prijatelju.
Traćenje života, dekadencija i prevare
pune stranice i tvojih knjiga.
Samo ako prezreš zakone i običaje
očuvaćeš duh u safiru Mediterana.
Licemjerno poštovanje i maćehinstvo domovine
pratiće te dok si živ a onda će te blagosiljati.
Daleko od ljudi, krhotina dana i susreta
očuvaj goli život da ti ga ne prisvoje
i pokaj se ako si ga svjetini davao.
Sebe ne smatraj toliko značajnim
jer na ruinama antike i preko okeana
i ti i ja, i mnogi važniji od nas,
samo smo kapljice prolaznije od ove kave
koja će sada, kad odem i zaronim,
ispariti prije nego li se probudiš
i na noćnom stočiću, uz tvoje knjige,
nađeš moju mastilom kave potpisanu.
Da ne zaboravim, ponekad mi upali svijeću
u Manastiru Ostrog i u Praskvici
da se u lavirintu mora koja si otkrio
pod mrklinama sunca ne izgubim
ako poželiš da ovaj razgovor nastavimo.
Ne ljuti se što van mog i tvog Sredozemlja
druge moćnije luke i megapolisi postoje.
Još malo, kad i ti protraćiš život,
pitanje je hoćeš li kome imati diktirati
jer će vatre poezije
krokodilskim suzama ugasiti!
Tvoj neznanac i sudbenik
Konstantin Kavafis Egiptiotis,
KLAN
Od rođenja, imam svoj klan.
Hvala mu
što primam nacionalnu penziju,
za nagrade, sinekure i međunarodnu
afirmaciju moje poezije i domovine.
Njegovi članovi pomažu
da bilježim stihove tintom hobotnice,
potplaćuju urednike radija i televizija
i sive eminencije komisija i kongresa...
Jedan je molio direktora festivala
svjetske poezije da recitujem u Kalkuti.
Novac za štampu knjige
prikupe i prije pomislim na nju
oni najsiromašniji u klanu.
Zato dolazim na obale Buljarice
da se klanu mrijestećih
tabinja, meduza i škampi poklonim,
vratim peraje
ispod ljuski šinjela sakriveno
i zaronim
da me senatori bez klana
harpunom ne sustignu!
POGAČA
Prekinuo je kanap
sa veza sigurne luke
i odjedrio po ključalom moru
da se u grad košnicu,
življu od Vavilona,
iskrca.
Ali, ona postojala nije.
Trupla sjenke
pognutih glava
ćutala su u hramovima
i slijedila naredbe iz megafona.
More mu je sve!
Zjenicu po zjenicu soli
skupiće za pogaču tijela familije
da najmlađi član
ustalasa zvona –
vitraži utvara sa megafonom
prasnu u paramparčad!
PALMIRA
Antički grad u Libiji sravnjen sa pustinjom
U svilu tvojih ruševina,
djevico pustinje
golišava na glinenim pločicama,
bradati fatalisti stavljaju eksploziv
da zavjete rimskih careva
pretvore u prah
u ime svog boga.
On gluve protuve proklinje.
Siluju slavoluke,
bazilike raščerečene - staje,
iz termi se teturaju podrigujući burbon.
Krilata boginja
da je ne obeščaste gmizavci -
nazdravila je sokom od korijena kukute.
Sve epopeje, slavu i istoriju
za popodne zdrobili su
na buket zvijezda pucajući.
Milion jutara mogu te rušiti,
bacati u bezdanice pustinje
ali kameni portreti sa hramova
već u protivnapad kreću.
Molim Vas, čekajte me sat dva
da maraton brda istrčim
i hridi za katapult donesem.
UPLOVIO JE U VINOGRAD
Na obnaženom plovilu
iz jedrarije bez katanca
isplovio je na sivu pučinu,
hitnuo žad,
bezmjerni molekul minerala -
da bonace pozelene.
Kad je oživio Južno more
iz ode Lope de Vege,
predahnuo je pod voltom
i žvakao komorač
da jezik u mladim pećinama zamiriše.
Od preraslih nokata
podigao je lukobran za brodice,
krenuo da obiđe vinograd
i, do sudnjeg dana,
porine vrat u zeleno more.
Iz vinogorja nije se vraćao...
Čokot vinove loze
iz krvavih koljena
boje kaldrmi djetinjstva
rastao je...
Uplovio je u vinograd!
Izbor iz poezije Borisa Kastela iz zbirke Zevs u budvanskom kasinu (JU Narodna biblioteka Budve, Budva, 2017. godine)
|
|
