O autoru
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je vanredni profesor Filozofskog fakulteta do 1992.godine; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu.
Laureat francuskih nagrada Stendhal, Gauchez-Philippot, Prix du public du Salon du livre des Balkans, međunarodne nagrade Naji Naam, i književnih nagrada u Bosni, npr. Fondacije za izdavaštvo, i Zlatna jabuka.
Pjesme iz zbirke
NOĆ JE OPET NA PRAGU POSTELJE TI
Planjax , 2020
Umjesto predgovora :
Mirko Kovač o pjesmama Jasne Šamić :
« Draga Jasna, zadivila si me. Iskreno, najiskrenije, tvoje su pjesme genijalne. Tomaž Šalamun je u pravu. Ja sam inače "manijak poezije", ne znam može li se tako reći. Ne mogu zamisliti početak radnog dana, a počinje svakog jutra u osam, a da prije ne čitam barem desetak minuta poeziju. Pessoa je uvijek otvoren na stolu. Whitman, Pound, Pavese, itd. Ti pokazuješ veliko majstorstvo, od izbora riječi do pritajene erotike, od tema do glazbe - sve savršeno. Tako ima divnih i neočekivanih usporedbi. Pa dobra poezija i jest uvijek nešto neočekivano. …Mislim da su bili dužni tvoje kolege, bosanski pjesnici isticati tvoju poeziju, a ja nikad nijednog od njih nisam čuo da to čini. I mislim da nikad nijedan od njih neće napisati pjesmu Most, Na pijesku, Rodni grad, Veneciju - što je meni, pa nijednu neće napisati kao što su ove tvoje…
Ja svaki dan s užitkom pročitam poneku tvoju pjesmu, čak i one koje sam čitao. Kažu dobri znalci da jednu pjesmu treba čitati svakog dana u određeno vrijeme i da to mora potrajati 21 dan 6 sati i 24 minute…
Može te netko voljeti ili ne voljeti, to je najmanje bitno, ali mora toliko znati, ako se bavi književnošću, poezijom, da su tvoje pjesme sjajne.
Prisjećam se da je W. H. Auden jednom rekao da je smiješno pitanje "za koga vi pišete", a onda je sam odgovorio: "Povremeno naiđem na knjigu za koju osjećam kao da je pisana upravo za mene." Potpuno se slažem s velikim pjesnikom, to se i meni događa. Tvoje pjesme kao da su pisane za mene… »
I JATA DEMONA
Hommage Tarkovskom
Na livadi go
Čovjek
Hita ka susjednoj šumi
Vretenasto tijelo mu se presijava pod kapima kiše
Što ga poput prokletstva
Šiba
I jata demona
Potpomognutih burom
Lišće pod oblake leti
Zatim pada
Na drveni rasklimani sto
Na stolu
Pehar vina
Sipa li vino s krova
Ruševne kuće
Il’ s oblaka
S krupnim kapima kiše
U srcu šume
Jedno dijete hita
Golo ka kući
Ruševnoj
Tijelo mu se presijava pod krupnim kapima kiše
Ka djetetu čovjek
Trči
Vitkog stasa raširenih ruku
Zagrljaj priziva
Ili vječnost?
Moje djetinjstvo!
Viče
Fijuk pljuska
Zaglušuje vapaje
Čovjeka
Što ka djetinjstvu
Juri
Gledaš
Zanesena
Na ruševnu kuću naslonjena
Gola i
Skamenjena
Svjetluca pod pljuskom
Tijelo snažno i
Čarobno
Čovjeka očajnog
Je li to zrcalo svakog bića
Što ka uspomeni
Žuri
I kući
Barbarskom sjekirom
Porušenoj ?
NEVIDLJIVI SUMRAK
Zimi je okean od smrtnika još dalje
Suton ko stara oštrokondža
Oblaci zakrilili zvijezde i mjesec
U nedogled se uputili
Sve je iste boje
Boje agonije dana mora plaže oblutaka
I prolaznika
Sve sivo i sve nečujno jeca
Odjednom ljubavnici
Potpuno bijeli u daljini
Šire svoja mliječna jedra
Iznad oblutaka i mora lebdeći
Na galeba nalik što iznad njih grakće
Od tuge ili od sreće?
Da, sve je suro osim ljubavnika
I njihovog bijelog psa
Što trčkara za njima
Njihov ljubavnički let
Nastoji slijediti
Od snoviđenja
Pod turobnim nebom žmirka dvorac iznad grada
Odnekud svjetlucavi i tamni dimovi
Nastoje dosegnuti grebene i ucviljeno nebo
Što prolaznike svojim nevidljivim suzama zasipa
Pahuljama svog sivoga snijega
Daleko na pučini dva žuta svjetla
- Ko dva umiruća sunca -
Sve više napreduju sa
Breksitanskih riva
Ka ovim surim obalama kojima neumorno tumaraš
Poput dva sićušna oka obnevidjela
Bliže se oči od
Alabastera
Možda Albatrosa što klizi posred okeana
Žalostivog a ipak nečujnog ?
Samo dva pjenušava talasa
Prethode zgasnulim okeanskim svicima
Dva talasa poput pjene piva
U kojoj uživa
Tvoj vječni ljubavnik
Daleko od svjetlica što dopiru s
Obale od Alabastera
(Dieppe)
ZGUŽVANO MORE
Drhti
Pohabano more
Poput nozdrva kradljivca
Kao kaktus u parku grada
Gdje si kročila
Nesigurnom i sanjivom nogom
A ipak sve izgleda na dohvat ruke
Čak i divovski
Albatros spreman da se otisne u bezumlje
S obala Alabastera
Čikajući ubojice :
Silničke valove i vjetre
Zapjenilo more prekrilo je čarobnjaka :
Plavet u mirovini
Dok Glasnik smrti divlja
Razdire ti um a ljubavnici
On i on
Držeći se za ruke
Daleko od svijetla što se olujama ruga
Šetaju
Duž plaže
Blizu njih pas prazni crijeva
Potom gazda to skriva ispod prelijepog i
Bijelog šljunka kome prilaze
Mališani da ih uberu ko ruže
Već je ljeto a mi
Mrznemo pod ravnodušnom Astareom
Dok zvjerski fijuk razum nosi
I galebovi zavijaju
- od želje ili gladi ? -
Lepetajući krilima bezumno kraj
Napuštenog bistroa
Uskoro će surova Zvijezda
U titanske vode zaroniti
Pod nevidljivim mrzovoljnim lukom
Tamo gdje se Bog povlači
Neodoljive Noći carstvo će doći
Kao lađa
I dalje blizu zgužvanog
Rukavca nalik na nosnice lopova
Plovićeš i pitati se
Zašto je ista slika u tvojim očima
Uvijek različita
A miris grobnice u tami plivaće
I tvoje uplašno stopalo, na rubu močvare,
Nehotično hladne puževe i krastače gaziće
(La Manche)
ZVEČI USPOMENA
Gledaš u žuto-sive cigle
Grdobe preko puta i
Vidiš Ponte Rialto
Izlizan od tvojih koraka i
Poljubaca u mraku
Canal Grande
Vaporeti utišani klize
I Trg San Marco
Na kome se talasa
Tvoja mladost
Djevica u školjki
Menueti i capricci
Raspojasani ko zvona na Trgu
Tu blizu
Tizianova Venus
Već stoljećima
Mjerka u zrcalu svoju
Čulnost
Promiču gondole
I pacovi uz kanal što
Mirisom na sudnji dan sjeća
A ipak lijep kao rajski potok
Što tirkizan ističe iz fontane
Zveči uspomena
Na let
Na Plamen
Dok u tebi Akheron i san
Ćuti na rajske vrtove i crkotinu
Hiljadu i jedna noć usidrila se kraj
Kanala Grande
Sa zvonicima i šarenilom jedrenjaka
Kupila si Murano-vazu i
Uz zvuke Kreizlerove glazbe
Sve je opet bilo
Liebesleid
Gondole plove skupa s izmaglicom
Sjenke i glasovi klize
Dok ti glava lješkari na krilu ljubavnika
Šum vesala se primiče
Mračni oblak lica i tijela u lađi
A slast poput galeba
Širi krila
Sjetćaš se Achenbacha i
Lijepog dječaka
Traga žeravog pogleda
Na pijesku Lida šetnje po plićaku
Mora koje više nije tvoje
Pijuckaš vino u hladu krošnje
Bagrema
Ili palme
Ko zna
Vesla kao da pjevuše
U daljini
Iz ruke ljubavnika
Bijela pjena razlijeva se
Pijev kao vapaj kazaljke
Na nevidljivom časovniku
Visconti ti još sasipa neznanu vatru u
Tijelo
Umorno od puta
Od ljeta
I od ljetâ
(Venecija)
U KAFANI
U kafani sjedeći
Gledaš u jedrenjak prapotopski
Dok iza tebe glas off dolare broji
Na ruskom
A drugi se s njim mješa i
Eto harašo eto krasivo
Povikuje
Da bi opet prvi nastavio
Svoje prošenije
A vani je zima i sivilo
I mlada žena preko puta
Svom mobitelu
Na ruskom tepa
Svud oko tebe srednjovjekovlje
A tu pored
Rusko poklonijenje
Juče si izgubila
Mobitel u londonskoj poplavi
Sad si i ti srenjovjekovna
Kao i ovaj dio grada
Dok naspram tebe kroz prozor
Old Thameside inn
Mami
Prazan bez duše iz ma kojeg doba
Zima i vlaga probijaju kožu
Snagom mužjaka
Plakala si juče ko bijelo zrcalo
U Tate modern
U dronjcima i rašiveno
Pošrkopljena kamionima što se
U Londonu s letilicama utrkuju
U luksuznoj četvrti gdje ti prijatelj živi
Kad u vili spavaš
Karuce i kočijaša moraš imati
A ne profani mobitel i kišobrane
U Monoprixu nabavljene
I dok ti o bajkama snatriš
Glas off iza tebe neumorno svoju dolarsku
Litaniju veze
I drugi mu sa
Ok Harašo eto krasivo
Domeče
I djevojka naspram tebe
Plave duge kose pjevuši
Niet Niet
Harašo
Gdje si to ?
Gledaš u jedrilicu iz bivšeg doba
S desne strane
I kroz prozor preko puta
The Old Thameside inn
Pust poput srednjovjekovnog zindana
Kroz koji si prošla
Prije no što si u kafanu
Kročila
Gdje se samo ruska molitva čuje
U dolarima
Prošaputana
PRED SAM PUT U BERLIN
Pred sam put u Berlin
U Londonu prijatelj ti reče:
Brexit
Pa otvori televizor i svi kanali
Zapojiše istu baladu
Brexitsku
Taj dan si ušla
U Westminstersku katedralu
Ni jednog boga ne našavši
Ali si čula zvona kako neumorno
Zvone:
Brexit
Prošla si kraj Westminsterske palače
Gdje su muškarci skoro u prnjama
Lica izopačenih
Pod kišom što je dosadno rominjala
Nosili ogromne ploče koje su vrištale u rukama im :
Brexit
Kao i usta im
Bez dvojbe !
Na Trafalgaru si ušla u dućan
Gdje su se kutije za čaj sa licem Kraljice
Tiskale i lutke s kraljičinim likom vrtjele
Poput derviša u transu
I crveni doubl-deckeri i crvene telefonske govornice
I crvene olovke s crvenom katedralom
Svi skandirali
Poput rustikalnih lica pred Parlamentom:
Brexit
I poput školskih gumica i plastičnih tašni i
Plišanih meda i konja i bombona
A možda i pakistanskog prodavca
Preobraćenog u Londonca
A da ga nisi razumjela
Na Božićnoj pijaci prodavali su
Lampe žućkastog sjaja koje su osvjetljavale
Brexit
I crvene i ljubičaste kugle što su
Istu ariju pojile
Dok je bivši stanovnik
Brexitanske kolonije
Tražio teroriste skrivene u našim torbama
Ispred šljokicastih radnji
Iznad Pijace:
The London Eye
Začudno nijem i nepokretan!
Dok su kotači Undegrouda
Čujte to - yes it’s true - iste bajke kloparali
Brexitanske
Izašla si
Tog sunčanog jutra
Na pustom Hyde Park Corneru
Potom šetala alejama koje su propuštale
Neku vanzemaljsku svjetlost
Ispred Buckinghama su se hodočasnici tiskali
Ogromni okrugli mali i spokojni
Čekajući ko zna šta
I vikali uglas
Šta li to ?
Nisi razumijela
Zatim si prošla kraj jezera
Gdje su isti kričavi glasovi -
Miješajući se s jecajima žutog lišća
Pod nogama im -
Vrečali -
Vidi sad to?! -
Cigno Cigno!
Dok su labudovi i patke
Svih mogućih slikara svijeta plovili
U tom čudesnom koritu i bijele Rubensove guske
Gegale se međ’ nogama djevojaka što su neumorno vrištale
Cigno cigno
A ti promatrala pticu
Crnu dugovratu bijele kragne
Čaroliju pred sobom
Sagnula si se da čuješ
Veze li i ona
Istu onu bajku modernu
Brexitansku
Ali razulareni glasovi
Spriječili su te
Dok te je crna dugovrata ptica s bijelim ovratnikom
Lijepa poput leđa Venere
- Na kojima si se dugo kao u barci
Iz nekih drugih vremena gibala -
Promatrala pogledom melankoličnim
Prepunim
Brexita
KOKETNI OBLACI
Na Kafkinom grobu
Tvoja mladost se ogledala
Tek nekoliko časaka
Koliko traje i jedan cjelov
Vječnosti
Njene stranice : otvorene poput njegovog
Dnevnika koje si listala
Bile zrcalo svih
Nenajavljenih smrti
Iza vrata otškrinutih ka
Kafkijanskim zorama
U mraku u koji si kročila
Čula se pjesma i trajala tek
Koliko jedno zbogom
Kad bih vječan bio
Kako bih uopšte postojao
Kao pjev crnih labudova
Kroz mali otvor na platnu tame
Što na krovove gleda
Kafkijanske
Provlačilo se sunce između kristala
Koji su visili sa plafona
A vani ohola rijeka gmizala ravnodušna
I barke šaputale uspavanku
Koketnim oblacima
Koji su se smješkali tvoj krijes
Prizivajući
Vjerujući strasno u ono što ne postoji
Ti ćeš ga stvoriti
Samo ono za čim zbiljski ne čezneš
Neće ni postojati
OBLAK TI JE SPLAV
Oblak ti je splav
Mjesec svetionik
Anuket lica gazele
S krunom od guščijeg perja
Tvoja je tajnica i
U carstvu čulnosti
Čuvarica tvog ustoličenja
Ime ti je
Noćni Sjaj
Sa zvjezdanih prostranstava
Oprašuješ
Svoj san
Dok slavuji spavaju
U hladu vaših livada
Nijemi
S tvojih vrtova
Ljepših od Semiramidinih
Liju stihovi
Zagonetkom ispunjeni
Vi
Reći ćeš
Svemu što zasvjetluca
Ime ti je
Noćni sjaj
I pjesma si putenosti
Yasna Avesta
Ogledalo moru i slobodi
Za pjesmom ne mareći
Oblak ti je splav
Mjesec svetionik a
Carstvo slasti
Bogomolja je tvoja
|
|
