O autoru
Rođena 1972. godine u Zagrebu. Pjesnikinja, prozaistica,prevoditeljica, književna
kritičarka i publicistkinja. Autorica 15 knjiga, više knjiga poezije, kao na primjer Grudi i
jagode (2005.) i Pleši, Modest, pleši (2010), više knjiga ogleda o književnosti - Muza
izvan geta (2010)- nagrada Julije Benešić za najbolju kritičku knjigu u 2010. godini,
Pisati mlijekom (2008.) i Nomadi i hibridi (2011.), te knjige intervjua sa piscima i
znanstvenicima iz Hrvatske i regije Paralelni vrtovi(2010.). Dobitnica je nagrada za
poeziju i književnu kritiku.
DAN APOKALIPSE
Stari život
Stari život odbacio je kožu
U kutu kraj velikog ogledala.
I više neće biti lice koje znamo.
Spektakli su objesili svoje zastave,
Konfete su pale sa svečane dvorane,
Survale se na prazno dno, u strništu.
Dlake divljih zvijeri su zaplesale na
Vjetru, i oblik od smeđe gline, samo je
Promijenio svoju vizuru.
Stari život spustio je zavjesu, tešku od
Brokata, ustupio mjesto strpljivosti i
Čuđenju, a haljine za bal spremljene su
Kao staro oruđe, u duge sanduke za alate.
Gube se obrisi običnog ponašanja,
Vjetar je pomeo sve poznate forme, i
Sad samo pijesak oko naših glava
Stvara figure čije crte još niti ne slutimo.
Kraj jednog doba se u štaglju podneva
Nazire, i dani idu kao da su od slame.
Tridesete
Prošle su odavno,
Najgore godine sigurno,
Čitanje domaćih autorica,
Bauljanje po ngo treninzima,
Mahnito pisanje o aktivizmu,
Besplatno, naravno.
Česte tribine u malim prostorima,
Traganje za istinom svijeta,
Razmišljanje o miru u regiji,
Zaljubljivanje u karizmatike,
Na jednom festivalu posebno
Grubo ljubljenje, jebanje, bez volje
Propagiranje drugih,
Izmišljanje bijelih laži,
Vožnja bez karte u svim pravcima,
Razgovori o knjigama, sitni prijevodi,
Tridesete, kao tijelo odvojeno od mozga,
Zapravo samotnost, početak pripreme
Za četrdesete.
Neprihvaćenost
Od ranih godina, neprihvaćenost.
Kao velika tamna mrlja na licu,
očitost blijede egzistencije.
Stršanje, dokazivanje, prepreke,
Satovi fiskulture, preskoči konja,
Popni se uz uže, produži dalje,
Kao da si kaplja koja do svoda
Dobacuje, pa se onda sabire.
Šutiranja, otpori, micanja u stranu,
Šokovi esencije, plin, mlazni pogon,
Polako se gube oznake svijeta koji
Tlači od rođenja, nikog ne ubire.
Prihvaćam te, kažeš, i ohlađena soba
U trenu sazori kao zemlja, voće i hrast.
DRUGI DAN APOKALIPSE
U drugom danu kraja svijeta,
Letjela sam na biciklu kao
Stamena jahačica u obliku
Aerosola, lebdeća pirueta
Koja raspršuje strahove
Utisnute u kožu enzima,
I očekuje poziv koji će je
Prenijeti u atmosferu iznad
Šupljikavih spilja, u kojima
Se napokon kao plodna žena
Ostvaruje.
Starenje
Sviđa mi se starenje.
Za nas koje nismo bile vitke kao prut, dobro dođu godine. Davna diskriminacija.
Sviđa mi se starenje.
Nestaju impulsi za promjenom svijeta, povezivanjem kultura, naroda.
Sviđa mi se starenje.
Dugogodišnje stablo znanja baca sad plodove,
Male ljetne jabuke za snoviđenja.
Sviđa mi se starenje.
Nemam potrebe za velikim druženjima, tribinama o položaju žena, o rasapu svijeta.
Sviđa mi se starenje.
Otpadaju hormonske igre koje su uvijek vukle
Pogrešne rukave, površne ruke.
Sviđa mi se starenje, otkrivam zone na tijelu
Koje prije nisam poznavala. Senzacije.
Sviđa mi se starenje.
Ionako nisam bila pobornica uspjeha na kratke staze. Nikad.
Sviđa mi se starenje.
Duh slijedi tijelo, usporeno suglasje.
Sviđa mi se starenje.
Nema nepotrebnih stvari, bacila sam jučer
U crnu vreću sve majice koje ne nosim,
Život teče, odoše iz njeg tričarije.
Kraj djetinjstva
Vidi, kos je pojeo sve mrvice kruha koje sam mu bacila.
U vrtu zarasli su listovi salate, trava prekriva
Zemlju, tu i tamo cvijet se drži. Tulipani.
Na igralištu gdje su nekad bili temelji vječne kuće, leži gostionica. Prazna sad, nakon svega.
Nekadašnji krtičnjaci spustili su se do ruba ograde, iza je nečija zemlja, tuđe vlasništvo.
Na balkonu su ostaci trulog komposta, djeca s druge strane, bacaju loptu prema krovovima.
Kraj je kad kosovi pozoblju zadnji grozd. Pčele ostaju kratkih rukava tada. A Sunce?
Ono je pružilo još jednom svjetlost na
Široke svodove dvorišnih skala
*
Geleri kao trnje na jastuku.
Lice žene bez pedigrea.
I život izmaknut iz tračnica
Koje svakog poštenog vode
u posao, obitelj, brak.
Ostaci davnih snoviđenja
Brzo se rastapaju,
Padaju cigle grmolike kuće.
Rat, još je tu, u kostima,
U krivom srastanju imena,
Uhvatio se kao čvor, strši,
Ne odumire.
Kraj rata
Ako je danas proglašen kraj jednog rata, možemo samo odahnuti.
Zaklopiti knjigu, prošetati na svježem zraku, zaboraviti
malograđane, pojesti sladoled, podragati psa, kupiti
sadnice paradajza, otići na plac po svježe rezance,
poslati poljubac prijatelju, možemo zaboraviti sitne pakosti,
uzdrhtale nemire, podjele i “nesretne povijesti”. Možemo
odložiti pribor za jelo i jesti prstima kuhano povrće i možemo
zamišljati kako bi izgledao kraj svijeta, ako se ikad dogodi.
Kraj rata na kraju dana donosi olakšanje i donosi sliku sunca
koje nestaje na obzorju. Crvenom i mekom kao dječja ruka
Crna rupa
Jučer se nisam niti pomakla
Uho je bilo napola začepljeno,
Tijelo se opružilo na rijeci,
Plutam tako danima.
Da izađem, vjetar bi me ranio,
Bacio na tlo, plamen bi se ugasio,
I začas bih bila u rupi.
Cestom se vuku repovi tuđih priča,
Na izlasku iz grada još čeka autobus.
Metafizički dodiri se raspiruju u zraku,
Srce mahnita, sluh odbija istinu.
Samo crna rupa čeka svoj plijen
Tu neostvarenu slutnju.
Bolnica na brdu
Godinama dolazim u bolnicu na brdu, s meni dragim ljudima.
Pratim ih do zelene ili do bijele zgrade.
Jednom sam i ponoć tamo dočekala.
Ljeti se spuštam stepenicama do grada,
Zimi zbog leda, ulazim u autobus koji vozi
Do stadiona.
Dolazim uvijek taksijem. S Kvaternikovog trga.
Nekad posjećujem na odjelu nekog.
Nekad u kafiću pijem kavu i opet čekam.
Pretrage bolesnih tijela se umnožavaju,
Procesi liječenja traju.
Brdu blizu oblaka upućujem molitve,
One su redom prihvaćene.
I Smrti zasad nema,
Život se, kao u romanu, sam od sebe
Produžuje.
Korota
Pustila sam nokte da rastu,
Suhi ljubičasti lak da blijedi na njima,
Nisam stavljala ukosnice na lijevu stranu,
Kosa je padala po licu i očima.
Oblačila sam iznošene majice, pohabane
Sandale, stare traperice i oštećenu košulju,
Trčala sam kroz vatru, u krugovima, kupala
Se u obrednoj vodi, pisala govore za ljude
Koji će jednom govoriti o smrti.
Britvom sam sasjekla tanku kožu iz koje je
Špricnula krv, i bila sam sva crvena, kao da
Ću upravo biti crvena zemlja.
Došao si napokon, u rukama držao knjigu koju
Sam napisala, a nisam se ni tog sjećala.
Bilo je jutro kad sam odbacila i crno perje koje
Se zalijepilo na mom vratu. I poletjela sam prema vjetru,
kao da sam feniks u blagom snu.
Sačuvan život
Tri tjedna provela je u stanu,
posve zdrava, nekad se
sunčala na terasi. Pila kavu.
Njegovala ukućane.
I to je bilo sve.
Dok piše o danima samoizolacije,
u razmacima između njenih stihova
vidi se veliki nevidljivi pečat strahote.
I istovremeno, neki prostor koji se otvara
samo za nju, u knjizi, časopisu, među
svima ostalima koji su taj čas otisnuti
kroz svoje rukopise, prešli iz donjeg
u gornji svijet, nakon sačuvanog života.
Peroni
Na autobusnom, recimo.
Klupe na kojima nitko ne sjedi.
Razmaci među ljudima, ipak
Dim cigareta klizi između perona
I ostavlja trag bjelokosti na zidu
Koji je sav crn od ispušnog plina.
I te kave, na otvorenom, pod krovom,
Pada perje mirnih ptica po pločnicima.
Zadnja večera blizu tog i tog, šestog
Perona. U restoranu među busevima,
S velikim pljeskavicama, ispod mjeseca
Koji polako skriva tu višemjesečnu noć.
Ispratiti treba nekog, neku, na dalek put,
Kažu golubovi, ispod streha, brzo treba poć,
Tren za život, gutljaj za srh, vjetar kao dodir,
Lahor, bolesniku ispomoć
Prazni kolodvori
Nema golubova,
Pušača na limenim klupama,
Velikih kofera koji se kotrljaju
Prema Bosni ili bijelom svijetu,
Iza svoda zamišljene kupole
Leže ptice i čekaju nove letove,
Grad se spojio u sliku krila i tišine,
Autobusi odlaze na neko skriveno
Mjesto i tamo se kroz kruženje
Dugih cesta, utrkuju s izmišljenim
Putnicima koji su na rubu šume
Ostavili svoje snove i prtljagu.
Repovi
"Vuku se repovi" zvuči kao da reže vukovi,
negdje na pustopoljini gdje ima snijega.
Vuče se iza nekog rep dugog braka, sve te
Obaveze, nedovršeni razvodi, stanovi koji
Se dijela napola, kao da su kriške žute jabuke.
Vuče se rep teksta započetog u prošloj godini,
Prelazi u novo ledeno doba, omamljen od toplog zraka
koji se klatari u zelenoj dolini.
Vuku se repovi nezavršenih priča, nesvršenih
Odnošaja, zategnutih zagrljaja i ostataka kosti
Nakon dubokog pranja novaca, i savjesti
Vlastito vrijeme
Dobila sam davno Vrijeme na dar,
golo i prazno trajanje.
Kao lonac bez namirnica.
Ispruženi tijek stvari, evo ti,
Rečeno mi. Uzmi i stvaraj!
Kazaljke noćnog sata sam istrgnula,
Od smjese dana i noći, dobila sam leguru,
Svaki dan po dvije tri sam napravila.
Ručala sam u isto vrijeme, na biciklu
U dnu sobe, prelazila sam granice.
Nitko mi ništa nije branio.
Nitko me nije vidio
Moje su se priče gomilale,
Moji prozori punili su se suhim granjem,
Tijelo se raspalo i obnovilo.
Imala sam u rukama svo vrijeme,
I sati su nekad bili kao uljane lampe,
Nekad su bili kao nemiri.
Od dara sam stvorila nove darove,
Od oljuštenih koža napravila sam sag.
I sad ležim na njemu, kao da sam čigra.
Umorna od stvari, voda, pohoda.
Pred san
U kupaonici nakon potresa
žarulja ispod malog lustera,
Je utrnula. I sad još ne gori.
Kupam se u mraku. Iz hodnika
Dolazi slap svjetlosti. Ne vidim
Lice, ogledalo šalje obris tamnog
Trokuta, a strah ne postoji.
Nestao je u slivniku, nepokriven.
U mlazu tople vode, tijelo se oplahnulo,
Pa osušilo, kao sunčani kamen.
Tvrdi ekrani praznine, pred san spajaju
Tonove. Glasom psa i utihlih ptica,
Šalješ mi otkucaje. Srce u gifu progovara.
Trepti kao ubrzani puls nakon korone.
Sjećanje na inicijaciju danas se obnavlja,
Kod hladnog Oktogona pratiš me, pokazuješ
Znamen. Grad je već tada bio uspavan.
A nebo se treslo. Bio je to naš plamen.
Strah od ljudi
Nije otvarao vrata kad bi netko pozvonio.
Čak ni poštaru.
Nije se javljao na telefon, čak i kada zvuk ne
Bi prestajao tri sata.
Nije odlazio u grad, ako nije bilo potrebno.
Nije išao u šetnju kad većina ide. Uvečer.
Nije gledao lica prodavačica u dućanu.
Cestom se kretao kao plaha zvijer. Brzi
Hod, bez okretanja glave unatrag.
Nije odlazio na proteste, na javna okupljanja,
Glazbu je slušao samo doma.
Nije prihvaćao razgovore u vlaku, kad je putovao.
Šutio je, gledao kroz prozor.
Nije patio za društvenim priznanjem.
Nije se smiješio poznatima u liftu.
Nije. Bojao se ljudi, a ne pauka ili zmija.
Ipak je preživio sve, blato i nasilje.
I sad se nakon svega, od nečeg čuva.
Ranjen, uplašen.
Rinfuza
Na krevetu, ispod jastuka, u ormaru,
Ostaci vina u rinfuzi.
Marjetka pije ujutro dvije boce crnog, pa
Još travaricu, za slabo, raspadnuto srce.
Od sveg tog bit će mi bolje, kaže, i baci
Ostatke pepela u vrt, posut sivim
prahom. Slika kao nakon eksplozije.
Rasuti predmeti po stolu, roba bez omota,
Nepoznatog porijekla, kao da je kćer Boga
otpada ona u toj kući živi, planduje.
Marjetka je ostavila rublje na štriku da se
Suši, svoju bolesnu kćer da šeće gradom
Usred najveće buke. Uzela je još jednu bocu
Od plutajuća plastike, popila je sve na brzinu
I onda je u fotelji, odmah zaspala.
Prije puta
Hrvatski političari stradavaju
Na grudima plavojki koje bi netko bez smisla
za humor nazvao liepim plavkama.
Transakcije računa u arapskim metropolama,
Polucije u donjogradskim stanovima gdje leže
Ostaci gozbi i otromboljenih tijela na ugaru.
Početnice pišu preporuke za Bibliju, Nobel se
Smiješi licu nepoznate djevojčice koja je skupila
svoja bedra pored starog učitelja joge,
Uz to časnog člana društva, bez portfelja.
Gdje je sigurnost na cestama ako su kola hitne
Pomoći izgubila trubu kojom zovu upomoć nebesa?
Gdje? Povedi me sutra na ravnu cestu kraj mora,
da bacamo jedra i da pričamo sami sebi na trpkim stijenama.
Dok ne dođe noć.
Nakon potresa
stradalima
Pustila sam danas sobu
Da ostane neuređena.
Pomaknula nisam ni plahtu,
Ni pokrivač. Ostatak jabuke leži
Na plahti, i četka za kosu. A kosa,
Ona je nepočešljana. Kao griva
Trinaestogodišnje djevojčice.
Ostaci bistre, mesne juhe leže na sagu,
Mirisi svijeće koja je gorjela nakon potresa.
U mraku, nekoliko sati, mogli smo čuti samo
Sve što se zbiva u biću, među melodijama
Davnih oratorija, u glazbi što je zagušena ispod
Orgulja koje su ušutkale grad. Čiste bliješte
Ispod tijela orguljara koji ih je čuvao.
Zvuk prema Bogu se utišao, u tom zabatu krova koji se spušta na tijelo dobre djevojčice,
I u svakom gradu, pred žrtvenim stolom, nestane u svakom pomicanju zemlje, jedna
Curica. Puštam sobu da bude, kao i kuća, danas bez reda, bez pravila. Da ostaci papirića
Leže kao hostija, na grudima, kao blijeda spavaćica. I dan prolazi bez puno pomaka,
Puštaš psa da trči oko kostiju avetnjaka i bacaš sve zlatnike u ambis, da tamo počivaju.
Dan je miran kao djevojčica.
Ljeto, pustinja
Ne mogu zamisliti da ga sad jedu crvi, rekla je žena u koroti.
Ne može zamisliti život bez majke, Roland Barthes piše dnevnik izgubljenosti u svagdanu.
Vrućina stvara jaru od koje nastaje žuti oblik vjetra koji je spržio drveće. Obalom plovi lišće
Suho, kao da je jesen. I uvale su sitna staništa
Za mala bića koja su ispustila dah u vodu.
Ja sam kao morska papuča, rekla je druga žena, i uvijek isplivam na vrh, dubina mora je puna sitnih riba, a prozirne su
Naočale za pogled na dno koje se ispraznilo.
Što je duboko na kraju svega? Život ili smrt. Taj zeleni plastični aligator koji pliva po rivijeri i ne plaši nikog, čak ni najmanju djecu. Luke smrde po g.. I kako isplivati iz istih oko nas, kad pokrivene žene hodaju gradom, fluks nevolje i novca, možda kriminala, ispod vrtnih magnolija razvio se grob za svanuća. I tijela se ondje, ispod suhe zemlje u cvijet pretvaraju.
Crna ljeta
Ljeta su bila razvučene smole,
Crne tekućine tmaste koje su
Tekle ravno iz tijela, iz srca
Koje se pretvorilo u bombu
I čeka tren eksplozije u trenu,
U zenitu, kad dan dosegne
Visinu nesnosne temperature,
A tama se razlije po rukama,
Glavi, po točkama razdvajanja.
Crne mrlje na krevetu noći,
I otisci ispod povećala jave.
Ljeta su dugo nosila klicu
Smrti, samouništenja, a onda
Su se pretvorila u prozračnog
Leptira koji obilazi cvjetove i
Ne ostavlja nikakve tragove
u šarenilu.
Treće ljeto
Ispod palme stare dvadesetipet godina,
leže ruže kojima je 65.
Iz davnih ljetnikovaca otišli su vozači kamiona,
Na dugoj magistrali voze nas u sredinu ljeta,
Kad u napola otvorenim cvjetovima agava
Ispadaju sjemenke budućih trajanja.
Kad smo se oslobodili straha od ovog svega,
Nebo i more su opušteno se spojili u točci
Horizonta s koje gleda nas jutro puno boja i
Cvrkuta, sve je danas, bez natruha vremena
Koje je jednom davno ostavilo dječaka samog
U velikoj kući, da tamo opet probudi život.
Treće ljeto, nema u sebi dramatike, kljun ptice
Donio je blagost popodneva u kojem nestali
Ljudi opet žive, a naša put zrije kao da je sad
Završila osmoljetka. Djeca doline.
Napušteni brodovi
Na rubu otoka kojim kola fluks novca, tijela,
moći, solarne energije,
Stoje napušteni brodovi, između kanti smeća i teškog kamenja.
Iz kontejnera starac izvlači boce i viče naglas: blago siromašnima, njihovo je carstvo nebesko!
Muškarac odvodi ženu do pramca jednog broda koji stoji tamo, blizu obale i vadi
Iz papira komade salame s maslinama.
Na umjetnoj zelenoj travi usred grada, lete
Lopte lokalnih amatera.
U ljubičastim vilama koje mirišu na lavandu,
Sjede odrasli ljudi s djecom. Čekaju novo
Jutro, i ne slute nikakvu blasfemiju.
Iza cerade
Iza cerade teretnog kamiona leže
Nijema lica putnika bez papira.
Ako vozilo padne u kanal, ili se
Sudari sa automobilom, voštano
Platno bit će lijes za pokrivanje
Mrtvih iz Afganistana, Sirije.
Iza cerade prikolice na jednom
Trajektu, linija Split Hvar, popodne,
Leži tigar, divlja životinja bez savane,
Otok je sapeta tvrđava, u njenom
Tkivu leže preparirani odbljesci
Negdašnjeg života, sadašnje pustinje.
NOVI SVIJET
Novi svijet postavlja granice,
Dijete ih ne poznaje.
Ono viče i ubija vojnike na ekranu,
Baca bombe i trči po pustinji, kao
Vješti igrač virtualnog planeta.
Ako se uključimo u igru, možemo
I mi nestati u zamišljenom pijesku
Od stisnutih piksela, ti se možeš
Sakriti u mom nebu, ja mogu biti jezgra
Tvog bića, koja se ne odvaja.
Sve je napokon jedinstvo. Cjelina.
Čak ni gumeni metci u igri jednog
Dječaka nisu opasnost, ni agresija.
Krikovi se samo prespajaju,
Dodiri umnožavaju, sve je jedno
Sada u kojem smo mogući reptili,
Djeca na početku životne sudbine.
U igri koja nije izgubljena, samo se
Sakrila u drugo biće, bez brige.
|
|
