O autoru
Ella Yevtushenko je rođena u Kijevu. Specijalistica za francuski jezik i književnosti, prevodi prozu i poeziju sa francuskog i engleskog na ukrajinski (prevela do sada Antoine-a de Saint-Exupery-a, Lautreamonta, Venus Khoury-Ghata, Emily Bronte, Forda Madox Forda, itd.). Finalistica je i laureat na nekoliko ukrajinskih pjesničkih natjecanja (Young Poets Republic, Dictum, Smoloskyp) i sudionica različitih festivala u Ukrajini (Book Arsenal, Kyiv Laures, Nju, BookForum u Lviv). Godine 2016. objavila je svoju prvu zbirku Lichtung.
Ella Yevtushenko ne dolazi sa Balkana ali jeste iz jedne zemlje Slovena koja je bliska svim Balkancima. Objavljujemo njene pjesme u znak solidarnosti sa borbom Ukrajine za slobodu.
PJESME
Prevela Jasna Šamić
ruka istorije okreće pješčani sat
stranicu udžbenika
i svijet naopačke
guli plavu narandžu
ali samo je kora
Crvena
biblijske parabole o kušnjama
i vukovi u ovčijoj koži
su otjelovljeni
a snijeg pada i ponovo se topi
kao neprijateljska vojska na našoj teritoriji
kalendar ne želi da se pokrene ni u petom kolu
grokče iznova i iznova
mačja šapa obara pješčani sat sa stola
vučji sat
1.
od tri do četiri ujutro
u Švedskoj je vučiji sat
kada je prekasno za spavanje
a prerano za ustajanje
pa ostaju u krevetu načuljenog uha ka
svojim (unutrašnjim) vukovima
eto što sam od Ullmar saznala
od osam uveče do sedam ujutru
u Kijevu je policijski sat
od osam uveče do šest ujutru
u Hersonu je policijski sat
od četiri uveče do šest ujutru
u Harkovu je policijski sat
kad je prekasno za umiranje
a prerano za život
pa ostajemo u krevetu načuljenog uha :
da li nas to oni bombarduju
il naši obaraju njihove projektile
“niko” to ne može objasniti
2
za trideset pet godina u zoni isključenja u Černobilu
populacija vukova se oporavila
a sad smo tamo videli medvjeda
najopasnijeg među divljim zvjerima
ušao s bjeloruske teritorije
kako je objasnio Sergiy Gaščak, istraživač divljih životinja u zoni isključenja
ovog proljeća ovdje očekujemo velike požare
al priroda se može oporaviti
objasnio je gosn Gaščak
u kadrovima skrivenih kamera se vidi
dok vatra bjesni i stanovnici jure na zapad
al za mjesec dana zelena trava će tu izrasti
a mladi jeleni i losovi pasti
nije još vrijeme za travu još je hladno
vukovi se okupljaju u čoporima za lov
noću u vučjim satima
uzeće termalne kamere
otići snažno i hrabro
I znate šta :
zajedno će otjerati medvjeda
biće to lako objasniti
***
te večeri
kad je mjesec poput češlja povukao crtu između drveća
slijedili smo prefinjeni trag slavuja
kroz labirint zaboravljenih asfaltnih cesta
da nađemo klupko odakle potiče nit
ali je pobjeglo poput igračke za
mačku skovanu od sumraka
zato smo odustali od pretrage i krenuli kući
nakon što smo pored ceste ostavili miris naše ljubavi
isprepletene sa zelenilom
na mokrom tlu
onda je pala noć
Gogoljevska noć
kad mjesec ispuni grudi glazbom
a slavuj mjesečinom,
i hodali smo ispunjeni time kao i
jednim dirljivim i krhkim osjećajem za dom
a danas
kad slavuj plete novu nit
probijajući se prema mjesecu
kroz labirint zvijezda
sjetila sam se
mirisa naše ljubavi
kako raste kroz vrijeme
i puzi uz pjesmu uvijajući se oko nje skupa sa slavujem
***
događa se da mladunče od lisice,
kojoj je smrt još nepoznata,
okruni svoj napor, završi posljednja taj dugi put.
ti naglo kočiš; riđa i znatiželjna,
ono traži nešto na putu.
nedaleko od tog mjesta sablasna pista za motocikliste
spava tiho, svečano, zatrpana
čvrsto u ovoj močvarnoj zemlji.
sanja gume koje su joj nekad voljele
milovati leđa svojim toplim rukama,
sanja lisičina mladunčad koja, kad ih pregazimo,
budu sahranjena u blizini usijanog željeza,
na groblju zahrđalih traktora.
a beba lisice iz tvog sna - ili sa tvog puta -
nalikuje na zaboravljene riječi, kojih pokušavamo
da se bolno sjetimo : one iskrsavaju
na trenutak u vidnom polju -
i bježe u noćnu tamu
ljeto (2)
cijelo jutro sam nizala ogrlicu od crne ribizle
dok si ti rezao daske da bi napravio novi ruksak
nakon što je došao ujak i pozvao nas
da pokupimo lampice ispod šešira gljiva. ali nismo otišli,
dok su u kuhinji majka i tetka pravile veliku ploču
od komadića emajla koje smo upecali dan ranije
hodali smo, ja, ti i otac - zatvarajući sva vrata iza sebe -
da duhovi koza i krava ne uđu u kuhinjski vrt i ne zgaze cvjetne stabljike.
zaustavila sam se kako bih uslikala raspletene pletenice klasja omotanog ljubičastom vrpcom.
sunčeve zrake padale su na nas prosijane crnogoričnim drvećem.
ispred ulaza na groblje zamotali smo glave muslinskim turbanima s mirisom pelina; nakon tog
bacila sam uvele riječi u zajedničku jamu cvijeća
i zapalila i stavila ispred djeda i bake velike svježe i narančaste svijeće sa zelenim stabljikama.
život
život je kao kad se nađeš nasred mora usred noći
život je kao kad ideš bosonog i zatvorenih očiju
to je zastrašujuće
zlokobno
veselo
lijepo
nikad ne znamo što ćemo sresti
vođeni osjećajima ili nejasnim zvijezdama
život je poput povratka kući duž obale
možemo propustiti obilazak i odlutati predaleko
možemo zaobići more i praviti krugove
možemo se zakopati u pijesak do brade
možemo ući u more unatoč morskim algama i meduzama i plivati
život je poput beskonačne plaže
iz života se ne može izaći bez pijeska zalijepljenog za stopala
život to je mirisni zrak i zaglušujući cvrčci
život je kad u njega tonemo i ne možemo pronaći riječi
pa zašutimo
jer život
život je svud oko nas
Montparnasse
Stigli smo do ovih mrtvih ljudi prikovanih za grobove poput neizlječivih bolesnika
za bolničke krevete
uvjereni iz nekog razloga da su tu
u ovom kamenu s isklesanim slovima
da će ovo vino proliveno na zemlju u blizini groba dospjeti do njih a da to učiniti znači moći piti sa njima
Charles
primoran da dijeli ovo usko stanište sa svojom majkom i mrskim očuhom
Tristan
koji počiva pod grubom pločom i grmom
Samuel
kome nitko ništa nije ostavio, čak ni kartu za metro
Eugen
koji poziva sviju da se mole Ko Zna Kome
stigli smo do njih kao stari prijatelji i donijeli im jeftino vino iz dućana
došli im reći da se ništa ne mijenja na ovome svijetu
da ima previše, prepuno luđaka
da smo za neke od njih možda i mi ludi
jer sipamo poeziju u osušenu zemlju
u dobrovoljnoj grešci da postoji netko tko će je piti
bilo je i onih koje nismo našli
bilo je i onih koje nismo ni tražili
možda ćemo jednog dana biti oni koje nitko neće tražiti
Ili ćemo biti poput Jean-Paula i Simone , dat će nam samo jedan gutljaj za dvoje,
kao da kažu : podijelite
* * *
takvo je selo -
u koju god kuću uđeš, u svakoj je izduženi kostur
na kojem se anđeo bavi odbrojavanjem
račun doseže nulu
a kostur, umanjen, na kraju se smanjio toliko da je nestao
a biće još četrdeset dana
u portretu obješenom na zid i u odgođenim telefonskim pozivima
kada te mrtva osoba nazove, govori hrabro, ali šapatom,
prelistaj njegove slike iz mladosti,
kad je bio još daleko od kostura, od odbrojavanja, procesa truljenja,
kad njegova smrt još nije znala da postoji i tražila u njemu srodnu dušu -,
a sada ne gleda vlastitim očima već jednobojnim fotografijama
moli ga, govori mu -
sad je kostur postao anđeo,
a ne onaj koji se bavi oduzimanjem,
nego onaj ko je zaboravio sve brojeve,
onaj koji je iznad svih tačaka,
onaj koji će te povremeno nazvati.
stabla
kakvo je ovo drvo - bez kore?
pitao je
a ja stojim tu i vidim osobu bez kože čije su ime svi zaboravili
ako se svijet ogleda u jeziku
neki su njegovi dijelovi poput praznih mrlja na mapi
ovako - tisuću imena pod našim nogama
toliko trave i riječi za koje nikad nismo čuli, niti smo ih mogli uskladiti sa pravim biljkama
kao i cijela šuma stabala čija imena ne znamo
a među njima i ono drveće poput ovog ovdje bez kore, bez kože
postoje ljudi koji savršeno poznaju ovaj dio zemljopisa
postavljaju pločice koje se gube u korovu
igraju se s tim imenima kao da im pripadaju samo zato što ih znaju
spajaju ih kao da tkaju čipku od živih niti
u kori pokraj čvorova možeš vidjeti ožiljke
kaže on
a ja stojim tamo i vidim
poput utvara istkane sijamske blizance
isti su kao i onaj bez kore i bez kože
a ne možemo se sjetiti ni njihovih imena
***
koliko su tvrdoglava ova stabla
svake godine od zime izgube svoje lišće
umiru, ali ne zauvijek
baš kao što sam jednom umrla – i bila mrtva sedam minuta -
svake se godine bore da im izrastu novi listovi
guraju ove zelene pupoljke,
izgledaju kao da će se prekrstiti
stabla kestena raskriljuju svoje ruke
kao da će prositi
ali se ne krste
ne prose
oni rastu
koliko su odvažni
kidajući zemlju svojim korijenjem, izgurujući asfalt
usmjeravaju se
u dubinu ili u stranu
istežući grane gore ili naprijed
zatrpavajući prostor oko sebe
Nisam znala da borova šuma može tako brzo narasti
kao da sam kao djevojčica vidjela niske borove manje od mene, ne vlastitim očima, već na staroj fotografiji
a sad vidim pravu šumu - još mladu, ali već gustu -
kao da prije nije postojala
kao da se samo iznenada pojavila i iznenadila me svojim pojavom
neka stabla
odlučila su zauvijek pobijediti zimu
na svoj način
možeš vidjeti izblijedjelo prošlogodišnje lišće kako još visi na granama
neka su stabla odlučila da ne gube lišće
neka stabla odlučila da se ne predaju zimi ali ipak da umru
ovaj put
zauvijek
|
|
