O autoru
Ismar Mujezinovićje rođen u Osijeku. Akademiju Likovnih Umjetosti (ALU) i Majstorsku radionicu K. Hegedušića završio je u Zagrebu. Bio je profesor, šef katedere za slikarstvo na ALU u Sarajevu. Bavi se likovnom umjetnošću, filmom, muzikom i književnošću.
Boravište - Sarajevo, Lovrečica i Ljubljana.
Zlo.ba
(odlomak)
3. LUND - 10+1
Sarajevska nova željeznička stanica. Krovna konstrukcija sa svojim armaturnim nosačima podsjeća na utrobu ogromnog kita koja imitira njegov riblji kostur. Nosim kofer i osjećam da mi nos raste dok tražim peron voza za Švedsku. Pinokio ide u Lund. Zašto meni nos raste, a mene lažu već pune dvije godine. Nije mi bio jasan taj fenomen, ali napokon imam vremena da o svemu mirno razmislim. Dug je put do Lunda, a bit će i presjedanja. Napustio sam utrobu mog zamišljenog kita sa malim splavom i kušet vagonom nastavio napokon realizirati davno dogovorenu izložbu traženu od švedske vlade.
Sanduk sa slikama je poslala UGBiH. Imao sam potvrdu da je sve u Švedsku uredno stiglo. Sad je rebalo još da se ja do tamo dovezem vozom, drndajući se čitava dana. Jer ne volim avion. Ne znam baš zašto, ali ga ne volim. Možda baš zato jer me je otac, dok sam bio dijete, vozio avionom da mi magareći kašalj izliječi, pa mi to valjda ostalo kao neka asocijacija na zdravstvene ustanove, a njih nisam volio. Bijele su i nekako mirne, tihe, a meni treba dinamike, pa mi dobro dođe neko presjedanje u toku puta, pauza od nekoliko sati, pa i čitav dan ako zatreba. Ponekada je napravim u nekom usputnom gradu koji mi se u tom trenutku učini interesantan, čime nakratko prekinem unaprijed planiranu rutu.
Pogledam tako usput neku izložbu i nadopunim relativno slabu informiranost o dešavanjima van Juge. Mediji, kao TV, ili novine su trendovski, marketinški raspoloženi i uglavnom obavještavaju o onome što je vani na Zapadu Inn, a u tom momentu u biti je to samo malograđanski hit, meni totalno aut, mimo bilo kakvog mog interesa. Zato treba sam malo proroviti po onim izgledom neuglednim galerijama, ali znanim po investiciji u nešto novo, nešto drugačije dešavanje od Main streama.
Smjestih se u krevet, na gornji sprat, protegnuh noge i uz ono lagano karakteristično monotono tu-tutkanje točkova vagona, počeh na miru sastavljat puzle od prije dvije godine oko razvlačenja priprema za ovaj put.
Tada sam dobio oficijelni poziv sekretarijata MKO, Komisija za međunarodne kulturne veze, kako se to tada zvalo. Obavještavaju me da je u međunarodni ugovor koji se pravi svake četiri godine sa raznim zemljama, po želji Švedske, uvrštena moja samostalna izložba. Zašto, i kome je moje slikarstvo tamo zapelo za oko, nisam imao informacije. Doduše dosta godina prije sam bio u Stokholmu i pravio neki dogovor sa Gallery Svea, tada popularnoj Stokholmskoj, gradskoj instituciji.
Dogovarao sam se, ali ne za sebe, nego za BiH. Predlagao sam im da izbor BiH umjetnika ima kod njih izložbu, hvaleći naše slikarstvo i tada nadolazeću, sve popularniju grafiku. Imao sam adute u rukama jer su postojali evidentni uspjesi, međunarodne nagrade na tom području. Bili su otvoreni za saradnju, ali na moju žalost njihov pristanak nije naišao na adekvatan interes u Sarajevu.
Niko osim mene nije želio da izlaže u Stokholmu, koa ni i u Kopenhagenu, u Louzianiji, još boljoj i poznatijoj evropskoj modernoj galeriji, nego su se odlučili da izlažu u nekom mjestašcu blizu Rima. Rim je blizu, u njemu Capella Sistina, a malo mjestance, Frosinone, prva stepenica ka njoj?
Tako su, bit će, mislili. Doduše i ja sam slično razmišljao u Švedskoj, tada centru euroerotike, meni drage tematike, pa sam serijom erotskih crteža “ljubavne igre konja” pokušao u Galeriji “Heland”, što na Kungstradgarden gleda, da ih plasiram. Ostavim ih na prvi pogled ushićenoj vlasnici i predstavim joj svoju opunomoćenicu za Švedsku, sa nadom da se nešto proda, što bi mi dobro došlo jer sam se u Sarajevu upravo kućio, nakon povratka sa postdiplomskog studija.
Galeristica je crteže prodala, a meni nikad novac nije dala, zaključivši kategorično mojoj opunomočenici, a da ni okom nije trepnula, da joj nikada nisam ništa slično ni dao. Tada mi se srušio mit o poštenim Šveđanima, a njoj nije narastao nos kao Pinokiu. Možda je neki od tih crteža nakon desetak godina nekome pao za oko, pa me zato zovu da izlažem. Možda, pomislih i zaspah. Voz je bio najdjelotvornija tableta za spavanje.
Naspavan, odlučim da usput posjetim Dusseldorf, meku umjetnosti u Njemačkoj, poznatoj po likovnoj akademiji kao i video profesoru koji je tada bio hit. Nam June Paik. Kinez? Vijetnamac, ustvari Koreanac iz Seula, nije bitno odakle je, dobar je. Idem po galerijama i njuškam kao kućni miš ne bi li šta slano ili slatko nanjušio. Nema sira, šunke, uglavnom samo ideje, koncept. Šta će miš sa idejom? Mo’š mislit, koncept o siru? Ostati gladan. Zato izvadim iz džepa smotuljak, da vidim koliko DM imam i shvatih da mogu i nešto pošteno pojesti. Pun stomak čovjeka ulijeni, a ljenost zna misao osvježit, pa u očekivanju ručka nastavih da slažem puzle.
MKO, kao držana institucija povjerio je organizaciju izložbe UGBiH, republičkoj instituciji, tada jedinoj sposobnoj da to uradi. Bio sam sretan da me je krenulo, jer sam nedavno dao otkaz na mjesto šefa Katedre za slikarstvo Akademije za likovne umjetnosti. Imam odjednom vremena za slikanje, a i prostor prikladan za rad, atelje na šesnaestom katu. Širok i dubok teretni lift da mi po dijagonali može knap slika formata 200x220cm stati u njega. Prvi put sam popustio! Svoj stil sam podredio dimenzijama lifta i to je bio jedini ustupak koji sam do tada nekome ili nečemu u svom slikarstvu napravio!
U galeriji sam za te formate pripemio aluminijski sanduk, čvrst i silikonom zabrtvljen, da mi slučajno neka usputna kiša prilikom nekog nepredviđenog pretovara slike ne smoči, mada su bile uljem slikane. Sve sam pripremio i čekam jednu godinu, dvije godine, kao sada u restoranu kiseli kupus sa debrecinkama. Tako smo u Zagrebu na studiju zvali slične kobasice. Pijem doneseno pivo i čekam. A izložba nikako da se realizira.
Analiziramo u kući i malo insajderskih poznanstava angažiram ne bi li saznao zašto se baš umjetnička hrana tako dugo priprema i kuha. Znao sam da ima u praksi raznih kuhinja i sumnje mi se roje. MKO je baš u to vrijeme prebačen u Ljubljanu, pa se sjetih ženine priče i poslovične “fušije”, ljubomore tamošnjih umjetnika.
Tu sumnju mi potkrijepi moja insajderska veza koja me je obavijestila da je naša strana baš u tom periodu, umjesto moje izložbe, nudila dvije zamjenske izložbe, Slovensku, Moderne galerije i izložbu Jugoslavenske naive. Možda neće BiH kao predstavnika u ime SFRJ, misle da nismo tome dorasli? Ili nude naivu, “seljačko slikarstvo”, da malo promijene prioritete, kako se do tada forsiralo radništvo. Počele su nenadane, nelogične nestašice prehrambenih artikala, uglavnom ulja i šećera, pa je valjda trebalo dati podstreka poljoprivrednicima da nam oni tu vještački izazvanu krizu riješe.
Doduše, naiva je bila kvalitetna, a i cijenama respektabilna, pa je možda bio neki provizijski dil u igri, da se neko uz taj socijalno-političko-kulturni projekt i opari. Puno je elemenata za zamjenu moje izložbe, nečim prigodnijim i masi interesenata korisnijim. Ja bih sve te argumente prihvatio, ali Šveđani tvrdoglavi kao da su oni Bosanci, ne popuštaju i prekinu kulturnu razmjenu sa Jugoslavijom dok im ne isporuče moju izložbu.
To je fakat, a zašto i šta sve iza toga stoji, nikada nisam shvatio ni saznao. Možda su švedski kustosi zbog moje intenzivne erotske tematike mislili da sam disident, pa kao borci za slobodu govora i erotike, me žele protežirati?
Elem dođe napokon kupus i kobasica, munchenska, frankfurtska ili neka druga, uglavnom je bila dobra, pa krenuh da jedem i zaboravim na daljnje slaganje svojih “puzli nedoumica.”
Vrijeme lijepo, a ja šetam nakon ručka nekim drvoredom i masu malih simpatičnih galerija ide mi u susret. Gledam imena izlagača i sjetih se da sam u mladosti imao djevojku Njemicu koja je baš tada upisala dusseldorfsku likovnu akademiju. Slikarstvo? Zvala se Rozuita. Šta li ona sada slika? Trendovi se mijenjaju. Imala je dobro tijelo. Možda je Body artistica, kao jedna kolegica sa majstorske u Zagrebu koja je počela sa ženskim aktovima optočenim španskom čipkom, pa poslije iz praktičnih razloga prešla na svoje tijelo, Body art. Lakše je sebe maltretirati nego bijelo nevino platno!
Gledam i nadam se. Galerija do galerije, i vidi čuda, jedno tražiš, a drugo nađeš. Na jednoj galeriji ime jednog od njenih prijašnjih izlagača, sada gosta na mojoj samostalnoj izložbi. Uđoh i raspitah se kada i šta je izlagao. Izlagao je po informaciji vlasnika galerije prije dvije godine. Kažem mu da ga poznajem i da će biti gost u Lundu na mojoj samostalnoj izložbi u Konnsthale. Nije mu bilo jasno, kako će neko izlagati kao gost na mojoj samostalnoj izložbi, ali ni meni donedavno to nije bilo jasno, dok mi kustosica UGBiH-a nije objasnila.
Sarajevo je poznato po povezivanju naroda, religija pa tako i umjetnika u nerazdvojnu zajednicu. Pričali su mi za nju da je u mladosti bila poznata komsomolka, a danas napredna, progresivna moderna kritičarka, sa puno veza u svijetu, pa tako sklona tom socijalističkom kosmopolitizmu. Ona mi je prije koji mjesec otvoreno rekla da je jedina varijanta da se moja izložba realizira, da prihvatim insistiranje tadašnjeg direktora UGBiH i da ugostim na svojoj izložbi još 10 kolega slikara, kipara i grafičara, jer se galeriji, a ni Bosni ne isplati da pare za kulturu samo na mene troši, pa čak i po cijenu prekida međudržavne kulturne razmijene.
Dobar rezon? Nisam imao ništa protiv jer će oni kako ona kaže imati po jedan, dva rada, a ja desetak i to velikih formata cca 200x220cm. Kako je od toga skoro pola bilo diptiha i vizuelno bi se broj formata skoro udvojio, petnestak velikih formata. Taman za jedan veći galerijski prostor. Dovoljno da me sagledaju u cjelini. Dobit ću centralnu salu na samom ulazu, a oni će biti izloženi u bočnim hodnicima što je sve već unaprijed rasporedila njena prijateljica, direktorica galerije u Lundu. Treba samo da ja pristanem i koze su na broju i vuk sit.
Primijetih da Lund nije Stokholm, a ona me ubijedi da je to univerzitetski grad, ništa manje centar od glavnog grada i da je to isto Švedska. Da je tako zadovoljen međudržavni dogovor i saradnja između dvije države se nastavlja. Što da čekam? Da pravim konflikt sa prijateljskom Švedskom? Pristadoh na takav aranžman. Treba biti kolegijalan. Ustvari sam već onda prije u Stokholmu ugovarao zajedničku izložbu. Sada mi UGBiH omogučava realizaciju moje prvotne ideje. Treba da sam sretan.
I bio sam sretan nakon ulazka u izložbenu salu. Prostor pola Collegiuma, sa desetak metara visine, unutrašnjim svjetlom koje održava istu svjetlosnu jačinu neovisno od vanjskog utjecaja svjetla kroz prozorske otvore. Ne postoji doba kad se pali unutrašnje, nego je cijeli dan i noć u sali rasvjeta uvijek istog intenziteta, da li je vani sunce, noć, mjesec, oblačno ili kiša. Nekoliko puta sam prošao izložbu i bio zadovoljan, sve obećano je i urađeno.
Hotel je bio uredu, treći sprat, ima lift. Soba minimalistička, skromna, nordijski design, podsjeća na sobu nekog protestanskog sveštenika. Otvoren prozor da se soba lufta, radijator na minimumu. Šveđani ne vole vrućinu u sobi. Skloni su fiskulturi i uzajamnom grijanju, intimne prirode. Idem da zatvorim prozor i vidim stepenice, protupožarne, kao u amerčkim krimićima. Nemam nekog novca, a i ono što imam držim u kesi oko vrata. Ako hoće neko da ga digne, mora me udaviti, ali to je Švedska, u njoj se ne krade, pomislih i ugrizoh se za jezik! Ipak, zbog hladnoće, jer ja sam mediteranac, zatvorim prozor i navučem zavjesu, da me neki stari tip ne gleda sa susjednog prozora pa zaspah umoran.
Rano u jutro sretnem se sa kustosicom na doručku. Spojio nas švedski stol i ona me informira da ima intervju za radio. Pojedoh, popih i ja na brzinu, da je pratim, da ne zakasni na intervju, što je dio kulturnog marketinga pred otvaranje, a i da izložbu malo još pred otvaranje pogledam. Dočeka nas direktorica, ljubazna i srdačna. Smije se i priča, na francuskom, što srećom razumijem, ali puno u razgovoru ne učestvujem.
Uglavnom gledam postavku i analiziram je. Na kraju zaključim da je direktorica sve uradila najbolje što je mogla. Dolazi novinar, intervju za radio. Nagra, koju gledam sa zavišću, jer je pojam magnetofona za film, a film me zanima. Mikrofon Shure, i to me zanima, kao i papir za potpis koji daje Kustosici da ga potpiše. Još nije ništa izjavila, a već potpisuje. Ovi su gori nego kod nas pomislih. Sloboda govora je bila moderna u to doba, a kod nas su svi stalno kukali da je nema dovoljno? Ovdje ništa ne kažeš, a već izjavu potpisuješ. Nema šanse da onda nešto neprimjereno zboriš, pomislih. Pitam je zašto potpisuje taj papir, a ona se smije i odgovara: “To je ugovor za honorar.”
“Oni plaćaju za izjavu kustosa na radiju!?. Svašta” Kod nas se smatralo da neka izjava umjetnika, njegova reprodukcija u časopisu, ne treba da se honorira jer je to njegova samoreklama i treba da bude sretan da ima priliku da nešto uz to i kaže, te da i tako svoju umjetnost usput promovira. Ustvari, likovni umjetnici nisu baš kotirali na tržnici pameti. Ne znam kako su kod nas tretirali kritičare, ali mislim da su i njih kod nas honorirali, kako oni nisu umjetnici i ne reklamiraju sebe. Čekaj, pa i oni reklamiraju umjetnike, ako o njemu pričaju i dobiju za to novac. A umjetniku šipak! Koja je tu logika? Nema logike. Mene ne intervjuiraju, a ni ugovor na potpis ne nude? Nema logike! Gdje to umjetnost ide? Kako je bilo divno u doba Michelangela, nema kustosa, nego samo Papa i sa njim se lijepo dogovoriš, tolerantniji od diktature i demokracije. Ima logike? Samo je bog iznad nas?
Vrlo se brzo uvijerih da u svakom slučaju ima logike, jer usput prvi put tom prigodom radi radio intervjua vidjeh i naš prateći katalog. Na njemu piše 10+1. Kontam njih deset i ja. Logično. I odosmo na ručak u ovom slučaju nas troje. Lund časti. Logično!
Predvečer vani tamno, a u sali dan. Radi onaj svjetlosni sistem kao sat. U sali se ne mijenja svijetlo u odnosu na ono vanjsko. Gledam i zaključim da je jedan par punih pola sata sjedio pred mojom velikom slikom sa nazivom “Dan kada su prodavali
piliće”.
Šta dešifriraju? Gdje je pile? Teško ga je pronaći jer je dio naslova uvijek i dio enigme unutar slike. Kako gledaoce natjerati da je što duže gledaju? Daj im da nešto u njoj traže. Gledaju sliku, a ruke im se pletu i na njenim koljenima njegovi prsti lagano kao po klaviru, takt i ljubavnu melodiju sviraju. Je li to smisao moje slike? Nisam na to mislio, ali ako jeste, bit će mi drago, i samo neka tako nastave da dalje nepoznato otkrivaju, traže. Dok oni traže smisao naziva i onoga što na slici vide i to eventualno prepoznaju, pa u tome još pride i uživaju, mene ugledaše dvoje mlađih i prilaze mi.
Dvoje iz Zagreba, kako kažu, nekako me znaju, preko nekoga, čuli da izlažem i došli da me ovom prigodom vide. Pričamo o Zagrebu, Švedskoj i zaključim da je on bivši momak moje bivše djevojke i da mu je sadašnja djevojka zgodna, baš kao i ona moja bivša, njegova bivša. Smijemo se tako i ja mu dadoh jedan katalog u ime posrednog, starog poznanstva. Oni odoše da sa katalogom razgledaju cijelu izložbu, a meni priđe brat Vlade Dedijera, Stevan Dedijer, rođen u Sarajevu, redovni profesor na tamošnjem univerzitetu, poznati stručnjak, atomski fizičar, socijalni teoretičar. Mislim da je bio pomalo disidentski rasopoložen, ali nije neki državni neprijatelj, samo malo buntovniji, drugačije misleći. To za mene nije grijeh, jer i sam u toku dana promijenim više puta mišljenje. Ispričasmo se o Sarajevu, Bosni i kako je moj otac njegovom bratu ilustrovao dnevnik iz NOB-a. Onda je u jednom periodu njegov brat zbog podrške Đilasu pao u nemilost, ali dnevnik ostao u upotrebi kao osnova nekom relevantnom ratnom pamćenju.
Moja kustosica se predostrožnosti radi zbog njegovog statusa nekadašnjeg američkog vojnika, i možda po toj logici idejno bliskog intelektualca Đilasu, na vrijeme negdje izgubila. Ja mislim, bolje za nju, jer je kustosica pod radnom obavezom pa bi, pretpostavljam, poslije morala podnijeti direktoru izvještaj sa kim je sve diskusije vodila, a on je jako uviđavan kad je čaršija u pitanju.
To iskustvo sam na sebi osjetio nedavno. Mene niko kao slobodnog umjetnika neće ništa pitati, pa nastavih da evociram iz djetinjstva jedan događaj kada je u Podgori istovremno ljetovao Vlado, a i moj otac Ismet. Kao drugovi iz partizana, bilo je normalno da na platou jedinog tada podgorskog hotela uz vino tabire ratne dogodovštine. Kako je to baš bilo u vremenu Vladine podrške Đilasu, jedan uposlenik UDB-e, inače muž naše bliske rodice, u Tuzlu posla podroban izvještaj. Kažu poslije u Tuzli starom, da su mu sprontno odgovorili: “Pustite vi Ismeta na miru, zabavite se o sebi!”
A onaj savjesni pisac je skoro naš rođak, “ko će kome, ako ne svoj svome”, kaže poslovica i to narodna. On se ismija, a ja odoh da komuniciram sa masu nekih drugih, naših gostiju, provjerenih i neprovjerenih, tada vani živućih Jugovića. Uglavnom je bilo bitno to da su oni svi sa izložbom zadovoljni, pa bilo lijevo ili desno, istočno ili zapadno orijentirani. Erotika moja nije nikome smetala!
Dugo je ta priča trajala, noge me zaboljele i eto ti mog znano-neznanog Zagrepčanina sa svojom djevojkom, maše mi katalogom. Zaustavim se, a on mi s pika pokaza katalog i pita: “Da li si čitao katalog?”
“Nisam kažem.” A i kada bih ga čitao, kada sam ga danas ujutro prvi put vidio. “Ma katologe ionako niko ne čita, gledaju samo slike, reprodukcije. Tekstovi, kritike su uglavnom bile šematske, pripremljene prema kustoskim ladicama i znalo se već po autoru teksta, kako i šta će o kome reći.
“Možda ih niko ne čita, ali je to poslije nekome dokument, a po ovom katalogu ti nisi nosioc izložbe, nego samo gost, mada imaš centralnu salu i slika koliko svi ostali zajedno.
“Kako to misliš?” Pitam ga u čudu.
“Fino piše na katalogu 10+1, a u tekstu se i objašnjava, da je onaj jedan konceptualni umjetnik, a vi ostali samo štafelajni slikari, klasični grafičari i tradicionalni kipari. Osim toga u katalogu ostali autori imaju u popisu više radova od na izložbi izloženih. Rad konceptualnog umjetnika ne odgovara reprodukciji u katalogu. Opšta zbrka?”
Baš sam budala, a ja onom galeristi u Dusseldorfu kažem da mi je on gost? Shvatio sam napokon zamisao UGBiH. Za Lund sam imao samostalnu izložbu, a za istoriju, “sarajevsku čaršiju” sam samo dio kolektivne izložbe sa nešto više slika, konzervativne provenijencije. Konceptuala je bila tada trendovski Inn i normalno da se kustos prikrpi onome što mu omogučava promotivni bum. To je ono što najviše mrzim, trend afirmaciju. Vječiti problem ko je u umjetnosti bitniji, promotor ili financijer. Autor je u svim varijantama za umjetničku birokraciju “slučajno zlo”. Posljedica toga je falsifikat tog događaja, jer se istorija piše uglavnom naknadno, po nekom relevantno-nerelevantnom dokumentu, svjedočenju ili fotosu koji eventualno opstane. Meni je priušten trenutak slave, da se pravim važan i uživam u njenom prividu.
Svako je uzeo svoj dio intereasa. Ja izložbu, direktor čaršiju i Partiju, kustosica trend, konceptualu. Svi pobjednici. Pirova pobjeda rekli bi jedni, ali meni iskustvo kaže da laž ima kratke noge i da Pinokiu kad tad naraste nos, pa makar i post festum. U čaršiji treba biti uslužan i sprijeda i straga, Partiji i karijeri, struci i trendu i tada te čeka pohvala ili pogrda, ovisi kako uspješno se kroz umjetničko blato i trnje probijaš? Umiljato janje dvije majke sisa, a savremen čovjek se kači na tetrapak, i iz njega umjesto sa sise mlijeko pije.
Svi pobjednici, sem istorije i istine. Prođe otvorenje i nakon njega jedno prijatno večer i onda normalno slijedi povratak. Kustosica na avion, a ja u Kopenhagen, da sebi društvo nađem.
Brodom stigoh predvečer u Kopenhagen, odsjednem u hotelu kraj stanice gdje je čitavu večer krevet stenjao i mrdao se, kako se svaki put kad ispod zgrade voz prođe od njega cijeli hotel zatrese. Od tog straha se i poneki uzdah u sobama čuje. Možda spavači pomisle da se zemlja trese. Kažu da je tako slično u Japanu, jer su tamo česti zemljotresi. Zato nisam nikada išao u Japan. Izlagao jesam, i tamo sam samo avionom grafike slao. Iskustvo te večeri sa drmanjem hotela mi je bilo dovoljno da zaboravim katalog i sitnu sarajevsku zlobu.
Sutradan, odmoran, društva željan, nazvah prijatelja što već godinama živi u Kopenhagenu i dogovorimo se da izađemo, u pivnici popijemo tradicionalnu dansku “Kantu”, litru pive sa konjakom koja se pije po principu Bruderschaft-a, za trajno prijateljstvo. Popismo kantu i ispričasmo se evocirajući jedno moje prijašnje gostovanje na izložbi u gradskoj vijećnici Kopenhagena.
Princ danski je pokrovitelj i uvečer je prijem. Moram ići i povedem sa sobom da se u bijelom svijetu sigurnije osjećam njegovu sestru, tada tamo priznatu novinarku i pjesniknju. Došli mi na prijem, a tamo od jastoga do kavijara i pune porculanske zdjele čega ili koga? Cigara, cigareta, onako raspakovanih, složenih, kao da su za jelo špargle pripremljene. Samo ih treba sa onim bijelim sosom preliti.
Gledamo mi i usput sa nekim Dancima o politici nešto raspredamo. Baš prije koji dan u Njemačkoj se u zatvoru na misteriozan način ubio jedan član Baden Meinhof grupe. I dok mi od Markovih konaka sve zavjere analiziramo, onih silnih cigareta odjednom nema, a baš nam se pušilo. Skupe cigarete u Danskoj, pa ih elita konzularnih predstavništava u tren oka razgrabila. Ostade nam jastog, ali nije bio kao onaj iz Jadrana. Nije sjeverno more slano kao sada “tuzlansko jezero” pa nema onu slast. Od tog prijema mi ostade za uspomenu tamnoplavi kaput, koji sam za tu priliku morao kupiti i na cigaretama do Juge radi tog svog frajerluka štediti. Tako u nostalgiji za prijemima prinčeva prođe noć u Danskoj. Vratih se u Sarajevo sa jednim, jedinim katalogom 10+1.
Slike iz Švedske su se vratile i kasnije sam ih u susjednoj Norveškoj, ovaj put u vlastitoj režiji izlagao i sve prodao. Za taj projekt sam morao napraviti novi aluminijski sanduk, jer je moj stari, također aluminijski, u galeriji neko prisvojio i neku drugu izložbu u to vrijeme po svijetu u njemu je nosio.
Uzdaj se use i u svoje kljuse, postala mi je deviza. Katalog je još uvijek u dokumentaciji UGBiHa, falsifikat, kao i neki drugi od uglednih institucija kasnije izdanih. Vrijeme prolazi i nikome ne smeta Pinokijev dugi nos. Kod nas ima uzrečica: Koliki nos, toliki ponos”, pa zašto onda meni nos stalno raste? Zato što se cijelo to vrijeme pravim lud i naivan, a možda sam nešto usput na tom putu i zaboravio, pa da me podsjeti?
14. STRIP, R’ROLL I SIMPATIJA
Sloga i dvojica što na ulazu karte trgaju. Nisu u to vrijeme postojali izbacivači, tjelohranitelji, zaštitari i privatna osiguranja. Postojalo je samo jedno državno osiguranje, socijalno. Preko puta Ali-pašine džamije. Da su komšije, da se stalno gledaju i na svoje ljudske obaveze podsjećaju, jedni o drugom misle i brinu.
U Slogi je bio subotom ples. Svirao je orkestar sa odličnim gitaristom, riđokosim Igorom, pjevačem Bujom, trombonistom Berom i bubnjarom, ne sjećam se više svih imena. Možda nešto i brkam? Uglavnom oni su bili na cca metar i pol visokom podiju kraja sale. Bila je to “bina”. Ispod bine je bilo rezervisano mijesto za njihove djevojke i bliže i daljnje rođake.
Pored njih su bili malo stariji i odvojeniji od ostalih, više misleći studenti prvih godina fakulteta, uglavnom brucoši. Pamet im naglo udarila u glavu pa se njome diče i umjesto da analiziraju kako ko pleše, oni se sami o sebi zabavili pa jedno u drugo pilje. Gestikuliraju i glasno pametuju. Jedino šta sa poštovanjem slušaju je kada se frišku pjesmu pjeva. Pjevaču se dive. Sa njim nema polemike. Nova pjesma iz San Rema, iza pola noći skinuta i do večeri za premijeru u Slogi uvježbana. Za tu priliku su slušaoci i orkestar bili nešto više dotjerani, što bi zagrepčani rekli ‘zbigecani’! Djevojke su imale krem svilene bluze sa obaveznom mašnom oko vrata i kaišem oko struka. Kaiš bi dobro stegnule. Uzak struk je bio u modi, pa bi, dok ih neko gleda, dah držale, a onu mašnu oko vrata u istoj situaciju prstima milovale, lijevo desno ju po grudima njihale. Kada dah dugo držiš tada junačke grudi isprsiš i na sebe ozarene poglede skupljaš.
Obično bi onaj njen kraj u momentu sudara pogleda završio u njihovim zubima uz onaj filmski osmijeh. “Darling!” Od toga su neki padali u nesvijest i budili se nakon fajronta, kad se sala već prazni i dešava se redovita tuča izazvana zakašnjelim posjetiocima koji, uglavnom samo radi zabave, nekoga odaberu da ga pristojnosti nauče, jer je u njihovom odsustvu suviše očaravajućih pogleda po sali njihovim imaginarnim simpatijama uputio. Uzimali su si pravo prvopogleda na zgodnije djevojke. On je zapika i ti nemaš tu više šta da tražiš. Kad se odsvira “Marš svetaca” kao zadnja numera, treba fino što brže kući, ako nećeš da batine od čaršijskih “svetaca” popiješ.
Nekako u to vrijeme sam imao prijateljicu i simpatiju. Prijateljica Naida mi je ustvari bila partnerica za R’Roll. Odlično je plesala i bila u tom fahu inovativna. Moja je dužnost bila da je dignem, na koljena prihvatim, preko boka prebacim i kroz noge za ruke držim dok bi ona po uglancanom smeđkastom parketu, u crvenim baletankama klizila, vrtila se i skakutala. Takt je dobro držala za razliku od mene koji bi znao iz njega da ispadnem.
Nešto mi od obaveza, ili neobaveza iznenada na pamet padne, pa jednostavno bubnjeve sa uma smetnem i iz takta ispadnem. Ona me onda bez imalo takta najnormalnije nagazi na vrh šimi cipela, špičoka, kako smo ih tada zvali, da me u ritam vrati. Zube na mene iskezi i osmjeh mi uputi, da me podsjeti, da je u odsustvu duha slučajno ne ispustim. Da, ni kriva ni dužna, onako naočigled publike, ne tresne na dupe, na parket. Uglavnom nam je to išlo od ruke. Imala je i crvenu haljinu, u boji baletanki, ali nisam joj nikada vidio gaćice, mada su mi neki obožavatelji R Rolla rekli da su iste boje bile.
Ja ih nisam mogao vidjeti dok bi je preko glave prebacivao, a ostali bi tražili počasno mjesto da uživaju u tom za one prilike avangardnom, škakljivom prizoru. Ustvari, nisam je vidio ni u školi dok kozlić preskače na času fiskulture, što je otprilike isto. Škola je pedagoško odgojno mijesto i crveni šorc spada u dio nastave, fiskulturni kostim, pa kao obavezna garderoba nikoga ne fascinira. Išla je u istu školu kao i ja, samo drugu smjenu. Tako nam je jedino slobodno vrijeme bila ta subota u Slogi.
Postojala je i druga simpatija, ali ona je djevojka trubača iz orkestra i dio nedodirljivih, privilegiranih pod samom binom stacioniranih djevojaka. Ona nije nikada plesala, ali je zato intenzivno gledala. Da li je moju plesnu partnericu gledala i mislila da li bi i ona mogla tako da se prevrće i skače, ili možda mene poželjela da joj to omogućim, nisam znao. Tu i tamo sam njen pogled uhvatio i oči joj krupne, svojim fiksirao. Kasnije bi mi malo oko igralo, slika mi bila zamagljena, ali to je bilo od dima, jer su skoro svi, sem mene, pušili kao Turci. Turaka tada još nije bilo.
To veče su mi se desile dvije stvari, odnosno tri. Od plesa sam se dobro oznojio i malo odmarao u blizini privilegovanog sektora pa vidio, načuo i shvatio da se moja simpatija sa svojim trubačem rastala. Još uvijek je svoje statusno mjesto uz binu zadržala. Ustvari, pripadala je jednoj skupini djevojaka u kojoj je bila i moja školska kolegica sa grupnim imenom, Aida, Brana i Džemila. Bile su nerazdvojne kao tri mušketira, a ona među njima, najstarija, d”Artagnan. Bile su si jako bliske.
Moja Naida je skinula baletanke, zadigla crvenu haljinu i one bijele žipone što u ovakvoj prilici daju utisak Degasovih balerina, popravila, nategla čarape i obukla cipele. Baletanke je đonom od đon lupila, da prašinu strese. Zatim je na njih puhnula i u papirnu kesu ih spremila, pa sve zajedno stavila u torbu. Čitav ritual! Pitam je: “A sveci? Nećemo zadnju pjesmu plesati?”
“Nećemo, eno tvoja raja dolazi, sada će biti frke. Ušla su braća Mujkice i sa njima jedan moj prijatelj trkač na 400 metra, bez prepona. Bez prepona, da mu bude lakše. Nije bio baš radišan. Ne da mu se svako malo preko one letve koju su mu bez razloga pred noge stavili, noge dizati. Zato, tom logikom, dođe na kraj plesa da štogod nabrzinu zbari.
Tek je stigao i ode do najzgodnije cure da je za zadnji ples moli. “Sveci marširaju” treba da se svira, a ona se nešto nećka i nekog velikog tipa mu iza svojih leđa pokazuje. On se smije, ne vjeruje joj. Onaj veliki se tada okrenu pa mog prijatelja za kragnu dohvati i u zrak ga ko pile podiže. Gledam šta ću, da mu pomognem, kako? Ne znam ko je u pravu? Možda je kriv? Dobar izgovor zlata vrijedi i Naida sluteći slijed događaja htjede da idemo, da je po običaju do njene kuće pratim. Ja je držim za ruku i pokazujem drugom da se smiri, da vidimo šta će biti.
Moj jaran u toj poziciji uhvaćenog pileta, da bolje zvuči, pijetla pred likvidaciju, oči u oči sa pravim divom nešto mu reče, a div se okrenu da to nešto, negdje tamo vidi, i tada dobi čelom direkt među oči po nosu. Jaran mi je imao izuzetno tvrdu glavu, tvrdoglav po prirodi, a i fizičkoj konstrukciji. Velikan se ošamuti pa ga ispusti. Gleda oko sebe kao da ga traži, baulja i rukama kroz zrakoprazni prostor maše. Kao da muhu dosadnu traži? Jaran mu tada pokaza na lijevoj ruci sat i shvatih stari sarajevski štos. Pokaže ti sat na lijevoj ruci i kada se sagneš da vidiš koliko je sati, zvekne te koljenom desne noge za abšid. Tako i bi, div sazna koliko je sati, i osjeti špicasto koljeno posred brade.
Atletičar po duši onda uključi svoj sportski duh i nasta trka na četiri stotine metara. Prvo kroz vrata, gdje ga niko ne zaustavlja, jer se karte trgaju samo kada se u salu ulazi. Na izlazu je prolaz slobodan. Dok se onaj div sabrao, krvav nos maramicom obrisao, moj jaran je kući već mirnim snom pravednika spavao. Ustvari, kontam, pa ovaj je njega prvi za kragnu zgrabio i podigao bez razloga. Htio je samo da pleše. To nije grijeh. Mora da je div Crnogorac, oni ne trpe na plesu korpe. Mogao mu je novu košulju sa štirkanom kragnom DTR marke poderati. Šta ćeš u životu bez bijele kragne. Nisi niko i ništa. Baš sam čitao nedavno o teroru bijelih kragni u SADu.
Muzika se sabra i krenuše napokon “Sveci,” a mene Naida sve jače cima. Vuče me rukom da me izvede iz sale. Uspijelo joj je napokon i odosmo do Ulice kralja Tomislava da je do ulaza u kuću kao princ ispratim. Kako smo se pred tuču za ruke uzeli, nismo ih do njenoga haustora razdvojili. Već su nam oznojene bile od silnog napora. Kako nismo zadnji ples otplesali, ruke su čitavo to vrijeme htjele da to nadoknade, pa su sve one plesne figure prstima usput u taktu koraka naših izvodile.
Malo se gledamo. Polumrak je. Ona ne zna šta bi, a ja na onu simpatiju koja je odjedanput postala slobodna mislim.
“Šta sutra radiš. Mogli bi na Trebevič?”
Što li me na planinu odjednom zove? Gore ne možemo plesati, a nema ni snijega da se sankamo ili skijamo. Jedino da gljive nabiremo i spopade me smijeh.
“Šta se smiješ. Ja te zovem na izlet, a tebi upalo smiješno. Baš si bezobrazan!”
“Ma sjetio sam se jednog slikara i njegovog prijatelja iz pozorišta. Idu nedjeljom skupa na Trebevič i tamo gljive beru.”
“I šta je tu tako smiješno?”
“Pa to kako nisu sigurni da li su gljive otrovne ili jestive, prvo ih mački daju da ih pojede, a onda čekaju koji sat da vide da li je mačka preživjela. Da bi bili sigurni, da ih napokon kuhaju, peku, ne znam tačno šta sa njima rade, ali ih na kraju u slast pojedu.”
“Otkad mačke gljive jedu?
“Ne znam, nešto sam pobrkao. Možda papagaj, he, he...”
“Fuj i to je tebi smiješno. Jadni papagaj. Baš ste vi muškarci bez srca. Samo nase, use i podase!”
“Zar to nije R’ Roll. Na bok, na koljeno i preko glave?”
“Ja sam te pitala da idemo na izlet, a ti glupe viceve pričaš.”
“Rado bih išao s tobom, ali moram do ponedjeljka prvu tablu stripa da završim, a nisam još ni počeo.”
“Strip? Otkuda sada strip crtaš. Zar to nije niža vrsta umjetnosti, ako i jeste uopšte umjetnost?....” Gleda me i cupka nogama znatiželjno: “Neki krimić. Rip Kirby, kao onaj iz VUSa?”
“Nije krimić, nego Kristofor Kolumbo.”
“Kolumbo, otkriće Amerike? Indijanci?” Raširi oduševljeno ruke.
“Otkriće krompira?”
Ja je razočaram leksikografskim podacima. “Cvijet krompira kao simbol plemstva na dvoru francuskom. Kolumbo ga je u Evropu donio. Moram po sveznanjima, leksikonima da vidim odore španaca. Kako karavela izgleda. Da oružje njihovo karakteristično pronađem, muškete, rapire i kroz dvije šlajfne stripa ispričam kompletan istorijat krompira.”
“Daješ mi korpu zbog usranog krompira?”
“Zbog mog prvog profesionalnog posla! Ne mogu s tobom na Trebevič. Možda drugu nedjelju, ako se dobro organiziram?”
“Ovo ti je bila zadnja prilika. U ponedeljak idem, selim u Beograd.”
Poljubi me nabrzaka ne dajući mi priliku da je išta drugo pitam i šmugnu u haustor. Gledam za njom, pali se svjetlo iza staklenih haustorskih vrata i neka crvena mrlja se smanjuje, nestaje. Moja tanz-partnerica me napušta. S kim ću da plešem? Ne ide mi se odmah kući i krenem prema “Parkuši” da malo utiske saberem. Prolazim pored Paviljona i polako uz Veliki park šetam i mislim. Nedaleko Parkuše u parku pod deblom, njegovom krošnjom, iz mraka neko zviždi. Sova, Ćuk? Prilazim i u mraku vidim djevojački savjet iz Sloge. Moja školska kolegica iz tria A,B,DŽ, me zove. Sjede na kamenoj ogradi, a u sredini moja simpatija. Puše i smiju se.
“Hoćeš cigaretu?”
“Ne pušim još!”
One se još više smiju:
“Probaj jednu, neće ti se ništa desiti.”
Otvara mi kutiju i nudi. U oči me gleda, a to me zbuni pa uzeh, zapalih i povukoh dim, pa ga onda odmah naglo ispuhnuh. Nisam kao u filmovima kašljao.
“Ne ide to tako. Kada udahneš moraš izgovoriti. Uz Trebevič ide voz! Zanjim devet vantići, jedan, dva, tri......pa sve do devet.”
“Što ih više nabrojiš, bit će ti ljepše!”
Opet taj Trebević! Odjednom je u modi. Povukoh ponovo dim i izgovorih tu frazu. Odjednom nakon onog fatalnog broja devet, osjetim da mi se manta. Kao da sam pijan, a ništa pio nisam. Smiju se kao lude i trio se zadovoljan svojim učinkom pokupi, pa u tamu parka ode. Ostaviše me samog sa mojom simpatijom. Gledam okolo da nema onog trubača, da me ne snađe scena kao nedavno u Slozi sa jaranom. Glava mi jeste tvrda, ali je ne upotrebljavam za tucanje oraha, nego u misaone svrhe, a nisam ni brz na 400m. Imam dus tabane. Oči to sve pomire i tako to prvo veče bi. Dugo smo se gledali pa rastali i kasnije, biće da je svako u svom krevetu svoj san sanjao. Malo sam i za Trebevićem i R’ Rollom žalio. Šta joj odjednom bi, da me u planinu vodi, a godinama smo samo po parketu plesali?
Radim gore u očevom ateljeu i listam francuski Larousse. Imam i Sveznanje ali je u njemu manje ilustracija, vizuelnih podataka. Larousse je idelan, sve ima. Odlični crteži, puno podataka. Malo, listam, malo crtam i onda idem na terasu i gledam Trebević. Sunce sija, gdje li je Naida? Uzmem lovački karabin, snajper Mauzer, sa Zeis optikom i gledam gore po Trebeviću, ne bi li gdje crvenu haljinu ugledao. Ima žutih, bijelih, šarenih, ali ko za inat nijedne crvene. Možda se pakuje, ako je istina da seli?
Nastavih da radim i negdje oko deset uveče napokon odahnem. Prva tabla stripa je bila gotova. Još sutra popodne iza dva, samo da je odnesem i odmah na blagajnu i keš 6000 dinara u džep kao nagradu da pospremim. Bila je to tada ogromna lova. Strip je naglo ušao u modu, a Zadrugar se čita u selu i gradu.
Umjetnička škola ispred Doma armije, preko puta Umjetničke galerije? Među njima mali trg. Nema automobila, nema parkinga. Idealno fudbalsko igralište. Klinci lopte na male skoro svaki dan razbace. Mali Rom igra, dribla k’o lud. Šeki ga zovu. Mladi budući slikari, kipari i grafičari, su najvjernija publika. Uživaju i sjedeći uokolo trga gledaju njegove driblinge i plješču mu.
Imam dva đaka prijatelja, Ismeta i Petra i sa njima svoja iskustva o likovnim problemima ponekada razmijenim. Često na ples u njihovu školu odem, ali bez Naide, ona ide samo u Slogu. Primijenjena joj nije Inn. Dosta je jalije sklone umjetnicima, pa kasnije često poneka tuča bude, ne u sali, nego u dvorišti između Klasične i Primijenjene škole. Idelan ring za razliku od fudbalskog terena. Nije na vidjelu, malo postrani sa taman toliko prostora da se onaj dinamični obruč gledalaca oko boraca formira. To sve prati redovito navijanje i uzdasi ako tvoj pulen po nosu dobije. Sada je, umjesto “plemenitog sporta” humaniji oblik sporta u centru pažnje - fudbal, i gledam jednog izuzetno talentiranog mladog Crnogorca što nedaleko mene sjedi.
Ustvari gledam njegove cipele. Jučer ujutro ih je kupio, šimi, špičoke, moderne. Obavezna su meta onih zlobnih što čekaju da im vrh učiniš trljanjem od zadnji dio hlača sjajnim, da bi ga onda sa nepogrešivom tačnošću pljuvačkom uz onaj prigodni PLJUC zvuk, u sam vrh pogodili. Gledam šta to bi sa njegovim cipelama i pitam Belog, dok on Šekiju plješče, da me bolje informira. Beli baci pogleda na cipele, pa mi uz smijeh, stručno novu teoriju razloži: “Široki mu prsti pa ne mogu stati u ono malo stisnutog mondenog vrha. Zato je kao Aleksandar Makedonski špic žiletom odrezao i sada ima avangardne sandale za more. Za mondenu Budvu idealno! Gledam i zbilja prsti mu vire, na suncu se luftaju i pomislih, šta li će biti ako mu ovako na vrh sada neko pljune. Ne dopade mi se ta varijanta pakosti. Pakost je pakost!
Odoh na ručak, pa da predam strip, a onda u neku radnju da nešto kupim, da svoju zaradu proslavim, jer nisam više parazit.
U Zadrugaru zadovoljni, na blagajni ekspeditivni i ja nakon što sam novi za drugu nedjelju zadatak dobio, sa nenadano punim džepovima novca odoh ravno kući. Imao sam osječaj kao kada prehlađen dvije maramice u džepu nosim. Od silnog zadovoljstva zaboravio sam na radnju. Samo nesretni ljudi kao ludi kupuju. Tako misle da su sretni, a i trgovci tu teoriju podupiru. Kapitalizam! Fuj i pljunih, pa opipam ponovo džep. Bolje novac na sigurno spremiti, u čarapu. Nije prva zarada, ali je do sada najveća.
Prije nekoliko godina su me isti ti novinari angažirali da im u Tuzli ilustracije za Front slobode radim, što mi je sa dvanaest godina bio prvi profi posao. Onda sam imao neku nesreću, pao niz planinu Konjuh, partizanske pjesme me obilježile, jedva živ ostao i zaboravio jedno vrijeme na poslovne aranžmane.
Dugo sam tada iz nastave izostao, prvo dva mjeseca sa ocem bio u Parizu, pa onda dva mjeseca u bolnici. Nakon svih tih izostanaka došli su na red dodatni časovi, učenje da sve pređeno gradivo stignem. Na biznis sam zaboravio. Vratio sam se golom amaterizmu.
Sada opet postajem profesionalac, a imam i simpatiju koja puši cigarete i gleda me širom otvorenih očiju. Ustvari, treba ipak da malo zažmiri da bi mi bliže bila. Otvorene oči su karakteristične za distancu u vezi. Gledaju se nadaleko? Pa nije to onda veza, nego očijukanje, kako se to literarno zove. Trajalo je to neko vrijeme. Mi se gledali, ponekada i sami bili, ali bi me taj moj biznis, uvijek kada bi duže mogli biti skupa, jednostavno omeo.
Moram crtati i sveznadare listati. Više mi vremna uzme to dok neki podatak tražim, to listanje, nego samo crtanje. Više mislim na kokoši nego na simpatiju. Nakupilo se i love u mom novčanom skloništu i osjećam se već kao odrastao čovjek, ali ne smijem to i javno pokazati. Znaju da crtam, ali ne znaju da i zarađujem. Pravim se za svoje lud! Vani sam malo rastrošniji, ali i to sa mjerom.
Da počastim raju iz razreda nakon dosta vremena i nakupljenog kapitala, pozvah ih na matineju u kino Radnik. Ne sjećam se koji je film igrao, ali smo zadnji čas svi morali luftati. Nikako da te matineje usaglase sa nastavnim planom, nastavnom satnicom Druge gimnazije. Najviše me je ljutilo to što su svega stotinjak metara jedno od drugoga. To me je strašno nerviralo. Film mi je bio opsesija i već sam bio od starog dobio osam milimetara kameru, češku, Admiru sa dva objektiva. Djeluje kao prava kamera i ima dobru optiku, oštru sliku.
Sada imam i pare za filmove i razvijanje u Austriji. Još samo da svoj prvi film snimim. Imam i istomišljenjaka, filmofila iz klasične gimnazije. Sa njim sam po cijele noći o filmu znao šupljirati, a ponešto iz tih diskusija i saznati. Ugledam ga u kinu i on kao i ja na matineji. Da li je luftao zadnji čas, nisam nikad saznao, jer me je moja kolegica sa kojom sam klupu u razredu dijelio, dio grupe A.B.iDŽ, sa novim saznanjem na tvrdu zemlju spustila.
“Znaš da se tvoja simpatija, tiha patnja, pomirila sa svojim trubačem? Nisi bio dovoljno aktivan, pa joj dosadilo da se za ruku držite, a nemaš ni nedjeljom vremena kao sav radni narod. Djevojci se treba posvetiti, a ne praznikom, neradnim i od boga svetim danom, bogohulno raditi, biznis ganjati. Za to imaš vremena kada jednom dolje posjediš.”
Slegnem ramenima i zaključim: “Odsada ću imati vremena da drugu nađem, ako sam njoj bio dosadan!” Bio sam kao u upravo odgledanom filmu čvrst, nadobudan junak od drage bez razloga napušten.
Sluša to i moj filmski istomišljenik i zaključi: “Stari ne brini, napraviti ćemo probno snimanje. Pravu audiciju i biće pikana kao....” Nije završio da izusti šta je mislio, jer ga jedna od tria stražnjicom gurnu i u brk mu se nasmija: “Kao dlaka na tvojoj bradi!”
Bili smo još pomalo ćosavi, sa par onih dugih mekih dlaka na bradi. Na per Si sa žiletom. Raja se poslije filma raziđe, svako sa svojim dojmom, svako na svoju stranu, a nas dvoje odosmo na grah u Expres. Ja da svoju tugu grahom utolim, a on da se graha najede. Moji otišli na dva dana u Tuzlu da stari nenu posjeti. Meni škola obaveza i sam sam u kući. Mogao sam to iskoristiti i napraviti žurku, ali taj strip biznis mi ne da mira. Grah u Ekspresu je najbolji. Uđosmo, sjedosmo i svako iz svoje čase jede. Ja sa feferonom. Volim ljuto! Hučem jer me peče i ugledam uokolo.
Uprizori nam se nenadano opet tuča. Poznati Gopoja čeka u redu za svoj grah i iza leđa mu priđe neki tip sa držalom od sjekire pa ga svom snagom odvali po vratu. Da li je htio po glavi, pa profulio, ili se bojao da ga tako ne ubije, pa u bajboku na dvadeset godina završi, uglavnom je Gopoja dobio po vratu i gle čuda, nije taj na prvi pogled pokušaj ubistva ni osjetio. Samo se okrenuo i onako sa ovlaš, mehkom, okrenutom šakom ga odalamio. Tako lahko, da je tip sa onom motkom kroz glavna ulazno-izlazna vrata na ulicu otklimatao, oteturao. Sva sreća da tramvaj vozi drugom stranom Titove, pa ga nije usput zgazio. Skljokao se na širi trotoar sa ove naše strane, pa kao pijan na njemu ostao. Gopoja miran kao da ništa bilo nije svoj grah uzeo i lagano traži mjesto da ga u božjem miru u slast pojede.
Gledamo nas dvoje očima filmadžija i zadnji zalogaj žvačemo, pa zaključimo. “Jebo te, ovo ni u američkom filmu nema. Kakav Texas. Sarajevo je pravi divlji zapad!”
Najedeni, napijeni da noge nakon graha protegnemo, sa noge na nogu hodamo. Idemo Kulovića ulicom i grupa djevojaka, nas zaustavi. Cure iz Slovenije, preciznije ekskurzija iz Celja. Štajerke pitaju gdje je uspinjača na Trebević. Opet taj Trebević pomislih i pogledh Hajdi, kako mi se predstavi, plava, ne može biti plavlja, a i zgodna, skoro da ne može biti zgodnija.
Sjetih se neke knjige dječje istog naslova. Nisam je čitao, volio sam westerne. Zaboravih na tren da me moja simpatija zaboravila, napustila i postadoh uslužni domačin, priručni turistički vodič. Nije ovo R’Roll nego planinarstvo. Treba mi samo onaj zeleni šešir i fazanova peruška. Ekskurzija! Odvedosmo ih na Trebević i kod Prvog šumara im kafanu pokazujemo, a one u šumu kao Crvenkapice odoše da gljive beru.
Ponovo se sjetih našeg slikara poznavaoca gljiva. Da mi ne budemo njima ona mačka? Ili papagaj, svejedno. Prepadoh se, ali nije bilo vremena za to. Ekskurzije imaju svoj program i satnicu. Kada smo je potrošili, ostadosmo sami i pitamo se gdje ćemo sada?
Gljive nismo jeli, samo pivu pili i šta ćemo sada, po navici opet u Expres na grah. Čitalac možda pomisli da grah nije prikladan za druženje sa mladim turistkinjama, ali mlad stomak drugačije vari od starijeg, pa nema problema, kako bi se moglo na osnovu jelovnika zaključiti.
Uglavnom mi na grahu, a tamo prijatelji i među njima Lijepi Slobo. Tako su ga zvali i svim mamama je pojam mladoženje bio. Kako je moj filmofil, kao svaki filmofil sklon zvijezdomaniji, liku filmskog glumca podanik, a Slobo je tome svojim izgledom težio, odmah mu se pohvali: “Slobo da vidiš kakve pikane smo zbarili. Ima jedna plava Hajdi, taman za tebe!” Ja ga gledam i mislim, ostao sam bez svoje cure, simpatije, zbarim Hajdi, a on sada sa njom raspolaže kao da je filmski producent pa mi glavnu glumicu drugom režiseru u drugi film angažira. Meni ostavlja da im rekviziter budem, potrkalo, organizator spoja i snimanja.
“Hej stari! Ti si se suviše u svoj film zanio. Ovo je moj film! Hajdi je moja glumica, a da znaš da je i kamera moja, a i filmove ja kupujem. U Austriju šaljem na razvijanje. Nema filma bez mene, a Slobo neka pjeva u Slogi svojih 24000 Poljubaca za neku drugu!” On ušuta i prestade da se sa tuđim simpatijama razmeće. Dovoljno je što ga i grahom častim. Ne diraj mi Hajdi, ona mi je utjeha da ne mislim svake subote na trubača. Ubi me taj zvuk trube. Bumbarov let je bio pojam svirke na trubi. Baš ko bumbar u glavi mi zuji! Zašto ih cure gotive? Napušu im se obrazi pa na žabu liče, ali šta ćeš, kada djevojke muzičare vole i njihovih se skuta drže.
Provedosmo kurtoazno veće sa Hajdi i njenom prijateljicom i opet me ubi u pojam ta satnica ekskurzije. Spavanje rano i ujutro autobus ih čeka, nastavak puta u Mostar. Tamo će se sigurno neko opet naći ko će im Stari most pokazati. Možda će im sa njega skok uprizoriti, pa će nas, sa Trebevićkom uspinjačom, za Slovence na planine normalnim prevoznim sredstvom, punog srca novim simpatijama, zaboraviti. Tako mislim i uzesmo dvije ruske salate u novoj buffet-slastičarni na početku Kralja Tomislava i krenusmo kući.
Sjedimo i svaki svoj film domišljamo. Gopoja nam je na pameti, a Godard u duši. Nikako ne može novi francuski val i Holywood da se slože. Ni na brdu, da im slova jedna do drugih po Trebeviću postaviš, ne paše. Tako ni Hajdi i Gopoja, a pogotovo ona drška od sjekire. Mi dumamo i gledamo one dvije ruske salate. Nisu ruske nego francuske, ali bolje zvuči kada kažeš “ruska” jer je tada kao šunka u njoj. Dam mu jednu, a drugu uzmem ja. Donesem i viljuške i dam mu jednu. On je uzima i zagleda svoju salatu: “Nešto mi je previše žuta, mora da je stara majoneza. Neki dan su se na Čaršiji otrovali od sladoleda, dobili su salmonelu!”
“To se dobije od starih jaja! Mi smo mladi! Ne boj se!”
“Neka, nema veze, pojedi ti obadvije, mene kući večera čeka!” Gledam salatu, a telefon zvoni. Javim se da vidim da me roditelji ne kontroliraju. Opet sam paf. Prijatelj me gleda i pita: “Šta je? Šta si se ukipio? Šta se dogodilo?”
“Moram odmah u Slogu! Ideš li samnom?” On ne zna zašto, a ja sam odjednom šutljiv kao riba. U sebi mislim i pitam se šta je sada ovo. Moja simpatija me zove i na telefon plačljivim glasom moli: “Pijana sam kao majka, dođi po mene u Slogu.”
Prvo što sam pomislio, a logika mi to nalaže, da se opet posvadila sa trubačem i kod mene sada smiraj traži. Treba joj tješitelj, u Sarajevu kod djevojaka jako popularano zanimanje. Treba joj rame za plakanje, a ja sam za to idealan. Mjesec dana je za ruku držim, dok njene noge za to vrijeme od nervoze čarlston igraju. Sam sam u kući i to mi je idealna prilika da je unutar četiri zida napokon utješim. Šta ću sa filmofilom. Neka ga za početak, pomislim, a onda ću prema dramaturgiji datog scenarija već nešto smisliti.
Skakali smo po nekoliko stepenica niz kamene stube koje vode od ulice niže doma Milicije ka Slozi i baš kada smo pred njena vrata stigli, ugledam kako moja simpatija posrnu na samom izlazu i završi ničice na pločniku koji je odjednom na svu sreću prazan bio. Nije je niko vidio! Pokupih je i podigoh, a ona gleda mene, pa onda gleda njega i pita me: “Ko ti je ovaj? Šta on hoće? Ja sam samo tebe zvala?”
“Prijatelj. Pomoći će mi da te kući odnesemo, ovako pijana ne možeš pred staru?”
“Aha k tebi kući. Dobro si to smislio. Ne znam zašto ti je toliko trebalo da muško postaneš. Ali šta će nam on?”
“Pomoći će mi da te nosim. Daj krkaće me zajaši, pa idemo. To njeno uzjahivanje je bilo kao iz Čaplinovog filma, mom drugu filmofilu zabava i mogućnost da je malo rukom za butinu prihvati, podigne je, bolje reći pogura, meni na ramena natovari, da me ona oko vrata obgrli i nogama oko pasa stisne. Pridržavao sam je rukama pod koljenima i polako se penjao u tom momentu vizuelno bezbrojnim stepenicama koje od Sloge, Kluba novinara i štamparije Oslobođenja do ulice koja ka Domu milicije vodi.
Ja pušem, uzdišem i koljena mi klecaju, a moj filmofil, oko nas, uz stepenice, niz stepenice kao baletan obigrava i svoje usluge nudi: “Daj malo da je ja nosim. Lipsaćeš sam do Jug Bogdanove.”
Jug Bogdanova ulica junačka i moram izdržati, zašto da mu udovoljim, samo bi je usput pipao. Neka sam nađe za svoj film glumice, a mene pusti da se sam sa svojom pijanom simpatijom gombam. Stigosmo na vrh beskrajnih stepenica.
Napokon sam na ravnu ulicu stigao i ja je sav sretan spustim. Po ravnom je sada lakše, pa mi i on sada može pomoći. Priključi se sa druge strane i ona ga drugom rukom preko ramena obgrli, pa je zajedno u sredini među nama, kao ranjenika u partizanima do kuće dovedosmo. Trebalo je još samo desetak stepenica uzbrdo, ali to je mačji kašalj prema onih beskrajnih stotinjak od Sloge. Složna braća kuću grade, a nesložna prodaju, pa pare spiskaju. Ništa nije na prodaju pa ni simpatija. Sada je moja. Povalih je na kauč u dnevnoj sobi i mi se u fotelje zavalismo da se pošteno ispušemo. Da je i u filmu bilo, naporno je!
Pušem ja sa razlogom i puše on iz sažaljenja prema meni. Sa mnom pati, kao kada u brazilskoj prašumi domorodačka mlada zavezana za drvo rađa, a muž se u ljuljački ljulja i jauče dok dijete ne padne u hrpu palminog lišća. Biće da je gledao taj film pa proba tu scenu za naš film.
Moja simpatija leži, vruće joj. Alkohol kada je inače toplo podigne tjelesnu temperaturu, pa joj je haljina odjednom postala višak. Svako malo je podigne da se njome kao sa lepezom hladi, a ja uzeo rajšnu, dugi linijar, ravnalo i sa njim joj haljinu vračam u pristojnu pozu za društveni život.
Filmofil gleda i u sebi kadrira. Erotska scena sa primjesom humora, a onda nastupa pravi verbalni dramski momenat. Iznad nje, kauča, autoprtret mog starog u rami od zlata. Blondel, pun zavijenih latica, kao život slatkih događaja.
“Ko je ovaj čovjek iznad mene! Šta on hoće.”
Klasični problem realističnog slikarstva! Ne kažu džaba da je on na slici kao živ. Pijanom i ulica oživi, pa prohoda, pred njim bježi, a kamo li ne slika. Moj stari je gleda i pita se šta li ova mala radi na mom kauču i to na mjestu gdje ja vino pijem i stelju mezetim. I ona je vino pila pa se beli napila, objasnim mu potiho, šapatom mu se pravdam. On šuti kao da se smiri, ali ona opet: “Makni mi ovog čovjeka! Bojim ga se!”
Jeste da je samnom strog, ali ustvari i nije. Dobar je kao duša, dok se ne naljuti. Bolje šuti, mislim se jer ću ja šamar dobiti što sam dozvolio da mi se djevojka, ako to ustvari i jeste, ko daska napije. Moj filmofil gleda i sinu mu genijalna ideja, dramaturška poenta filma.
“Hajde da je skinemo, pa je pod tuš stavimo! Otrijeznit će se odmah!” Ja je mjesec dana za ruku držim i na plavom nebu zvijezde gledam, brojim, a on bi odmah scenu iz nordijskog filma. “Ula Jakobson u Jug Bogdanovoj!”
“Ideja ti je super, ali za tvoj film, sa tvojom glumicom!” Postadoh konzervativni gledalac što nakon erotske scene ide na ispovjed da popa pali. To je znak ljubavi i osjećaja za druge, da se bol i sreća sa bližnjim dijeli, doduše samo verbalno. Nema tu ništa ovako uživo. Nema još ni realiti schova! Kako ne bi predstave i erotskog tuširanja, a već je iza ponoći bilo, filmofil se pokupi i ode kući da ga stara u gluho doba sa milicijom po gradu ne traži.
Ponudih mu ponovo onu rusku salatu koja mu se stara učini i da salmonelu ne dobije je meni velikodušno, zdušno prepusti. Odmahnu rukom i ode ovaj puta nizbrdo, kući pjevajući. Ostadoh napokon sa njom među četiri zida sam. Gledam rusku salatu i zbilja je žuča od one druge. Bila možda u ćošku vitrine pa je prodavačica zaboravila mušterijama nuditi i onda je nama uvalila.
Nešto me to na mene podsjeća. Kad trubač na trubu zasvira, ona me napusti, pa se onda kada mu truba ne svira opet meni vrati. Bacih onu staru rusku da je ne otrujem i dadoh joj onu frišku. Pojela je i malo sebi došla. Postade odjednom vesela, pa krenu po kući da je razgleda, analizira, razne komentare dijeli. Opet je autoportret starog mući: “Baš sam se čovječe prepala! Tako me mrko gledao, negdje odozgo i još se nadamnom njiše kao da mi prijeti. Što ti sebi ne naslikaš autoportret. Znaš onog slikara što je odselio u Pariz?”
Klimnem potvrdno glavom jer se samo jedan slikar u Pariz odselio. Otišao trbuhom za kruhom i tamo ostao. “E on mi se udvarao. Tako me po leđima sa prstima znalački dirao da mi je košulja sama od sebe sa ramena spala.....”
“I šta bi?” čekam ja rezultate, a ona kao s poslom: “Gdje ti je toilette?” pa krenu, a ja je vodim da joj put do momentalnog spasa skratim. Ona se unutra grči, ječi, a ja sada neprestano na onog slikara mislim. Zaboravio na trubu. Otrijeznila se ona, otrijeznio se ja.
Umila se i otpratih je kući. Prošla me volja da budemo sami samcijati. Stanovala je blizu Sloge, fabrike čarapa Ključ. Imala je Ključ najlonke i plavu plavu kosu, malo tamniju od Hajdi. Vratih se svojoj kući i ostadoh gladan. Cijelu noć mi stomak krulio. Tada još nisam hrkao!
Nešto kasnije, koji mjesec, sam je vidio u klubu novinara sa jednim poznatim režiserom i iz filmskog svijeta sarajevskom Merlinkom. On je za razliku od nas snimao prave filmove i birao prave glumice.
Ja sam i dalje crtao strip. Istoriju kokošaka, krmača, svih vrsta žitarica i onda sam dobio novi dodatni honorarni posao. Prijatelj iz Primijenjene me zamolio da za miliciju nacrtam udžbenik za Jiu Jitsu. On je hrvač, obučava miliciju na Ilidži toj drevnoj japanskoj vještini. Dade mi neku knjigu sa fotosima i kaže da nacrtam sve pozicije nogu i zahvate, i napišem im ispod imena. Možda će i tebi zatrebati kaže i podsmiješljivo me gleda.
Na Primijenjenoj me gledala jedna mala djevoka poznatog sarajevskog kabadahije, pa ko veli, ako on sazna za tu našu nelegalnu razmjenu pogleda, možda me ta moja studija Jiu Jitse odbrani. Mislio je valjda da stavim knjigu pred njegov nos, pa se on prepadne i pusti me na miru. Tako da svoj nos sačuvam. Pustio sam ja na vrijeme njega smirom, a pogotovo nju na miru. Poneki pogled ne mogu cenzurirati, a uvijek bi mi se usput nasmijala, pa me možda za nju nebitnog ismijavala ili kao fizički slabijeg prezirala? Zbog toga mi ne treba ta vještina.
Nacrtao sam i to i onda smo zahvate zajedno testirali u fiskulturnoj sali klasične gimnazije. Isprobavali smo da vidimo da li sam to dobro uradio? On je sa mnom uglavnom strunjaču prašio. Ja stanem preko puta njega na strunjaču, a on me preko kuka prebaci kao ja Naidu u Slogi. Razlika je bila u tome što bih ja na strunjaču doletio u ležeći položaj. Sve skoro isto kao R’Roll, sem krajnje pozicije. Kad je skoro sve zahvate isprobao i mene sve pomalo boljelo, ohrabrih se i ja da jedan zahvat na njemu za uspješan posao i abšid izvedem. Nije se nadao i on je u istom ležećem stavu na strunjači završio. Dobro me usput naučio. Pljesnuh rukama, naklonih mu se u stilu Jiu Jitsu takmičara i gle čuda, prijatelj se naljuti, kao povrijedio sam mu sujetu. Prebrzo učim. On je poznati hrvač, a ja samo košarku treniram i plesat ponešto znam. Igrao sam ja i vaterpolo, a tamo se pod vodom zaprave marišu. Nije to očito znao. Dadoh mu u gimnazijskom laboratoriju razvijene fotose crteža, a originale za sebe zadržah.
Da ga smirim za onaj zadnji “zahvat” dodah mu još dva tri fotosa pride, što sam ih iza gimnazije na svoj Flexaret snimio iz nekog švedskog nudističkog časopisa. “Laso” se zvao. Nije porno, ali bi svi na prvi pogled sem slikara rekli da jeste pornić. U kinu se slično tijelo žensko prikazuje bez cenzure. Imali smo već seksualni odgoj, ali nije bio popračen sa projekcijom fotosa. Morali smo to o čemu nam profesorica priča sami da zamislimo. U toj nedorečenoj situaciji smo se za prvi sličan artefact kačili. Njene noge u crnim najlonkama smo požudno gledali.
Prođe ga brzo bijes i povrijeđena sujeta. Žene kako mogu da zavade, tako mogu i da pomire sujete. Obučemo se i izađemo iz gimnazijske fiskulturne sale sa namjerom da idemo u Primijenjenu školu. Bilo je već oko deset sati i još malo pa fajront subotnjeg plesa. U dvorištu između gimnazije i primjenjene prava tuča. Naš junak što me njegova djevojka sa podsmijehom gleda, ukrstio šake sa nekim Crnogorcem. Pucaju šake i komeša se publika dok su oni u krugu, kao u areni. Podjednaki su, pa je rezultat neizvjestan. Publika pesnice stišće i u transu zubima i rukama trza, a onda neko zavika: “Milicija!” Njih dvoje kao roboti stadoše, odvrnuše, spustiše rukave, obukoše sakoe i dadoše si ruke kao gospoda nakon prekinutog dvoboja. To je nekada bilo Sarajevo.
Odoh i ja gore u salu da prijatelje Ismeta i Petra nađem. Trebao sam da se malo od japanske viještine odmorim. Usput mislim, bolje na strunjaču pasti, nego da ti neko zub izbije, pa onda da te novi zlatni zub kao u američkom filmu nekog Mexikanca krasi. Stereotip me ubi. Dobih tada od jednog iz raje mog jarana novu informaciju o prijašnjoj tuči u Slozi?
Sutradan, nakon nekoliko mjeseci mu je sudski proces. Povrijeđeni div pronašao i tužio mog jarana za udarac u glavu i traži vidi čuda ni manje ni više nego odštetu za pretrpljenu bol? A fino sam vidio da je on prvi njega za kragnu uhvatio i digao kao pile u zrak. Još mi je ta scena u pamćenju. Idem da vidim šta će se desiti. Ko će po sudu pravde kriv biti. Svi smo u sudnici. Div u tijesnom odijelu za njegovu korpulenciju, mišićno tkivo i raspon leđa, bicepsa, tricepsa i ostalih poštovanja vrijednih latiskih imena. Svi ga gledaju, a eto ti i mog jarana. Malen, skrušen, u bijelim kratkim hlačicama, bijelim soknicama i plavim sandalama, što mu daje izuzetno dječački izgled. Reklo bi se da je tek u osnovnu školu krenuo. Nije samo imao onu ogromnu torbu koju im, da sami sebi važni izgledaju, na leđa naprte. Nogice mu tanke, a i sve ostalo jedva da u jednu ruku diva stane. Stade pored njega i obrati se sudiji: “Druže sudija, možete li vi povjerovati da bi ja ovako žgoljav mogao ovakvu grdosiju od čovijeka fizički zlostavljat?”
Sala se smije i sudija jedva osmijeh da sakrije. Dobi ukor pred isključenje iz društvenog života, ako opet nekog diva izlema. To je bilo suđenje godine, popularno kao ono u Americi Česmenu. Česmen je, čekajući smrtnu kaznu, napisao roman i postao literata, a moj jaran kako je samo uslovnu kaznu dobio, nije za literarni poduhvat imao uslova. Zatvor je idealan za kjiževnu ostavštinu. Da nije Karl Maj bio u zatvoru ne bi znali kako Indijanci i traperi izgledaju, mada kažu autor nije nikada u americi boravio. Biće mu zatvorenici pričali, a on bilježio. Literarni čata? Sve ima svoju dobru i lošu stranu.
Tako i ja imam para, dobar posao i kupim sestri knjigu bajki u obliku vrata. Knjiga zatvorena, a ima vrata. Kao kroz bajkovita vrata se ulazi u njen svijet! Kupim knjigu i poklonim joj. Taj isti dan kao za inat donese poštar nekoliko filmova iz Austrije što smo u razredu film snimali i pita me stari. “Otkuda tebi Ismare pare za sve ovo?” Znao je da su filmovi skupi, jer je kameru kupio, a onda mi je rekao da malo štedim, da bez dobre ideje ne treba traku olako trošiti i nebitne stvari snimati. Iznenadio me sada svoji pitanjem, ali savjest mi je čista, nisam ništa ukrao. Sve sam pošteno zaradio.
“Od stripa, svake nedjelje dobijem po šest hiljada dinara!” Pohvalih se i isprsih. Neće me lupiti, pa sve je pošteno! On me gleda nepovjerljivo i u sebi računa, pa mu izgleda nije sasvim jasno. Da mu pomognem kao iz topa sračunam: “Četiri puta šest, dvadesetčetiri hiljade mjesečno!”
Gleda me, po drugi put nepovjerljivo, iznenađen i zaključi: “Toliki novac ti zarađuješ, a nisi ni gimnaziju završio. Znaš li ti da je na Primijenjenoj profesorska plata dvadeset i jednu hiljadu dinara!”
Gledam ga začuđeno i pitam se, pa on mi se stalno hvalio da je sa petnaest godina u gimnaziji prodao svu izložbu u hipotekarnoj banci i od tih para se prvu godinu na studiju, na akademiji izdržavao. Onda je poslije dobio stipendiju, prvo Napretka, pa onda i samog Meštrovića! Zašto ja isto kao on sada to ne mogu. Pa on mi je uzor. Svi mi kažu, ugledaj se na babu!
“Jesi li mi ti pričao da ti je Niko Andrijašević u banci napravio izložbu akvarela i sve prodao. Stavio ti pare na račun i slao ti svaki mjesec za prvu godinu akademije. Otišao si poslije šestog gimnazije na akademiju, a ja moram da se sa matematikom gnjavim. Nisi mi dao da ove godine idem na prijemni ispit. Sada ne mogu ni da zarađujem, kao da sam debil?”
Gleda me i misli se, pa onda on iz svoje iskustvene perspektive krenu sa predavanjem. “Sve je to za tvoje dobro. Zato što sam napustio gimnaziju i upisao ALU, kolege su mi pravili probleme, naglašavajući stalno u svakoj prilici da nisam ni gimnaziju završio!”
“Kakve to boga ti ima veze, ako si završio akademiju, postdiplomski, specijalku i još dvije godine istorije umjetnosti na Sorboni. Koga briga za te nebitne dvije godine gimnazije?”
“Ljudska zloba ne zna za logiku, ona se za onu najslabiju kariku kači i na njoj insistira!”
“Uredu, pregurat ću tu matematiku, ali zašto da pare ne zaradim. Kome sada to smeta?”
“Kad nemaš završenu gimnaziju, smeta konkurentima, a ako balavac ima više para od profesora, to onda smeta svima. Nego gdje pare držiš?” Gledam ga i mislim se da mi ne izvrši konfiskaciju imovine kao što su Niki, njegovom sponzoru nakon rata uzeli sve sa banke i kuće na Kiseljaku i usred Sarajeva blizu Markala. Pokažem mu skrovište i on se smije: “Da ti to stavim u banku? Puno se nakupilo!” Nisam volio da od roditelja žicam lovu, volim imati svoju. “Onda bi opet, morao za svaku sitnicu da tebe pitam. Neka njih ovdje, na sigurnom su!”
“I šta ćeš sa njima?”
“Možda kupim bolju kameru, trebat će mi za more, treba mi....ne znam sada baš zašto, ali uvijek treba imati rezervu. To je tvoja filozofija. Stalno mami pričaš, da štedi, jer slikar mora imati rezervu za najmanje godinu dana. Treniram za budućnost?”
Zvonio je telefon i ja se dokopao napokon slobode, nakon Ismetove isljedničke seanse. Odahnuh, jer je bilo manje naporno nego ispitivanja iz poznavanja francuskog jezika, kada za pogrešno izgovorenu riječ zna i klempu po ušima da mi opali. On ode u Klub poslanika na partiju bilijara, a i ja odoh vani da se po svoje snalazim.
Dođem u Parkušu i sjednem, naručim Coctu i eto ti moje simpatije sa svojom imenjakinjom, sestrom momentalno najsentiš, srceparajućeg pjevača u Jugi. Nešto sam načuo da su je vidjeli da se sa njim u zadnje vrijeme druži, pa je sada zato sa njom najbolja jaranica. Sjedaju pored mene i naručiše ni manje ni više nego flašu Blatine.
Stari mi je pio Blatinu i ja sam je volio, ali ne ovako javno, tek sam sedmi gimnazije. Ona je osmi završila, čeka maturu. Piju one vino i ja pijem Coctu, pa kafu, pa Coctu, pa kafu! A one već drugu flašu otvaraju. Pitam je kako ljubav, a mislim na trubača. Njena imenjakinja se smije i doda uz osmijeh: “Sada je pjevač u igri?” Gleda nju, pa mene, pa se opet smije i onda toči njoj i sebi da na iskap vino ispiju.
Ona pati, mislim se, prvo za trubačem, impresionira je profi reditelj, slikar joj bluzu samo jednim pokretom prsta skida i pjevač sada na uho sentimentalne pjesme pjeva. Ja sam tu amater u svakom pogledu. Jedino se samnom vinom opija! Platim piča i kafu, htjedoh da ustanem. Ona me tada uhvati za ruku i vuče nazad za stol. “Nećeš me i ti sada napustiti. Sjedi malo samnom! Svi ste me ostavili!”
Sjednem i dalje čaše brojim, a ona pije i u mene gleda. Imam osjećaj da me ne vidi. Gledam ja nju, a ona će onako iz dna duše: “Da znaš da ću se zbog tebe ubiti. Idem sada da se pod tramvaj bacim.” Ustade, krenu prema izlazu iz kafane i na vratima se zaustavi kao da razmišlja.
“Zaustavi je! Ubit će se budalo!”, gura me da idem za njom prijateljica. Nijedan razlog za to joj nisam dao, mislim se i gledam je šta je zbilja naumila. Došla je bila do izlaznih vrata. Naslonila glavu na njihovo staklo i čelom ga sada gnječi, vrti glavom lijevo desno, pa onda udari dva tri puta i shvativši da je staklo tvrdo, hladno i odzvanja mi u ušima.
Kao da se otrijezni, okrenu se i u toilette ode. Ja odahnuh jer nakon pražnjenja stomaka kod nje obično dođe do otriježnjenja. Znao sam to iz iskustva i iskoristih povoljan trenutak, da zbrišem. Nisam kući išao. Ne znam kako, ali sam u Fisu završio.
Pjeva jedan mali kod kojeg je podstanar moj rođak iz Podgore. Mali super pjeva kaže mi, pa kontam da ga čujem. Pobijedio na nekom natjecanju. Uđem i gledam. Na binu izlazi momak. Da li je to on, pitam se? Momak se mikrofonu sasvim približio, kao šaran u bazenu usta otvorio, kao da će ga progutati. Onda na čuđenje svih u njih prste uvali. Nije nikome jasno bilo šta hoće. Možda ima gebist pa ga namiješta?
Onda čujem muziku. Tiho, kao ksilofon. On ustvari sa noktima po zubima udara i čovjek svira. Pravo svira. Zubi mu ksilofon, a prsti one udaraljke. Pljesak! Naklon i ugledah poznanicu moje simpatije, Merlinku sa filma. Plava, frizure kao Merlinka. Liči pravo na nju. Mahnu mi i ja joj priđem. Imala je dekolte i usku, usku crnu haljinu, jedva da svom svojom dužinom korak može da pruži. Haljina joj svojim obimom određuje putanju i pokret nogu, njihov hod u polukrug formira.
Poče muzika i ona mi pokaza rukom, ne znam zašto, ali za svaki slučaj dok ne shvatim prihvatih pruženu ruku i zaplesasmo. Neki sentiš stiskavac. Pjeva taj mali talenat, pobjednik na “prvom pljesku”. Zbog njega sam u FIS zalutao. Kad čovjek zaluta ponekad nešto i otkrije. Otkrih pravi ples udvoje? Šta u plesu mogu ženske noge, bokovi i kukovi, trbuh i ramena, kada se u tom zadanom polukrugu kreću, jedno drugo pripijeno tijelo grije.
Doživjeh sasvim drugi osjećaj od R’Rolla. Noga od nogu se tare, kuk od kuk dodiruje, bedro od bedro miluje. Gledam oko sebe i za razliku od Sloge, svi stiskavce plešu, tanga, engliš valcer, a fiskulturni dom se zove, a u Slogi skaču, preko glave se prevrću, ludiraju se, a kao kulturno umjetničko društvo slove.
Sada sam dobio prvu lekciju i pobudu da se dalje usavršavam. Kao prava profesorica me prepusti svojoj asistentici, koja je gle čuda stanovala baš preko puta moje gimnazije. Ulica Sutjeska se zove. Kako sam do tamo put poznavao, otpratih je. U haustoru se sa njom oprostih i zahvalih na lijepoj plesnoj večeri. Imala je meke usnice i tvrde grudi. Možda je imala one fišbajne, od riblje kosti ili pleteno-metalne, što grudima formu i čvrstoču daju.
Forme radi odoh sutra ujutro u Zadrugar da čujem novosti “iz prve ruke” i da im predam zadnju tablu stripa. Gledaju me tužno. Mirza me potapša po ramenu i kaže mi, dok nas Asim, glavni urednik gleda: ”Morat ćemo prekinuti našu saradnju. Škola ti je preča. Ismet kaže da imaš iz matematike keca i da ne možeš više strip raditi!”
Otkriješ draži plesa i izgubiš posao. Nikako dva dobra sastaviti. Slegnem desnim, radnim ramenom i od tada imam to rame niže. Ja kažem od tenisa, a ustvari je od poniznog rukovanja. Rukovasmo se i oprostismo. Meni ostadoše uspomene, nešto iskustva i za more pristojna ušteda. Za kameru nisam uspio dovoljno da skupim. To će mi kasnije kao kompenzaciju kupiti Ismet, Jašiku sa tri objektiva.
Sa ušteđevinom i ispunjenom K-15 odoh oko Juge vozom turu da napravim. Svratih u Celje da Hajdi vidim. Imala je momka, pa sam remija igrao sa njenom mamom, a Celje da mi pokaže vodila me je njena komšinica, školska drugarica, koja je isto sa ekskurzijom u Sarajevu tada bila. Celje malo, začas se upozna, pa odoh u Podgoru preko Rijeke da svoje novo saznanje plesa stiskavca usavršavam. U Makarskoj poklonim rođaku one crteže od Jiu Jitse. Kasnije je osnovao Judo klub i sa tim udžbenikom su startali. Neki i šampioni postali.
Prošlo je desetak godina i taman se spustih sa Trebevića gdje je kamerman probao film pa mi snimio krupni plan. Fjakast Titovom se vučem, kad neki bijeli Trijumf, sportski, naglo se uz trotoar zaustavi. Iz njega neka djevojka kao luda maše. Ima velike tamne naočale. Okrećem se da vidim kome dovikuje. Nikoga iza mene na cesti. Ljetno gluho doba, dva po podne sunce upeklo, svi na moru, u plićaku se brčkaju i guzicu hlade.
Ja u filmskoj ekipi. Pogledam ponovo, auto sportski, naočale tamne, lice jedva vidim. Rukom nedvosmisleno na mene pokazuje i napokon skide naočale i sada sa njima maše. Naida, napokon je prepoznah. Od ono veće kada me na Trebević pozvala je nisam vidio. Ima skoro deset godina. Narasla, žensko pravo postala i još auto sportski bijeli vozi. Gledam francuska registracija, one crne sa srebrenim slovima tablice. Uđoh u auto, zagrlismo se i u čudu je gledam, a ona se smije: “Gdje si bolan ne bio? Šta u životu radiš”
“Film snimam. Ustvari na filmu radim.”
“I ja ! Baš mi je drago da te vidim! Znaš neki dobar restoran da kakvu dobru dolmu pojedem. Zaželjela sam se japraka.”
“Otvorili su nedavo jedan dobar lijep moderan restoran, Daire se zove, na čaršiji. Parkiraj pored Vjećnice, pa ćemo tamo na ručak. Ja častim!”
“Ni govora, ja iz Pariza došla i ja častim.” Da se odmah ne posvadimo, jer je oduvijek bila emancipirana, ušutim i krenusmo u Daire.
Daire kultno mijesto, dobra klopa, savremen design i orijentalni štih. Sjedimo i meni kartu tabirimo. “Ima japrak. Još neka ga mileramom pospu i malo zapeku!” Sugeriram joj, a ona zatvori kartu jelovnika, drži je pred sobom i gleda me. Pomislih ista je. Gledam i ja nju i bi mi drago na pomisao da bih je opet mogao onako kao u Slogi podići i R’Roll zaplesati. Kao da je isto mislila: “Pleše li se još u Slozi?”
“Pravo da ti kažem ne znam, ali koliko sam vidio, više se niko za ruke ne drži dok pleše. Niko se ni ne dotakne, čisto voajerstvo. Samo se gledaju i dupetom njišu, bokove mrdaju.”
“Kao u Parizu. Svugdje ista priča.” Uzesmo flašu Blatine i ona kao Francuzica prvo flašu gleda, pa je onda okreće, čita šta na etiketi piše i onda meni daje da joj vino natočim. Onda u čaši vino miriše, pa prema svjetlu okreće da mu bistrinu ustanovi, a Blatina tamna, gusta, tri litre francuskoga vina od jedne njene možeš napraviti.
“Hoćemo li nazdraviti?” Prekidam joj ritual degustatora vina i hoću da njen životopis čujem. Ona u Pariz, filmove i muziku promovira, prodaje i po svijetu putuje. Ja u Zagrebu, postdiplomski umjetnikujem i momentalno u Sarajevu na filmu radim. “Crtaš li još strip? Ne zovi me nikad u nedjelju? Ha, ha! Jel se tako zvao? ...Baš se dugo nismo vidjeli.”
“Stari mi je posao pokvario. Krenula je priča po Sarajevu kako pare mlatim. Nije dosta što stari dobro i skupo slike prodaje, nego je i sina upregao da kući pare zajedno u madrac slažu, kružio je trač!”
Promatra me ispod oka i ne zna da li istinu govorim, ili joj masatim. “Onda je on to sve razvalio i drugog slikara uhljebio i sada po njegovoj želji se samo čistom umjetnošću bavim. Slikarstvom.”
“Čistiš slike? Restaurator?”
“Ma ne, slikam slike.”
“Koje tematike?”
“Erotika!”
“Ma daj, ti i erotika?” Dođe konobar sa japrakom i velikom kašikom srebrenom, da nam svakome posebno japrak u tanjur servira. Nage se prema njoj kao da se zaviruje. Imala je bijelu končanu majicu sa dekolteom i dva feršlusa umjesto đepova. On joj japrak servira u tanjur i opet se nadviruje. Nije mi bilo jasno u šta gleda jer nije bilo nekog bitnog razloga da taj gest znatiželje tako napadno iskazuje. I njoj bi čudno i učini sada ona gest avangardne umjetnice. Prvi performans u Sarajevu! Uhvati se za one feršluse i jednim energičnim potezom feministkinje ih rastvori. Unutra ne bijaše džep kako bi logika nalagala, nego samo gole grudi njene.
Kako je to energično uradila, tako su naglo iz odjednom prikazanih otvora izvirile tamne bradavice, pa konobara zbunjeno gledaju. I on se toliko zbunio da su mu one ostale japrak sarme sve odjednom u njen tanjur ispale. Bijelu majicu joj je usput tim nespretnim gestom uflekao. Posljedica nagle odluke izazove i materijalnu štetu. Shvatila je i ona to, pa je isto tako naglo feršluse zatvorila.
“Predstava završena!” Bila je kratka i jasna u svojoj performerskoj poruci. Uze salvetu, poče se brisati, a meni usput zapovjedati. “Uzmi si pola japraka!” Imala je pravo, jer sam i ja ogladnio, a konobar je udvarački sve u njen tanjur prosuo uz uzdah: “Izvinite!” i u vidu lastinog repa nestao. Zaključila je realno: “Sad ću morati majicu oprati. Uveče moram biti u Dubrovniku!”
“Možeš je kod mene oprati. Imam garsonjeru.” Gleda me podsmiješljivo: “Jel ti garsonjera na Trebeviću? Rekla sam ti da moram u Dubrovnik, a imam i kofer u autu sa rezervnom odjećom! Drugom prilikom?”
“Ako se budeš u autu presvlačila pazi da se neki šofer u tebe ne zaleti?” Nasmija se i pojedosmo japrak sarmu. Bila je odlična!
|
|
