O autoru
Goran Mikulić je rođen u Sarajevu gdje je studirao građevinski fakultet, ali već više decenija se bavi izdavaštvom. Jedan je od najvećih izdavača u Bosni kao i u Regiji. Goran Mikulić i njegova izdavačka kuća Rabic su istovremeno svojevrsna kulturna institucija koja se bavi „zaštitom baštine“ cijele Bosne, a napose Sarajeva, čija izdanja imaju cilj da od zaborava spase i grad, njegovu kulturu i njegove najznačjnije predstavnike. U tom pogledu izdao je mnoštvo knjiga, između ostalog i Sarajevo, moj grad. Memoarsko djelo Mario moj otac je knjiga sjećanja na slavnog, velikog slikara, Maria Mikulića.
Mario moj otac
(odlomak)
Obično žalimo što nismo više vremena proveli sa svojim roditeljima, kao bit će vremena.
A moj otac je umro u 66. godini - imao je samo jednu manje nego što ih ja danas imam. I kad sve saberem i oduz- mem, vrijeme s njim i bez njega, to što sam Mariov sin, čini me Ponosnim.
Kad sam na nagovor porodične prijateljice, Nade Salom, prihvatio da napravim ovu knjigu, nisam znao u šta se upuštam. Rekla je, samo pričaj, sjećaj se, i snimaj na diktafon…
Kao izdavač znam da se autori posljednjih godina bave obiteljskim korijenima, odnosno da je u samim temeljima evropskog pisanog kruga potraga za ocem, ćaćom…
Ja sam Marija zvao Stari, i to mu nije smetalo, naprotiv.
On je mene zvao Gorane, jabuko rumena, Žućo…
Nije se, kao drugi roditelji, a nije ni mogao, hvalio - Goran je odlikaš, ali zato je nekako posebno zvučalo kad kaže : Mene vozi moj sin, inženjer (akcenat je na ovom „ inženjer “)
- sam nikad nije vozio.
Mati, k’o sve majke, uvijek se brinula šta će biti sa mnom. Mario me od najranijeg djetinjstva puštao da biram svoj put. Mati nikad nije prijetila - Vidjet ćeš kad ti otac dođe !
Naučio me da volim svoju porodicu, i svoju rodbinu.
Naučio me da nije važna nacija, vjera, ali je važno tvoje vrijeme, važno je da ne dozvoliš da te neko masira.
Da ni partija nije sveta, a svečane lože su za neke druge. Šešir nije nosio jer „ bi morao da ga skida i naklanja se uli- com “. Kravatu gotovo nikad nije vezao - nije podnosio oklop, čak ni gaće i potkošulja ne mogu da ga stežu - uzme makaze i razreže ih !
Od svih ulica ovog svijeta najviše je volio Miskinovu / Ferhadiju. Nikad nije nikog molio, nikad kredit digao…
Volio je ljude, i nije podnosio da neko pored njega nema, da oskudijeva.
Znao je zabeštimat i to mu niko nije uzimao za zlo. Znao je svirati gitaru, lijepo pjevati, i sjajno se družiti.
I s knjigama. U svemu je bio direktan, sve je rješivo, na sve je imao odgovor, nema koraka unazad.
Pred štafelajem je bio žestok, jurišao na razapeto plat- no… Sa ljudima koje je slikao živio je i družio se u snu i na javi. Oni bi bez njega bili zaboravljena ubogost i čamotinja, a on bez njih izgubljenik na ovoj balkanskoj vjetrometini.
Pošten i iskren prema sebi i drugima, i poslu kojim se bavio. Jedino kome je zavidio je Mario Mikulić.
Želim da oni koji budu listali ove stranice, kad ih sklope, kažu : - Blago Goranu, imao je Marija za oca !
Dva djetinjstva
Rodio sam se 16. oktobra 1949. u Sarajevu. Po priči moje majke, kao posljednje dijete rođeno u starom porodilištu Je- zero, a kao prvo dijete Marija i Nade Mikulić, rođene Kumić. Tada smo stanovali u zajednici, kod Marijeve sestre Tine, na Marindvoru. Ona je imala muža i troje djece, i stvarno nas je bilo puno. Ne sjećam se tačno kad je došlo do preseljenja, samo par stotina metara dalje. Mario je, naime, dobio stan u onoj, danas zelenoj zgradi, ispred Tehničke škole. Bila je to nevjerovatna kuća - u njoj su stanovali nevjerovatni ljudi : Ah- met Hromadžić, Hamid Lukovac, doktor Berberijan, učitel- jica Marković sa svojim mužem, koji je bio spiker na Radio Sarajevu, i koji su imali dva sina, Ranka i Branka, pa Danilo Bilanović sa suprugom Bebom i dvojicom sinova, Dragom i Sašom, Vaso Radić, sa kćerkom Ljiljom, Nikola i Beba Vidačić sa svojim kćerkama Rankom i Dušankom…
Stanovao je, sjećam se, i jedan njemački inženjer, koji je 1945. zarobljen, a potom ostao da radi u Sarajevu. Živio je sa svojom ženom, mislim da se zvala Greta, divni su to bili ljudi. No, zbog njih sam dobio i prvi šamar. Greta je, naime, napravila kolače za Božić, negdje pedeset druge, pedeset treće godine, i to svoj djeci u komšiluku, a bilo nas je mnogo. Greta bi te sjajne šarene kolače, sa mnogo zerzevata, iznijela i ponu- dila djeci u dvorištu. Svi bi dolazili, uzimali po kolač i u znak zahvalnosti govorili - ljubim ruke. Moja nesreća je bila ne samo što sam uzeo kolač, nego sam rekao i ono - ljubim ruke.
Mario je bio iza mene, ja ga nisam vidio, i zagrmio : - Šta ti imaš da ljubiš ruke! Iako kroz maglu, toga se sjećam i danas, kao i šamara koji sam tada dobio.
No, život u toj kući je bio za mene divan : čim se pro- budiš, izađeš van, u dvorište. A dvorište je bilo božanstveno ! Bašte svuda, sa svih strana, ispred zgrade prema Zemaljskom muzeju, koja je graničila sa košarkaškim igralištem Tehničke škole, uz košarkaško bilo je rukometno, veliko igralište, sa tribinama, a iza škole tenisko. Prema današnjem Holidej Inu bile su špedicije, velike barake, gdje je voz ulazio i istovarao raznu robu, sve što je bilo namijenjeno snabdijevanju grada : brašno, šećer, ulje, željezo… odatle su trgovci uzimali ono što je za njih stizalo…
S druge strane Sušice potoka bio je Titov logor, kasarna. U Sušici, koja ide iz Velešića - danas je potoku trag samo kod Vilsonovog šetališta - hvatali smo ribu, ložili vatru iza Tehnič- ke škole i pekli je. Tačnije, samo je malo plamenom oprljili, ali uživali u onom što smo spremili…
Tamo gdje je danas hotel, bio je Cirkus plac. Mojima je uvijek padao mrak na oči kad dođe cirkus, zato što ja jed- nostavno nestanem ! Obožavao sam cirkus ! Sa onim čudnim kolima koja su bila iscrtana raznoraznim slikama, plakatima, sa zoološkim vrtom, sa prikolicama koje su vukli iza kamiona! Imao sam osjećaj da oni ne mogu bez mene ni šator mon- tirati, ja sam morao nešto raditi, pomagati… Gurati ringišpil koji nije tada ima elektromotor da ga pokreće, nego gore na
tavanu, koji se ne vidi odozdo, djeca guraju, kao galijoti na galijama. Samo, što je to nama bilo zadovoljstvo, jer smo po- slije toga mogli sići, obići sve džaba. Izuzetno drago mi je bilo da mogu ući u šatru, a da nisam kupio kartu, i zbog toga sam bio vrlo važan.
Provodim dane u cirkusu, ne ulazim u kuću ni da je- dem. Za roditelje su to bili mučni dani - za Marija ne toliko, on me od malih nogu pustio da kreiram sam sve, mater je drugačija, ona se uvijek nešto brine, kao i sve majke, hoće li mi se nešto loše desiti.
Moje djetinjstvo bilo je neusporedivo sa Marijevim. Mario se rodio, kao drugo dijete, imali su već kćerku Tinu, 8. maja 1924. na Korčuli, od oca Antona Ante i majke Filomene, rođene Grancarić. Otok je u to doba imao samo tri-četiri naseljena mjesta, Blato, Korčulu, Velu Luku… Dida je bio najamni radnik, pravio je konope, i samo poslije nekoliko mjeseci od Marijevog rođenja oni presele u Split. Dobili su neki suterenski prostor gdje su se nastanili, to je u Varoši, starom dijelu Splita, iza hotela Belvi. Danas se kaže, ako si iz Varoši, onda si Splićanin, ostalo su došljaci.
Dida je tu radio kao užar, uzeo je u najam jednu poljanu, radio je konope od kudelje svih debljina. Postave se dva velika kotura na udaljenosti od nekih tridesetak do pedeset metara, i na jednom koturu se upreda kudelja. Prvo napraviš tanku nit, koja se kasnije upreda u veći broj tih takozvanih špaga, i dobivaš debele konope za brodove, za trabakule, za čamce, za kućnu upotrebu…, ulare za konje, povodce za stoku… sve su to užari radili. Užar, kao kengur, tobolčar, ima ispred sebe torbu sa konopljom, uzme u ruku komad kožice i vodi konoplju zakačenu za kolut. Kako se on okreće, takose uvrće ta špaga i užar ide do „ statora “, drugog kotura gdje zakači tu upredenu nit i onda ide sa drugom niti da bi dobio debeli konopac…
Didinu „ manufakturu “ nisam nikad vidio. Saznao sam kako je radila kad sam kao dječak išao kod bake Boje, majčine majke, u Novu Gradišku, gdje je također bio jedan užar. Turkalj se prezivao. On je imao užariju, i nevjerovatna je slučajnost da su moja dva rođaka, djeca materine braće, živjela kod bake. Oni su, pomažući Turkalju, sebi zarađivali džeparac, pa su onda vodili i mene. Imao sam nekih desetak godina i više sam se zabavljao nego radio, ali sam volio da sa tim konopima idemo na sajmove, u vrijeme pazarnih dana. Išli bismo zaprežnim kolima u obližnja sela. Na sajmištu se poredaju svi proizvodi, pa smo i nas trojica prodavali konope zato što bi Turkalj, čim bi izašao iz kuće, otišao do prve kafane. Tu je sa svojim pajdašima pio, i mi bismo mu na kraju dana donijeli pazar, a on bi nas zakitio sa dva-tri dinara, što su tada za nas bile velike pare.
I dok sam se ja „ igrao “ užara, Mario je i kao dijete naporno radio :
- Ujutro sam okretao točak za uže a popodne u školu. Mogu reći da sam nekvalifikovani ali dobar užar. Proizvodili smo tešku užad za parobrode. Zatim užad za ribare, za ribarske mreže. Ta teška debela užad, zvana lancani, pravljena su uglavnom od duge talijanske kudelje. Tu je još bila potrebna
„ manila “, „ lajani “, bjeložućnost, materijal koji pliva na vodi. Dolazio je iz Indije. Upotrebljavali smo u našoj zanatskoj proizvodnji i koku, okerastu dlaku sa kokosa, a u vrijeme kad bi posao stao, otac bi pravio kratke uzice za mješine. Tada smo obično pravili i „ tunju“ za udice. Bilo je to doba kad nije bilo najlona. Kriomice smo čupali konjima repove, samo konjima, jer od kobila „ tunja “ ne valja. Uglavnom, pleli smo kratko, po tri dlake, pa bismo nadovezali i spleli tanko uže.
Mario je kao užarev sin teško živio, utoliko teže što je u društvu bila velika neimaština, a pogotovo se u Dalmaciji loše živjelo, a Mariovi roditelji nisu se baš dobro snašli. Iako je Filomena poticala iz jedne, u to doba, bogate porodice iz Zadra, koja je čak otvorila proizvodnju bicikla u Trstu. Ali
kad su čuli da hoće da se uda za Antu, jednostavno su je se odrekli i nikad je nisu ni zvali. Posebno joj je teško padalo, sjeća se moja mater, što joj se sestra nikada nije javljala. Filomena se iz ljubavi udala, a dida k’o dida, kao i onaj Turkalj, kao i mnogi tada, nerijetko bi propio svu zaradu. Mario je pričao da nisu ponekad imali ni za hranu, pa je onda on išao u crkvu i Teta Katica uzimao hranu, sestri i sebi.
Dida Ante je onda, pošto je vidio da je zabrazdio, a da bi dijete malo bolje živjelo, poslao Marija iz Splita u Omiš, svojoj sestri Katici, koja je bila radnica u tvornici tjestenine „ Cetina “
- Nikad nismo ljudski stanovali. Uvijek ili u nekom podrumu, bez svjetla, ili u potkrovlju gdje je bura ludovala. Jednom prilikom otac je pao u tešku krizu, pa smo u štali stanovali. Ali, srećom, imao sam u Omišu tetku Katicu, koja, mogu slobodno reći, nije dala da budem lišen djetinjih radosti. A najglavnije što mi je omogućila kruh, bezbjedan i u dovoljnoj količini.
Mario je tetku Katicu obožavao. Nikad se nije udavala, i bila je, kako je Mario govorio, k’o Napoleon. Kako je često glava boljela, a bila je i šećeraš, čelo bi povezala maramom. Ispod su se vidjele jake obrve, a imala je i brčiće. Bila je krupna, i sad se sjećam, kad me zagrli, iz nje izbija toplota. Onako ogromna, a kao najmekši jastuk! Mogu misliti kako je tek bilo Mariju kad je iz neimaštine došao kod te svoje tetke, samo 25 kilometara od Splita, što bi danas bilo kao udaljenost od 400 kilometara, jer nije bilo puta, nego se brodom išlo u Omiš !
Svoje dječaštvo Mario je zapamtio upravo po toj svojoj tetki. Ona se žrtvovala za njega, hranila ga, kupovala mu robicu, i on je kod nje bio mažen, zaštićen kao rijetka stvar, što je izuzetno cijenio i volio. Tetku Katicu naprosto je obožavao. Književnik Jure Kaštelan, dobar očev prijatelj, u predgovoru za Mariovu izložbu u Jajcu piše i ovo :
„ U mom pamćenju, kao na nekoj dagerotipiji, utisnuta je slika dječaka u mornarskoj bluzi… I svaki put kad se sretnem sa Mariom Mikulićem, ili s njegovim crtežom, slikom… kretnjom, glasom, izroni taj dječak u Aninu vrtu u Zakučcu, u zlatnoj svjetlosti ljetnjeg poslijepodneva, u danima djetinjstva….
A taj dječak pred bijelim kamenim zidom, iz mog djetinjstva, traje i u današnjem slikaru i magičnom crtaču, u odraslom čovjeku za kojeg živjeti znači slikati, a slikati djeti- njim začuđenim okom otkrivati tajnu svijeta i smisao života “. Baka Filomena je umrla 1958. godine, a dida Ante 1974,
živio je 86 godina. Kad je ostao udovac, Mario i njegova sestra Tina su odlučili da ga dovedu u Sarajevo. Ovdje je živio i patio za morem, iako je sebi vrlo brzo organizirao život i druženja. Prema meni je bio divan, kao i Mario prema mom sinu, ili ja danas prema svojim unucima. Nevjerovatna je to bila ljubav između mene i dide ! Dida se, ipak, pet-šest mjeseci pred kraj života želio vratiti u Split, da tamo umre. Mario mu je našao smještaj, više je to bio neke vrste hotel za samce, nego starački dom. Kad je umro, sahranjen je kod bake Filomene.
|
|
