O autoru
Anton Pavlovič Čehov je rođen 1860, a umro je 1904. godine. Već je kao student počeo naveliko objavljivati pod pseudonimom Antoša Čehonte. Pod tim imenom pisaće u časopisima Peterburgajska gazeta, Nova vremja, Oskolki i Ruskaja mysl. Nakon toga, uzima druge psudonime, kao što su Doktor koji je izgubio svoje pacijente, Brat moga brata, Čovjek bez identiteta. Prvom njegovom dramom smatra se ona koju će napisati 1881. godine, a koja će se pod imenom Platonov pojaviti tek 1923. , ili skoro dvadeset godina nakon autorove smrti. Njegove drame prevođene su svuda u svjetu; Čehov je objavio oko 600 djela, od čega su najbrojnije priče, koje su nekad izlazile i svaki dan, kad je pisao za novine. Čehov je ispod više svojih pripovijedaka, posebno onih koji je potpisivao pseudonimima, stavljao da je riječ o prevodu. Pedesetih godina prošlog vijeka u Rusiji su štampana Čehovljeva cjelokupna djela. Ove priče u prevodu Valentina Čipa i Jasne Šamić prevedene su sa ruskog iz knjige Sabrana djela, Umjetnička literatura, Moskva 1954. god.
OSVETA i druge priče
Tog dana se održavavala predstava naše ingénue*.
U deset sati ujutru, pred njenim vratima stajao je glumac. Prisluškivao je šta se unutra zbiva, potom pomeo da lupa na oba krila vrata svojim krupnim šakama. Morqo je neizostavno da vidi ingénue.
Sigurno se već izvukla ispod jorgana, i više joj se ne spava…
- Otvorite već jednom, do đavola ! Dokle ću se mrznuti na ovom propuhu ? Kad biste samo znali da je u vašem hodniku dvadeset sepeni ispod nule, ne biste me pustili da ovdje ovako dugo čamim ! Ili možda uopšte nemate srca ?!
U petnaest minuta do jedanaest, glumac je čuo dubok uzdah. Za uzdahom je
uslijedila škripa kreveta, a zatim i klepetanje papučama.
- Šta želite ? Ko ste vi?
- To sam ja…
Glumcu nije bilo potrebno da se predstavlja. On se mogao lako prepoznati po glasu, po svom pištavom glasu kao kod bolesnika od diferije.
- Sačekajte da se obučem…
Tri minuta nakon toga, dopušteno mu je da uđe. Kad se našao unutra, poljubio je ingénuenu ruku, a onda sjeo na krevet.
- Dolazim vam poslom, poče on, zapalivši cigaru. Idem kod ljudi samo poslom, odlazak u goste ostavljam gospodi bezposličarima. Dakle, pređimo na stvar !… Ja večeras u vašoj predstavi igram grofa… Vi to, najzad, dobro znate?
- Da.
- Staroga grofa ! U drugom činu se pojavljujem na sceni u kućnom mantilu. Nadam se da i to znate… Znate li ?
- Da.
- Odlično. Ako se na sceni ne pojavim u kućnom mantilu, predstava više neće biti vjerodostojna. Na sceni je, kao i svugdje, prije svega važna vjerodostojnost. Ali, Mademoiselle, zašto vam ja ovo govorim ? U suštini, čovjek je sazdan da stremi ka istinitosti …
- Da, to je tačno…
- Nakon svega ovoga što sam rekao, možete lako shvatiti da je kućni mantil meni večeras neophodan. Ali ja nemam kućni mantil dostojan jednog grofa. Ako se pojavim pred publikom u svom cicanom kućnom ogrtaču, vi ćete sami time mnogo izgubiti. Na vašoj predstavi ostaće mrlja.
- Zar vam ja mogu pomoći ?
- Možete. Od onog vašeg ostao vam je onaj prekrasni plavi kućni mantil sa plišanom kragnom i crvenim kićankama. Veoma lijep, prekrasan kućni mantil.
Naša ingénue je planula. Okice su joj pocrvenjele, zatreptale i zaiskrile, kao staklene perle na suncu.
- Posudite mi taj kućni mantil za večerašnju predstavu !
Ingénue poče bijesno hodati po sobi. Raščupana kosa joj je padala po licu i po ramenima … Mrmljala je, lomila prste…
- Ne, ne mogu !
- To je vrlo čudno …Hm… Može li se znati zašto ne možete ?
- Zašto ? Ah, Bože moj, to je tako razumljivo! Ja da vam mognem ?! Ne !... I ne ! Nikada ! On je jako loše postupio sa mnom, bio je nepravedan… To vam je živa istina ! On se ponio prema meni kao posljednje đubre… Tvrdim vam to ! On je mene ostavio samo zato što primam malu platu i neću da pljačkam muškarce ! Htio je, bijednik, da se prodajem toj gospodi a novac dajem njemu, te prljave pare, eto, to je htio. Bijedno i odvratno ! Tako nešto može tražiti samo prostačina.
Ingénue se svali na fotelju na kojoj joj je bila njena svježe ispeglana bluza, i pokri oči rukama. Između njenih tankih prstiju, glumac je ugledao svjetlucave kapi, suze …
- On me je pokrao ! nastavila je, jecajući. Lopov, da, ali zašto me je ostavio ? Zašto ? Šta sam ja njemu uradila ? Šta?
Glumac je ustao i prišao joj.
- Ne plačite ! rekao je. Suze su znak malodušja. Uprskos svemu, mi možemo naći utjehu svakog časa …Utješiti se !... Umjetnost - to je prava, stvarna utjeha !
Ali ta stvarna prava utjeha nije ovaj put pomogla.
Nakon jecanja, uslijedio je pravi histerični napad.
- Proći će je to!, pomisli glumac. Sačekaću.
Čekajući da ona dođe sebi, prošetao je po sobi, potom zijevnuo i legao na krevet. Njena postelja bila je prava ženska postelja, ali ne i pretjerano mekana, kao što su postelje na kojima spavaju ingénues u onim pristojnim, značajnim teatrima. Glumac se nabode na nekakav gvozdeni šiljak, a na ćelavicu mu se zalijepi perje iz jastuka koji je imao roza jastučnicu, s koje su visile froncle. Krajevi tog metalnog kreveta bili su hladni kao led. Ali sve to nije smetalo ovom drzniku da se tu lijepo izležava. Đavo da ga nosi, u tim babskim krevetima tako lijepo miriše!
Glumac je ležao, protezao se, dok su se ramena ingénue grčila; iz grudi su joj izlijetali isprekidani jecaji, a prsti su joj se grčili dok je derala svoju flanelsku košulju … Glumac ju je podsjetio na najnesretniju stranicu njenog nesretnog romana. Histerija je trajala desetak minuta. Smirivši se, ingénue zabaci kosu unazad, pređe pogledom po sobi, pa reče :
- Kada govorite s damom, nepristojno je ležati na krevetu. Učtivost prije svega !
Glumac nešto progunđa, diže se, i sjede na stolicu.
- On je sa mnom postupio nečasno, ali to ne znači da sam ja dužna da vama posudim njegov kućni mantil. Uprkos njegovom bezobrazliku, ja ga i dalje volim, a kućni ogrtač je jedina stvar koja mi je od njega ostala! Kad god ga ugledam, pomislim na njega…, i zaplačem…
- Ja nemam ništa protiv tih vaših osjećanja, ona su samo za pohvalu ; dapače, u ovom našem prokletom praktičnom vjeku, prijatno je sresti biće sa takvim srcem i sa takvom dušom. Ako mi posudite na jednu veče mantil, biće to kao da ste prinijeli žrtvu… A pomislite samo kako je divno žrtvovati se za umjetnost !
Glumac kao da se malo zamisli, potom uzdahnu i dodade :
- Utoliko prije što ću vam ga ja već sutra vratiti…
- Nipošto !
- Ali zašto ne? Pa neću ga pojesti, vratiću vam ga ! Kakva ste vi…
- Ne, i ne ! Nipošto !
Ingénue poče trčati po sobi mašući rukama.
- Ni za šta na svijetu ! Vi hoćete da me lišite jedine njegove, meni tako drage stvari. Radije ću umrijeti, ali vam je neću dati ! Ja i dalje volim tog čovjeka!
- Sasvim vas razumijem, ali ne mogu razumjeti, gospodarice moja, samo jedno : kako možete miješati kućni ogrtač sa umjetnošću ?... Pa vi ste umjetnica !
- Ni za šta na svijetu ! I prestanite trabunjati !
Glumac pocrveni i počeša se po ćelavici. Zašuta nakratko, a onda je upita :
- Ne date mi ga ?
- Ni za što na svijetu !
- Tako, znači …To je čisto drugarski…Tako, dakle, postupaju prijatelji !
Glumac uzdahnu, pa nastavi :
- Tužno, do đavola ! Veoma tužno, jer mi smo prijatelji samo na riječima, a ne na djelu, znači. Uostalom, nesklad između riječi i djela je karakteristika našeg doba. Pogledajte, na primjer, šta se zbiva u literaturi ! Veoma tužno ! Nas umjetnike dobrim dijelom uništi pomanjkanje solidarnosti, istinskog drugarstva… Eto, takvi smo mi, umjetnici. Mi smo sluge, a ne umjetnici ! Scena nam je data samo za to da pokazujemo publici svoju golotinju, da se očijukamo i budimo nagone… Ne date, znači ?
- Ni za kakve pare !
- To je vaša posljednja riječ ?
- Da…
- Jako lijepo…
Glumac stavi šubaru na glavu, ceremonijalno se nakloni i izađe iz sobe naše
ingénue. Crven kao rak, drhteći od gnjeva i proklinjući, uputi se ravno u pozorište.
Išao je lupajući štapom po zaleđenom trotoaru. Sa kakvim zadovoljstvom bi nabio na
ovaj štap, kad bi mogao, sve te lažne prijatelje ! Još bolje, kad bi mogao, probušio bi
ovom glumačkom palicom cijelu zemlju ! Kad bi bio astronom, dokazao bi da je ovo
najgora planeta u svemiru.
Teatar se nalazio na kraju ulice, na trista koraka od zatvora. Bio je boje cigle. Boja je mogla sve sakriti, osim pukotina koje su zjapile, što je značilo da je teatar bio napravljen od drveta. Nekada je na tom mjestu bio ambar, gdje su se čuvale vreće brašna. Ambar je pretvoren u pozorište, ni zbog čega drugog nego samo zato što je to bila najveća zgrada u gradu.
Glumac se uputi ka blagajni. Tu je, za prljavim drvenim stolom, sjedio njegov drug i prijatelj blagajnik Štamm, Nijemac, koji se prodavao za Engleza. Blagajnik je bio ćorav, gluh i glup, ali sve to mu nije smetalo da s velikom pažnjom sluša prijatelje.
Glumac uđe u teatarsku blagajnu, namršti se i stade pred blagajnika u bokserskoj pozi, sa šakama na grudima. Kratko je šutio, a onda zavrtio glavom i povikao:
- Kako bi vi nazvali takve ljude, Mister Štamm ?!
Glumac udari šakom o sto, i negodujući se stropošta na drvenu klupu. To nije bio potok, nego bujica otrovnih, bijesnih i očajnih riječi koje su lile iz njegovih usta, oivičenih već odavno neobrajanim licem. Nek saosjeća s njim barem ovaj blagajnik ! Ona je jedna obična ćurka, najobičnija sentimentalna splačina, koja je odbila njegovu molbu, a bez toga će se srušiti ovaj mizerni teatar. Ne htjeti izaći u susret, ne pomoći glavnom glumcu koga su prije deset godina zvali da gostuje u prijestonici. To je skandalozno !
Istovremeno, u ovom bijednom teatru je više nego hladno. Ni u psećoj štenari nije tako hladno. Stari blagajnik ima pravo, sjedi u bundi i u valjinkama. Na prozoru led, a ispod vrata puše vjetar, na kome bi mu pozavidio i sjeverni pol. Vrata se slabo zatvaraju, a u dnu se bijeli inje. Dođavola ! I za ljutnju je suviše hladno.
- Ona će mene upamtiti !, završio je svoju filipiku glumac.
Stavio je noge na klupu, pokrio ih krajevima bunde koju je naslijedio prije dvanaest godina od jednog prijatelja - glumca što je umro od tuberkuloze. On se još bolje umota u tu bundu, zagnjuri glavu u nju i poče puhati sebi u prsa.
Jezik je šutio, ali je mozak radio. Mozak je tražio načina kako da se osveti toj drskoj djevojčuri koja nikoga ne poštuje!
Glumac ne pokri oči bundom, nego pusti da mu pogled luta … Recimo da se oči ne mogu smrznuti. U blagajni nije bilo ništa zanimljivo za vidjeti. Pored drvene pregrade bio je sto, pred stolom klupa, na klupi - stari blagajnik u bundi od psećeg krzna i valjinkama. Sve je sivo, otužno i prastaro. I prljavština je drevna. Na stolu leži nenačet blok karata. Kupaca još nema. Oni će početi dolaziti tek u vrijeme ručka. Osim stola, klupe, karata i brda papira u uglu, tu više ničega nema. Užasna bijeda, i čamotinja!
U stvari, varam se : u blagajni ima jedan skupocjen predmet. Taj predmet se vuče ispod stola skupa s bačenim papirima, koje ne metu i ne izbacuju vani samo zato što je vani suviše hladno. A i metla je negdje zaturena.
Pod stolom se vuče taj veliki pano od kartona, poderan i prašnjav. Blagajnik gaza po njemu u svojim krzenim čizmama zvanim valjinki, pljuje po njemu bez pardona. Taj pano je znak sreće. Na njemu je krupnim slovima napisano : Za današnju predstavu su sve karte rasprodane. Od kako ovo pozorište postoji, nikad se nije desilo da bude izvješen iznad prozora blagajne, i niko od publike ne može se pohvaliti da ga je ikad vidio. Vrijedan, ali opasan pano! Šteta što ovdje nije ni od kakve koristi. Publika ne mari za njim, ali ga obožavaju svi umjetnici.
Glumčev pogled, koji je lutao po zidovima i podu, nije mogao a da ne nabasa na tu dragocijenost. Glumac nije bio neki pretjerano pametan tip, ali mu je ovaj put pala na pamet izuzetna ideja. Ugledavši taj pano od kartona, glumac se lupi po čelu i uzviknu :
- Sjetio sam se! Sjajno !
Potom se sagnu i uze pano.
- Divno ! Izvrsno ! To će je koštati skuplje od plavog mantila sa crvenim kićankama !
Deset minuta nakon toga, pano od kartona je prvi i posljednji put od kako postoji ovo pozorište visio iznad prozorčića gdje se prodaju karte i… Lagao !
Pano je lagao, ali su mu drugi povjerovali. Uveče je naša ingénue ležala u svojoj hotelskoj sobi i ridala, a od njenog plača je odjekivao cijeli hotel.
- Publika me ne voli ! vrištala je.
Samo se vjetar potrudio da s njom saučestvuje. On, taj isti vjetar, jecao u dimnjaku
i u cijevima, ridao je ispuštajući razne zvuke i vjerovatno iskreno. Istu tu veče je u portirnici sjedio glumac i pio pivo. Pio pivo, i to je sve.
Preveli Valentin Čip i Jasna Šamić
------------------------
*na francuskom u tekstu : ingénue, glumica koja igra ulogu naivne mlade djevojke(franc.)
Ova priča je prvi put objavljena u « Mirskoi tolk »1882. godine, pod imenom A. Čehonte. U prerađenom vidu uključena je, po autorovoj želji, u zbornik »Skaski Malpomeni » 1884. godine. Prije objavljivanja u Zborniku, autor je ispravio tekst stilski i prepravio kraj priče.
Ova pirča je prevedena iz Sabranih djela, Tom I, izdanje Hudožestvenoi literaturi, Moskva 1954.
ZADAĆA ZA LJETNJI RASPUST
učenice Nadenke N.
Ruski jezik
a) Pet primjera iz « složenih rečenica »
1) « Nedavno je Rusija ratovala s inostranstvom pri čemu je bilo ubijeno
mnogo Turaka ».
2) « Željeznica zviždi, vozi ljude, i napravljena je od željeza i matrijala ».
3) “Govedina se pravi od bikova i krava, a janjetina od ovčica i ovnova”.
4) ”Oca su zaobišli na poslu i nisu mu dali orden, on se naljutio i dao ostavku
iz porodičnih razloga”.
5) ”Ja obožavam svoju drugaricu Dunju Pesemoreperehodjaščenskuju* jer je
vrijedna i pažljiva na časovima i zna da imitira gusara Nikolaja Spiridoniča”.
b) Primjeri slaganja riječi u rečenici
1) « Za vrijeme velikog posta, popovi i đakoni ne žele vjenčavati mlade parove ».
2) « Mužici žive u dači zimi i ljeti, biju konje, i užasno su prljavi, jer su zamazani
katranom i ne upošljavaju sobarice i vratare ».
3) ”Roditelj udaju djevice za vojna lica koja imaju imetak i dom”.
4) ”Dječače, poštuj tatu i mamu pa ćeš biti dobar i drag svim ljudima na svijetu”.
5) ”Nije uspio ni krika da pusti kad je medvjed skočio na njega”. **
v) Pismeni sastav
“ Kako sam provela raspust ?
Čim mi se završila škola, krenula sam s mamom, namještajem i bratom Ivanom, učenikom trećeg razreda gimnazije, u daču. U posjetu su nam došli Katja Kuzevič s mamom i tatom, Zina, mali Jegoruška, Nataša i mnogo drugih mojih drugarica, koje su sa mnom šetale i vezle na svježem zraku. Bilo je mnogo muškaraca, ali mi,
djevojke smo se držale po strani i nismo na njih obraćali pažnju. Ja sam pročitala mnogo knjiga,
između ostalih, Meščcerskoga, Maikova, Dimu, Livanova,Turgenjeva i Lomonosova. Priroda je bila veličanstvena.
Mlado drveće raslo je veoma gusto, ničija sjekira se još nije usudila da dirne njihova nježna stabla, veoma lagana sjena od rijetkih listova padala je na meku i tanušnu travu, prošaranu zlatnim pupoljcima jagorčevine, bijelim tačkicama šumskih zvončića i zvijezdicama malinaste boje divljih karanfila. (Posuđeno iz “Zatišja” od Turgenjeva). Sunce je čas izlazilo čas zalazilo. Na mjestu gdje je svitalo, letjelo je jato ptica. Negdje je pastir je čuvao svoje stado i nekoliko oblaka je brzo prolazilo nisko ispod neba. Ja užasno volim prirodu. Moj tata je čitavo ljeto bio zabrinut : neka bezibrazna banka hjtela je, ko zna zašto, da proda našu kuću, a mama je stalno išla za njim, i bojala se da on ne digne ruku na sebe. Ako sam ja dobro provela raspust, to je zato što sam se bavila naukom i bila poslušna. Kraj”.
A r i t m e t i k a
Zadaća. Tri trgovca su uložila kapital u jedno trgovačko preduzeće, koji im je nakon godinu dana donio 8000 rubalja. Pitanje: Koliko je svaki od njih dobio ako je prvi uložio 35000, drugi 50000, a treći 70000 ?
Rješenje. Da bismo riješili ovaj zadatak, potrebno je prvo znati koji je od njih najviše uložio, a za to je potrebno oduzeti jedno od drugog sva tri uloga, i dobićemo kao rezultat da je treći trgovac najviše uložio. Jer nije uložio ni 35000, ni 50000, nego 70000. Dobro. Sad treba da doznamo kolliko je svaki od njih zaradio. Zato ćemo podijeliti 8000 na tri dijela tako da najveći dio pripadne trećem. Dijelimo : 8 : 3 = 2; 3 x 2 = 6. Dobro. Oduzmemo 6 od 8 i dobijemo 2. Dodamo 0. Oduzmemo od 20, 18 i dobijemo ponovo 2. Dodamo 0, i tako dalje, sve do kraja. Na kraju smo dobili 2,666 i 2/3. To je ono što je trebalo dokazati. To jest, da je svaki trgovac dobio 2,666 i 2/3 rubalja, a treći je morao dobiti malo više.
Tačnost zadatka potvrđuje Čehonte.
Ova Čehovljeva novela prvi put je štampana u časopisu « Strekoza », 1880. Potipasno imeno Čehonte.
*Značenje imena : osoba koja je u stanju da pređe more pješice.
** Rečenica iz basne Krilova “Seljak i radnik”.
Preveli s ruskog Valentin Čip i Jasna Šamić
Z A B O R A V I O
Nekada okretni poručnik, plesač i ženskaroš, a sada podebeo i zdepast, i već dva puta pogođen moždanim udarom, gazda Ivan Prohorič Gauptvahtov , umoran i izmučen ženinim narudžbama, ulazi u veliku muzičku prodavnicu da kupi note.
- Dobar dan !, reče, ušavši u radnju. - Molim vas, treba mi …
Omalen Nijemac, koji je stajao za pultom, protegnu prema njemu, u znak susreta, svoj vrat i napravi ljubazno i upitno lice.
- Izvolite, đta želite ?
-Treba mi, molim vas… Uh, što je ovde vruće ! Vrijeme je takvo da ništa ne možeš uraditi! Molim vas, treba mi …Mmmmi …Treba …Dozvolite… Zaboravio sam!
- Sjetite se !
Gauptvahtov stisnu usne, nabora svoje malo čelo, podiže pogled i zamisli se.
-Zaboravio ! Da gospod prosti, kakva vražija pamet ! Da, evo…Evo …Dozvolite…Mmmmi… Zaboravio !
- Sjetite se …
Govorio sam joj zapiši ! Ali ne… Zašto nije zapisala ? Ne mogu ja sve pamtiti… Da, može biti da vi znate šta mi treba ? Komad je inostrani, svira se jako glasno … A ?
-Znate, kod nas ja toga mnogo, tako da…
- Da, da…Razumljivo ! Mmmmen…Mmmme…Čekajte, da se sjetim…Kako bi to moglo biti ? A bez nota ne smijem nazad. Nadia, to jest moja kćerka će me zadaviti; svira bez nota, znate, nevješto... ne ide joj od ruke nevješto…! Imala je ona note, ali sam ih ja, priznajem, slučajno polio iz petrolejske lampe i, da nebi bilo galame, bacio ih iza komode…Ne volim babsku dreku. Tražila da kupim… Ma … Frrr… Kakav mačak !
Gauptvahtov pogladi velikog sivog mačka, koji se izležavao na pultu… Mačak poče da prede i protegnu se sa zadovoljstvom.
- Čuveni … Sibirski, sve, podlac, razumije !..Cistokrvna bitanga…Da li je mačak ili mačka ?
- Mačak.
- Ma, šta gledaš ? Glupa njuško ! Tigrova njuško! Loviš miševe ? Miau, miau ? ..Kakva prokleta pamet !.. Debela bitanga! Možeš li od njega dobiti mače ?
- Ne…Hm…
-Ja bih ti ga uzeo… Moja žena jako voli maore ! A šta li će mi se sad desiti ? Putem sam sve vrijeme ponavljao šra mi treba, a sad sam odjednom zaboravio… Izgubio sam pamet i gotovo. Ostario sam, moje je prošlo …Vrijeme je umirati… A svira se tako glasno, kapriciozno, svečano… Dozvolite…Hm… Da vam možda otpjevam …
- Odpjevajte.. oder…oder … ili , nižete i zviždati tu melodiju !...
- Zviždati u sobi je grijeh… Eno, kod nas Sedelnikov zviždao, zviždao i prozviždao … Vi ste Nijemac ? ili Francuz ?
- Nijemac.
- Ja sam to po izgledu primijetio … Dobro je što niste Francuz… Ne volim Francuze…Rok, rok, rok… prave svinje ! Za vrijeme rata jeli su miševe… Zviždao je u svojoj radnji od jutra do večeri. i prozviždao svu svoju imovinu u dimnjak. Sad je sav u dugovima…I meni je dužan dvjesta rubalja… Ja sam nekada tajno pjevušio. Hm …Dozvolite … Sad cu vam otpjevati… Stanite. Sad ću… Kahhh .. Ufm kašalj… Svrbi me u grlu…
Gauptvahtov škljocnu tri puta prstima, zatvori oči i zapjeva falš :
-Tato-ti-to-to…Ho-ho –ho… Ja sam tenor… Kod kuće sam više sudoper… Dozvolite…
Tri-ra-ra…Kahhhh … U zubima mi se nešto zaglavilo… Fuj! Košpica… O-to-o-o-uu…Kahhhh... Mora da sam se prehladio…Popio sam hladnog piva u birtiji…Tru-ru-ru… Sve tako prema gore, a zatim, znate, prema dole, nadole. Onda skreće postrani, a poslije toga se uzima gornja nota, nekako prhka… to-to ti…ruuu…Razumijete ? A istovremeno basovi preuzimaju : gu-gu-gu-tutu…Razumijete ?
- Ne razumijem…
Mačak je pogledao sa divljenjem Gauptvahtova, nasmijao se, može biti, i lijeno skočio sa pulta.
- Ne razumijete ? Šteta…Uostalom, ja tako ne pjevam…Potpuno sam zaboravio, kako je to dosadno!
- Odsvirajte mi na klaviru…Vi svirate ?
- Ne, ne sviram… Svirao sam nekada violinu, i to na jednoj žici, onako …bez veze…Nisu me učili… Brat moj, Nazar, svira. Njega je učio …Francuz Rokat, možda ga znate, Benedikt Francič … Jedan znojavi Francuzić… Mi smo mu se rugali i zvali ga Bonapartom. Ljutio se… Govorio je : «Ja nisam Bonapart … Ja sam francuski republikanac »… A i njuška je kod njega, istinu govoreći, bila republikanska… Sasvim pasja njuška… Mene moj pokojni roditelj nije ničemu naučio…Govorio je, tvog djeda su zvali Ivan, i ti si Ivan, zato moraš biti nalik na tvoga djeda u svemu : u vojsku, propalice jedan ! Treba ti baruta ! Mali moj, ja nema namjeru da te mazim. Djed ti je nekad jeo konjetinu, pa je i ti jedi ! Stabi sebi sedlo pod glavu umjesto jastuka !... A šta me tek čeka kod kuće ! Grdnje ! Bez nota vraćati se nije preporučljivo… Doviđenja… Izvinite zbog uznemiravanja !.. Koliko košta ovaj klavir ?
- Osam stotina rubalja !
- Uf-uf-uf…Gospode ! To ti je ono: kupi sebi klavir i hodaj bez gaća ! Oh-ho-ho! Osamsto rubalja! Usta ne lažu! Doviđenja ! Sprehenzi! Gebenzi! ... Znate, ručao sam ja jedanput kod jednog Nijemca… Poslije ručka, pitam ja jednog gospodina, takođe Njemčugu, kako se kaže na njemačkom: ”Pokorno vam zahvaljujem na hljebu i soli”? A on meni govori…i govori…Dozvolite!.. Pa kaže: ”Ih libe dih fon gancen gercen!” A šta to znači ?
- Ja… ja te volim, od sveg srca! prevede mu to Nijemac.
- I eto ! Ja sam prišao gazdinoj kćeri i direktno joj to rekao… Ona se zbunila…Samo što nije pohisterisala … Skandal!... Doviđenja! Kad su glupe glava I noge, uvijek zaboli… Sa blentavom pameću, vrlo bijedno : dvadeset puta se vraćaš ! Budite mi zdravo!
Gauptvahtov otvori pažljivo vrata, izađe na ulicu, i napravivši pet koraka, stavi šešir na glavu.
Naš junak opsova svoju pamet, i zamisli se…
Sjeti se, kad dođe kući i kad mu potrče u susret žena, kćerka i dječica… Žena će pregledati robu, opsovati mu, nazvati životinjom, magarcem, govedom … Dječica će se halapljivo baciti na slatkiše i naudito svojim već nagriženim stomacima… Izaći će mu u susret Nadia u plavoj haljini sa ružicastim šalom i pitaće ga : « Kupio si note ? » Čuvši ono « ne », ona će naružiti svog starog oca, zatvoriće se u svoju sobicu, zaurlati, i neće doći ni da ruča … Potom će izaći iz sobe i tako zaplakana, ubijena tugom, sješće za klavir. Odsviraće za početak nešto tužno, zapjevaće gutajući suze… Predveče će Nadia postati veselija i, konačno, još jednom duboko uzdahnuvši, odsviraće ono svoje ljubljeno : to-to-ti –to-to…
Gauptvahtov se tresnu rukom po čelu i , kao lud potrči nazad u prodavnicu.
-To-to-ti-to-to, ohoho ! povika on, utrčavši u radnju. Sjetio sam se ! To je upravo to! To-to-ti-to-to!
- Ah … Sad mi je jasno. To je Listova rapsodija, broj dva…Hongroise …
- Da, da, da… List, List! Bog me ubio, List! Druga ! Da, da, da…Golube moj ! To je upravo to ! Rođeni moj !
- Da, Lista je tesko otpjevati… Kakvu ćete, original* ili facilite* ?
-Bilo kako ! Samo nek bude druga , i List ! Jadni List ! To-to-ti-to…Ha-ha-ha ! jedva sam se sjetio! Upravo tako!
Nijemac dohvati partituru sa police, zamota je sa masom kataloga i oglasa, i dade paket ozarenom Gauptvahtovu. Gauptvahtov plati osamdeset pet kopejki i izađe iz radnje zviždeći.
__________________________________________________
*ili (njem.)
*Govorite !Dajte ! (njem.)
*Madarska (fr.)
*originalna kako je napisana autorom (fr.)
*olaksana (fr.)
A. P. Čehov , Sabrana djela, tom prvi, Moskva 1954. Novela je prvi put objavljena u časopisu” Moskva” 1882 god. Potpis : Čovjek bez slezene.
M O J J U B I L E J
Momci i cure!
Prošle su već tri godine od kako sam prvi put osjetio u sebi prisustvo tog svetog plamena, zbog kojeg je za stjenu bio prikovan Prometej… I evo, već tri godine svojom darežljivom rukom razašiljam na sve strane naše beskrajne otadžbine, svoja djela koja su nastala prolazeći kroz čistilište pomenutog plamena. Pisao sam prozu, pisao stihove, okušao se u svim žanrovima i ritmovima, besplatno i za novce, slao sam svoja djela u sve književne časopise, ali…avaj ! … Oni koji su mi zavidjeli nalazili su da je bolje da se moji tekstovi uopšte ne objavljuju, ili, u najboljem slučaju, da se štampaju među “pismima čitalaca “. Pedesetak poštanskih maraka bacio sam na « Nive » , stotinu utopio u « Nevi » , desetak progorio na « Ogonjek » , pet stotina profućkao na « Strekoze » . Ukratko: od početka svoje literarne djelatnosti do današnjeg dana, od svih redakcija dobio sam ravno dvije hiljade odgovora ! Sinoć sam dobio posljednji od njih, sa sadržajem koji odgovara svim ostalim. Ali ni u jednom od njih nije bilo čak ni nagovještaja nečeg pozitivnog. Momci i cure ! Cijena svake moje pošiljke bila je najmanje deset kopejki; dakle, moja literarna prošlost koštala me je oko 200 rubalja. A za 200 rubalja može se kupiti konj! Moja godišnja zarada je samo 800 rubalja… Shvatate li?! Ja sam morao gladovati zbog toga što sam opjevao prirodu, ljubav, žensku ljepotu, i što sam bacao otrovne strijele u korist nadmenog Albiona ; i što sam djelio svoj plam sa gospodom koja su odgovarala na moja pisma. Dvije hiljade odgovora – dvjesta i više rubalja, i ni jedno « da ». Fuj! To je veoma poučan predmet za razmišljanje. Moci i cure! Danas slavim svoj jubulej, prijem dvije hiljaditog odgovora, podižem čašu za okončanje moje literarne karijere i počivanje na lovorikama. Pokažite mi nekog drugog koji je za tri godine dobio toliko “Njet” , ili mene postavite na neoborivi pijedestal .
Preveli Valentin Čip i Jasna Šamić
Priču « Moj Jubilej », Anton Čehov je bjavio 6. jula 1880. godine, pod pseudonimom Prozaist Poet (Pjesnik u prozi) u časopisu Strekoza (Vilin konjic), broj 27. Kasnije, odnosno 1891. Godine objavio je jednočinku, komediju, pod naslovom Jubilej.
On i ona
(s ruskog preveli Valentin Čip i Jasna Šamić)
Oni žive kao nomadi. Jedino Parizu poklanjaju čitave mjesece, a prema ostalim metropolama, Berlinu, Beču, Napulju, Madridu i Petrogradu su mnogo škrtiji. U Parizu se osjećaju gotovo kao kod kuće. Za njih je Pariz glavni grad, njihov dom, dok je ostatak Evrope dosadna i nemoguća provincija, na koju se može gledati jedino kroz spuštene zavjese grand-hotela ili sa avant-scène. Oni nisu stari, ali su već uspjeli da u više navrata borave u svim evropskim velikim gradovima. Pošto im je dodijala Evropa, počeli su pričati o putovanju u Ameriku, ali su prestali u onom času kad ih je neko ubijedio da ona nema baš tako izvanredan glas da bi ga trebalo predstaviti na obje polulopte Globusa.
Teško ih je slučajno vidjeti. Na ulici se ne mogu sresti jer se voze kočijama, a voze se samo kad je mračno, tojest uveče i noću. Spavaju do ručka. Bude se obično neraspoloženi i nikoga ne primaju. Posjete, u stvari, primaju rijetko, i to u neodređeno vrijeme, iza kulisa, ili za vrijeme večere.
Nju možemo vidjeti na razglednicama koje se prodaju. Ali na tim razglednicama, ona je prava ljepotica, a ljepotica nije nikada bila. Ne vjerujte tim sličicama : ona je rugabet. Većina ljudi vidi je samo na sceni. No na sceni je ona neprepoznatljiva. Puder, rumenilo, crni krejon i tuđa kosa kao maska pokrivaju njeno lice. Tako ona izgleda i na koncertima.
Kao Margarita, ona, koja je sa svojih dvadeset sedam godina potpuno izborana, ukočena i nosa prekrivenog pjegama, na sceni izleda vitka i lijepa kao sedamnaestogodišnja djevojčica. Na sceni, ona nimalo ne podsjeća na sebe samu.
Ako želite da ih vidite, pribavite pozivnice za večere koje za nju priređuju, ili koje ona sama priređuje katkad pred odlazak na turneju. Dobiti pozivnicu izgleda samo na prvi pogled lako. Dospjeti do svećanog stola mogu u stvari samo odabrani ljudi… Misli se na gospodu kritičare, na lukavce koji se predstavljaju kao kritičari, na domaće pjevače, dirigente i kapelmajstore, neumorne pozorišne ljubitelje i znalce sa tri dlake na glavi, zalijepljene na sjajnim im ćelavicama, i razne čankolize, koji su postali to što jesu zahvaljujući svom zlatu, srebru i porijeklu. Za posmatrača, te večere nisu ni malo dosadne. Isplati se prisustvovati im jednom, ili dva puta.
Slavni gosti (a ima ih mnogo među uzvanicama) razgovaraju jedući. Poza je ležerna: vrat na jednu stranu, glava na drugu, lakat na stolu. Mali starohani čačkaju i zube.
Novinari zauzimaju stolice koje su najbliže njoj. Oni su skoro svi pijani i razuzdani, kao da je poznaju već stotinu godina. Uz još jednu čašu više, došlo bi do krajnje intime. Glasno se šale, piju, prekidaju jedan drugoga (pri čemu ne zaboravljaju da kažu ”pardon!”), nazdravljaju bučno, čini se bez bojazni da će ispasti glupi; neki se džentlmenski protežu preko stola i ljube joj ručicu.
Nazovi-kritičari mentorski diskutuju sa ljubiteljima i znalcima. Ljubitelji i znalci šute. Oni zavide novinarima, blaženo se osmjehuju i piju samo crveno vino, koji je na tim objedima izuzetno dobro.
Ona, carica večeri, odjevena je neukusno, ali užasno skupo. Krupni briljant na vratu izviruje joj ispod čipkastog dekoltea. Na svakoj ruci - po jedna teška i glatka narukvica. Mišljenja o njenoj frizuri su veoma podijeljena : damama se sviđa, a muškarcima ne. Njeno lice blista i razašilje po toj pozvanoj bratiji veličanstvene osmjehe. Ona uspijeva da se osmjehne svima u isto vrijeme, da razgovara sa svima u isto vrijeme, da umilno klimne glavom svakoj od uzvanica. Pogledate joj lice, i povjerovaćete da oko nje sjede sami prijatelji i da ona prema njima gaji čista, prijateljska osjećanja. Poslije jela, ona ponekom pokloni svoju sličicu i tu za stolom, na poleđini te sličice ispisuje ime i prezime sretnog primaoca, uz svoj potpis. Razumije se, ona govori francuski, a pred kraj objeda, i druge jezike. Engleski i njemački govori tako loše da je to naprosto smiješno, ali i to kod nje izgleda ljupko. Uopšte, ona je tako ljupka da ćete dugo vremena zaboraviti na to da je u stvari gadno ružna.
A on? On, le mari d’elle*, sjedi pet stolica dalje od nje, mnogo pije, mnogo jede, mnogo šuti, mrvi hljeb praveći od njega kuglice, i čita stalno iznova etikete na flašama. Gledajući ga, osjeća se da on nema tu šta da radi, da mu je dosadno i da mu je dosadilo. On ima ćelavicu preko koje pretrčava nekoliko pramenova plave kose. Žene, vino, besane noći i povlačenje po bijelom svijetu izbrazdale su mu lice dubokim borama. Trideset pet mu je godina, ne više, ali izgleda mnogo stariji. Lice mu je kao umočeno u kvas. Vid mu je dobar, ali su mu oči lijene. Nekada nije bio tako ružan kao sada. Noge krive, ruke zemljane boje, vrat dlakav. Zbog tih krivih nogu i veoma neobičnog hoda, u Evropi ga nazivaju « fijaker ». Kad je u fraku, naliči na mokru vranu suhog repa. Gosti ga ni ne primijećuju. Ali on im ne ostaje dužan.
Nađete li se na takvoj večeri, pogledajte te supružnike, pratite ih i recite mi šta je vezalo i još uvijek veže to dvoje ljudi jedno za drugo.
Ako ih dobro pogledate, odgovorićete na to pitanje (razumije se tek približno) ovako:
Ona je poznata operska pjevačica, on je samo muž poznate pjevačice, ili kako kažu iza kulisa, muž svoje žene. Ona zarađuje do osamdeset hiljada godišnje rubalja, on ništa ne radi, dakle ima dovoljno vremena da njoj služi. Njoj je potreban knjigovođa i čovjek koji će se nositi sa menadžerima, ugovorima i dogovorima. Ona zna samo za publiku koja joj plješće, kasa, tojest prozaični dio njene profesije, ne zanima je. Dakle on, njen muž, potreban joj je kao neko ko će joj stalno biti za petama, kao sluga. Ona bi ga otjerala kada bi umjela upravljati svim tim sama. On prima od nje solidnu platu (ona ne zna cjenu novca!), i sigurno je ko dva i dva četiri da je on potkrada, skupa sa sobaricama, da razbacuje njene novce, lumpuje, čak možda i krije novce za crne dane – a istovremeno je zadovoljan svojim položajem, kao crv u dobroj jabuci. On bi je napustio da ona nema novaca.
Tako misle i govore oni koji su im uzvanice na večerama. Tako misle i govore jer nisu u stanju da proniknu u dubinu stvari, i sude samo površno. Na nju gledaju kao na divu, njega izbjegavaju kao pigmejca sluzavog poput žabe; međutim, ta evropska diva je vezana za ovog žapca jednom krajnje zavidnom i plemenitom vezom.
Evo šta on piše :
“Pitaju me zašto volim tu oštrokonđu? Istina, ta žena ne zaslužuje ljubav. Ona ne zalužuje čak ni da je mrziš. Zaslužuje samo to da na nju ne obraćaš pažnju i da zanemariš njeno prisustvo. Da bi je neko volio, mora biti ili ja, ili lud, što je uostalom jedno isto.
Ona nije ni malo lijepa. Bila je nakaza već kad sam se oženio njome, a sad je još ružnija. Ona uopšte nema čela; umjesto obrva, iznad očiju su joj dvije jedva primjetljive crtice, a na mjestu očiju, dvije plitke pukotine. U tim pukotinama ništa ne blista: ni um, ni želja, ni strast. Nos krompirast. Usta mala i lijepa, ali zubi užasni. Ona nema ni grudi, ni stas. Ovaj posljednji nedostatak je, međutim, maskiran njenim đavolskim umijećem, izuzetnom vještinom kojom se zateže u korset. Ona je pomalena i punačka. Debela i mlohava. En masse*, čitavom tjelu nedostaje ono što je po meni navažnije: potpuno odsustvo ženstvenosti. Bljedilo puti i otromboljenost mišića nisu za mene ženstvenost, i po tom pitanju se razilazim sa mnogima. Ona nije ni dama, ni gospođa, nego obična prodavačica “ćoškastih” manira : kad hoda maše rukama, kad sjedi prekrsti noge, njiše se naprijed-nazad čitavim tjelom, kad leži, digne noge, itd.
Ona je uz to i aljkava. Najbolji primjer za to su njeni koferi. U njima je čisto rublje pomiješano sa prljavim, manžete sa cipelama i mojim čizmama, novi korseti sa polomljenim. Mi nikada nikoga ne primamo jer u našim hotelskim sobama vječno vladaju nered i prljavština … Ah, šta da vam pričam? Pogledajte je u podne, kada se budi i lijeno izvlači ispod pokrivača, u njoj nećete prepoznati ženu slavujskog glasa. Raščupana, zmršene kose, pospanog i mutnog pogleda, u spavaćici poderanih ramena, bosa i iskrivljena, obavijena oblakom jučerašnjeg duhanskog dima – liči li ona na slavuja?
Ona pije. Pije kao gusar, bilo gdje i bilo šta. I to odavno. Kad ne bi pila, bila bi bolja od Patti*, u svakom slučaju ne gora od nje. Propila je polovinu svoje karijere, a uskoro će propiti i onu drugu. Bitange od Nijemaca su je naučili da pije pivo i ona sada ne može zaspati a da ne popije na iskap nekoliko flaša. Da ne pije, ne bi imala problema sa želucom.
Ona je neljubazna, o čemu svjedoče i studenti koji je ponekad pozivaju na svoje koncerte.
Ona voli reklamu. Reklama nam odnosi nekoliko hiljada franaka godišnje. Ja iz dna duše prezirem reklamu. Koliko god bila skupa ta glupa reklama, još uvijek je jeftinija od njenog glasa. Žena voli da je miluju po njenoj glavici, ne voli da o njoj govore istinu koja ni malo ne nalikuje na hvalu. Za nju je kupljeni Judin poljubac miliji od iskrene kritike. Potpuno odsustvo svijesti o vlastitom dostojanstvu!
Ona je pametna, ali njena pamet nije kultivisana. Njen mozak je odavno izgubio elastičnost, prekriven je masnoćom i uspavan.
Ona je kapriciozna i nepostojana, ni u što nije čvrsto ubijeđena. Juče je govorila da je novac bagatela, i da suština nije u tome, a danas daje koncerte na četiri različita kraja, jer je zaključila da na ovom svijetu nema ništa vrijednije od novca. Sutra će poreći što je rekla juče. Ona se ne interesuje za otadžbinu, ne priznaje političke heroje, nema svoj omiljeni časopis, ni svog omiljenog pisca.
Ona je bogata, ali ne pomaže siromašnima. Još gore, ostaje čak dužna modisticama i frizerkama. Ona nema srca.
Hiljadu puta iskvarena žena!
Pogledajte samo tu rospiju kada se tako namazana, zalizana i utegnuta približava publici i počne da se takmiči sa slavujem i ševom kad pozdravljaju majsku zoru. Koliko je samo dostojanstva i šarma u tom labuđem hodu! Molim vas, pogledajte je, i to vrlo pažljivo! Čim digne ruku i otvori usta, one dvije pukotine na licu se pretvaraju u velike oči prepune bljeska i strasti. Nigdje nećete naći tako divne oči. Kada ona, moja žena, počne pjevati i kad po vazduhu zalepršaju prve note, kad počnem osjećati da se pod uticajem tih čudnih zvukova umiruje moja nemirna duša, pogledajte me i otkrićete tajnu moje ljubavi.
- Zar nije prelijepa ?, pitam ljude pored sebe.
Oni kažu “da”, ali meni to nije dovoljno. Ja poželim da uništim svakog ko bi i pomislio da ova prelijepa žena nije moja supruga. Zaboravljam sve što je bilo ranije, i živim samo taj trenutak.
Pogledajte samo kakva je to glumica! Koliko dubokog smisla se krije u svakom njenom pokretu! Ona razumije sve: ljubav, zavist, ljudsku dušu… Nije slučajno što se teatar trese od aplauza.
Po završetku posljednjeg čina, vodim je iz pozorišta, blijedu, iznemoglu, jer je samo u jednoj večeri proživjela cijeli jedan život. I ja sam blijed i iznuren. Sjedamo u fijaker i vozimo se u hotel. U hotelu, bez riječi i skidajući se, ona se baca u postelju. Ja šutke sjedam na kraj kreveta i ljubim joj ruku. Te večeri, ona me ne tjera od sebe. Zaspimo zajedno, spavamo do jutra, i budimo se da bi jedan drugog poslali do đavola, i…
Znate kada je još volim ? Na balovima i za vrijeme večera. A u njoj volim upravo izvanrednu glumicu. Kakva samo glumica treba biti da bi se nadvladala vlastita priroda, i kako to samo ona umije... Ja je ne prepoznajem na tim glupim prijemima… Od očerupane patke, postaje pravi pravcati paun …”
Ovo pismo je napisao pijanac, jedva čitljivim rukopisom. Napisano na njemačkom jeziku, prepuno pravopisnih grešaka.
A evo šta ona piše:
“Pitate me da li volim tog dječaka? Da, ponekad… Zašto ? Sam Bog zna…
Istina, on nije ni lijep, ni simpatičan. Takvi poput njega nisu rođeni za uzajamnu ljubav. Takvi mogu samo kupovati ljubav, besplatno je ne mogu dobiti. Prosudite sami.
On je danju i noću pijan ko šuster. Ruke mu se tresu, što nije nimalo lijepo. Kad je pijan, svađa se i tuče. Tuče i mene. Kad je trijezan, leži bilo gdje i šuti.
Vječito je poderan, iako nema problema sa novcem da kupi novu odjeću. Polovina moje zarade prođe mu kroz ruke, a da se ne zna kud ode.
Nikako da nađem vremena da ga prekontrolišem. Kod nesretno udatih umjetnica, knjigovođe su užasno skupe. Muževi dobivaju za svoj trud pola zarade.
Ne troši on na žene, to znam. On prezire žene.
On je ljenčina. Nisam ga nikad vidjela da nešto radi. On pije, jede i spava, i to je sve.
Nije završio nikakve studije. Istjerali su ga sa prve godine fakulteta zbog drskosti.
On nije plemić, a što je užasnije od svega, on je čak i Nijemac.
Ja ne volim gospodu Nijemce. Na sto Nijemaca, devedeset i devet je idiota i jedan genije. Ovo sam doznala od jednog princa, Nijemca francuskog porijekla.
On puši odvratan duhan.
Ali on ima i dobrih strana. On više od mene voli plemenitu umjetnost kojom se bavim. Kad pred početak spektakla najave da zbog bolesti neću moći pjevati (to jest da me je spopao hir), on hoda kao ranjen i krši ruke.
On nije kukavica i ne boji se ljudi. To je ono što najviše volim općenito kod ljudi. Ispričaću vam jednu anegdotu iz mog života. Dogodilo se to u Parizu, godinu dana nakon što sam završila Konzervatorij. Bila sam tada još vrlo mlada i tek sam učila da pijem. Lumpovala sam svako veče, koliko god mi je dozvoljavala mladalačka snaga. Uživala sam u slavlju, razumije se, uvijek sa svojim društvom. Za vrijeme jednog takvog slavlja, dok sam nazdravljala sa svojim obožavaocima, stolu je prišao jedan veoma ružan i nepoznat dečko i gledajući me pravo u oči rekao:
- Zašto pijete?
Svi smo se zakikotali. Moj dečko se nije zbunio.
Drugo pitanje je bilo još drskije i izletjelo mu je direktno iz duše.
- Zašto se smijete? Gadovi koji vas opijaju vinom, neće vam dati ni groša kad propijete svoj glas i postanete siromašni.
Kakva drskost ? Moje društvo se pobunilo. Ja sam tad dečka posadila kraj sebe i naručila i za njega vina. Pokazalo se da pobornik trezvenosti zna izvrsno da pije. A propos* riječi dečko, nazivam ga tako jer imao veoma male brkove.
Njegovu drskost sam platila brakom s njim.
On uglavnom šuti. Ponekad izusti tek jednu jedinu riječ. Izgovara je iz grudi, s drhtajem u grlu, i s grčem na licu. Dešava mu se da to izgovori i dok sjedi s ljudima za večerom ili na balu. Kada neko - ma ko to da je - izgovori neku laž, digne glavu i ne pometajući se kaže:
- Laž!
To je njegova omiljena riječ. Koja žena može odoljeti bljesku u očima s kojim se ta riječ izgovara? Volim tu riječ, taj bljesak i taj grč na licu. Ne umije svako izgovoriti tu finu i smjelu riječ, a moj muž je izgovara svuda i uvijek. Ja ga ponekad volim, a to “ponekad” se dešava kad se desi i ta fina rječ. Uostalom, bog-zna zašto ga volim. Ja sam loš psiholog, a u datom slučaju, izgleda da se radi o psihološkom problemu… »
Ovo pismo je napisano na francuskom jeziku, prekrasnim, gotovo muškim rukopisom. U njemu nećete naći ni jedne gramatičke greške.
Ova priča je prvi put objavljena u Časopisu « Mirskoj Tolk » 23. jula 1882, br. 26. Potpisana je sa Čehovljevim pseudonimom A. Čehonte. Stilski ispravljanu, autor ju je uvrstio u zbirku priča pod naslovom « Skaski Melpomeni », 1884. Prevod je načinjen iz Sabranih djela A. P. Čehov, tom I, Priče od 1880 – 1882, izdanje Moskva 1954.
* Sa zvjezdicom i u italiku su francuske rijeci u originalu.
** Patti = Adelina Patti (1843 -1919) talijanska operska pjevačica.
GREŠNIK IZ TOLEDA
s ruskog preveli Valentin Čip i Jasna Šamić
« Ko prijavi gdje se krije veštica koja tvrdi da se zove Marija Spalanco, ili ko je, živu ili mrtvu, privede Sudskom konzilijumu, dobiće oproštenicu od grijeha ».
Ovaj proglas potpisao je episkop Barcelone, skupa sa četvoricom sudija, jednog davnog dana, koji će zauvjek ostati ukaljan neizbrisivim mrljama u istoriji Španije, ali nažalost i čovječanstva.
Objavu je pročitala je cijela Barcelona. A onda su se dali u potragu. Uhapšeno je šezdeset žena koje su naličile na traženu vješticu, saslušavani su njihovi rođaci… U to vrijeme, postojalo je jedno smiješno i duboko ubjeđenje da vještice posjeduju sposobnost da se pretvore u mačke, pse, i druge životinje, prvenstveno crne boje; pričalo se da bi lovac -, koji bi odrezao šapu ustrijeljene životinje i nosio je kao trofej - kad bi otvorio svoju torbu, nalazio u njoj samo krvavu ruku, u kojoj bi prepoznao ruku svoje žene. Stanovnici Barcelone su poubijali sve crne mačke i pse, ali u tim nedužnim žrtvama nisu pronašli Mariju Spalanco.
Marija Spalanco je bila kćer jednog bogatog barcelonskog trgovca. Otac joj je bio Francuz, a majka Španjolka. Od oca je naslijedila galsku bezbrižnost i bezgraničnu vedrinu, koja je tako privlačna kod Francuskinja, a od majke, španski stas. Izuzetno lijepa, uvijek živahna i pametna, posvetila je svoj život onom veselom španskom « ništa-ne-raditi », kao i uopšte umjetnosti, a do svoje dvadesete godine nije prolila ni jednu suzu. Bila je sretna kao dijete…
Tačno na svoj dvadeseti rođendan, udala se za pomorca Spalanca, koji je bio čuven u cijeloj Barcenloni, a bio je i veoma lijep i, kako su govorili, veoma obrazovan Španac. Udala se iz ljubavi. Muž joj se zakleo da će se ubiti ako ne bude s njim sretna. Bezglavo ju je volio.
Već drugi dan svadbe, njena sudbina je, međutim, bila zapečaćena.
Predveče se uputila iz muževljeve kuće majci, i zalutala. Barcelona je velik grad, i svaka Španjolka nije u stanju naći najkraći put od jednog kraja grada do drugog.
Nabasala je na mladog monaha.
- Kako mogu naći ulicu svetoga Marka ? – obrati mu se ona.
Monah se zaustavi i zamisli, pa je poče zagledati… Sunce je već bilo zašlo. Izašao je mjesec i bacio svoje hladne zrake na prelijepo Marijino lice. Nisu badava pjesnici, pjevajući o ženi, spominjali mjesečinu! Na mjesečini je žena sto puta čarobnija. Prekrasna Marijina crna kosa, padala joj je, dok je brzo koračala, po ramenima i grudima, koje su se nadimale zbog dubokog disanja. Pridržavala je pramanove kose na vratu rukama obnaženim sve do laktova…
- Kunem se krvlju svetog Januarija da si vještica ! – reče iznenada mladi monah.
- Da nisi monah, pomislila bih da si pijan !- odgovori mu ona.
- Ti si vještica ! ponovi monah i promrsi kroz zube nekakvu čarobnu formulu.
- Gdje je pas koji je maločas trčkarao ispred mene ? Taj pas se pretvorio u tebe, u ženu ! Vidio sam to svojim očima ! Znam… Nisam još doživio ni dvadeset petu, a već sam ulovio pedeset vještica. Ti si pedeset prva. Ja, Augustin…
Rekavši to, monah se prekrsti, okrenu se, pođe nazad odakle je i došao, i ubrzo nestade.
Marija je bila čula za Augustina. Roditelji su joj o njemu mnogo pričali. Znala ga je kao revnosnog lovca na vještice i kao autora jedne učene knjige. U toj knjizi, proklinjao je ženu i mrzio muškarca jer ga je rodila žena. Prevalivši pola vrste, Marija je opet srela Augustina: iz jedne velike kuće, na kojoj je bila opširna obavijest na latinskom, izađoše četiri crne prilike; one pustiše Mariju da prođe, a onda krenuše za njom. U jednoj od te četiri prilike, Marija je prepoznala Augustina.
Prilike su je pratile sve do kuće.
Tri dana nakon Marijinog susreta s Augustinom, Spalaciju se javi jedan čovjek u crnom odijelu, podbuhlog, obrijanog lica, koji je po svoj prilici bio sudija. Čovjek naredi Spalaciju da odmah ode do episkopa.
- Tvoja žena je vještica ! reče episkop Spalaciju.
Spalacio problijedi.
- Zahvali se Bogu !- nastavi episkop.- Čovjek koji je od Boga dobio dragocijen dar da u ljudima otkrije nečist duh, otvorio je oči i nama, i tebi. Vidio je kako se tvoja žena pretvara u crnog psa, a potom se crni pas pretvorio u tvoju ženu…
- Ona nije vještica, ona je moja žena !- promrmlja zaprepašteni Spalacio.
- Ona ne može biti žena jednog katolika ! Ona je Sotonina žena. Nije valjda da do danas, nesretniče, nisi primijetio da te je ne jednom prevarila s nečistim duhom ? Idi kući po nju, i odmah je ovdje dovedi …
Episkop je bio veoma učen čovjek. Riječ “femina” za njega je predstavljala izvedenicu od dvije riječi: “fe” i “minus”, a navodno je i po zakonu žena bila manje vjernica od muškarca…
Spalacio je bio bljeđi od mrtvaca. Izašao je iz episkopskih dvora i uhvatio se za glavu. Gdje i kome će sada dokazati da Marija nije vještica ? Svi će povjerovati u ono u što vjeruju i monasi. Cijela Barcelona će biti ubijeđena da mu je žena vještica! Cijela cjelcata ! Nema ništa lakše nego ubijediti glupog čovjeka u neku budalaštinu, a Španci su glupi ! Nema glupljeg naroda od Španaca! - rekao mu je otac ljekar, kad je bio na samrti. -Preziri Špance i ne vjeruj u ono u šta oni vjeruju!
Spalacio je vjerovao u ono u što vjeruju Španci, ali nije povjerovao u episkopove riječi. Dobro je poznavao svoju ženu i bio je ubijeđen da se žene pretvaraju u vještice tek pod stare dane …
- Tebe monasi hoće da spale, Marija! - rekao je ženi kad se vratio kući. Oni tvrde da si vještica i naredili su mi da te tamo odvedem… Poslušaj šta ću ti reći! Ako si ti stvarno vještica, onda nek ti je Bog na pomoći ! Pretvori se u crnu mačku i bježi ; ali ako u tebi nema nečistog duha, neću te predati monasima. Ako te predam, oni će te okovati i neće ti dati ni oka sklopiti, sve dok ne priznaš tu laž. Bježi ako si vještica !
Marija se nije pretvorila u crnu mačku, i nije pobjegla. Samo je zaplakala i počela se moliti Bogu.
- Slušaj ! rekao je Spalacio svojoj uplakanoj ženi. - Moj pokojni otac mi je govorio da će uskoro doći doba kada će se svi smijati onima koji vjeruju u vještice. Otac mi je bio bezbožnik, ali je uvijek govorio istinu. Treba se, dakle, negdje sakriti i čekati to vrijeme. To je vrlo jednostavno ! U luci se popravlja brod moga brata Kristifora. Ja ću te sakriti u taj brod, a odatle nećes izaći sve dok ne dođe doba o kome mi je govorio otac. Po njegovim riječima, ono će uskoro nastati …
Istu veče Marija je već sjedjela na samom dnu broda i drhtala od hladnoće i straha, osluškujući šum valova, i s nestrpljenjem očekujući kad će doći to nevjerovatno doba o kome je govorio Spalacijev otac.
- Gdje ti je žena ?- pitao je episkop Spalacija.
- Pretvorila se u crnu mačku i pobjegla od mene !- slaga Spalacio.
- Ja sam to i očekivao, i predvidio ! Ali ništa za to. Mi ćemo je već naći… Augustin je izuzetno darovit ! On posjeduje nesvakidašnji dar ! Idi s mirom, i drugi put se ne ženi vješticom ! Bilo je primjera da se nečisti duh preseli iz žene u muža… Prošle godine sam spalio jednog časnog katolika, koji je u dodiru sa nečistom ženom, mimo svoje volje, dao svoju dušu Sotoni. Sad idi !
Marija je dugo vremena proboravila na brodu. Spalancio ju je posjećivao svaku noć, donoseći joj sve što joj je trebalo. Presjedjela je ona dolje mjesec, dva, i tri, ali željeno doba nije nastupilo. U pravu je bio Spalancijev otac, prošlo je premalo vremena da bi iščezle predrasude. One žive kao ribe i potrebna su stoljeća da nestanu. Marija se navikla na novi život – na bitisanje - i već je počela da se podsmijeva monasima, nazivajući ih vranama. Poživjela bi vjerovatno još dugo tako, i otplovila na popravljenom brodu u neznane krajeve daleko od glupe Španije - kako je govorio Kristifor -, da se nije desilo nešto nepredviđeno.
Episkopova objava, koja je kolala među stanovinicima Barcelone i kojom su bili oblijepljeni svi trgovi i pijace, pala je u ruke Spalanciju. Spalancio je pročitao proglas i zamislio se. Njega je jako zanimalo oproštenje grijehova, obećano kraju priopćenja.
- Dobro bi bilo dobiti tu oproštenicu od grijeha ! - uzdahnu Spalacio.
Sam je sebe ubrajao u strašne grešnike. Na njegovoj savjesti ležala je masa grijeha, zbog kojih je spaljeno na lomači mnogo katolika. U mladosti je Spalacio živio u Toledu. Toledo je u to vrijeme bio centar u kome su se skupljali mađioničari i čudotvorci… U XII i XIII vijeku, više nego bilo gdje u Evropi, cvjetala je tu i matematika. A od matematike do magije samo je jedan korak u španskim gradovima. I Spalacio se, rukovođen ocem, bavio magijom. Parao je utrobe životinjama i skupljao neobične trave. Jednom prilikom je tucao nešto u željeznoj stupi iz koje je potom, sa strašnim treskom, izašao nečisti duh u vidu plavičastog plamena. Život u Toledu mu je postao nepodnošljiv zbog počinjenih grijeha. Napustivši nakon očeve smrti Toledo, Spalacio je osjetio strašnu grižu savjesti. Jedan stari, i veoma učeni monah - doktor - rekao mu je da mu grijesi neće biti nikad oprošteni, ako ne dobije oproštenicu za neki značajan podvig. Za to je Spalacio bio spreman dati sve da bi spasio dušu od grešno provedenog života u Toledu, i izbjegao pakao. Dao bi polovinu svog imanja, kad bi se u Španiji prodavale indulgencije… Obilazio bi pješice sveta mjesta, da ga u tome nisu sprečavali poslovi.
“Da joj nisam muž, izdao bih je …”- pomislio je, pročitavši episkopovu obavijest.
Pomisao da je dovoljno da kaže samo jednu riječ da bi dobio oproštenicu od grijeha, obuze ga cijelog ; ta misao mu nije više dala mira ni danju ni noću. Volio je on svoju ženu, silno je volio … Da nije bilo te ljubavi, te slabosti koju monasi, pa čak i toledanski doktori, toliko preziru, možda bi mogao… On pokaza objavu bratu Kristiforu…
- Ja bih je izdao ,- reče mu brat, kad bi ona bila vještica i kad ne bi bila tako lijepa… Oproštenica od grijeha nije loša stvarčica. Uostalom, nećemo ništa izgubiti ako sačekamo Marijinu smrt i izručimo je mrtvu tim vranama… Neka je spale mrtvu… Mrtve ne boli… Ona će umrijeti kad mi ostarimo, a u starosti će nam oproštenica od grijeha i te kako dobro doći …
Rekavši to, Kristifor se nasmija i potapša brata po ramenu.
- Ja mogu umrijeti prije nje, - primijeti Spalanco. - No kunem se Bogom da bih je izdao da joj nisam muž !
Sedmicu dana nakon ovog razgovora, Spalanco je hodao po palubi broda i mrmljao:
- O, kad bi ona sad umrla ! Živu je izdati neću, ne, neću ! Ali bih je izdao mrtvu ! Prevario bih te stare, proklete vrane, i dobio od njih oproštenicu !
I glupi Spalancio otrova svoju jadnu ženu… Marijino tijelo odnese Sudskom konziliju da je spale.
I dobi Spalacio oproštenicu od toledskih grijeha…
Oprostiše mu što je pokušavao liječiti ljude i baviti se naukom koja je vremenom počela da se zove hemijom. Episkop ga je pohvalio i poklonio mu knjigu vlastitih priča. U toj knjizi, učeni episkop je pisao da se đavo useljava u crnokose žene, jer crna kosa ima boju đavola.
Duža biografija pisca
Anton Pavlovič Čehov je rođen 1860, a umro je 1904. godine. Od ranog djetinjstva odlazio je u pozorište u rodnom gradu, Tanganrogu, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Još od tog doba potiče njegova ljubav prema teatru, i želja da piše drame.
Kad mu je otac, trgovac i vlasnik jedne radnje u gradu, bankrotirao, doslovce je pobjegao od sudskog izvršitelja u Moskvu, gdje su mu već živjela dva starija sina. Ubrzo će mu se pridružiti i supruga, dok će mlađi sinovi, Ivan i Anton Pavlovič ostati u Tanganrogu. Tu će Anton Pavlovič završiti i srednju školu, a preživljavaće tako što će držati privatne časove i prodavati iz očeve kuće ostatak namještaja. Dio novca koji će zaraditi, slaće i roditeljima.
U Tanganrogu će Anton Pavlovič napisati svoju prvu dramu Bez oca, koja je nestala i nikad do sada nije pronađena. Nakon završene srednje škole, Anton Pavlovič je dobio mršavu stipendiju koja mu je ipak omogućila da se u Moskvi upiše na na univerzitet i da studira medicinu. Već je kao student počeo naveliko objavljivati pod pseudonimom Antoša Čehonte. Pod tim imenom pisaće u časopisima Peterburgajska gazeta, Nova vremja, Oskolki i Ruskaja mysl. Nakon toga, uzima druge psudonime, kao što su Doktor koji je izgubio svoje pacijente, Brat moga brata, Čovjek bez, itd.
Prvom njegovom dramom smatra se ona koju će napisati 1881. godine, a koja će se pod imenom Platonov pojaviti tek 1923. , ili skoro dvadeset godina nakon autorove smrti.
Kako nikad nije završio diplomski rad, nije mogao stići titulu doktora, ali je ipak radio kao ljekar, i to prvo u Čikinu, gdje napisao i svoje prve priče.
U San Petersburgu će Čehov upoznati izdavača Alekseya Suvorina, pa će svoje tekstove objavljivati u njegovim novinama, Novo vrijeme.
Sve do kraja života, Čehov će mnogo putovati, kako po Rusiji - najviše po Sibiru -, tako i po Evropi, gdje će i umrijeti, u Badenweileru u Njemačkoj. Čehov će za života posjetiti i Indiju, a ploviće Indijskim i Tihim okeanom.
Napomenuli smo ovih nekoliko šturih biografskih podataka o autoru, iako Antona Pavloviča ne treba mnogo predstavljati ni jednoj publici na svijetu, pa ni našoj. Njegove drame prevođene su kod nas i igrane na mnogim pozornicama bivše Jugoslavije, pa i Bosne. Čehov je objavio oko 600 djela, od čega su najbrojnije priče, koje su nekad izlazile i svaki dan, kad je pisao za novine. Daleko od toga da su sve bile prevedene na srpskohrvatski, kao što nisu ni danas na jedan od južnoslovenskih jezika. Manja zbirka njegovih priča objavljena je u Sarajevu nakon posljednjeg rata devedsetih godina, u izdanju magazina Dani, i izboru Ivana Lovrenovića.
Priče koje smo ovdje ovbjavili, mogo manje su pozate od ostalih njegovih novela. Tako na primjer i « Grešnik iz Toleda » koja je ironična, poput mnogih njegovih pripovijedaka, jedna je od manje poznatih uopšte. Prvi put je objavljena u časopisu « Zritelj », br.25-26, 1881. godine, a potpisana sa Antoša Č. Ispod naslova, Čehov je dodao malim slovima ”prevod sa španskog”, što je jedna od njegovih ironičnih opaski, kakv je uopšte i stil priče. Riječ je, kako stoji na kraju pripovijetke, o jednoj od njegovih stilizovanih novela na temu srednjovjekovnog života.
Čehov je ispod više svojih pripovijedaka, posebno onih koji je potpisivao pseudonimima, stavljao da je riječ o prevodu. Tako je “preveo” i priču s portugalskog, pod nazivom “Žene umjetnika”, kao i sa još nekih evropskih jezika.
Pedesetih godina prošlog vijeka u Rusiji su štampana Čehovljeva cjelokupna djela. Priče koje smo preveli prevedene su iz knjige koja nosi naziv A. P. Čehov, Sabrana djela, tom 1, izdanje Umjetnička literatura, Moskva 1954. god.
|
|
