O autoru
Nadan Filipović je rođen u Sarajevu gdje je i studirao prirodne nauke i hemiju, profesor na Fakultetu u Banja Luci do izbijanja posljednjeg rata na Balkanu, danas živi u Perthu, Autralija; bavi se istraživačkim radom, piše i objavljuje romane i pripovijetke.
Kroz karavakat
Umjesto uvoda
Glavni junak ove priče je Rušid, rođeni Sarajlija iz jedne od perifernih mahala sa padina grada. Njegov život su napisali sudbina i stjecaj niza okolnosti na koje on nije mogao utjecati. Ja sam samo kao neki zapisivač. Dakle, radi se o priči u kojoj je glavni lik čovjek koji se rodio u strahu, živio strah i umro u strahu, daleko, dale- ko od svog grada.
Priča je zasnovana na istinitim činjenicama. Rušid je stvarni lik koji sam imao prilike upoznati 1972. godine u Sarajevu. Vjerujem da ću naići na razumijevanje čitatelja što sam promijenio prezi- me glavnog junaka, te neke druge podatke koji bi, ne daj Bože, mogli biti neugodni i bolni za njegovo potomstvo koje živi u Australiji.
Nadam se da će se još poneki stari Bosa- nac, iz one grupe koja je emigrirala poslije Dru- gog svjetskog rata u Australiju, bude li uopće či- tao ovu priču, možda sjetiti tog od mnogih davno zaboravljenih likova sa periferije Adelaide.
Ti likovi govore tzv. mahalskim sarajev- skim žargonom koji odavno postoji, a i danas se tamo uveliko koristi, pogotovo nakon posljed- njeg rata. Radi vjerodostojnosti se tako sporazu- mijevaju i u ovoj priči.
Svaka sličnost sa stvarnim likovima je (ne) namjerna.
Kuća na osami
Hadžića kuća se nalazila na lijevoj strani Mošćanice, u dnu mahale Baruthana, nekako na pola puta između Sedrenika i Faletića, blizu mje- sta gdje se Baruthana spajala sa sokakom Mošća- nica. Odavno te kuće tamo više nema.
Rušid je imao daleka sjećanja. Je li moguće da se sjeća nekih detalja koji su mu se još u bešici urezali u pamćenje i koji su ga pratili cijeli život i ispratili iz njega?
Naprimjer, duboko mu se u engrame, do nezaborava, urezao zanosni miris ruža. Mati, Safeta, ga je znala dok je bio još u bešici, ostaviti ispod mnoštva ruža đulbešećerki - penjačica čija je stablo ižđikalo, a grane se isplele i raširile kao neki krov tog ružičnjaka. Taj miomiris ga je omamljivao i uspavljivao dok je Safeta bila zauzeta poslom u okolnoj baščici, njima troma dovoljnoj. Dalje se, cijelog života, sjećao kad ga je malehnog, još u bešici, mati jednom poljubila a tada mu je u usta zalutala vlas iz njenih dugih kosa. Sjeća se da se zagrcnuo, da nije mogao disati, pa je mati prstima, nimalo nježno, pokušavala i konačno uspjela izvaditi tu vlas iz njegovog ždrijelceta. I kao kroz maglu se sjećao, ali se zaista sjećao, da je plakao, plakao i onda zaspao dubokim snom, uspavan pucketanjem prutova bešike.
Niko u komšiluku nije imao takav ružič- njak kakav je bio u njegove matere. Kasnije, u toku života nikad ga nije osvježilo nikakvo piće, kao naprimjer boza, limunada, šerbe od drenja- ka, pa čak ni slasna ledena šabesa, kao što mu je godio, za njega dženetsko šerbe od materinih ruža, razblaženo led ledenom vodom sa avlij- ske fiskije. Nikad nije ništa slatko pojeo što bi se moglo mjeriti sa materinim slatkom od ruža. Taj miomiris i taj davni, nikad zaboravljeni okus tog slatka pratili su ga i u najtežim situacijama burnog života ispunjenog strahom, a za koji je ponekad znao pomisliti da je u stvarnosti džehenem nekog njegovog prošlog života u kojem je preteško griješio.
1928. godine je Rušidu je pet godina. Svaki dan mu je isti. Živio je strah. Užasan dječji strah. Babo je drugovao s rakijom. Doduše, da se ne griješi duša, nikad nije pio po danu, već je jedva čekao da se nad mahalom spusti akšam. Tada bi mu Safeta ćutke, bez ikakve grimase na licu, prinosila siniju sa bokalićem šljive, onim od tri deci, štamplić, kakvu salatu ili satricu, te škembiće, pilav ili pirjan, svakako uz obavezan komad somuna da može umočiti. Ramo je uvijek sjedio pruživši noge duž sećije, obavezno pored onog pendžera sa kojeg su se vidjela žmirkajuća svjetla čaršije i grada što su, posebice s jeseni i zime, brzo tonula u mrak. Međutim, Ramin akšamluk obično nije završavao na tri deci, već bi obično naišaretio Safeti da mu iz pletare natoči još pola bokalića. Ćutke je pio, pomalo mezetio, smotavao jednu za drugom i zamišljen, pušio i pušio. Ako bi se Safeta usudila bilo što reći ili upitati, njegov odgovor je bio samo šturo „jah“, a ako bi kanio nešto potvrditi onda bi bilo „jah... jah“. Dok je pio i bio pod utjecajem šljivovice, mehke, na- police ili „‘jute“ nije bio rabijatan, ali je zato bio veoma teške naravi kada bi se ujutro mahmuran probudio. U takvim stanjima babina mahmurlu- ka Safeta bi bježala u baščicu da k’obajagi nešto okopava i plijevi, a Rušid bi obično utekao i sjedio pod perdom.
Najgori periodi za njih dvoje su bili kada bi se Ramo čvrsto odlučivao da će prestati piti i pušiti. Tada je petkom odlazio na džumu među ljude iz mahale, a s njima je bio uvijek uljudan i raspoložen. Međutim, kad se vraćao kući, svoju nervozu bi iskaljivao derući se na Safetu, prijeteći joj batinama, a Rušida bi za kosicu ili uši znao vući po sobi, usput ga tukući za nešto što Ruši- du nije bilo ni na kraj pameti da napravi. Kad bi mu Safeta tiho prigovorila, pitajući što bije mak- suma, on bi se obrecni: „Ako ja ne znam što ga bijem, zna bo’me on“.
Ti periodi apstinencije su najviše trajale sedam do deset dana, pa bi Ramo, poslom obi- lazeći okolo sarajevska sela ponovo kod Vlaha pojeftino kupovao onu njihovu brlju, a od šver- cera po kesu hercegovačkog duhana, te bi onda ponovo nastupao kakav - takav mir u kući.
Rušidu su bila najgora jutra. Čim bi babo, kašljući od ljuta duhana, ustao, odmah bi ga uhvatio za uho i odveo u podrum i samo ćutke prstom naišareti na sepet pun drobova sinoć zaklanih junadi, čokladi, ovaca i jaganjaca. Valjalo je po sepetić tih drobova na nejakim dječjim leđima vukariti do Mošćanice, koja je, srećom, bila udaljena samo stotinjak metara od njihove kuće. Možda malo jače.
Ramo je bio vješt nakupac i prekupac hajvana za neke kasape na čaršiji. Imao je kola i dva dobra konja. Obilazio je okolicu Sarajeva, kupovao stoku i gonio kasapima, ali u zadnjih nekoliko godina on bi klao hajvane i meso odvozio dolje u čaršiju. Mnoge zanačije razmazi čaršijski život, te su se već i kasapi razlijenili. Samo što Rami nisu dali u zadatak da umjesto njih i meso tranžira.
I tako dok su Sadeta i uvijek šutljivi i zamišljeni babo u hladu pod ružičnjakom ispijali fildžane kahve iz goleme bakarne džezve, dotle je Rušid na Mošćanici punio drobove sitnim pijeskom i manjim kamenicama jer mu je babo tako odredio, kazavši da se tako drobovi najbolje operu. Kasapi su Rami klanje i prijevoz „plaćali“ drobovinom, dakle, skoro kompletnom iznutri- com, želucima, crijevima, plućima, bubrezima, izuzev delikatesnih brizli, krezli i pinđiviša koje su naručivali probrani gurmani dubljeg džepa. Rami je to odgovaralo jer je temeljito izaprane drobove raznosio aščijama koji su se za njih, tako čiste, uvijek grabili. Otkad je Sarajeva, a posebice
Baščaršije, nema škembića na ‘vako ili na ‘nako, odnosno nema škembe čorbi bez drobova. I raz- maženim kasapima, a i još razmaženijim sarajev- skim aščijama gadilo se drobove ispirati jer je to bio smrdljiv, potežak i dosadan posao, a i gradske vlasti to nisu dozvoljavale jer gdje se drobovi is- piru tu se muhe roje i meso upljuvavaju.
Uglavnom, nije se gladovalo, ali se nije i previše imalo. Doduše, mesa nije nikad falilo jer je Ramo bio pravi vještak da komadiće mesa od čejreka tako odreže, da ostavi kasapima brizle i krezle, a da oni ne vide odakle je pomrve čupnu- to. Nikad nije falilo bijele džigarice (pluća) od kojih je vješta Safeta znala napraviti razna jela, pa čak i nešto nalik na burek, s dosta crvenog luka.
|
|
