O autoru
Jasna Šamić, rođena je u Sarajevu gdje je bila vanredni profesor Filozofskog fakulteta do 1992.godine; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu.Laureat francuskih nagrada Stendhal, Gauchez-Philippot, Prix du public du Salon du livre des Balkans, međunarodne nagrade Naji Naam, i književnih nagrada u Bosni, npr. Fondacije za izdavaštvo, i Zlatna jabuka.
ATELJE NA BROJU 19,Rabic 2022
(odlomak)
Stvarati znači uobličiti vlastitu sudbinu,
Albert Camus
LETJETI U UMJETNOST
Najuzvišenija misija umjetnosti sastoji se u tome da oslobodi naš pogled od opsesivnih užasa noći, da nas izliječi od grčevitih bolova uzrokovanih našim hotimičnim postupcima.
Friedrich Nietzsche
Iznad mene se dizala visoka Pobjeda. La Victoire de Samothrace. Krilata žena bez glave, koja je bez postolja visoka preko dva metra, a sa postoljem preko pet ; očito je željela da se vine u visine, a naročito da napusti svoju dob za koju su je zakovali drugi. Rođena je od prilike 220. godine prije nove ere. Koliko je onda u ovom času imala godina ta mlada žena ?
Nije pristojno to pitati, šapće mi Glas dok zurim u nju, u njenu ljepotu, neprolaznu ljepotu koja se proteže vijekovima. Vječnu kao što je vječna svaka ljepota, i živa, ma koliko dugo vremena boravila pod zemljom. Ili nad zemljom.
Krila su joj čvrsta, ogromna. Stomak go, pupak lijepo ušiven, jednom nogom je zakoračila naprijed, dok joj je tijelo, tu i tamo prekriveno prozirnim platnom punim nabora, koji se slijevaju kao potok sa bokova. Ti nabori cure i šušte.
Nije nikoga bilo u toj nekadašnjoj palati kraljeva koju je u čudo pretvorio kralj François I. Kad pomislim da su iza svakog ovakvog zdanja rijeke krvi, vlastita krv mi se ledi u žilama.
Popela sam se uz mramorne stepenice, ušla u salu Mollien.
Ispod Meduzinog splava, sjedio je čovjek iz 19. stoljeća, u sivom odijelu, u sivoj košulji zakopčanoj do grla, sa sivim šeširom na glavi i sa plavičastom, mjestimično i crvenkastom kravatom. U rukama je imao paletu i kićicu. Gledao je u Splav, a onda u bijelo platno ispred sebe.
Nedaleko od njega, ispod Slobode koja vodi narod - La liberté guidant le peuple -, u bijelom odijelu, razbarušene kose, mršav mladi čovjek, vrelog pogleda. On je iz novijeg doba. I on je sa kićicom u ruci, kraj štafelaja i svog bijelog platna.
Kraj Velike Odalisque, ili Haremske Robinje - La grande Odalisque -, u plavičastom šeširu, s licem slične boje, ponegdje i crvene, ili žute na obrazima, šaren kao na portretima impresionista, s istovremeno oštrim i melankoličnim pogledom, još jedan mladi čovjek. Imaš osjećaj ili će da te udari ili da zaplače i baci ti se u zagrljaj ? Drži u ruci kist i paletu, ali se oni ne vide.
Kraj Sjenki Francesca da Rimini i Paola Malatesta..., opet jedan mladi čovjek, takođe s kičicom u ruci ; prilično je visok. Stoji. Dok druga trojica koju sam tu vidjela, sjede.
Okrenuti su mi leđima, iz njih izbija mladost puna vjere u budućnost, i velika strast. Obišla sam krug oko njih, pogledala im bolje u lica koja sam već ranije vidjela. Nisu me ni primijetili.
Posljednji koji je stajao ispred Francesce i Paola imao je usta otvorena u slovu O i zurio u nesretne ljubavnike.
Da, vidjela sam ih sviju već negdje. I Robinju, i Ljubavnike, i Slobodu, i Nesrećnike na splavu. Kao i ove mlade osobe kraj slika, s paletom u rukama, iz kojih izvire nada u život, i eobiča strast. Istovremeo izgledaju fascinirani ovom palatom i ovim gradom koji se prostire dolje, svjetlcajući svojom slavom.
- Bonjour, kažem.
Ne reaguju.
Vraćam se krilatoj ženi. Dotaknem njene skute. Odjednom rastem. Visoka sam, širim ruke, koje se pretvaraju u mramorna krila.
Zidovi palate se otvaraju.
Hoće li na tim krilima sa mnom poletjeti Delacroix, Gericault, Ary Scheffer, Ingres ? Razbiti zidove, preletjeti rijeku, i suton, i krovove koji se još rumene u sumraku …
Šta će biti s mladim ljudima koje sam tamo vidjela?
To nisu oni, kaže mi Glas.
Kako nisu?
To je njihov duh odlutao u Hram Umjetnosti. To je njihova strast zaustavljena tu. Ali ne samo tu. Pođi za mnom. Leti. Ne uznemiruj se. Sve ću ti ispričati. I sve će ti oni ispričati.
*
Ne slikam što vidim, slikam ono što mislim
Pablo Picasso
Nisam se pitala ima li Glas pravo. Glas uvijek ima pravo, on nas uvijek vodi. On je, možda isti ? Vodio je vjerovatno i one mlade ljude i umjetnike čiji se entuwiazam širio Palatom kraljeva, pretvorenim u Hram Umjetnosti.
Prošlo je mnogo vremena, a ja sam i dalje letjela, ne prepoznavajući predjele. Bili su svi isti i svi različiti, bilo je isto doba i sva su bila različita, sva ta doba kroz koja sam letjela …
Letjela sam kroz razne epohe. A kao da su sve bile Belle Epoque. Nije mi bila nepoznata ta dob. Izučavala sam je, pisala o njoj. Ali sam se pitala šta ću još otkriti?
Glas me je konačno spustilo na krov trga ispred Katedrale. Okružen je austrijskim zgradama. Ona lijevo od Katedrale imala je na vrhu kulu s prozorom, poput dimnjaka. Nalik na čardak ni na nebu ni na zemlji.
Našla sam se odjednom u tom čardaku. Ni velik ni mal, a prepun umjetnina, prepun priča. Atelje kraj Katedrale, reče mi Glas. Zar ga se ne sjećaš.
Sjećam. Ništa nisam zaboravila.
Da, nevelika prostorija, ali samo u odnosu na onu palatu u kojoj sam dobila krila. Ovdje je bilo veoma mnogo slika. Neke skrivene jedne iza drugih, na podu. Druge na zidovima. Treće na štafelajima. Nisu previše ličile na one iz Palate kraljeva. Ali bilo je i njihovog odjeka.
Prozor je bio prilično velik. Nije bilo balkona. Dolje je tekla ulica kao rijeka. Njene obale bile su zgrade iz doba u koje sam upravo sletjela. Po koji prolaznik poput labuda je plovio, vrlo polako. Nigdje mu se nije žurilo. Dame sa šeširima sa širokim obodom, ponegdje sa zadjenutim perom, ili više njih na šeširu… Ispred Apoteke, dvoje mladih u zagrljaju.
Ima li ovdje neofeministica da nekoga optuže i zatraže mu ogromne pare za neki kompliment ? Kakvo je puritansko, lažno vrijeme nastupilo, doselilo se preko oceana, uskoro će možda skinuti sve predivne aktove iz muzeja ?
Glas mi ništa ne kaže.
Vidjeću već sama. Pobjeći ću na krilima ako i jednu od njih sretnem i ništa više neću ispričati vama čitaocima. Iz revolta. Tant pis, kažu Francuzi. Ne mogu podnijeti ni taj totalitarizam, kao ni jedan drugi. Ne podnosim nikakve fašiste, ni muške ni ženske.
Ma to nema nikakve veze s Ateljeom koji si doletjela, ni s vremenom u koje si dospjela, javlja se opet Glas. Ti si na bezbjednom. Pogledaj oko sebe. A onda opet gledaj dolje. Dobićeš dvostruka krila.
Sve izgleda čudno. Čarobno.
Na Katedrali oktucava šest sati. Predvečerje. Ne vidi se zalazak sunca ali nebo se rumeni. U Sarajevu se taj dio dana zove i akšam. U kafanama koje se naziru s prozora, sjede mladići i djevojke, pijuckaju kafu, vino, rakiju, neki i šampanjac u salonu Hotel-Evrope.
Ispred jednog velikog platna u Ateljeu, isti sredovječan čovjek, s ustima u obliku slova O.
- Zar vas nisam maločas srela u Louvreu ? pitam. Ali tad niste govorili.
- Bio sam zadubljen u slikanje. Zaljubljen u slike. Da, sreli smo se, ne samo u Louvreu. Ja sam Mario. … Okrenite se, prepoznajete li ove mlade ljude, moje kolege?
Okrenula sam se. Atelje nije, kako rekoh, ogroman, nije ni mal. I to sam već rekla. Ali je čaroban.
Po čemu je čaroban ?
Po duhu koji naseljavaju njegovi stanari. Njihovim duhovima, njihovim ljepotama. I to mi suflira Glas.
Koliko je samo manji Atelje i od Salle Mollien a bogat slikama. A tamo sam vidjela i mladog čovjeka blijede puti, mršavog, u bijelom odijelu, koji je sad tu, u Ateljeu kraj Katedrale. Kraj njega, poput kipa ali živih očiju, u sivom odijelu, sivoj košulji sa sivim šeširom na glavi, sredovječan čovjek s paletom u ruci. Do ovoga, na fotelji, čovjek s plavičastim šeširom na glavi, plavičastih crta lica, i pomalo crvenih obraza. Drži kićicu u ruci.
- Da, vidjela sam ih maloprije, iako sam dugo letjela, rekla sam Mariju. A vidjela sam ih i nekad davno, u Parizu. Kao i ovdje, kod vas, u prošlom vijeku.
- To je bilo kod njih, kaže Mario. I kod njih. Podvlačim to “i”. Ja sam posljednji.
- Da li govore?
- Naravno.
Prišli smo oboje, i Mario i ja, gospodi u odijelima.
- Teška su mi krila. Mogu li ih skinuti ? pitam Maria.
- Ne još, volio bih vas slikati s njima.
- Da li ću biti nalik na ženu iz bivše palate kraljeva ? Ona je iz 220 g. prije nove ere.
- Da. Ali o tome ćemo kasnije.
- Možete li me slikati poslije razgovora sa vašim kolegama ? Mene ste već nekad davno slikali. Voljela bih pričati s ovim vašim drugovima.
- I učiteljima, dodao je Mario.
Nisam čekala na Marijev znak. Prišla sam još bliže gospodi s kićicama u rukama, koji su gledali u neka zamišljena platna.
- Dobar dan. Bonjour, rekla sam im.
- Bonjour, odgovorili su svi uglas. Na francuskom.
- Otkud vi ovdje ? Maločas sam vas vidjela daleko, u Louvreu, iako mi se činilo da sam dugo letjela da bih ovdje stigla.
- Da, Louvre je naš duhovni dom. Bili smo u njemu i u snovima, i u stvarnosti. To nas i vezuje, rekao je čovjek plavičastih crta lica. I dodao: Ja sam Roman Petrović.
- A šta vas još povezuje ?
Odjenom su svi zašutjeli, i skamenili se. Bili su poput statue visoke pet metara sa krilima bez glave, ispod koje sam prvo stajala, a onda se popela na njenu visinu, i dobila njena krila. Od mramora. Ali nisam izgubila glavu, kao ona. Ne znam šta je bilo s njenom. Ali svi joj se dive kao da ima glavu. Mjesto glave, ima Duh. A ja imam Glas koji me vodi.
Nisu više ništa rekli. Kako je sve to izgledalo čudno. Ta bivša vremena u koja sam doletjela iz duhovnog doma ovih nepoznatih ljudi, koje sam toliko puta posjećivala, toliko puta vidjela, a da oni nikad mene nisu vidjeli. Samo me je Mario vidio.
Mario se smješkao.
- Možete skinuti krila, rekao je.
I pomogao mi da ih skinem.
- Sjedite na ovu fotelju.
Sjela sam.
Moja ljubičasta suknja je doticala pod, malo svjetlija široka bluza dugih rukava, nalikovala je na draperiju Žene sa krilima iz bivših stoljeća. Moj pogled je bio zakovan za ta stara antička vremena.
Mario je rekao :
- Naslikaću vas bez mramornih krila. A svima će se činiti da imate krila. Ljubičasta krila.
Misliću na tu čaroliju. To će biti za mene čarolija.
- Mogu vam za to vrijeme pričati.
- Oh, molim vas, baš me zanima.
- Pozvaćemo kasnije i druge slikare.
- Da, i oni su slikari, prisjetila sam se. Takođe iz bivših doba.
- I oni vam mogu mnogo toga ispričati.
- A šta vam je zajedničko? pitala sam i Marija, i dalje zureći ispred sebe dok je on strahovitom brzinom povlačio kist po platnu i slikao Ženu bez krila koja je sve više nalikovala na Ženu s krilima. Da li vas je vezalo davno doba, davno stoljeće i Victoire Samothrace ?
- Zajedničko nam je Atelje kraj Katedrale, rekao je Mario. Zajedničke su nam kićice, ulica koja protiče dolje, kao rijeka. Puzi među austrijskim zgradama kao guja. Za mene je ona oduvijek bila kao lice, pravio sam puno njenih portreta. A i moji učitelji. Na toj ulici klize od vajkada barke od ljudi. Mi smo imali sreću da ih zaustavimo povremeno na platnu …
Mario je jako brzo slikao. Dok sam sjedila. I dodao:
- Zajedničko nam je slikanje. I Pariz. Pored drugih gradova, i portreta. Ali ima još nešto. O tome ću vam pričati kad završim portret.
- Nemojte predugo, radoznala sam.
- Ne, neću predugo, ja brzo radim portrete. I ako mi se neko nafraka, onda odustajem. Ne podnosim takve modele. Treba biti spontan. Prirodan. To je ono što privlači kist. I sija potom na platnu. Svaki čovjek je kao neka čudna zvijezda.
- A možete li mi samo reći šta je to još zajedničko?
- Da. Mogu. Samo ću ukratko, poslije ćemo o tome detaljnije. Zajedničko nam je i to što je svakom od nas ukradena slika koju smo slikali za vrijeme boravka u Parizu. Kad smo napravili razne kopije. Slikali smo u Louvreu, donijeli ih ovdje. A onda su lopovi ušli i pokrali nas. Moj slučaj je malo drugačiji. Naše slike su vezane za gradove. I za lopove. Još ih nismo našli. Vi živite u novom dobu u kome ima puno lopova. Možda nam možete pomoći da ih nađemo. Možda ih možete naći. Možda se možete izboriti protiv lopova kojih je sve više. Vijesti o mračnim vremenima su stigli i do nas s onkraj života. … Mi ćemo vam ispričati kako se sve to desilo.
*
Čovjek u sivom odijelu je sjedio okrenut prema rešou na kome se « pekla » kafa. Držao je džezvu u rukama i čekao kad će se pjena dići. Onda se kafa “digla”. Jednom, dva, tri puta.
- Volim kad je kafa dobro ispečena.
Okrenuo se prema mladom čovjeku u bijelom odijelu.
- Ja volim sve vrste kafe, rekao je mladić u bijelom odijelu.
Treći, koji je imao plavičaste crte lica, i rekao da mu je ime Roman, okrenuo se prema meni.
- Kako vam je ime ?
- Yasna Avesta. Prva Zoroastrina knjiga.
- Divno. Vidim da vas je Mario krasno naslikao. I ja sam izučavao Avestu, možemo o tome poslije, ako želite.
- Ja sam porijeklom iz svih dualističkih religija. Vjerujem u crno i u bijelo, u svijetlo i u tamu, u dobro i u zlo. Poput mnogih slikara koje sam upoznala zureći u njih i slušajući ih. Od tog nastaje šarenilo, rekli su mi.
- Imali su pravo. I ja vjerujem u te dvije istine. Između njih je ponor.
- Pijete li vi kafu?
- O bože, ko to u Bosni i u Sarajevu ne pije kafu? To nam je hrana, lijek, droga, cilj, sve. Uz cigaretu.
- Ja bih voljela da mi uz kafu ispričate vaše živote, a posebno ono što je bilo o krađama.
Mario nam se pridružio, donijevši svoju šalicu, pa je i on srknuo kafe, dodavši da nikad ne pije iz findžana jer se jednom jako opržio.
- Odlična je Todore. Kao i tvoje slike Ja najviše volim tvoje akvarele. Tako su prozračni. Ali i portreti su ti dobri. Tu smo bliski, rekao je Mario čovjeku u sivom odijelu, sa sivom košuljom, i sivim šeširom na glavi.
Ja sam se umiješala :
- Nije važno šta ćete vi misliti o meni. Ja ne živim dugo ovdje, a kad sam ovdje živjela, svraćala sam često u Atelje. Ovaj vaš atelje. Pa je nekako i moj. Ali nisam vas dobro poznavala. Samo sam znala za Marija i gospodina u bijelom odjelu, razbarušene kose. Ovog lijepog gospodina.
- Dobro, niste dobro poznavali ni Todora Švrakića, ni Romana Petrovića, ali jeste pomalo Ismeta Mujezinovića, ovog u bijelom odijelu, zar ne?
- Moja mama se preziva isto kao i gospodin u bijelom odijelu. I on je živio jedno vrijeme u Neboderu, gdje i moji roditelji. Gdje ja i sad živim povremeno. Zato ste mi možda svi još bliži. I vaš atelje.
Okrenula sam se prema mladom čovjeku :
- Vidjela sam vas u Louvre, ali vi mene niste, jer sam mlađa od vas. Ali sam živjela u istim dobima i živim i sad kao i vi u svim tim dobima u kojima je ljepota ostavila traga.
- Vi znate šta je ljepota ? pita me mladić u bijelom odijelu.
- Znam. Ali ne znam definisati.
- A uspjeh.
- Znam šta kažu važniji od mene: da je on opasniji od neuspjeha kod mnogih. Tako misle veliki umjetnici. Niko od njih nije u stvari pretjerano na to mislio. Eto, neki vjeruju da kad postigneš veliki uspjeh, padaš u klopku da se ponavljaš. Ali zar se to dešava samo onima koji su imali takozvanog uspjeha?
- Vidim da vam je draga filozofija.
- Razmišljanje. Da, i filozofija, i ljepota. Ali ne toliko koliko vi mislite odgovorila sam kako sam mogla jer ste me pitali. Više volim gledati i ne govoriti o tome.
- Sad će nam svima Todor reći nešto o sebi. Kasnije ćemo vam i mi ostali ispričati ono što vas najviše zanima. Samo polako, rekao je Mario i oprao findžane i svoju šoljicu koju je zvao šalica.
Ja nisam ni pila kafu. Samo sam ih gledala kako je oni srču. Po bosanski.
- Hajde Todo, čekamo.
Tada se gospodin u sivom odijelu, sivog lica, sa sivom košuljom i kravatom pomalo plavičaste boje, okrenuo prema meni.
- Ja sam Todor. Volim puno Maria. Ja sam otkrio mnoge slikare. Znate. Rado ću vam reći nekoliko riječi i o sebi, iako baš nisam bio pričljiv ranije. Možda smrt natjera čovjeka da se promijeni. Moramo relativizirati. To kažem da bih vam se pridružio u filozofiranju. Je li to za budućnost ?
- Da, za buduće generacije, neka pamte. U ime mémoire. To je strana riječ, Francuzi je upotrebljavaju, mi je ne možemo precizno ni prevesti, jer mi ne gajimo uspomene na našu prošlost, našu zajedničku tradiciju. Rijetki su takvi u Bosni.
- Slažem se, dobacio je Mario.
- I ja, dodao je i Ismet.
- Tačno, nažalost, rekao je i Roman.
- I ja se slažem, ali nije sve tako jednostavno kako mi izgleda da predstavljate stvari, reče Švrakić.
I poče svoju priču.
(…)
ISMET MUJEZUNOVIĆ
Mogao bih da slikam stotinama godina, hiljadu godina bez prestanka, sa sviješću nekoga koji i dalje osjeća da ništa ne zna.
Cézanne
Boca je bila crvenkasta, po malo zelena, za razliku od roskaste kupole koja se vidjela iza nje. Je li uistinu bilo u njoj mističkog pića, pitala sam se opet dok je njen tvorac, Roman Petrović - taj mistički slikar? - šutio. I Mario se sad obraćao gospodinu u bijelom odijelu. Koji bi takođe trebao da pokaže u jednom času svoje oduševljenje novinama koje su uslijedile nakon Drugog svjetskog rata?
Gledala sam u gospodina u bijelom odijelu i divila se njegovoj ljepoti. Bio je još mlad, visok, vitak kao prut, bijelo odijelo mu je izvrsno pristajalo sa razbarušenom kosom. Kosom umjetnika, pravog umjetnika!, eto mojih mladalačkih predodžbi o umjetnicima i njihovom izgledu. Kosa i frizura ovog slikara bila je nalik na grivu najljepšeg konja, takva se rijetko sreće kod „jačeg spola“. Glupo poređenje. U stvari, bila je još ljepša od grive, i puno je govorila o njegovom temperamentu nekonformiste, ali istovremeno i borca za pravdu. Bila sam sigurna da to dvoje ide zajedno. Pogled mu je bio istovremeno i melankoličan, i vedar, i ironičan, i prepun nostalgije, već u toj mladoj dobi. Digao se sa divana, uzeo cigaretu iz tabakere, rekao da je fruštukovao, pa može zapaliti nakon kahve, kako mu je majka izgovarala naziv te čarobne crne droge, popušiti barem jednu prije nego što počne svoju priču.
- Ne volim uopšte da pričam o sebi. Mario je baš čudan. Moj sin bi vam mnogo bolje ispričao sve o meni, rekao je. Znate li da je i on bio stanovnik ovog ateljea? Skoro devet mjeseci. Reći ću vam kasnije kako se i to desilo. Stanovao tu a nikad nije vidio taj atelje… Mario želi da vam i ja nešto kažem, pristajem. Mario je rekao: Radi umjetnosti i istorije zemlje i grada.
- To je rekao i Marijev sin, dodala sam.
- Više bih volio kad bih mogao da vam to odglumim.
- Ismet je bio i glumac, i dramaturg. Izvrsno je pisao, čak i komedije, pravi veseljak, za jednu komediju "Kafanski stratezi", on i njegovi prijatelj su za komediju iz narodooslobodilačke dobili najveću nagradu. Ismet je zasut bio nagradama, ali i nepravdama, vidjećete, dometnuo je Mario.
Gospodin u bijelom odijelu je pogledao kroz prozor.
- Divne uspomene. Jedina moja ljubav vezana je za ovaj atelje… Naslikao sam fijakere. Znaš li Mario gdje su?
- Tu su, sakrio sam ih, pronašli smo ih poslije toliko vremena.
- Ovu su fijakeri kod Katedrale, volio sam oduvijek konje. Srajevski su bili čarolija, kao i oni koje sam prve ugledao u životu, koje je volio i moj otac. On mi je otkrio konje, vodio me na utrke, naučio me u četvrtoj godini da ih slikam, i nikad od tad nisam prestao, ni da ih volim, ni da ih crtam. …Volim i ovu sliku, dodao je Ismet i pronašao jednu ispod brojnih drugih, koja je naslikana dok je posmatrao kroz prozor dženazu Mehmeda Spahe, velikog bosanskog intelektualca, advokata, političara, čelnika JMO.
- Naravno da sam čula za Spahu, moj tetak Engel je radio u njegovom advokatskom kabinetu kao pripravnik. Svijet je mali, kako reče maločas i gospodin u šeširu… A evo, kako se i moj život koji je došao mnogo kasnije, ukršta na čudan način sa vašim ateljeom… I moja mama se prezivala kao i vi, ponovila sam ono što sam već bila rekla, ali niko nije čuo.
Ismet je nastavio.
- Ogromna sahrana, rijeci ljudi nema kraja. Svi mi slikari koji smo ovdje živjeli imali smo osjećaj da ulica ispod nas plovi, skupa sa svim svojim šetačima, ali ova dženaza je bila veća nego i jedna koju sam ikad vidio u životu. Nikad više svijeta nije bilo u Ferhadiji, nikad veće bujice ja nisam vidio, jedino još kad je Tito prolazio ovuda. Sa Jovankom u svom automobilu, u bijelom maršalskom odlijelu, ona u bijelom kostimu, putena, debela. Spaho je bio veliki bosanski čovjek i političar kakvih naravno danas, u vašoj „demokratiji“ nema.
Gospodin u bijelom odijelu je povukao dim iz cigarete, i zamislio se s pogledom spuštenim prema dolje, prema nekim neizmjernim dubinama. Bila sam fascinirana tim pogledom, tim licem na kome je već u mladim dobima bila ispisana povijest svakog osjetljivog čovjeka, svakog istinskog umjetnika. Pogled kakav sam vidjela još davno na njegovom prvom autopretretu, koji je načinio u šesnaestoj godini, i na onom kasnijem, koji je naslikao kad je izgubio atelje u Zemaljskom muzeju, i kad su mu maltene oduzeli nagradu, tako što su mu htjeli za platno platiti bagatelu: kao što mu je bila i plata nastavika u Umjetničkoj školi, od čega je dugo živio, ponizivši ga – pa im je on to platno radije poklonio. Upravo u to vrijeme su ga „njegovi“, slikari kolege komunisti, optužili da pravi hrišćanske slike, da su Titovi ranjenici u stvari Hrist koga skidaju sa raspeća… Uvijek je sve umjetnike i pisce tada mogao spasiti samo onaj vrhovni bog u koga su i oni koji su bili poniženi vjerovali do kraja. Njemu, Titu se slika Bitka na Neretvi, ta naručena slika koja je bila u Veneciji na bijenalu i kojoj su se mnogi divili, dopala, i od tad je visila na zidu važne jugoslovenske zgrade: u Izvršnom vijeću u Beogradu. Ali umjetniku nije još bila isplaćena nagrada kako je i zasluživao. Divni autoportreti, kao i onaj crveni, reklo bi se s izranjavanim licem – iluziju mu daje crvena marama povezana oko čela. Ne znam zašto sam odmah pomislila na Davida, na Smrt Marata i na Davidov autopretret iz mladosti, iako kod ovog slikara nema tako slobodnog, mi obični posmatrači rekli bismo „umrljanog poteza“. Marata se sjetih zbog povezane glave. A onda mi pred oči iskrsnu i to da Chardin ima jedan autoportret koji nas gleda iskosa i ispod naočala nabijenih na nos … I onaj Rembrandtov u bijeloj kapici za spavanje koja liči na zavoj, Autoportret sa štafelajem, ima nešta sa Ismetovim autoportretom… Možda samo pokrivenu glavu i pomalo crveno lice? …
- Znaš da Rimbrandt ima na stotine slika sebe samog. Zašto čim vidiš neku sliku koja ti se dopada misliš na neku drugu? ukori me Glas. Tvoje asocijacije su sasvim bespredmetne.
- Tačno, odgovorila sam mu.
Kako je samo moćan i onaj Ismetov autoportret gdje stoji go pred štafelajem, na grudima mu orden koji krvari. Oči mu kao u slijepca. Kako divno ispričana priča o cinizmu vlasti. I onima koje vlast uzdigne toliko visoko da bi ih kasnije mogla što bolje o zemlju tresnuti … Ja tako vidim tu sliku, iako su je neki vidjeli i drukčije. Ali kako se dručije može vidjeti golo tijelo i orden što krvari nego kao okrutnost moćnika nad umjetnikom, moć onih koji su ga zgulili do kože, onih koji su ga trenutak ranije ne samo hvalili, nego iskorištavali u vlastite svrhe, kad im je trebalo ? A umjetnik bio slijep za to. To je istovremeo i priča o svim značkama, ordenjima, znamenitostima, svim nagradama. A sve su pošrkopljene krvlju onih koji ih udjeluju, pogotovo danas u ovom modernom svijetu mafioza, polimafioza, mediokriteta, voajera i egzibicionista u umjetnosti!
Gospodin u bijelom odijelu je odlutao pogledom u davna vremena, kao da je njegov pogled jahao na nekom konju u usporenom filmu, na konju koju je letio, ali vrlo polako, unazad, u ta stara doba. Gledajući istovremeno tugaljivo u rijeku koja je tekla pod njegovim ateljeom. Rijeku nemislosrdne svjetine.
A ja sam upravo u tom času ugledala još jednu njegovu čarobnu sliku, koja izviri iza slike sa fijakerima: Ferhadija, akvarel. Bila sam naprosto uzbuđena. Čime me je ovo djelo uzbuđivalo ? Sve je tu slično razlednici u sepia boji, i naravno daleko od fotografije, zahvaljujući slobodonom kistu, brzom kistu kakav je očito imao gospodin u bijelom odijelu. Sve je osunčano na tom akvarelu, i kuće i brda, ali se ne mogu oteti dojmu da je istovremeno sve i melankolično. Potonulo u tugu. I nebo u daljini naleglo na brda, i prozori na zgradama kao uplakani, a muškarci i žene poput crnih kukaca, razbacani po asfaltu, isto tako žućkastom i sivkastom kao što su i nebo i brda u zagrljaju.
- Nije li ipak možda sve tu u zagrljaju ? pitam Glas.
- Ne bulazni !
- Kakva je to sad riječ ? Sasvim neprimjerana mojoj lirici, vulgarna, kažem Glasu, i on se ovaj put složi sa mnom, dodavši:
- Istinski predivan akvarel. Ali znaš i sama da je uvijek sve lakše kuditi nego hvaliti, jer hvala ubrzo pređe u kičeraj. Zašto, ne pitaj me, gledaj i slušaj, naprosto mi naredi Glas. Sjećaš li se da je Leonardo rekao ko sluša drugog, svakako nekog inteligentnog, dobiće i njegov mozak pored svoga.
I ja ponovo obratih pažnju na riječi gospodina u bijelom odijelu, koji nastavi svoju priču:
- Da, pominjali su vam možda nešto o meni i moji profesori. Mene je kao slikara otkrio Todor Švrakić, on mi je bio učitelj. A onda i Roman. A prvi me je „otkrio“ – to je naravno metonimija – tj. moj talent, očuh. Policajac. Možete li to zamisliti ? Nisu svi policajci isti. Moji učitelji, čijim sam se djelima divio, od samog početka, i nastavljam i poslije smrti. Ali, ipak su oni bili prilično buržuji. Ljudi starog kova. Nisu to bili buntovnici.
- Nisu bili butovnici kao vi? Da li to želite reći?
- Da, povlačili su se, zatvarali, trpili su…
- Kako vi to znate? Jesu li vam o tome sami nešto rekli? Meni nisu. Mislim da su to bile diskretne osobe, po onome što su mi maločas ispričali. …A zašto ste vi postali buntovnik? Šta je vama nedostajalo ? Vi ste iz dobro stojeće porodice.
- Kakvo glupo i pogrešno shvatanje da ljudi koji su iz dobrostojećih kuća nemaju i osjećanja, da nemaju empatiju ; ne govorimo o nouvaux riches, tim novokomponovanim bogatašima, primitivcima. Da, i bogati imaju osjećaj za pravdu, imaju potrebu da se društvo popravi, želju da nestane nepravde i zla. Ko je mijenjao svijet, nego bogati mislioci? A narod samo ide za svojim čobaninom. Željeti savršen svijet, znam da je to utopija, ali ima nas koji smo idealisti bili i ostali, a idealisti pokreću svijet…Znamo, međutim, i to da često sirotinja, čim se domogne para i moći, počinje da sije teror… A šta je meni nedostajalo, meni koji sam ipak za razliku od mnogih uspio da živim od sna ?… Nedostajao mi je prvenstveno otac !
- Da, oprostite, to mogu potpuno da razumijem.
- Iako je moj očuh bio fin čovjek i nemam mu ništa zamjeriti. Ostao sam rano bez oca. Rekao sam već da je volio konje, i naučio i mene da ih volim. Kao vrlo malog me je vodio u okolinu Tuzle – u tom gradu sam rođen 1907. -, na trke, on me je naučio da ih crtam kad sam imao samo četiri godine, već sam vam i to rekao, ali moram ponoviti, to me je obilježilo za cijeli život : crtanje u koje me je inicirao otac, koji je umro u 35. godini ! Išao je jednom na konjske trke bez mene, i vraćao se po nevremenu, pokisao u svom fijakeru, dobio upalu pluća i umro. Od njega sam i ja naslijedio slabo zdravlje, ali sam uspio uvijek da se izvučem. I kad sam imao perforaciju čira, spasio me prijatelj, Augustinčić, nabavio mi penicilin iz inozemstva jer ga kod nas još nije bilo. To je bilo mnogo kasnije. Nakon rata … Sjećam se da sam, kad sam saznao za očevu smrt, dugo zurio u onu našu tuzlansku rijeku. Gledao sam u Jalu i mislio kako svi mi nestajemo kao ta voda, sastavljena od bezbroj kapi, koje su postale nevidljive kao rijeka, i koje nestaju. Rijeka postaje dio veće rijeke, ili nestaje u toj velikoj vodi ? Da li mala rijeka sasvim nestaje, ili se uvećava sve dok ne postane nepregledno more? Učinilo mi se da je naša rijeka nastala od mojih suza i da one teku, ne mojim obrazima, nego koritom. Mati nije plakala. To je u islamu zabranjeno. Moj otac je bio zlatar, dobro smo živjeli u velikoj kući u centru gdje su živjeli inače dobrostojeći Mujezinovići. Ja sam mnogo vremena provodio u našoj bašti, slikajući prirodu. A zanimala su me već tada, i to veoma, i ljudska lica. Kao i tijelo. Lica su oduvijek za mene predstavljala izvrsne, tajnovite pjezaže čije ponore nikad niko, ni najgenijalnija ruka, neće premjeriti svojom kičicom…. Kad je bol utihnula, majka se preudala. Da, za policajca koji me je volio kao svoje dijete. Dobio sam uskoro i sestru. Stalno sam slikao. Zato su me odmah dali da izučavam fotografski zanat. Ali ja sam bio više privržen kistu i bojama. Iako je fotografija bila takođe nešto čudesno. Ova koju sam izučavao bila je „vrsta grafike bez potpisa“. Ipak je kist davao više mogućnosti da izvučem iz vlastite duše što sam osjećao i prenesem to na platno, ali i da iz duše onoga svega što sam posmatrao, kistom izvlačim to što vidim i stavljam na platno. Primijetivši moj talent, očuh me je još dok sam bio vrlo mali maltene unajmio da slikam njegove kolege policajce. Bili su prezadovoljni. Kako je cijela porodica, pa i svi Mujezinovići bili svjesni mog talenta, zaključili su da za mene nije zanat, i odlučili da postanem intelektualac. Slično je rekao i moj sin u jednom filmu o meni.
- Vidjela sam taj film, odličan, dodala sam. Divila sam se vašim krokijima, vašim platnima...
Ali gospodin u bijelom, elegantnom odijelu nastavi priču ne obraćajući pažnju na mene, pa ga zato ni ne upitah da li je poznavao dajdžu Nazifa, rođaka moje nene, s kojom sam kao dijete išla u posjetu, stanovao je u ogromnoj kući u centru Tuzle, pored čije bašte je proticala rijeka.
- Slikao sam gdje god bih se zadesio. Moj očuh je bio oduševljen. Zato je cijela porodica odlučila da me pošalje u Sarajevo u gimnaziju. Mnoga dobrostojeća djeca i iz Tuzle su odlazila u Sarajevo na dalje školovanje. Bio sam prilično sam, bez mnogo rodbine, ali se nisam nikad osjećao usamljen. Zahvaljujući mom kistu. Mom najvjernijem prijatelju. Tad me je primijetio Švrakić i preporučio me svom prijatelju i meceni direktoru Hipotekarne banke u Sarajevu, bitnom u upravi Napretka, Niki Andrijaševiću, i zamolio ga da mi pomogne da se upišem na Akademiju u Zagrebu. Ovaj je poznavao čuvenog skulptora, Meštrovića. Zahvaljujući Švrakiću i Andrijaševiću dobio sam stipendiju od Napretka. I primljen sam odmah na Akademiju, zahvaljujući slici ruke.
Mario mi je već ranije bio pokazao tu čaroliju čiji je autor mladić od sedamnaest godina. Sliku nečega što je inače najteže realizovati svakom slikaru. Koščati, dugi prsti jednog arostakrate, onog duhovnog i onog po porijelu, ruka koja je pričala bezbroj drama i bezbroj bajki u isto vrijeme, ruka čiji je svaki prst u stvari imao svoju vlastitu priču, a svi su učestvovali u rađanju, u porodima kojima je kum bio ovaj gospodin u bijelom odijelu. Tu su se već nazirale i žile koje krase one ruke koje imaju mnogo iskustva i koje su prevalile ogroman put, i umjetnički i životni. Razumljivo da je ta, tako mlada osoba bila primljena odmah, i bez mature na Akademiju u Zagrebu. Kasnije je slikao opet ruke, a meni se u sjećaju usijekao buket ruku dignutih u zrak, nešto traže, mole. To se mračno proročanstvo ostvarilo devedesetih. I Ismet je, kao svaki veliki umjetnik, vrsta profete.
- Prije odlaska u Zagreb, moj profesor i moj mecena Andrijašević organizovali su mi u banci izložbu akvarela, nastavio je Ismet. Sve slike su bile prodate, pa sam mogao bezbrižno da prionem svojim studijama jer su mi slali svakog mjeseca sa mog otvorenog računa u banci određenu sumu, što je uz stepediju za mene bilo pravo bogatstvo. U Bijeljini, gdje mi je poslije preselio očuh, upoznaću Mladena Čaldarevića. Njegov otac je bio čuveni advokat. Ali samo što smo počeli da uživamo u našoj mladosti, kad sam počeo da bljujem krv. Mladen mi je preko očevih veza pomogao da odem u Saint Moritz na liječenje. Tamo mi je bilo divno, uspio sam da ozdravim. Inače bih doživio sudbinu vlastitog oca. Upoznao sam tamo puno ljudi, odmarao sam se, udisao svjež i zdrav zrak, jeo zdravu hranu, najviše koziji sir, pa sam u jednom pismu zamolio očuha da proda jednu njivu u Slavinovičima i da mi pošalje još novaca da malo produžim boravak. Što je on i učinio.
Vratio sam se u Sarajevo, gdje sam dobio i atelje, ovaj isti, kod Katedrale. Opet zahvaljujući svom profesoru, Švrakiću, kao i svom meceni Andrijaševiću. Upravo je Roman, koga sam takođe bio upoznao, bio napustio taj atelje.
Ubrzo nakon toga sam otišao u obilazak evropskih gradova, skrasivši se napokon u Parizu. Koji sam odmah zavolio kao da mi je rodni grad. Godio je i mom zdravlju, liječio me od tuberkuloze, naročito Pigal, gdje sam slikao plesačice. Igrao sam u jednom manjem pozorištu (Théâtre de Pigalle), upisao se na Sorbonu, studirao istoriju umjetnosti. Slikao sam po kafanama, po pozorištima, po noćnim klubovima, u metrou, u Moulin Rougeu, u drugim kabareima. Na slikarskom kursu André Lota i u Akademiji Les Beaux arts sam slikao aktove. Uživao u tijelu, lijepom i ružnom tijelu svojih modela. Nikad mi nisu nedostajali. Najviše sam slikao žene. Nisam siguran da sam u to vrijeme uopšte slikao, ili vrlo malo muškarce, nikad muške aktove. Sjetih se, naslikao sam ipak jedno dijete iz dobrostojeće familije, kao i jednog gospodina. Ne mnogo njih.
Slikao sam i u Louvreu. Kao i svi slikari. Tamo sam išao da pravim kopiju La liberté guidant le peuple. Slobodu sam učio od Delacroixa, i ona će mi pomoći mnogo kasnije. Ipak to nije bila bukvalna kopija, samo sam bio inspirisan. Divio sam se usput i mnogim drugim slikarima, slobodarskim zatvorenicima tog drevnog kraljevskog dvorca, napose Rubensu, i Rembrandtu, našim slikarski bogovima. Ima li neko da se njima ne divi, bili oni slikari ili ljubitelji slikarstva ? A fasciniran sam bio i pokretom koji je Delacroix uspio da prenese na svoja ogroma platna. Nekoj vatri koja je izbijala iz te i drugih njegovih slika. Danas je ta Sloboda koja vodi narod Delacroixovo najpoznatije djelo. Njegova tema to su „Les Trois Glorieuses“, ova tri revolucionarna dana jula 1830, tokom kojih je pariški narod ustao protiv kralja Karla X. Delacroix je tu naslikao Parižane koji prelaze barikadu. Na vrhu kompozicije je žena, koja je istvoremeno i antička boginja i žena iz naroda, a koja predvodi masu što maše trobojnom zastavom. Ona je sloboda. Kombinacija plave, bijele i crvene boje ponavlja se nekoliko puta, a ta francuska zastava, simbol Revolucije 1789., potom i Prvog carstva, bila je zabranjena povratkom Monarhije. To je ukratko o toj slici. Mene nije samo Sloboda oduševljavala kod Delacroxa, podvlačim to, nego i njegova senzualnost, i mislim da me je to dvoje vezivalo za ovog slikara : putene žene, naročito Marokanke i žene iz harema, i revolucija. I sam ću kasnije postati obuzet time. Iz Delcroxovih slika je izbijala naročita plamena putenost kakvu sam rijetko sretao na drugim platnima. To je bio, mogao bih reći, pored Leonarda, rijedak slikar koji mi bio direktno Maître. Ali tad to nisam izgovarao. I uopšte nikad nisam govorio o svojim učiteljima. Niti su ih drugi znali primijetiti. Nalazili su vjerovatno originalnost u mojim vlastitim djelima. Ah, ne sjećam se više toga. Nije to ni važno. Osjećam da biste vi željeli da kažem da sam se nadahnuo Delacroixom, i Leonardom, vidim to u vašem pogledu, zato i pominjem te slikare … Ali ja sam bio obilježen i El Grecom.
- Ali El Greco je bio astigmat, ima nenormalno izdužene figure, vi ne, ubacila sam se, na šta čuh odjednom Ismetovog sina :
- Nema to nikakve veze… Moraću i ja popričati s Ismetom, on ne zna mnogo o onome što se danas zbiva, pa ni o promotivnim akcijama, lažnim krađama umjetnina, raznim aferama, izmišljotinama, lopovlucima svih vrsta, ali ipak zna sve o toj podvali da je El Greco imao problem sa očima pa su mu zato figure izdužene. Kako to da se ni jedan stručnjak ne sjeti da je on Grk, a u Grčkoj ikonografiji pravilo glasi: „Nauči, o moj učeniče, da tijelo čovjeka u sebi sadrži visinu devet glava, tj. devet mjernih jedinica od čela do peta », eto, to je pravilo grčke ikonografije, dok renesansni kanon o proporciji podrazumjeva da se tijelo sastoji od osam glava. Zato su i El Grecove figure izdužene. Iz Grčke je stigao u Italiju, iz Italije u Španiju, već formiranog likovnog stila : grčkih pravoslavnih fresaka.
- Da, ali ja sam svuda čitala da je El Greco bio astigmata…
U to će Mario dodati :
- Umjetnost, i uopšte kultura su nacionalne identifikacije i zato su dio raznih manipulacija.
- Zato i ona egzibicionistica Marina Abramović izlaže « kao slučajno » u Crnoj Gori baš te godine, kad ta zemlja ulazi u NATO? To je prava manipulacija, ta instalacija od žene, dodade Ismetov sin.
A svi potom, i Ismet, i Mario, i sin gospodina u bijelom odijelu, zašutješe. Pa ni moj Glas se ne javi.
*
Slikarstvo se uči u muzejima,
Renoir
Nakon kraće pauze Ismet nastavi:
- U Parizu sam upoznao mnogo ljudi koji su mi naručivali portrete. Među njima je bila i jedna dama u godinama. Muž je bio sićušan i želio je da nadgleda kako mu slikam golu ženu. Kad se skinula u svom salonu ugledao sam njene ogromne dojke, i shvatio da bi joj muž mogao sav stati među te ogromne grudi; poželio sam upravo da ga nacrtam uklještenog tu, među tim strahobalnim sisama … To sam odlučio ipak da uradim iz sjećanja. I napravio sam naravno repliku te slike sa malim mužem koji se guši među sisama svoje žene; to je bio samo kroki, koji me je zabavljao, i koji sam potom vrlo brzo zagubio među brojnim crtežima i slikama koje sam tad uradio. Sićušni, džepni Fracuz mi je dobro platio za to ružno tijelo i nestao skupa s modelom zauvijek.
Još jedna pariška dama mi je ostala u živom sjećanju, nikad je neću zaboraviti. Bila je iz visokog društva, mršava, suhlja od suhe grane za naložiti, i kao da će se srušiti svakog časa dok je hodala. Zbog te suhoće. Očito nikog nije imala da je zalije poljupcima kao što se zaljeva cvijet kišom, da osvježi njene crte i tijelo. Pored toga, bila je grozno zanovijetalo. I nju sam slikao u njenom salonu, koji je bio vrlo raskošan. Bila je sama, niko nas nije nadgledao u mom radu. I nije htjela da joj napravim akt, nego da je portretiram obučenu. Ja je naslikam kako sjedi na fotelji, u plavičastom laganom kostimu, sa ambrelom u rukama, i šeširom sa perjem, uljepšam je, pretvorim skoro u Boticcelijevu Venus. I ona se oduševi. Naruči me da dođem za koji dan da nastavimo, još koji detalj da dodamo, kad odjednom, čim sam stigao, ona poče maltene da vrišti. Više joj se ne sviđa boja kostima i traži da je promijenim. Ja promijenim u crvenkastu, dodam okolo crnu pozadinu, ona se opet oduševi. Dođite sutra da mi samo malo popravite šešir, kaže. I dođem ja sutradan, ostavim sve svoje obaveze i užitke, jer je dobro plaćala. Pardon, jer je obećala da će odlično platiti; ja moram od nečega i jesti, ne mogu dopustiti rođaku kod kog stanujem da me izdržava, boje su skupe, sve je skupo u Parizu. Dođem ja i sutradan, kad tamo ne sviđa joj se više ni kosa koja je virila ispod šešira. Traži da ne budu lokne, nego pundža. Promijenim ja brzo to, skinem perje sa šešira, skinem skroz i šešir, ona veli da šeširi više nisu u modi, kao ni ambrele, pogleda moj rad, nju na platnu i uzvikne : Genijalno, moram sad izaći, dođite sutra. I eto ti mene opet sutra, nervozan, ne mogu više da je gledam, naslikam joj od bijesa i brkove i rogove, ona priđe da se pogleda, i razbjesni se ko ris.
- Ne morate mi platiti za ovu sliku, ali ovo ste vi, kažem joj, idite se zafrkavati s nekim drugim. I prije nego što mu odete, skontajte šta želite.
Nikad nisam bio tako grub s nekom ženom, ali ova je izluđivala i anđele i ovce.
|
|
