Ismar Mujezinović

Neboder duhovi
(odlomak iz romana)

O autoru

Ismar Mujezinović je rođen u Osijeku. Akademiju Likovnih Umjetosti (ALU) i Majstorsku radionicu K. Hegedušića završio je u Zagrebu. Bio je profesor, šef katedere za slikarstvo na ALU u Sarajevu. Bavi se likovnom umjetnošću, filmom, muzikom i književnošću. Boravište - Sarajevo, Lovrečica i Ljubljana.

 

Neboder duhovi
(odlomak iz romana)

KIŠA

Ložač ubaci zadnju lopatu u kariole i odveze ih da čumur istrese u onaj šaht, ustvari tobogan za utovar u spremnik tvrdog crnog goriva, izvor topline centralnog grijanja.
Neboder je imao i plinovod, ali ga nisu uključili. Plin se mogao dobiti samo u onim metalnim bocama, što na avionske bombe liče. Ta sličnost nikome nije bila po želji, pa su se odlučivali za klasični izbor štednjaka koji onu furunu što u zid, dimnjak ulazi, koristi, pa na crnu žirafu Salvador Dalia podsjeća i nacijepana drva loži.
Zvali su ga fijaker šporet.
Čumur je bio samo za kolektivno, centralno grijanje. Majstor ložač, Nijemac, ratni zarobljenik, nedavno oslobođen, jer je taj zanat znao, ložač nebodera po odluci vlasti postao. Podrumski stan dobio i Njemačke ovčare koji su se nakon rata na okolne planine i brda odmetnuli, hvatao i dresirao, da budu poslušni dio novog sistema, narodne vladavine.
Posao je završio, u nebo pogledao i na čelu kapi kiše osjetio.
Došla je nakon dugo vremena, kao naručena da dvorište od ugljene prašine opere, kao što je na svu sreću nije bilo, dok je trajalo useljenje. Ložač ode da pse zaveže na unutarnje stupove otvorene nadstrešnice, šupe gdje su kante za kolektivno smeće.
Nakon toga ode u svoj stan i vrati se sa sivom gumenom kabanicom i metlom. Meo je brezovom metlom ostatke čumura iz Breze i uživao u čistom zraku punog vlage što mu čisti sinuse, da lakše diše. Na drugom spratu srednjeg stu- bišta odjeknu pucanj. Začu se vapaj neke žene, koja se na otvorenom prozoru oskudno odjevena pojavi:
“Upomoć, upomoć!”
Ložač stade da mete, i pogleda je. Žena sa prozora nestade i pojavi se mlađi čovjek u uniformi, unezvjereno po dvorištu gleda, ložača primijeti i poče da se pravda:
“Pištolj je slučajno opalio dok sam ga čistio. Djevojka se prepala! Sve je uredu, smirit će se!”
Zatvori prozor i sve se smiri. Začu se violina. Sunce je zalazilo i neko je pustio neku muziku, nesvakidašnju za tadašnje plesove zabava AFEŽa. Bio je to radio Monte Karlo.
***
Profesor S-H jezika gleda sa prvog sprata, sluša kratki dijalog ložača sa oficirom na prozoru i češe se po glavi.
“Šta je to puklo?”
Priupita ga žena, koja upravo večeru sinu na stol daje. Filovane paprike, uglavnom sa rižom i nešto malo mesa, tek toliko da se pod zubima osjeti.
“To je već drugi put da mu je pištolj kao slučajno opalio!”
“Prošli puta ga kaže, čistio! Tako je bilo obavještenje za javnost!”
“Ne mora imati nabijen pištolj usred grada, a pogotovo kada ga čisti? Nije na frontu, a ni milicija, pa da ga u svakom trenu, momentu može da koristi?”
“Ima mladu zgodnu ženu, dobro obučenu?
Biče je oblači u oficirskom magazinu!”
“On je oblači, a neko možda svlači!”
“Hoćeš reći da ga ona vara?”
“Ništa ne tvrdim, ali po logici je u pitanju ljubomora.
Hoće da je preplaši, da joj ta ideja ni u snu na pamet ne pada!”
“Teror oficira psihopate, kojeg ljubomora izjeda, dok po Romaniji u garnizonu mlade vojnike maltretira?”
“Mama, šta je to ljubomora?”
“Hajde jedi, nije to još problem tvoga uzrasta!”
Otac pomisli da bi mu ipak trebalo dati neko objašnjenje tog problema.
“Znaš ima više vrsta ljubomore! Naprimijer, kada onaj klinjo iz susjedne zgrade od vas svih bolje igra lopte, a vi mu da ga zaustavite nogu podmećete, da vas ne predribla, eto to je isto ljubomora!”
“To je faul! I to vidi sudija, pa pištaljkom javno objavi!”
“Ali nisi ga zaustavio na normalan način, nego podmukao i za to slijedi slobodan udarac, kazna!”
“Onda i oficira treba kazniti. Pogotovo ako dok svi nakon ručka spavaju, iz pištolja puca!”
“On tvrdi da je slučajno, a djevojka mu drhti od straha, dok on redovito cijev sa onom kao za pranje flaša četkom, uporno trlja, a nju ispod oka gleda!”
“Treba ga prijaviti! Može mu na pamet pasti i da je ubije!”“Kako na pamet pasti, jer ako je ubije, očito pameti nema!”
Zaključi žena i uze prazan tanjur ispred sina, koji obrisa salvetom usta i ustade od stola, pa i on ode do prozora.
“Joj kako kiša pada! Baš fino da opere onaj čumur sa dvorišta, da napokon možemo opet igrati fudbala!”
Otac ga zagrli, pa po glavi pomilova i sa novom naredbom u krevet otprati.
“Hajde na spavanje, da možeš sutra igrat lopte, bez ljubomore!”
Nasmija se i isprati ga pogledom kako nevoljko, njišući se lijevo desno kao da je pijan, na spavanje ode.
Na vratima haustora se pojavi onaj neboderski miš, pa unezvjeren po dvorištu gleda. Prepao ga pucanj, spavati mu ne da! Na dvorištu ispred njega odjednom mu pred očima masu nekih malih jezera, ali nije sada vrijeme za kupanje, mada mu nakon podrumskih istraživanja ne bi nimalo štetilo. Onda se ipak odluči i preko plitkih jezera na dvorištu, pretrča špricajući na sve strane do prvog stubišta. Mačaka nije bilo, a znatiželja ga je povukla da ide da se uvjeri, ima li tamo duhova? Znatiželja je kao ljubomora. Kad te drži nema mirnog sna.

KRPENJAČA

Ispod kreveta u djevojačkoj sobi, koja još nije bila u svojoj funkciji, nalazila se kutija od bel ambalaže, nekog potrošenoga paketa međunarodne pomoći. Sadržaj je potrošen i zamijenio ga je dnevni otpad tekućeg života, poderane čarape, izlizane košulje sa rupama na laktovima, razne gače i masu nekih konaca, špaga i starih odbačenih dugmeta, girtla. Klinac je rovio i tražio čarape što su još neki elasticitet zadržale. Da im ona gumena struktura na njihovom vrhu, otvoru, ima svoju funkciju, da svoj sadržaj u sebi drže, a ne da iznad gležnja, sa noge, preko njega skliznu i na petu spadnu.
Napokon je našao što je tražio, čarape u klupko savio i u onu, najelastičniju ga ubacio. Sve je sa onom kanafom obmotao i na zid bacio, da se uvjeri kako se lopta krpenjača odbija u pravilnom smjeru, njemu nazad u ruke, pod pravim, željenim uglom.
Uspijeo je i nakon dozvole majke, zadovoljan u dvorište izašao. Bilo je čisto, od kiše i brezove metle ložača, očišćeno. Sjedio je pored svog stubišta na betonskoj ogradi transformatora, i gledao ispred sebe niz prostrano široko, nedavno nazvano “radničko dvorište”. U njemu se gradila nova zgrada visine do pola nebodera, ali dobro duga u obliku kutomjera bez one strane, što je zovu hipotenuzom. Dakle bile su samo dvije visoke debele katete i ispod otvoren prolaz, da može u dvorište da uđe kamion sa pijeskom, ciglama i vrećama cementa.
Gledao je kroz taj prolaz iznad kojeg je bila postavljena skela za malterisanje fasade i vidio velika drvena, kao na dvorišnom skladištu, od uspravno složenih, na osnovnu nosivu konstrukciju pobijenih dasaka, otvorena vrata.
Nešto se dešavalo. Dolazili su kamioni sa onim ceradama, što izgledaju kao da su na njih natovareni mali cepelini, ali letiti ne mogu.
Iz njih su izlazili ljudi sa koferima, štrikom povezanim, kako su bili od smeđeg kartona, pa ih usprkos toj katranskoj obojenoj zaštiti, vlaga omekša, te mogu da im popuste one kopče, brave što ih zatvorene drže.
Klinac u ruci vrti svoju loptu i razmišlja koliko na njoj omotan konop njihovim koferima liči.
Samo po toj kanafi, a u osnovi su sasvim različiti. Koferi četvrtasti, a lopta okrugla. Lako se vrti, može da bude u tome brza, a kofer ima funkciju da stabilan stoji, gdje ga vlasnik na mjestu ostavi, položenog, uspravnog, otvorenog ili zatvorenog.
Uvijek mu je osnovna bit statika. Lopta je prevrtljiva, kotrljava, sklona da sa svog puta skrene, ako se po strani udari. Felšom, kako to onaj klinac iz susjedne kuće dok dribla radi.
U tom razmišljanju ga prekide momak iz starije zgrade pored nebodera.
“Ko ti je tu loptu dao?”
“Ja je napravio!”
Pokaza mu, okrećući je u ruci, da je sa svih strana bolje vidi.
“Mogu li da je pogledam, da je probam?”
Klinac mu dade loptu, a on poče da je sa nogom lagano udara, uspijevajući da mu na zemlju ne padne. Zemlja je još bila mokra, pa zato ode na onaj dio neboderskoga dvorišta, koje je bilo pokriveno velikim betonskim pločama i među njima sa katranom, u fuge zalivenim.
Ponegdje je ostalo da viri malo zemlje i na tom mjestu raste zelena mahovina.
Dječak, tek momak postao, treći, četvrti osnovne, pokaza šta zna, za krpenjaču, reklo bi se svašta. Poigrao se kao egzibicionista, pa uze loptu i donese mu je.
“Dobra je. Ne zanosi, kotrlja se pravo, kako i gdje se udari.”
“Dobra je dok u vodu ne upadne, a onda postaje prava naporna samoživa igračka. Ide samo tamo gdje ju je volja. Ne može se sa njom više upravljati!”
“Ha ha,...onda je treba ko vojsku ustrojiti, kao ove Volksdeuchere, što ih u Templ dovode!”
“Ko su oni?”
“Njemci iz Vojvodine. Biće u Jevrejskom hramu do ekstradicije!”
“Ekstradicija? Šta je to?”
“Prisilno iseljenje.”
“A ja mislio, da su kao mi doselili, pa kontam imaćemo protivnike u fudbalu!”
“Bili su nam protivnici u NOBu? Sigurno ti je babo bio u partizanima!”
“Kako znaš?”
“Pa rekao si da ste u neboder doselili! U njemu sve gola partizanija!”
“Pa i nije, doduše nešto ih ima, ali i onih što rata nisu ni vidjeli, pa i onih što su na drugoj strani bili!”
“Koji su pa to?”
“Ložač centralnog grijanja, je bio vojnik Wermachta!”
“Švabo, koji je po Sarajevu pucao, sada vas grije?”
“Kažu da je svoje u logor zatvoren odgudio, a stručnjak je za centralno grijanje!”
“Ko umije, njemu dvije!”
“Ne mogu ti je dati, samo jednu imama, a čekam raju da loptu šutamo dok Ložač nije nove kerove na dresuru doveo!”
“To sam vidio, da dresirati zna. Samo da Vas ne dresira i na čelo vam haknkrojc tetovira?”
“Kako ti je ime?”
“Zijo!”
“Zijančer! A gdje ti stanuješ?”
Tu na zadnjem spratu, u mansardi, odmah pored terase onog stana na petom spratu nebodera!”
“Komšija! Ta terasa je od mog stana!”
U tom stadiju saznanja ih prekide graja pridošlih kompanjona iz trećeg stubišta. Predvodio ih je brat one djevojčice što je bila korežiserka predstave na velikoj terasi. Imao je kratke hlače Tirolsko - Alpsko - Bavarskog kroja. Hozn tregere i onu klapnu što šlica nema, nego po strani, lijevo i desno, samo sve skupa je drže dva dugmeta, da se kompletan može začas da otkopča, ako mu se piša i kao čilim na pozornici pred sebe ga prostre. Više prostora za pišanje, nego u našem uobičajenom šlicu sa kijamet dugmeta. Dok ih otkopčaš pola mokraće ti u gače pobjegne.
Zijo ga promatra pa upita:
“Ti si isto Volksdeucher?” Dečko ga gleda pa kao iz topa:
“Djeda Nijemac, došao u Sarajevo sa aneksijom Bosne. Gradio prugu do Jahorine i stanicu na Bistriku!”
“Aha, a te hlače su ti još od djeda? Dobra boga mi kvaliteta!”
Dečko gleda svoj hlače i pipa ih, pa zaključi.
“Koža od jelena!”
Na prolazu od zgrade gdje Zijo stanuje, pojavi se čovjek u uniformi željezničara i zavika!
“Zijo, hajde kući, majka te treba!”
Zijo im mahnu rukom, okrenu se i otrča do prolaza koji vodi na Titovu. Na samom ulazu, bio je stubić da spriječi prolaz raznih vozila, pa i hamalskih dvokolica.
Preskoči ga kao kozlić na skulturi, a otac ga opali po uhu i potjera u stubište na stepenice, da što brže kući stigne. Klinac pokaza svojoj raji loptu i razbaciše fudbal na male, u sred dvorišta od nebodera.
Pirga i starija sestra dečka u Bavarskim hlačama, igrale su se Tarzana na zelenoj metalnoj štangi, postavljenoj na dva betonska stupa, predviđenoj spravi, za klofanje manjih tepiha. Oni veliki su imali svoje počasno mjesto, nad po- zornicom gore na terasama.
Visjele su držeći se za štangu i mahale nogama. Haljine su im lepršale, kao padobrani pred otvaranje, nad nemirnim nogama u dugim, štrampl čarapama, sa Isus sandalama, Isusovkama.
Na zidu koji je dijelio dva dvorišta, susjedne zgrade, što se drži zidom uz neboder i u njegovoj sredini samostalnom kućom, što se sastoji od prizemlja i dva sprata u kojoj je bila gradska štamparija, sjedio je dječak plave kose, lokalna zvijezda krpenjačkog fudbala.
Gledao je djevojčice kako se igraju i svoje komšije, nebodersku raju, sto krpenjaču uz viku i sportsku gestikulaciju, po betonskim pločama gore dolje, lijevo desno, ganjaju. Klinac opali loptu i ona ode iza kanti za smeće.
Milano, kako se zvala fudbalska zvijezda iz komšiluka, nije još dobio angažman od fudbalskog kluba “Milana”, ali sa zida hrabro skoči, ode po loptu, uze je i dolje na betonsku ploču baci, da bi je nogom smirio, pa pred sobom počeo da ju lijevo, desno šuta, kao da na Jahorini skijama slalom vozi, i tako prođe sve pred sobom prisutne igrače, od jednog do drugog malog gola, obilježenih ciglama, ukradenim na susjednom gradilištu radničkoga dvorišta.
Djevojčice skočiše sa klof štange, da bi mu mogle da plješću kao na trebinama, lokalnom rukovodiocu.
Dobi pljesak i od predriblanog tima, a onda se isprsi dečko sin profesora S-H jezika, sa prvog kata.
“Moraš za nas igrati, da pobijedimo na turniru između dva kvarta!”
“Protiv koga?”
“Nismo još odlučili, ali možemo skupa trenirati, Klinac pravi dobre lopte, a očito je da ima u nekom gusarskom sanduku, sakriveno blago starih čarapa!”
“Lopta mu je dobra, moram priznati da moje noge besprijekorno sluša!”
“Prvi trening! Krećemo!”
Podijeliše se u dvije ekipe i utakmica poče. Dva bijela goluba ih gledaju sa susjedne grane na drvetu ispred štamparije, gdje dan i noć mašine rade, crnom bojom štampaju ‘Zadrugar’?

NOVI POSAO I HRASTOVO BURE

“Ovi klinci šutaju onu krpenjaču po betonu punom prašine! Sigurno će dobiti gliste!”
“Ne žive gliste na betonu, nego u zemlji! Sumnjam da ih ima ispod betona? I njima zraka treba.”
“Dobro je da ga od sporta više zanima muzika.”
“Možda ne bi bilo loše da se poigra i sa njima? Trčati pomalo, nije na odmet ni starijim, a kamo li mladima. Ovakvo će postati vuk samotnjak?”
“Vuk samotnjak, to je dobar naziv za gorštaka, mentalni sukus seljaka, koji u grad šljegnu. Sve pred sobom, kao čopor gladnih vukova požderu, od poslušnih ovaca, do tvrdoglavih magaraca!”
“Ko ti sada opet, iz tvoga kraja smeta?”
“Ma hoće da me ponovo prekomanduju na novo mjesto!”
“Prvo iz Narodnog fronta, a sada iz Zadrugara?”
“Da!”
“Šta misle ako si u Zadrugaru da dobijamo gebiru iz poljoprivredne zadruge, u jutenoj vreći kukuruz, piletinu sa uskrsnim jajima!”
“Možda misle da od sela odmetnuti pisac dovoljno ne poznaje seosku problematiku?”
“I zato te žele na nekom gradskom društvenom mjestu. A koje je to?”
“Predlažu mi radio, kao bio sam dramaturg u pozorištu, pa bi mogao uspostaviti dinamiku u govornim emisijama, da nisu dosadne, jer previše direktiva, dan i noć prenose.”
“Onda bi nam sin mogao svirati u radio orkestru?”
“Samo ti je protekcija na pameti!”
Pisac uze čašu, natoči crno vino iz svog kraja, pa ga degustira.
“Dobro mu je vino!”
“Od rođaka. Sve crni muslimani, on ga na crno proizvodi, a mi crno vino pijemo!”
“Zar ne kaže narodna pjesma, ‘vino piju age sarajlije’!”
“Kaže, ali mi ne znamo naciju i vjeru lektora?”
Pisac se nasmija i nastavi:
“Počeo sam roman pisati!”
“Na poslu? Ovdje te nisam još vidjela da za radnim stolom pišeš! Ne voliš za njim ni da besposlen sjedneš. Ili ručaš, večeraš, pa po tom drincaš. Ustvari ste svi vi neprestano na nekom jako važnom sastanku, a sve kafane u gradu dan i noć dupke pune? Ukinuli privatno, a kafane prešle u društveno, partijsko vlasništvo!”
“Baš to sam počeo da pišem. Kako nacionalizacija i konfiskacija djeluje na umjetnost i kulturu.”
“Jesi li lud, ostati ćeš bez posla i dobit nalog za preseljenje u neko sustanarstvo, gdje dijete neće smjet ni izvaditi violinu iz futrole, a kamo li na sav glas da ju vježba. Piši brate neku seosku temu, što dalje od problematike grada i državno partijskoga aparata! I drži se prošlih sistema, kraljevina, pusti komunizam neka sam sa sobom, po svoje svira.”
On se zamisli, krenu da bradom trza, pa da je smiri popi gutljaj vina, zatim natoči njoj i zaključi, nakon što vino u ustima dobro promućka.
“Hrastovo bure!”
Ona ga pogleda važno, pa i ona isto uradi, nakon čega svoj zaključak doda:
“Čavao je u njemu!”
“Zahrđao!”
Nasmijaše se oboje, na citat njegove anegdote koju je često u društvu pričao o degustatorima vina. Ču se violina.

MAČKA

Završila utakmica. Pobjednik onaj ko ima driblera, da sve predribla i gol da.
Razišla se raja. Klinac osta sam sa loptom u rukama. Bila je prljava.
Razmišlja.
Trebati će rastaviti i oprati čarape kako svaki dan radi njegova mama. Shvatio je kako je bitan poziv, koji često mama piše u nekim dokumentima, zanimanje - domačica -, a bila je učiteljica!
Razbistrilo mu se i krenu svojoj kući, u stan na petom katu. Držao je loptu iza leđa da mu je ne vidi mama, jer ovakvo prljava bi isti čas u kanti za smeće završila. Jednom rukom ju je držao, a drugom li pozva, vrata otvori i zatvori, pa dugme na kojem je broj 5 pritisnu. Lift ga je poslušao i na njegov kat doveo. Otvori vrata, izađe i na mjestu ostade paf. Ispred vrat je na otiraču ležalo malo sivo, tigrasto mače. Predlo je.
Da ga tjera, žao mu. Da zvoni i vrata se otvore, prepast će se, pobjeći, a očito nema gdje. U ruci mu prljava lopta, a pred pragom zalutala životinjica, šta da radi.
Ah ta dilema, muči ga od rođenja. Morao se osloboditi lopte, pa pogleda gdje je neki ćošak mimo pogleda. Shvatio je da gore u arhitektonskom birou svi samo liftom idu. Nikada nikoga nije vidio da se uz stepenice penje. Zato loptu baci gore iza neke vaze sa malim grmom ciprese. Nju niko ni ne zaliva sem njega po maminom naređenju.
Uze mače i pozvoni na vrata. Vrata se otvoriše i mama ga ugleda, pa povika:
“Joj kako su ti prljave ruke. Šta si radio sa njima? Uprljati ćeš to jadno mače! Idi prvo ruke operi!”
Uze mu mače iz ruku i isprati ga pogledam do banje. Čula je vodu što curi iz česme, pa gleda mače. Nije bilo prljavo, a kupanje zna da ne voli. Mačka se liže i tako pere, ali šta će sa njom? Da je odnese na terasu, predomisli se i zaključi da je prvo malo nahrani, a onda, kud koji mili moji. Nervozan slikar i mače koje može da se u njegove slikarske boje uvali, ili repom neku figuru na slici obriše, ne idu skupa kao komunizam i kapitalizam?
Pusti mače ispod stolice i ode da nađe za njega nešto hrane.
Klinac gleda mače i pade mu ideja na pamet. Ode da u svom kovčegu odbačene robe potraži nešto kako bi ostvario svoju ideju.
Uze jednu opranu, ali bojom u ekanu maramicu i ode do stolice. Prostre je ispod sjedala i shvati da je dovoljno velika. Podiže je na one ispod njenog sjedišta poprečne vezne letvice i zaveza na njih sva četiri njena kraja. Dobi ljuljačku, krevet ispod stolice, idealno mjesto za njeno spokojno spavanje. Podiže mačku i ubaci je u novo ležište. Mačka se ne buni, nego na razapetoj maramici rastegnu, zijevnu i zauze svoj prirodni položaj za spavanje. Gledala ga je i brkovima mrdala. Zadovoljna je bila.
Ponovo je predla. Klinac sjede ala turko pored stolice i uživa u svom Bauhaus designu mačje viseće postelja.
U taj čas dođe mama i između njih stavi na pod list stare novine i na njega poklopac od neke tegle, sa malo nasjeckanog mesa. Kako bi u kući rekli, žlundre što ih kuharica obično od mesa odvoji i baci, kako nisu baš ugodne za jelo. Žvačeš uzalud i ne možeš da progutaš, jer zalogaj neće da glatko sklizne niz ždrijelo.
Mače ima njuh pa osjeti da mu je ponuđen svečani ručak. Napusti krevet od princa i krenu da jede za siromaha prigodno jelo. Gladnom sve prija, pa mu to dato u tren oka smaza i otvorenih očiju mamu gleda, kao da kaže: “To mi još treba, da glad utolim”.
Mama ode u kuhinju, vrati se sa ašom mlijeka, doli mu malo u onaj poklopac i odmaknu se da vidi šta će biti. Kako će reagirati?
Bilo je to za njega, kao torta za Klinca. Mače opet u trenu sve popi, pa bi još, ali više nema.
Mjesečno sljedovanje ima svoj termin i strogo određnu količinu po broju u familiji članova. U susjednoj sobi se začu plač malog djeteta. Plakala je sestra od Klinca. Hoće i ona mlijeka. Klinac ide da se sa njom poigra. Nakon nekog vremena pojavi se mama te mu reče da ide, da onaj kovčeg sa starom robom pospremi.
Zatvorila je od sobe vrata i klinac ostade sam u sobi. Pogleda gdje je mačka i shvati da je nema. Onaj krevet ispod stolice bio je prazan i komad novine sa poklopcem u kanti za smeće. Mama je očito ispratila mačku na stubište, jer joj po njihovom mišljenju, u stanu nije mjesto.
Nije znao šta da radi, pa ode na terasu da golubove što po krovu susjedne zgrade lete, gleda. Sjeti se da u onim izbačenim prozorima stanuje, tog jutra upoznati, Zijo komšija.
Baš na tom prozoru je neko golubove hranio. Mama mačku maloprije, a Zijo sada golubove. Domaća UNRA, na humanitarnom zadatku funkcionira. Dođe mu da za- plače, jer tek kreirana viseća postelja ostade prazna.
Sestra je prestala da plače. Nije više bila ni žedna, ni gladna.

ANATOMIJA - DUHOVI

“Tata, zašto ti nisi slikar?”
“Otkuda ti to na pamet pade?”
“Gore sa petog sprata, ravno nama iznad glava! Imali bi svoju terasu i stan sa pet soba!”
“Pa nemaju svi slikari ni atelje, mnogi slikaju u špajzi! On ima slike velikih formata, pa mu veći prostor treba.”
“Pa ne slika ih na terasi! Da mu je baš onolika potrebna, a ima izlaz i na dvije velike zajedničke? Koliko sam sa ulice vidio, na svojoj, samo veš suše.”
“Tako ga po logici arhitektonske kreacije zadesilo, da na dvije terase ima izlaz. Doduše to ne mora uvijek da bude i prednost, jer je dobar mamac lopovima? A kada na tržištu skoro ništa nema, lopovima je lopovluk, savremena tema, uzmi sve što ti treba. ‘Svi ćemo imati prema svojoj potrebi’, je momentalno poželjna aktuelna ideološka uzrečica!”
“Ta potreba, mi je diskutabilna?”
“Kako to misliš?”
“Recimo u novinama kritičari kažu da Slikar slika figure sa naglašeni poznavanjem anatomije!”
“I, šta je tu čudnog? Leonardo je bio slikar i koliko je poznato, prvi o anatomiji naučno pisao. Crtao mišice, kosti, nazive im dao? Secirao ljude, životinje i sa crkvom zato na ratnoj nozi bio?”
“Dobro, Leonardo, ali ti bolje znaš anatomiju, nego ovaj gore slikar?”
“Nisi shvatio, kritičar misli na plastičnu anatomiju, a ja predajem medicinsku.”
“Ispade za društvo važnije, ono sto vidiš, nego ono, kako život živiš!”
“Haha,...pa moja je profesorska plata na fakultetu veća od njegove na srednjoj primijenjenoj školi!”
“On zato ima pride, od prodaje svojih slika, prvomajskih plakata, dekoriranja kongresa, državnih parada, ilustracija i naslovnica knjiga tri tvoje plate. Toliko posla da me samo od nabrajanja zaboli glava!”
“To sve mogu i ja, knjige, naučni radovi, udžbenici za više i niže obrazovanje, jedino crtati ne znam da bi ih i ilustrirao. Ne može se baš sve znati, kao Leonardo.”
“Možda imaš pravo, ali ipak mi se čini da nije pošteno?”
“Zato ti studiraj ekonomiju, pa će ti se sve razjasniti!” Otvoriše se vrata od spavače sobe i zalupi otvoren prozor.
Profesor se nasmija i da svoj komentar:
“Razljutio su duha, pa ode vani na Titovu da luta!” “Voli on da se tramvajem vozi. Kartu ne plača, pa onda ni platu ne treba? Duh živi u komunizmu!”
“Komšinica dolje ispod nas, pravo vjeruje da se noću po neboderu oni šetaju!”
“Šta li rade u onom gore urbanističkom studiju? Ko gore radi i šta rade? Nikad nikoga od njih ni jedan stanar nije vidio u normalno radno vrijeme, a kući idu kad u zgradi po običaju, nakon ručka svi spavaju! Ili su na partijskom sastanku, bolničkoj dežuri.”
Momak zatvori prozor i zaključi:
“Ove dolje na prozorima moderne ručke, šta li su, kvake su zbilja nepouzdane. Što nisu stavili one obične, klasične, kao na svim normalnim kućama?”
“Neboder je gradio Vakuf islamske zajednice, a oni prozori koje ti spominješ imaju konstruktivni osnov križa. To im smeta, pa i oni postali moderni. Prozor sa jednom plohom stakla im religijski bolje odgovara.”
Prozor se opet otvori, svjež zrak u sobu uđe. Nastade promaja pa sada profesor ode da prozor zatvori.
“Izgleda da se predomislio! Biče u ovo vrijeme u tramvaju nikoga nema. Bilo mu dosadno, pa se vratio! Dobro došao, i lahka ti noć!”
Sin ga gleda pa zapita:
“Da li i duhovi imaju anatomiju?”
“Duša nema ništa sem ideju!”
“Nema ni osjećaj?”
“Ne! Ne plaču zbog nekoga, ali se ni nečem ne raduju” Vrata se dva tri puta zatvore i otvore, pa se sve umiri. Sin tada da svoju teoriju: “Očito se sa tobom ne slaže. Nauka bez osjećaja i ljubavi, postaje pusta dosada?”
“Eto vidiš, polako ideš u pravcu umjetnika slikara. Kod njih je prvenstveno sve osjećaj i ideja. Znanje im kasnije samo smeta!”
“Idem na spavanje!”
Odoše svako na svoju stranu i nasta mukla tišina. Nešto ju je ipak remetilo. Čulo se hrkanje komšije iz stana sa strane, kroz otvor zajedničke ventilacije, mogući ponočni korzo neboderskih duhova.

PARTIJSKI SASTANAK DUHOVA

“Mir! Tišina!”
Pust stan, neuseljen. Na sred sobe na parketu ostao komad masnog pak papira. Sivi, nije bio plavi. U sivi bi pakovali jauznu, užinu, marendu što bi rekli Dalmoši. Među radnicima, zidarima i parketarima njih nije bilo. Oni su u plavi pak papir pakovali Hercegovački duhan, suhe smokve, rogače i pokoju naranču, mandarinu.
Plavi su inače uglavnom svi koristili za pakete. Djeluje poštarski, paše im uz uniformu, poslom propisano odijelo. Pred njima je mastan papir od krmeće masti, pa nijedan religijski savjestan duh neće da ga makne, da se slučajno ne omrsi.
Tek stigao iz gornjeg stana zakasnjeli duh izađe iz tunela, rora za ventilaciju, pa sjede gdje mu bi najbliže, pored samog odbačenoga, zaboravljenoga papira, a predsjednik ga gleda, dok ostali još usprkos njegovog za mir zahtjeva, nešto žustro raspravljaju.
Predsjednik se mršti i upita:
“Gdje si ti do sada bio? Opet se tramvajem vozaš, a vidim da i pored krmeće masti sjediš, ništa ti ne smeta, ne znaš da je to grijeh?”
Duh pogleda papir, pa se naglo, kao ofuren unazad pomaknu. Ču se jauk i protestna nota, iza njega sjedećeg, ugroženoga člana njihovog vijeća.
“Pazi gdje dupe stavljaš, nije ti ovo tramvaj! Vidiš da nema stolica! Svi na podu alaturko sjedimo, takva nam je odvajkada navika!”
“Vidim, nema na podu ni čilima. Sva sreća da je ložač probao centralno usred ljeta?”
Primijeti zakašnjeli.
“Švabo misli na sutra, a ne ko Bošnjo, koji ide da kupi čumur i drva, samo kada mu se već smrzne guzica!”
Ne ostade mu dužan:
“Švabo über alles, vidi se da si bio vojnik u Handžar diviziji? Nije ti sultan tramvaj izmislio, nego ga Beč u Sarajevo uveo, da se prvo na nama vježba!”
“Na tebi se vježba! Čekaš posthumno odlikovanje?” Predsjednik ih prekinu svojim zaključkom.
“Vidim, da ste zaboravili šta vam je sve sagradila Austro Ugarska, pa se sada igrate sa ovim prozorima, jer na njima nema onih krstova, što nam brane noćne posjete u druge zgrade, pa ovdje svaku noć plašite jadne stanare! Igrate se žmire sa njima?”
Jedan od onih što su maloprije žučno diskutovali, svoj stav iz diskusije objelodani.
“Pa eto nisu ti komunisti tako kruti. Ukinuli su prozore u znaku krsta i uveli novu kvaku u stilu Aladina?”
Drugi diskutant se pobuni.
“Kakvog sada Aladina? Kakve sada veze ima njegova lampa sa ručkom od prozora. Nije valjda da si gledao Bagdadskog lopova? Hollywoodska propaganda!”
“Šta fali, tri puta protrljaš po ručki i duh se iz lampe pojavi! I prozor se sam otvori.”
“Kada im ne valja brava! Nije je otvorio duh iz lampe, nego se odklopi ona sama.”
“Ha, ha ...budale, pa taj duh kino posjetiocima želje ispuni, a ti ih samo promajom plašiš!”
“Svjež zrak im u stan, promajom dovedem, to je Alahov dar, jer stalno dan i noć, te smrdljive cigarete puše!”
“Cigareta nije po Kuranu zabranjena, samo ono što nam pamet muti!”
“Onda je to i ideologija! Ona najviše pamet zamuti, zatupi, svi slušaju bez da na vagu svoje pameti stave, šta, gdje i kada da urade?”
Tada se javi jedan iz samog kuta sobe. U sve se razumije, svaki trač zna.
“Mi moramo vidjeti šta nam je sada činiti, ovaj moment u ovom stanu. Vakufski je neboder nastanjen samim nevjernicima! To je naš osnovni problem!”
“Najveći su problem miješani brakovi, a još pri tome ostali zadrti vjernici, muž na džumu u džamiju ide, a žena u crkvu kod popa na ispovjest, pa njemu u četiri oka muža trača! Kao fol se ispovijeda!”
“Šta ćemo sa djecom? Niko više nema ni svog tradicionalnog imena, nego neka narodna, po planinama, prirodnim bogatstvima, prirodnim pojavama. Alaha mi, nije to u duhu Vakufskog nebodera!”
“Dobro dobro, nemojmo gubiti osnovnu nit našeg zakazanog sastanka, imamo konkretan problem!”
Napokon predsjednik otkri prvu i jedinu tačku sastanka.
“Koji sad?”
Povikaše svi u glas.
“Ovaj stan!”
“Nije valjda da će nam i to nacionalizirati?”
“Da! Useliti će se jedan partizan, pisac, ali iz njihove partije izbačen, jer je oženio generala kraljevskog kćer.”
“Znači, da ga mi sada u našu partiju primimo, a on nam tek tako uze stan? Zar to nije previše tolerancije pa makar i za Vakuf. Jeste da je Vakuf simbol darovanja, poklona, ali moramo i mi imati neki stan, od tolikih nam nekada na raspolaganju, oduzetih!”
“Njemu dodijeljen ovaj stan je sadaka, od dva prijatelja zemljaka!”
“Jedan itako nije našeg soja, i jedna, i druga žena mu pravoslavna, a drugi se ionako odmetnuo, katolkinjom se oženio, i to u crkvi, kod popa, stipendiju od njihovog društva primao, za bogohulno slikanje insana? Nije od Gajreta stipendiju ni molio!”
“Kada je po našem adetu, slikati zabranjeno, od Alaha dan lik, bilo koga od nas!”
“Onda se takvi okrenu tamo gdje im tu želju novcem podupiru, jer kažu da mu je to što crtati zna, kao baš, dar od boga! Sve kontra Islama!”
“Šta je da je, od koga je, sadaka je, pa tu ne možemo ništa. Moramo naći novo mjesto za naše sastanke! Zato sam vas sazvao, da čujem ima li ko od vas o tom problemu dobrih predloga?”
“Mislim da njegov brat radi na tome da ga preseli u drugo stubište, jer ono kao nije džamijsko? Ali to može da traje, iako je glasne manifestacije?”
Ču se ključ u bravi i duhovi utišaše. Gledaju šta to bi, ko ih u ovo doba noći remeti, u pola tajnog sastanka.
Ni duhovi od ove socijalističke izgradnje, nemaju više nigdje mira.
Gledaju kao ukopani, vrata se otvaraju i neki mladić ula- zi u stan, gleda okolo, pa onda pozva nekoga, koji ga vani na hodniku stubišta čeka.
“Ma uđi slobodno! Nikoga nema!”
Uđe neka djevojka u bijeloj haljini, kao da se čudi preplašena, držeći se za frizuru, tada modernu, trajnu andulaciju, da joj promaja koja je u sobi očito puhala, sav trud ne uneredi.
‘Gdje me sada vodi?’ pomisli.
Uđe i baci brz pogled na sobu, pa ugleda onaj papir na podu.
“Ovdje je neko već bio, sendvič pojeo i mastan papir na sred sobe ostavio? Krme jedno obično. Još treba da se baš kad mi dođe, u sobu vrati!”
“Ma to je ostalo od radnika. Sigurno niko nije dugo u stanu bio. Samo ja ključ od stana imam.”
“Kada radiš u stambenom i imaš ključ od tuđeg stana, mogao si i sebi srediti, neko stanarsko pravo, da no u krevetu ležim, a ne da se trebam sada valjati po prljavom parketu, jer je gospodinu došlo, da obavi tako željeni ljubavni čin.” Duhovi, mirni čekaju da vide šta će biti. Nemaju jadni kuda da idu, iznenadili ih gosti padobranci, što sem stana, ni svoj avion nemaju.
‘Baš smo fukare’, pomisliše jer tada djevojka bez stida podiže suknju, a ispod nje ugledaše samo dvije bijele lopte, kao da im dupla mjesečina na tamnom nebu sija.
Bio je to sastanak starih duhova voajera, prisutnih ljubavnom činu dvoje savremenih socijalističkih egzibicionista. Da to ne rade u gradskom parku, na očigled svugdje prisutne milicije, odlučili su se za tajnu ljubav u srcu vakufske nove, što u visinama oblake dere, novo izgrađene građevine.
Neboder dobi status prvog erotskog pozorišta za duhove, nakon oslobodilačkoga rata i oslobođenja.
Svi postadoše napokon slobodni, pa sa njima i duhovi!