O autoru
Midhat Ajanović je rođen 1959.godine u Sarajevu, a od 1994. godine živi u Geteborgu, gdje je odbranio doktorsku disertaciju iz filmologije. Objavio je stručne i književne radove na više jezika, više knjiga karikatura i strip albuma.
Objavio je brojna djela, od kojih su neka prevedena i na engleski. Pomenimo tek neka: Jalijaš, Gađan, Useljenik, Portret nacrtan ugljem i kišom, Katapult, Smrt u Sarajevu (zbirka eseja), Salijevanje strave. Austrougarski tunel jedan je od njegovih posljednjih romana , Bolovanje je posljednji.
Bolovanje
(odlomak iz dokumentarnog romana)
Kližeš se na ispucanom ledu.
Sad moraš uložiti maksimalnu koncentraciju da vidiš stvari i čuješ zvuke te tako samog sebe uvjeriš da je ova fatamorgana, ustvari, jedan vidljiv i opipljiv svijet. Čim se malo opustiš shvatiš da ti se sve ovdje samo pričinja i da tvog svijeta, ustvari, nema. Ovo što misliš da je planeta je, ustvari, globus od plastike po kojem puše vjetar, ali nema starih novina, plastičnih kesa, čak ni prašine da je raznese i jedina organska i neorganska materija si ti s kojeg vjetar skida odjeću otkrivajući ti tijelo koje se raspada u pustari bez ljudi i ptica, bez kamenja i šume, bez oblaka i snijega… Zajedno sa beživotnim tijelom S. kremirane su knjige i slike, filmovi i muzika, kuće i vrtovi, plaže i livade, jezera i potoci, vozovi i željezničke stanice, viski i vino, nestao je kišni mantil u kojem si sličio na Clinta Eastwooda, kako ti je rekla jedna udata žena neuvijeno ti se udvarajući. Odgovorio si joj da ti je mantil kupila tvoja supruga, tvoja S.
SUMA SUMARUM: Nestalo je svega onoga što je sabrano i na okupu rezultiralo tvojim životom.
KRAJ NIJE ZAVRŠETAK: Tvoj život je trajao 61 godinu, 10 mjeseci i 16 dana. Sasvim solidno, reklo bi se. Problem je to što si ti i dalje živ. Tvoje ukupno trajanje je u momentu dok nastaju ove riječi 62 godine i nekoliko mjeseci. Šta uraditi sa vremenom koje preostane, vremenom koje je po svemu matematički višak? Vremenu u kojem je sve, svaka živa i mrtva stvar, izgubila smisao i razlog. Sve tvoje aktivnosti su sjećanje i čekanje. Sjećaš se života kojeg je S. obasjavala i davala mu smisao.
TABANI NA LEDU: Hodaš bos posred zaleđenog jezera i čuješ kako led krcka i pucketa ispod tvojih stopala. Čekaš da se led raspukne i strovališ se u ledeni mulj i mrak.
Na led si stao u proljeće 2020. kada je S. počela umirati…
* * *
Kad ste se vratili iz Sarajeva sa rođendanske proslave dobio si poruku od kolegice iz Pekinga Chunning Guo koja inzistira na tome da je Evropljani zovu samo Magie. Ona je tokom protekle godine prevodila tvoj esej o švedskom animiranom dokumentarcu objavivši ga u časopisu čiji je engleski naziv ”Contemporary Animation Journal”. Ovaj put se nije radilo o prijedlogu za neku suradnju. Bilo je to pismo popraćeno sa nekoliko fotografija njenog sina koji je tih dana imao rođendan, ali ga je proveo u izolaciji zbog širenja virusa korona. Iako je pismo bilo ukrašeno karakterističnim ljubaznim frazama iz njega se mogla iščitati dramatična, pa čak i panična poruka.
Pokušavaš se prisjetiti historije vašeg poznanstva.
23. januara 2019. si izašao iz bolnice gdje si ležao zbog posljedica infarkta. Odgovarajući na njen poziv ručao si sam s Magie već 26. januara u jednom restoranu u centru grada. Magie se tu nalazila kao učesnica konferencije o animaciji na Univerzitetu u Göteborgu na kojoj je predstavila neki svoj ”paper”. Ti si na istom tom univerzitetu doktorirao sa drugim doktoratom u povijesti Švedske koji se bavio animiranom slikom, ali tebe ipak nisu pozvali na tu konferenciju. Pozvala te, eto, njihova gošća iz Kine. Poziv si prihvatio, ali zbog tvog povrijeđenog ponosa nisi želio da se nađete u prostoru Univerziteta, već si joj predložio obližnji restoran. Ti nisi pravo ni shvatio zašto je ona trošila vrijeme na tebe, ali je bilo očito da se ona još u Kini pripremala za susret s tobom. Čak je donijela poklone za S. Ti si njoj poklonio svoje dvije knjige na švedskom jeziku koje, jasno, nije mogla razumjeti, ali je u jednoj od njih bio štampan bogato ilustriran tekst o utemeljitelju kineske animacije Te Weiju. Računao si da je to dovoljan kuriozitet, knjiga u kojoj se o kineskom animacijskom gigantu piše na nekom minijaturnom, egzotičnom jeziku kojim se govori u evropskoj zemlji poznatoj u Kini samo po pokojem odličnom igraču stolnog tenisa kakav je bio Jan-Ove Waldner čije si slike vidio na plakatima u Pekingu i Shanghaju kad si bio tamo.
Poslije si dobio pismo u kome se Magie zahvaljuje što si odvojio vrijeme za druženje s njom. Iz poruke si shvatio da je taj vaš ručak, kojeg si ti doživio kao neobavezno ćaskanje o svemu i svačemu, ona, zapravo, smatrala intervjuom s tobom.
(Thanks a lot for your wonderful sharing and offering the time to meet with. I had a very nice time in Gothenburg and inspiring interview with you.)
Osim toga zamolila te je za dozvolu da sa engleskog jezika na kineski prevede jedan tvoj tekst nudeći ti stotinu eura kao honorar. (I hope to ask your confirmation to translate your paper ”Beyond the Self-Image” onto Chinese academic social science edition journal of ChongQing JiangTong University, as this journal has more academic free of the papers and offers 100 euro to the international writer. Would you please send me the confirmation via email then this paper will be translated by me and published around Nov. 2019. Thank you so much!)
Kasnije te godine, tokom koje je prevodila tih dvadesetak stranica teksta, primit ćeš mnogo pisama od Magie. Prevodeći tvoju studiju koja se u osnovi bavila švedskom animacijom sa naglaskom na jednu prepoznatljivu realističnu tendenciju u novijoj produkciji, Magie je našla cio niz tipfelera, netačnih podataka i drugih greški što je sve skupa svjedočilo o tome koliko te je bolest S., a, valjda, i tvoja vlastita, počela nagrizati i iznutra. Tako si, primjerice, za cijelih sto godina promašio datum nastanka prvog švedskog animiranog filma Magični napitak. (I am translating your paper at the fourth part, I have a question in the page 8 in the attachment Beyond the self image. Is the The Magic Potion by Victor Bergdahl should be produced in 1915, not in 2015?)
Ne samo to, nego i godinu vlastitog rođenja si bio napisao pogrešno, podmladio si samog sebe za deset godina, ali je pribrana prevoditeljica i to primijetila. Ranije ti se nikad takve stvari nisu dešavale. Dakle, počeo si prokišnjavati na sve strane, kako se to u Sarajevu tvoje mladosti govorilo za ljude rasijane i smetene. To je u vremenu koje je uslijedilo samo postajalo gore i nisu više u pitanju bili samo tekstovi. Danas razbiješ jaje i istreseš ga u kantu za smeće, a ljusku jajeta ubaciš u ulje koje ključa u tavi na peći. I po pola sata tražiš naočale po cijelom stanu da bi na kraju ustanovio da ti se nalaze gdje im je i mjesto – na tvom nosu.
* * *
Kad se okreneš preko ramena i pogledaš godinu 2019. vidiš da je to bila posljednja lijepa godina, neka vrsta dramaturškog finala vaše životne priče. To ”preko ramena” zapravo su tvoje slike koje si objavljivao na Facebook-platformi. Bez tih slika bi malo toga mogao prizvati u sjećanje. Na početku nije izgledalo kao da će to biti dobra godina. Vidiš da si se 11. januara slikao sa unukom u bolnici gdje si ležao zbog posljedica infarkta, a da si 26. januara objavio da je umro Dušan Makavejev, za tebe najbolji filmski autor iz bivše Jugoslavije. I ne samo za tebe. Makavejevljeve ideje, a najčešće su one bile humoristično-satiričnog sadržaja, izlazile su iz slike, a ne dijaloga i naracije. Od postanka filma postoje dva međusobno suprotstavljena estetska stanovišta oko kojih se lome koplja sve od nastanka filma pa tokom cijele historije tog medija. Nesuglasice su nastale još od dva prva poznata filmska pionira koji su imali potpuno suprotna stanovišta oko pitanja je li film više umjetnost kad je realističan u smislu da opisuje i konzervira, odnosno reproducira, stvarnost onakvu kakva jeste (Lumière) ili je film više umjetnost kada svoj svijet i njegov ”realizam” film stvara, odnosno producira (Méliès). Makavejev snažno zastupa ovu drugu tezu pa poput Mélièsa koristi ”plastički jezik” (”argot plastique”), slike snažnih taktilnih svojstava nastale upotrebom kolaža, montaže u kameri i scenografiji. Slika glave glumice Milene Dravić na pladnju iz njegovog slavnog filma W. R. Misterije organizma (1971) gotovo je jednako ikonička koliko i Mélièsova raketa koja se zabija u mjesečevo oko. U Americi je dočekan kao veliki socijalistički disident nakon što je ta njegova filmska satira o socijalizmu bila nešto kao zabranjena u bivšoj Jugoslaviji. Kada je sa istom strašću Makavejev napravio kritiku kapitalizma, film The Coca-Cola Kid (1985), jednostavno su ga precrtali i više nikad nije vidio ozbiljan budžet za neki svoj projekt.
Nakon što si čuo za njegovu smrt cio dan su ti pred očima izranjala sjećanja na susreta s tim dragim čovjekom. Jedna večera u gradiću Grimstadu na jugu Norveške. To je bilo vaše prvo putovanje u Norvešku nakon što si sasvim neočekivano dobio poziv da budeš gost Filmskog festivala u tom gradiću za kojeg nikad ranije nisi bio ni čuo kao ni za festival koji se u njemu održavao, ali rekao si S.: idemo! Bilo je to 1995, kratko vrijeme nakon što si došao u Švedsku. Bio si jezivo mršav i praktički poluslijep, ali osjećao si se spreman za put jer je S. bila uz tebe. Na kraju krajeva, trebalo vam je to putovanje, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog kratkotrajne iluzije vašeg života onakvog kakav bi, možda, bio da su svijet i u njemu stvari bile drugačije poredane.
Norveška ti je sličila na Bosnu, pukla brda na sve strane i kao da si malo bolje progledao na desno oko. U Oslu si sreo Mariju Warsinsky, rediteljicu koja je svoju karijeru posvetila zločinu nad Bosnom. Shvatio si da je poziv kojeg si dobio za Festival bio njeno maslo. Maria te je pitala šta misliš o Dušanu Makavejevu, specijalnom gostu Festivala, znaš li ga i kakav je on. Rekao si joj da ga znaš i da o njemu možeš reći samo sve najbolje.
”I onako politički?”
”I onako politički!”
U Grimstad ste putovali u društvu Dennisa Tupicoffa, Australca višeg od tebe za cijelu glavu, koji je na festivalu predstavljao retrospektivu svojih animiranih filmova. Dennis će nekih 25 godina kasnije biti vaš gost na večeri u Göteborgu kada je tvojom zaslugom bio pozvan na tamošnji festival. On nije ni spomenuo vaš susret u Grimstadu jer ga se, vjerovatno, nije ni sjećao, a ti ga nisi htio podsjećati na to.
Samir, izbjeglica i bosanski ugostitelj iz Živinica, baš tih dana kad ste vi bili tamo otvorio je restoran u Grimstadu. Mak, Maria, norveški domaćini, S. i ti ste sjedili do pred zoru. Pričalo se o Bosni, politici i ratu, o čemu bi drugo čovjek pričao u junu 1995. Sutradan te, valjda zbog alkohola, desno oko još više zaboljelo. Stavio si flaster i krenuli ste u šetnju gradom. Tokom šetnje ste šutjeli. Grimstad je grad napravljen od drveta i da nije na moru bio bi sličan Dodge Cityju iz kaubojskih filmova. U centru gradića nalazio se Dom kulture i Festivalski centar ispred kojeg su bili jarboli sa izvješenim zastavama zemalja iz kojih se prikazuju filmovi. Bila je i zastava Bosne i Hercegovine, ona stara sa ljiljanima, izvješena tebi u čast. Skinuo si flaster i stao ispod jarbola sa bosanskom zastavom i rekao S. da te uslika za uspomenu. Taman kad se spremala da klikne u kadar su joj upale dvije žene. Obje su gledale gore, iznad tvoje glave.
”Nuto, naše zastave!”, reče jedna od njih.
To što su naši ljudi raspuhani kao sjeme maslačka po cijeloj planeti pa ih je, eto, bilo i u Grimstadu, učinilo je da ste ostatak dana oboje bili tužni.
Petnaestak godina kasnije predavao si na Filmološkom odsjeku Univerziteta u Göteborgu. Petkom si radio filmsku analizu sa studentima filmologije. Za njih tridesetak si prikazao Makavejevljev film iz 1968. Nevinost bez zaštite. Ta jedna skroz otkačena kombinacija dokumentarnog i igranog filma, verizma i groteske koja se nalazila u prvom srbijanskom zvučnom igranom filmu snimljenom u nacističkoj marioneti, takozvanoj Nedićevoj Srbiji, imala je zbunjujući efekt na studente. Pa, iako su malo od toga razumjeli, studenti su pogledali film do kraja začarani jednom posebnom vrstom ludila i pomjerenosti koje su izlazila iz tog čudesnog hibrida sastavljenog od svega i svačega. Film je pričao priču o Dragoljubu Aleksiću, akrobati koji je za život zarađivao držeći se zubima za trapez prikačen za avion koji je nadlijetao gradove iznad bivše Jugoslavije i filmskom fantastu koji je, bez ikakvog znanja o filmu, snimio dugometražni zvučni film što prije njega nije uspjelo nijednom filmskom profesionalcu. Čim se projekcija završila studenti su navalili da te pitaju šta je u filmu ovo i šta znači ono, a ti si na sva pitanja odgovarao sa ”ne znam” i ”nemam pojma”. I kad su se svi studenti počeli zgledati pitajući jedni druge da kakav je ovo profesor koji ne zna baš ništa rekao si im:
”Ja ne znam, ali znam ko zna.”
Tada si nazvao Maka na ”lautsprecher” i počela je diskusija sa studentima koja bi trajala do ponoći da vas fakultetski portiri nisu prekinuli i izbacili iz amfiteatra jer su pred vratima cupkali studenti i profesor sljedećeg predavanja koje je bilo na rasporedu za taj dan.
Zadnji put si Maka vidio godine 2010. u Beogradu na Skadarliji gdje si se našao nekim poslom zajedno sa svojim sarajevskim društvom, Neletom i Nunom . Došao je družit se s vama Sarajlijama iako je bio podosta poguren, blijed u licu i po svemu se vidjelo da je pri kraju puta. Bez obzira na to pošteno ste se udrmali te večeri.
Smrti su se dalje redale na tvojoj Facebook-stranici te 2019. godine. Nakon Maka će umrijeti i Rosto, daroviti Nizozemac, sjajni animator digitalne animacije koji je bio mlađi od tebe nekoliko godina. Postavio si sliku S. i Rosta kada ste dvije godine ranije večerali u nekom restoranu u Göteborgu. I on je bio gost Filmskog festivala. Nekoliko postova kasnije vidi se da je umro i Milan Blažeković, animator tradicionalne animacije o kojem si napisao knjigu.
Ali sve te smrti još uvijek si osjećao kao nešto daleko. Još ti se smrt nije bila približila toliko da je možeš onjušiti i dodirnuti.
* * *
Godina ti je zaprave počela nakon što si izašao iz bolnice i koliko-toliko se vratio u formu. Na Facebooku nisi ostavio traga o susretu sa Magie. Ali jesi o javnom razgovoru sa Igorom Kovaljovim, velikim rusko-američkim animatorom, s kojim si se susreo na Filmskom festivalu u Göteborgu.
11. februara: Opet si bio u bolnici i objavio jednu fotografiju o tome. Nešto novo si objavio tek petnaest dana kasnije, 26. februara. Objavu si napisao na švedskom: En trevlig bokkväll på bokhandeln Röda Stjärnan / Jedno ugodno književno druženje u knjižari Crvena zvijezda. U toj knjižari se inače okupljaju komunisti i uopće ljevičari iz Göteborga. Knjižara je bila puna i interes za tvoje knjige je bio veliki, prodalo se petnaestak primjeraka, ali si se posvađao s nekim od posjetitelja oko njihovog tumačenja raspada Jugoslavije i rata koji je izbio usljed toga. Stvarni uzrok ratu, objašnjavali su oni tebi, bio je to što je Njemačka ”prva priznala” Bosnu i time izazvala rat. Bravo moji ljevičari posoljene, homogenizirane, pasterizirane, ukiseljene i kakve sve ne pameti! Kako bi se neki rat uopće mogao dogoditi, a da ga ne započnu Nijemci? Koga je briga za istinu i činjenice, bitna je teza.
Sljedeća objava je došla 14. marta i opet je na švedskom: En fantastisk bokkväll i Gummifabriken, Värnamo (foto: S.) / Fantastična književna večer u Gummifabriken, Värnamo (foto: S.). Na slici u Domu kulture koji ima baš prekrasno ime Tvornica gume puna sala sluša te kako pričaš o svojim knjigama. Na slikama si se razmahao i uživio. Ima jedna u kojoj potpisuješ knjige i selfie koji je S. s ponosom napravila jer je cijelu tu stvar ona organizirala. Ti dobro znaš da ti nikada ne bi vidio ni Crvenu zvijezdu ni Tvornicu gume da nije bilo tvoje sposobne supruge.
19. aprila: Opet ste se slikali zajedno na Sajmu knjiga u Sarajevu gdje si prezentirao svoju knjigu Film i strip. Na slici držite nagradu koju je ta knjiga dobila na kraju Sajma – bila je to prva nagrada, uopće za bilo šta, koju si dobio u rodnom gradu.
25. maja: Novi post na švedskom. (Animation och politik. Malmö Konstmuseum.) Prevedena vijest. Predavanje koje si imao u Muzeju umjetnosti u Malmöu pod naslovom ”Animacija i politika”. Zapravo se radi o prezentaciji tvog postdoktoralnog projekta ”Animirane slike kao historijski izvor” (koji, sad znaš, nikad neće biti napisan). Prenio si plakat sa stranice Muzeja na kojem je otprilike pisalo:
Kako su animirani filmovi povezani sa svjetskom politikom i šta se može reći o određenom društvu gledajući u njemu proizvedene animirane filmove? Filmolog i pisac Midhat ”Ajan” Ajanović dolazi u Muzej govoriti o odnosu animacije i politike u različitim povijesnim kontekstima. Tijekom predavanja pobliže ćemo pogledati kako je ta izražajna forma povijesno korištena, i kao ratna propaganda i unutar feminističke borbe 80-ih. Osim toga, pobliže ćemo istražiti Disneyev ”kapitalistički” realizam, društveno kritičku animaciju u Sovjetskom Savezu pod Hruščovom, titoizam u bivšoj Jugoslaviji i tačerizam u Britaniji kroz animirane slike koje su nastajale u tim sistemima.
I tako dalje…
Ono ”Ajan” usred tvog imena uvijek pišeš kako bi dao mogućnost ljudima da lako izgovore tvoje ime i ne muče se sa, za njih neizgovorivim, Midhat.
”S.” nije bila s tobom te subote. Sjećaš se da si zbog toga bio jako usamljen poslije predavanja dok si lutao po gradu čekajući voz za Göteborg.
2. juna: Slikao si se sa S., sa promotorima i publikom koja je došla na predstavljanje tvog distopijskog romana Kraj sezone. (Some pictures from yesterday’s chat in the House of Literature, Gothenburg: 1. with my colleague Sanjin Pejković, 2. with S., 3. and 4. with friends.)
13. juna: Objavio si post na engleskom u kojem obavještavaš one koje to zanima da si već osam mjeseci antialkoholičar. I da to nije tako strašno, postoji život i nakon vina samo je jako dosadan. (It’s been eight months since I became a teetotaler. The good news is: There is a life after wine. It’s just a bit boring.)
Tada ti je, zbilja, izgledalo da više nikad nećeš popiti više od jednog gemišta uz večeru. Pokazat će se da ćeš se alkoholu vratiti onako kako se, pretpostavljaš, razočarani švaleri vrate staroj ljubavnici da u njenom krilu nađu posljednju utjehu.
2. jula: Mnogo slika s putovanja od Sarajeva do Neuma. Na svakoj od njih S. izgleda zdravo. Lijepa je kao lijepi dan dok sunce nad Mostarom obasjava njeno blago lice.
Dva dana kasnije objavit ćeš post na engleskom pod nazivom ”Pleasant Encounter” (With Diana Nenadić, my Croatian editor and publisher. Since 2003 we have produced five books dealing with the beautiful art of animated images. Will we go to a new project? Wait and see…). Bio je to ugodan susret sa Dianom Nenadić, nakladnicom i urednicom pet tvojih filmskih knjiga. Tu na festivalu animacije u Neumu predstavili ste knjigu Filmska lutka. Iz današnje perspektive gledano čini se da su se ugodni događaji samo nizali jedan za drugim.
* * *
Ali bilo je tu i drugačijih znakova. I još smrti. Vaš domaćin na festivalu Jurinko Radić, utemeljitelj i direktor tog festivala, u čijem ste apartmanu proveli tih prelijepih sedam dana umrijeti će već te jeseni.
15. jula: Na ljeto ste išli u Beograd i družili se sa vašim starim prijateljima Donkom i Dejanom Đurovićem. Dvadeset sedam godina ranije, aprila 1992, S., u osmom mjesecu trudnoće i u zadnji čas izbjegla iz Sarajeva, provesti će neko vrijeme kod njih dvoje, zajedno s tvojom sestrom i tada šestogodišnjom kćerkom. Poslije će se uputiti u Makedoniju gdje se rodio vaš sin. Na slici sjedite u nekom restoranu pokraj Dunava. Izgledate veseli i raspoloženi iako ste, vjerovatno, evocirali uspomene na te strašne dane.
24. augusta: Još jedan post na engleskom u kojem se hvališ prezentacijom Filmske lutke na Ljetnoj školi medijske kulture u Varaždinu.
21. septembra: Objavio si post na engleskom sa Sajma knjige u kvartu Göteborga, koji se zove Angered, i kraći odlomak iz Salijevanja strave koji se u prijevodu na švedski zove Besvärjelser: Volim jesen. Volim kad okiša pa je zemlja meka poput šilteta, zrak miriše i sve boje se ujednače i stope u različite nijanse žute, boje koja već sama od sebe grije nekom svojom unutarnjom toplotom. Osjećam se spokojnim ujesen jer svukud je sigurnost i mir. Ja sam se rodio ujesen. Ujesen padaju kiše i suho lišće, a ja volim oboje.
Na slici pokraj štanda S. i ti stojite sa vašom učiteljicom švedskog jezika Lillemor i njenim mužem Kjellom Åslundom. Jasno se sjećaš o čemu ste pričali. Osamnaest godina ranije Kjell vas je pozvao na proslavu svog šezdesetog rođendana koji se održavao na jednom brodu. Kako to običaji nalažu svaki od pozvanih gostiju je nazdravio slavljeniku izgovorivši neku prigodnu čestitku. Ti, tadašnji 42-godišnjak, si htio biti jako duhovit pa si tom prilikom pozvao Kjella na proslavu tvog šezdesetog rođendana. Što zbog tvog naglaska, što zbog različite kulture humora, neki od gostiju nisu razumjeli šta si to ti rekao pa si im objašnjavao da si slavljeniku poželio dovoljno dobrog zdravlja i dugog života da dočeka tvoju šezdesetku.
2. oktobra: Objava na engleskom uz tvoju vlastoručno nacrtanu pozivnicu za vjenčanje tvog sina i njegove izabranice Alex. (MY SON IS GETTING MARRIED: He and my soon-to-be-daughter-in-law asked me to make a wedding invitation. And I made it…)
11. oktobra: Objavio si na švedskom da je roman Dva muža Karoline Lotman izašao u prijevodu na švedski kao Karolina Lotmans två makar. Prevoditelj je Đorđe Žarković, a urednik i izdavač je, naravno, S. Baš kao i za bosansko, i hrvatsko izdanje crtež na omotu djelo je slavnog animatora, oskarovca Chrisa Landretha.
Nevjerovatno je koliko se dobrih stvari desilo te dobre 2019. I još je nevjerovatnije da ti uopće nisi bio svjestan toga dok je godina trajala.
Ali… Zucker kommt zuletzt.
20. oktobra: Na tvoj šezdeseti rođendan objavio si post na engleskom pod naslovom ”Summarizing my 60 years” koji se sastojao od dvije fotografije tvojih knjiga. Na prvoj su bile knjige o filmu i animaciji, a na drugoj su tvoji romani koje si potpisao kao ”Knjige o životu, ljubavi i tuzi”.
21. oktobra: Objavio si još jedan post na engleskom pod nazivom ”The old man in Vienna” uz desetak fotografija sa, pokazat će se, vašeg posljednjeg zajedničkog putovanja. Bili ste na izložbama, vozili se fijakerom, jeli bečku tortu, slušali koncerte klasične muzike i džeza… Bajka. I tu nije bio kraj! Na povratku iz Beča S. je pripremila spektakularnu proslavu tvog rođendana, iako si ti to odbijao. To ti je pružilo priliku da pozoveš Kjella i time ispuniš obećanje dano prije osamnaest godina. On ti je poklonio kašiku za cipele sa dugom ručkom da se ne moraš mnogo saginjati kad oblačiš cipele.
23. oktobra: Još jedna objava na engleskom u kojoj obavještavaš javnost o neočekivanom poklonu kojeg si dobio od grada Zagreba, to jest jedne njegove biblioteke, gdje su u povodu tvoje šezdesetke organizirali izložbu tvojih knjiga i crteža. (I received one surprising and wonderful birthday gift from the Zagreb City Libraries: The Savski Gaj Library arranged my exhibition! This exhibition, curated by Davorka Semenić Premec, includes my books published in Croatia, which is basically 80% of my collected works, as well as some of my pictures with satirical or parodic intention. I am immensely grateful.)
26. novembra: Izašao je prijevod tvog teksta na kineskom. Dobio si ga uz kratku poruku u kojoj ti se Magie zahvaljuje. (Thank you so much for your kind support! I also attached the finished part of your paper translated into Chinese ”超越自我之像”.)
30. novembra: U Zagrebu si predavao na Anidok konferenciji. Lijep skup, dobro organiziran i put je bio ugodan. Dugo poslije više nećeš putovati.
7. decembra: U međuvremenu je Nobelov komitet dodijelio svoju nagradu za književnost Peteru Handkeu. Nacrtao si ga kako briše krv žrtava genocida sa papira na kojem piše svoje knjige. (I STILL CAN’T BELIEVE IT: What do the members of that damn committee have in their hearts? If they have any hearts. What a cruel, false and shitty world we human beings have created!!! And it is just getting worse and worse…)
Facebook, jedino oružje nemoćnih očajnika u svijetu.
Ta tvoja patetična objava i crtež bila je najava za narednu godinu koja će dobru godinu 2019. zamijeniti sivilom, depresijom i tugom.
Magie ti je ponovo pisala početkom 2020, ali ovaj put se nije radilo o nekom prijedlogu za prevođenje, niti bilo šta slično. Upozoravala te je na ono što dolazi, na opasan virus zbog kojeg će svi ljudi na svijetu jedno dulje vrijeme morati živjeti u izolaciji bez kontakta jednih s drugim, to jeste da će se društveni život praktički ugasiti.
Kada si joj pročitao tu poruku S. te je tužno pogledala i rekla ti:
”Ali, ja ne mogu živjeti bez ljudi.”
* * *
”Ali, ja ne mogu živjeti bez ljudi.”
Zvuk i značenje tih njenih riječi još dugo je vibrirao u tvojim mislima. Znao si da je tada, baš u tom momentu, započeo proces na čijem kraju ćeš izgubiti S.
Znao si to instinktivno, ali znao si to i racionalno.
Vas dvoje ste se razlikovali u svemu. Bili ste plus i minus. Čak i boje ste vidjeli drugačije. ”Obuci taj zeleni sako”, znala ti je reći kad biste pošli negdje izaći. ”Ali ja nemam zeleni sako!”, odgovarao si buljeći u tvoju odjeću na što bi ona došla i energičnim pokretom izvadila sivi sako iz garderobera i ljutito se obrecnula:
”Kako nemaš? A šta je ovo?”
Najuočljivija razlika među vama ipak je bio odnos prema društvenom životu. Ti si imao osjećaj i tako si živio kao da tebi ljudi nisu trebali uopće. ”Ja bih mogao biti odličan eremit”, često si govorio. I bio si u pravu. Dokazao si to u danima koji su uslijedili nakon što je S. preminula.
Ona nije podnosila samoću. Stalno je oko sebe okupljala ljude. Bila je član svih mogućih društava, književnih kružoka na našem i švedskom jeziku, organizirala je Sajam knjige i bila vlasnik izdavačke kuće u kojoj je uglavnom objavljivala tvoje knjige. Vodila je jednu galeriju devet godina pokazujući vanzemaljsko strpljenje sa umjetnicima, najnapornijom sortom ljudi koja postoji – svaki od njih je uvjeren da je genij na kvadrat, božanstvo kojem se mi prosječni i ispodprosječni imamo diviti dvadeset i četiri sata dnevno. Ti si u toj stvari bio saglasan sa Freudovim stanovištem da su umjetnici ljudi oboljeli od jedne vrste duševne bolesti. S. je, međutim, uvijek izgledala kao da ih ozbiljno sluša dok bulazne o smislu postojanja koje se ogleda u njihovim slikama. Znalo se desiti da neki od genija kojeg je na trenutak izvukla iz anonimnosti zove u jedanaest po noći da joj se požali kako je njegovu sliku trebalo nakriviti na lijevu, a ne na desnu stranu jer je on u svojoj genijalnosti nama mediokritetima otkrio da ovim svijetom vladaju zli dusi, ali džaba kad publika to ne može vidjeti jer je slika na izložbi bila nakrivljena na pogrešnu stranu. S. je imala živce da sve to ljubazno sasluša i da obeća kako će prvo što će uraditi još ranom zorom biti da ode u galeriju i nakrivi njegovu sliku na desnu stranu.
”Ne, nego na lijevu!”
”Da, na lijevu.”
Ti si znao otkud joj tako neograničeno strpljenje. Ti i niko drugi.
S. se bojala samoće. Ničeg drugog se nije bojala. Ni rata, ni hladnoće, ni zemljotresa, ni požara, ni ničeg. Ni svoje se bolesti nije bojala toliko kao samoće… Kultura je bila njena borba protiv samoće i, zapravo, sad kad S. više nema i kad si zbog toga izložen jezivoj usamljenosti, shvaćaš da ti je, bolje od ijedne knjige koju si pročitao i profesora čija si predavanja slušao, tvoja supruga pokazala šta je stvarni smisao kulture.
Negdje u nekoj ladici sačuvao si stari poster za likovnu koloniju koju je S. organizirala devedesetih godina u velikom umjetničkom paviljonu Röda Sten, ovdje u Göteborgu. Piše kako je Kolonija okupila nekoliko afirmiranih švedskih slikara (Ekdahl, Hultberg, Jönsson, Lindh) i bosanske umjetnike koji su silom (ne)prilika živjeli u ovoj zemlji. Likovnjaci koji su zahvaljujući S. dobili priliku izlagati u uglednoj galeriji bili su Aki Ćejvan, Ahmed Bešić, Amneriz Handžić, Redžep Jahić, Enes Lević i Jusuf Suljanović. Izuzetno darovita Vera Glumac otkazala je sudjelovanje u zadnji čas. (Usput: Vera je bojila celuloidne folije na jednom tvom crtanom filmu zarađujući na taj način studentski džeparac. Tako ste se upoznali. I onda vas je vjetar rata i nesreće oboje otpuhao u Švedsku. Ko traži koincidencije uvijek će ih naći u historiji ljudi i svijeta.)
Uz slikare u Skandinaviju se od ratnih devedesetih pa na ovamo doselilo više bosanskih pisaca, režisera, glumaca, muzičara… Međutim, svi su oni neorganizirani, raspršeni, razjedinjeni, a ako je nešto i napravljeno bio je to rezultat nečije lične inicijative. Bosanski umjetnici i pisci su uglavnom prepušteni sami sebi, svojoj sreći i snalažljivosti, neke organizirane institucije nikad nisu nastale za cijelo ovo vrijeme.
Osim jednog izuzetka…
S. je bila ta institucija koja ih je okupljala, brinula se za njih, ohrabrivala ih i davala im nadu.
I nikad nisi imao dojam da je ona time bila nešto previše zauzeta ili se osjećala umornom zbog silnih obaveza koje je imala oko vođenja administracije galerije i njenog održavanja, postavljanja izložbi, štampanja plakata za izložbe, moljakanje novina da objave informaciju, odgovaranje na bezbrojne pozive umjetnika… Ne sjećaš se čak da si je ikada čuo da je rekla kako nema vremena.
* * *
Da ne može živjeti bez ljudi S. ti je, dakle, rekla nakon što si joj pokazao pismo i slike koje je Magie poslala.
Njena poruka je započinjala zlokobno formalno, od čega te je zaboljelo u želucu. Ranije je svoje poruke započinjala prisno šaljući ti zagrljaje (Big hugs from Beijing), a sada ti se obraćala sa Dear prof. Midhat. Pisala ti je o onome što se sporadično pojavljivalo na vijestima i što bi ti češće prečuo, nego čuo – o nekom novom virusu koji se pojavio u Kini. Javljala ti je kako su njeni ostali u kući iz sigurnosnih razloga. U pismu ti se zahvaljivala na ljubaznoj podršci pozivajući se na tvoj e-mail koji ti nikada nisi napisao. Zapravo, cijelo pismo bilo je napisano kao da ti odgovara na nepostavljena pitanja. Iz pisma si saznao da je Magie provela kinesku Novu godinu i rođendan svog sina sama kod kuće, ta da ti zbog specijalne situacije u Kini ne može poslati štampani časopis upozoravajući te da je situacija veoma ozbiljna, te da pripremiš maske i rukavice osobito ako ćeš prisustvovati nekim međunarodnim dešavanjima.
(We are all fine in Beijing. We are better stay at home and keep clean. So actually we are now have more time with Samuel /Beibei/ at home and have some nice food. I hope to share with you the photos and though this is a very special New Year for China I wishes you have peaceful time and joyful events in 2020! So sorry as the special situation in China I cannot post the physical journal to you right now, but I will as soon as possible. Best wishes to you and your family! Wish we have the chance to meet with again soon! Thank you so much for your kind email! Unfortunately, the situation is like the reporting very serious, so hope you and your family also take care of yourselves. Prepare some mask and glove when you join in public events especially international meetings. Hope all things go fine.)
Zašto je tebi poslala ovakvo pismo? Je li ona zato što te je srela na nekim konferencijama i mogla ponegdje pročitati neki tvoj članak, mislila da si ti neka važna faca pa da stoga imaš pristup medijima i možeš utjecati na razmažene Evropljane da problem zvani virus korona shvate ozbiljno? Razumio si da ti hoće reći da vi Evropljani ovaj put ne možete okretati glave od opasnosti jer ih nećete imati kamo okrenuti. Ali šta si ti, zapravo, mogao uraditi? Napisati jedan histeričan post na Facebooku nakon kojeg će te jedni ismijati smatrajući te budalom dok će drugi mahinalno pritisnuti ”like” ne pročitavši tvoju poruku. Da zoveš redakcije, ali zvao si ih i ranije zbog drugih razloga i obično ti nikad niko nije odgovarao. Iz švedskih novina ti ne odgovaraju, malo zato što nemaju ljudi jer su privatni vlasnici otpustili sve što se moglo otpustiti, a malo zato što imaš čudno ime koje odaje tvoju beskrajnu nevažnost.
Zamišljao si kako bi to izgledalo kada bi ipak nazvao neki od velikih dnevnih listova ili televiziju:
”Halo. Ja sam onaj što ste ga ignorirali kada je pokušao polemizirati sa stavovima Carla Bildta iznesenim u njegovoj samohvalisavoj knjizi Uppdrag fred (Misija mir)… Jeste, taj! Onaj što je našao barem dvadeset grubih faktografskih netačnosti u toj lažljivoj kupusari, a vi me niste udostojili ni kurtoazne odbijenice. Sad imam nešto drugo…”
Ne bi ni dotle došao, a već bi nešto kliknulo u mobitelu.
A i šta bi im ti to imao reći? Velika zaraza prijeti cijelom svijetu. Imaš pouzdano svjedočanstvo iz Kine. Tvoja prijateljica upozorava da ovaj virus ne samo da rastače ljudski organizam, već razvaljuje i cijelu društvenu strukturu. Možete li to javiti vašim čitateljima?
Nakon kraćeg razmišljanja odlučio si cijelu stvar okončati tako što ćeš poslati Magie jednu pristojnu poruku i onda se duboko zavući u neku knjigu.
(Dear Magie, I’m sorry to hear that. I don’t worry much about myself, I’m an old man, but I worry about young people. Let’s hope together that all this will be over as soon as possible. You don’t have to worry about my fee at all. Of course, I’d love to see how the magazine looks like, but you now have other, more important concerns. I wish you and your family good luck. Warm regards! a j a n)
* * *
Tuga je nalik na jezero od magle po kojem plutaju krhotine zaostale iza svijeta kojeg poznaješ. Razina jezera se stalno uvećava i prekriva sve nebitne stvari pa i mnoge koje si do jučer smatrao bitnima. Tek nekoliko visokih orijentira još uvijek strše iz nepreglednog sivila u koje je utopljen tvoj život. Hvataš se kao za slamku za jedan od njih: za poluprazno kino. Kao u onoj reklami u mraku kina ti rastu krila i letiš poput neobrijanog anđela. Nekad ti je drago što danas tako malo ljudi dolazi u kino. Dok si gledao film Card Counter Paula Schradera odjednom si, bez ikakvog očitog razloga i veze sa onim što se na ekranu dešavalo u tom prosječnom filmu, briznuo u plač. Grčevi od plača su bili toliko snažni da ti se cijelo tijelo treslo. Na kraju si morao izaći iz kina.
Jednom te je tvoj unuk Edvin iznenadio pitanjem:
”Dedo, je li nana sada na nebu?”
”Nemoj da pričamo o nani, sine. Dedo onda bude tužan i plače.”
”Zašto plačeš?”
”Zato što je dedo puno volio nanu.”
Kako se njena bolest tokom 2020, i pogotovo 2021, počela manifestirati sve vidljivije tako si postajao sve više ljut na cio svijet. Želio si ga kazniti tvojim nesudjelovanjem. Korona? Ne zanima me! Rat ovdje, rat ondje. Neka ga što se mene tiče. Planeta umire! Pokoj joj duši. Glasno si mrzio ljude i rugao im se jer imaju račvasta tijela i trapavi su dok hodaju. I uopće se nimalo nisi ponosio pripadništvom ljudskoj vrsti.
S. je počela umirati kad su vas zatvorili u kuću. Kad ti je rekla:
”Ali, ja ne mogu živjeti bez ljudi.”
* * *
Depresija nikom nije pomogla, pogotovo bolesnicima od raka. Cijele te dvije ”godine korone” gledao si S. dok je nepomično ležala na sofi u vašoj dnevnoj sobi. Samo bi kadgod iz njenih grudi izašao bolan jecaj. Činilo ti se u tim trenucima kako možeš vidjeti i osjetiti zalihe snage, svjetlosti i energije za koje si vjerovao da su nepotrošive dok gasnu i istječu iz njenog tijela. Dešavalo bi ti se da zadrijemaš dok si bdio nad njom. Tad bi kao čuo njen glas kako se probija između jecaja i kao pita te:
”Hoću li ikada opet biti zdrava? Samo da mi je tri mjeseca biti zdrava.”
Ti bi se prenuo iz drijemeža i pitao je:
”Jesi li me zvala?”
Ona je imala tek toliko snage da odmahne glavom.
”Učinilo mi se da jesi. Stalno mi se čini da me zoveš.”
I tako je to ostalo i nakon što je S. umrla. I tamo u snu i u ovom ne-snu što se zbilja zove ti stalno pričaš s njom. Slike-duhovi i zvuci-duhovi izviru se sa svih strana. Ti samuješ, ali nisi sam u samoći. Vas je ostalo dvoje, naučio si kako glasi glagol samovanje u dvojini.
Jednom na javi, siguran si da to nisi sanjao, kad ju je bol malo popustila S. ti je zahvalila na ljubavi i prijateljstvu koje ste tako dugo dijelili zbog čega je, uprkos svemu, svoj život smatrala lijepim. I tada si shvatio zašto ste cio život voljeli onu Sidranovu pjesmu. Vaša ljubav bila je kao neko sklonište u kojem ste se šćućureni skrivali od vječite oluje koja je bjesnila napolju. Pri svakom pogrešnom koraku ili znaku slabosti oluja bi vas odnijela daleko zajedno sa drugim razbacanim stvarima i dušama.
Oluja je na koncu odnijela S. Ali S. nisu ubile samo Bolest i usamljenost, već i najkonkretnije životne okolnosti. To je značilo da nije mogla otići na terapiju u Njemačku zbog pandemije koja je istovremeno bila zvaničan razlog kolapsa zdravstva u drugom po veličini gradu u Švedskoj čime su vam, nakon mjeseci tokom kojih je S. izdržala nezamislive muke, objasnili nebrigu i nezainteresiranost zdravstvenih ustanova da pomognu S. ili joj barem olakšaju muke.
Nisi znao šta da radiš s tim. I još uvijek ne znaš.
U svom očaju razmišljao si da onako kako je uradio Émile Zola napišeš na transparentu J’accuse i započneš štrajk glađu pred bolnicom. Ali onaj racionalni dio tvoje svijesti te je podsjećao da živiš u svijetu ravnodušnosti ili ravnodušnom svijetu, svejedno. Šta bi prolaznici uradili kad bi te vidjeli polumrtvog pred bolnicom kako držiš transparent sa parolom na francuskom? Izvadili bi mobitele, uslikali te i prošli dalje. Navečer bi dobili po jedan ”like” za tvoju sliku objavljenu na društvenim mrežama.
Stoga ti umjesto da štrajkaš s parolom brojiš tablete Zopiklona. Jedna, dvije, tri, četiri, pet… I dok god ih imaš barem deset na zalihi osjećaš se spokojno.
Austrougarski tunel
(odlomak iz romana)
Silovanje se pojavljuje kao neka vrsta nagrade za “hrabre vojnike“. Dobro dokumentirani slučajevi uključuju silovanje 20.000 Kineskinja od strane japanskih snaga 1937. godine u Nan Kingu. Sistematska silovanja nacista nad Židovkama, Rumunjkama, Francuskinjama i mnogim drugim ženama, i silovanje Korejanki od strane Japanaca u II svjetskom ratu. Silovanje kao oružje osvete koristila je Ruska armija protiv njemačkih žena 1945. godine. Zatim, silovanje 200 000 žena
Bangladeša od strane Pakistanske vojske 1971. Također Američka armija je koristila silovanje ciljno terorizirajući vijetnamsku populaciju, kao i tokom iračke okupacije 1991.
U decembru 1992 godine, Misija za pronalaženja dokaza pri Evropskoj zajednici je pronašla da je 20 000 žena silovano od strane vojske bosanskih Srba
„kao spori oblik zlostavljanja“, gdje, „silovane ne mogu biti viđene kao glavna svrha agresije, nego mogu poslužiti u strateške svrhe“.
(Prof. Dr. Manfred Novak)
Ne postoje monstrumi, reče djevojčica. Postoje samo ljudi.
(Stina Jackson: Ödesmark, s. 347)
I. Jesi li ti onaj što viceve piše?
„MOGU LI SNIMATI OVAJ RAZGOVOR?“
„Naravno... Danas se ionako sve snima. Ali prvo mi recite zašto sam vam ja uopće interesantan.“
„Iz mojih pitanja ćete to shvatiti.“
„Okej, sad ste me učinili znatiželjnim.“
SVAKI PUT KAD SRETNEM REVIZORA pokušavam prebrojati njegove glave. Ali uvijek se zabrojim jer čim dođem do sedme ili osme on me prekine pitanjem:
„Dakle, kako biste nam mogli opisati samog sebe?“
„Gospodine i druže revizor! Slistili su cijele gradove. Jedan od njih je Prijedor. Bio je jedan humorist iz tog grada – zvao se Himzo M. Skorupan. Ime baš zgodno za jednog humoristu. Kao pseudonim. A nije pseudonim. Godinama je on za mene bio samo zvuk na radiju, glas glumaca koji su čitali njegove riječi. I onda sam ga desetljećima poslije susreo u Letlandiji... Naletio je na mene kao žuti list otpuhan snažnim vjetrom sa posječenog drveta. Izgledao je baš onako kako sam ga zamišljao, dežmekast, malo rumen u licu i sa velikim brkovima. Nije pričao nijedan vic, nijedan skeč. Htio je samo govoriti o ratu i stradanju. O srušenoj džamiji i rasturenoj zgradi gimnazije. O zapaljenoj katedrali i opljačkanom historijskom muzeju. O čovjeku kome su iskopali oči i vozili ga po cijelom gradu na karoseriji kamiona takvog, sa dvije krvave mrlje na mjestu gdje su mu bile očne duplje i napisom na kartonu obješenom oko njegovog vrata na kojem je pisalo da će „ovako proći svako ko se suprotstavi novoj vlasti“. O mnogo čemu je želio pričati Himzo M. Skorupan, ali svi su bježali od njega. Nije bilo nikoga ko je htio slušati humoristu kad ne priča viceve. Nikog osim mene. A od mene mu nije bilo mnogo koristi. Kad smo se sreli datum je bio 13 oktobar, godina je mogla biti 2003, ali nisam sto posto siguran. Dane i mjesece
pamtim, ali godine baš i ne. Tog dana su svi mediji javljali kako su otkrivene žrtve
Sadama Huseina u kurdskom dijelu Iraka, 300 ubijenih ljudskih bića. Istog tog 13 oktobra, igrom sudbine otkriven je identičan broj leševa davno masakriranih ljudi u mjestu Tomašica pokraj Prijedora. Prvi događaj postao je vijest koja je obišla svijet uz izjavu nekakvog nalickanog diplomate da „nikad ništa takvo okrutno nije vidio“, drugi je praktički prešućen. I ja sam za Tomašicu saznao od Skorupana. Iako smo bili kolege i znali jedan za drugog, njemu nije bilo do razgovora o humoru. Skorupan je želio pričati o Tomašici i Prijedoru, ali ljudi su se ponašali prema njemu kao da u njegovom grlu nama glasa i još gore, kao da on ni ne traje u vremenu i ne postoji u prostoru. Kratko rečeno, kao da ga nema. Ja sam vam isti kao i taj čovjek, čovjek po imenu Himzo M. Skorupan. Mi smo ljudi nedorečeni i nesaslušani. Kao da je neka moćna ruka upisala tri tačke iznad naših glava. Jedina razlika među nama je ta što ja nisam iz Prijedora, nego sam, kad razmislim, iz četiri grada. U jednom po imenu
Studengrad sam rođen, u ovom kojem nikako da upamtim ime ću umrijeti, a na tom putu postoje još dvije važne stanice koje se zovu Sarajevo i Slano Brdo.“
„Nisam baš mnogo shvatio od toga što ste mi rekli, osim da ste i vi, kao i taj čovjek bili humorist. Prilično rijetko zvanje. Kad i kako ste se odlučili profesionalno baviti humorom?“
„Ne sjećam se tačno kad, ali znam zašto. Želio sam živjeti među i sa ljudima, a to nisam mogao ako me ljudi neće u svom društvu. Bio sam još dijete kad sam počeo smišljati šale kojima su se ljudi smijali. Brzo mi je postalo jasno da je humor dio mog identiteta, ono po čemu me drugi prepoznaju, baš kao što je to boja očiju, glas ili način hoda. Osim toga, još tada u djetinjstvu sam shvatio da je humor jedan od najbržih putova do toga da te okolina prihvati kao svoga. Ako ih nasmijavaš ljudi te valjda te malo manje mrze. Ali naravno, nisam siguran da li te i poštuju... Mi, ljudski stvorovi nekako ne umijemo da poštujemo one od kojih nam ne prijeti opasnost i kojih se ne bojimo.“
„Šta je za vas humor?“
„Kratki odgovor: Za mene je humor sve! Malo dulji odgovor: Nije humor samo najkraće rastojanje između dvoje ljudi, kako je govorio Victor Borge, iako volim tu definiciju, već razmjena iskustva kojima dokazujemo pripadništvo istoj vrsti upravo putem onoga što nas više od svega drugog izdvaja kao vrstu. Vidite, granica između banalnosti i uzvišenosti je tanka kao dlaka. Humor je komunikacija višeg reda koja
brutalno razotkriva upravo banalnosti svakodnevnice. Humor je u nepredvidljivom koje učini da shvatimo predvidljivo i rutinsko. Kao i umjetnost, s pomoću vidljivog, opipljivog, čujnog, dostupnog humor govori o nevidljivom, nedodirljivom, nečujnom i nedostupnom, a postojećem. Humor se razumije intelektualno, ali se doživljava emotivno. Humor je tu da nam olakša življenje. Mi se smijemo tuđim slabostima prepoznajući pri tom svoje – olakšanje koje nam humor donosi dolazi otuda što i drugi imaju iste mane, pa ih smijući im se skupa lakše podnosimo. Humor je potreba. Kognitivne teorije kažu da mozgu treba tijelo, a tijelu trebaju druga tijela. Zato mozak smišlja humor kako bi tijelu u koje je usađen pribavio društvo. Razumijete li šta vam hoću reći? Iako to tako ne izgleda na prvi pogled, svijet slobode i obilja je čovjeku zapravo dan. Put do tamo vodi preko humora. Upravo humorist je vodič u taj svijet drukčijosti u kojem su turobnost, zlovolja i gorčina nepoznate bolesti. Želite li još?
Postavili ste mi pitanje na koje bih vam mogao odgovarati do prekosutra.“
„Kada ste otkrili humor, to jeste njegovu važnost u vašem životu?“
„Slučajno. Još sam bio osnovac. U školi nisam najviše volio ni pisanje, ni crtanje, ni muzičko, ni fiskulturu već, možete misliti, historiju. Čitajući historijske knjige saznao sam za Fidiju, Voltaira, Napoelona, Lincolna, Bakunjina, Rohmela… Ali na moju nesreću nastavnik historije se oslanjao na prilično staromodne metode.
Svoju je plaću zarađivao tako što bi ili papagajski ponavljao ono što je pisalo u udžbeniku ili bi nas natjerao da na časovima glasno čitamo dijelove pojedinih lekcija. Jedne takve prilike mene je zapalo da iz knjige čitam o nekoj važnoj faci, 'pjesniku i revolucionaru, heroju naše slavne oslobodilačke borbe'. Pisalo je kako se taj gigant naše povijesti 'napajao na izvorima inspiracije', a ja sam čitajući izmijenio jedno slovo i pročitao kako se on napasao na izvorima inspiracije.
Cijeli razred se valjao od smijeha.
Ne znam zašto sam to bio uradio. Možda sam čak to samo pročitao ili izgovorio pogrešno bez namjere da podjebavam naše slavne velikane. Možda sam nekim svojim šestim čulom razumio da je humor put do slobode jer ti s jedne strane omogućuje da ljudima daruješ smijeh, a s druge te nagrađujem ljudskim smijehom, valutom čiju sam neprocjenjivu vrijednost već tada shvatio. Smijući se nepravdi, barbarstvu i sili, smijući se onima koji nas plaše pa time i strahu kao takvom, čovjek čuva svoje dostojanstvo. Možda se u meni tada rodio humorist, satiričar...? Ko će ga
znati? U svakom slučaju rezultat je bio dvojak: 1) kec velik kao vrata koji mi je nastavnik upisao u svoj dnevnik i 2) moja popularnost u razredu neočekivano je porasla.
Nije mi bilo druge nego nastaviti u istom stilu...“
„Jeli vam već tada bilo jasno da je humor vaš životni poziv?“
„Vjerovatno. Pretpostavljam da sam imao sreće da rano otkrijem u čemu sam dobar. Vidite ovo: puhnete u staklo i brzo kažiprstom nešto nacrtate u magli.
Toliko mi trajemo, koliko i žvrljotina na zamagljenom staklu. Što prije to shvatite ta će žvrljotina kao i cjelokupno vaše trajanje biti smislenija.
Na idućoj lekciji iz historije nastavnik me je pitao gdje se nalazi Aja Sofija, a ja bubnem: 'U Sofiji!'. Nastavnik ne da mi je podebljao i poduplao onog ranijeg keca nego mu se počelo pušiti iz ušiju od ljutine.
Onda sam da tako kažem proširio aktivnost i na ostale predmete.
Za napisati domaću zadaću iz materinjeg jezika trebalo mi je cijela tri dana, a to je mnogo vremena kad si dijete. Nastavnici se moja zadaća svidjela pa je tražila da je glasno pročitam, ali ja sam pročitao samo prve dvije rečenice i tu se zaustavio te pompozno digao glavu i uštinuo se za bradu.
'E sad se postavlja pitanje zašto sam ja napisao tako, a ne drugačije...', rekao sam visoko podižući kažiprst u zrak imitirajući poznatog političara koji je stalno bio na televiziji što je ponovi izazvalo lavinu smijeha u cijelom razredu. Pazite, ovo je važno: to nije bio smijeh od vrste u kojoj sam ja bio smiješan, smiješno je bilo ono što sam proizveo s namjerom da nasmijem druge. Curice su se smijuljile i gledale me s divljenjem. Nisam se odmah usudio pogledati prema plavookoj Amili u koju sam bio zaljubljen ko mazgov da se uvjerim smije li se i ona. Dobro, 'zaljubljen' je možda preteška riječ jer ne znam da li dijete baš može biti zaljubljeno, ali ne znam kako to drugačije nazvati jer bilo me užasno stid svaki put kad bih sreo Amilu i sav bih se pogubio pred njom. Ma, garant se i ona smije, mislio sam tada. Na kraju sam pobijedio svoj stid i pogledao je – o da, smijala se zvonko kao žetoni kad počnu ispadati iz poker-automata. Veso, najpopularniji klinac u razredu, želio je na odmoru sjediti sa mnom i razgovarati o iguanama i leguanama, njegovom velikom interesu.
Procijenio je da sam ja jedini kompetentan za takvu stručnu diskusiju. I moj susjed Nikola se smijao. Valjao se po podu od smijeha. Jedino nisam znao da li se Alisa smijala. Sjedila je ispred mene u istom redu, dijelilo nas je nekoliko klupa, ali se nije okrenula da joj mogu vidjeti lice. Gledao sam u njen kao linijarom izvučeni razdjeljak iznad dugog bijelog vrata i dvije pletence zlatne boje koje su se spuštale na leđa dodirujući vrhom njene plećke. Mnogo puta kasnije u životu, u dnevnim i noćnim snovima, prikazat će mi se ta slika Alisinog potiljka i vitkog vrata u kojem sam često vidio utisnut ugriz vampirskih zubiju. Katkada je tu sliku slijedila ona na kojoj sam vidio Nikolu kako se zlobno smije dok mu se niz bradu slijevaju dva mlaza Alisine krvi.
Ali to će sve doći kasnije. Da ne idemo pred rudu...
U svakom slučaju iz tih školskih zafrkancija nastao je i moj pseudonim Homer kojim sam potpisao sve svoje ozbiljnije spisateljske pokušaje, a tako su me svi prijatelji zvali. Prijatelji i neprijatelji.“
„Možete li mi malo detaljnije opisati nastanak tog vašeg umjetničkog
imena?“
„To je bilo proširenje jednog koncepta putem interakcije, da tako kažem. Znate ono kad se publika umiješa u predstavu i dotjera je, prilagodi i dovrši? Posao humoriste je tada samo da započne proces, onda se to samo od sebe nastavi. Na primjer, na nastavi historije, kada smo učili Antiku, svi u razredu su kao po komandi svaki put izgovarali ime pisca Ilijade i Odiseje kao Omer, umjesto Homer što je kod nesretnog nastavnika umalo izazvalo slom živaca. Istovremeno su mene svi zvali Homer. Ispalo je zgodno jer ljudi u Bosni ionako stavljaju glas ’h’ i gdje treba i gdje ne treba tako sam ja postao Homer skoro pa prirodno. Kasnije, kad sam počeo pisati i objavljivati, bilo mi je logično da se tako potpisujem.“
ODOŠE MI MISLI! Kako starim hvatam sebe da sve više ličim na Homera Simpsona; ćelav sam i imam trbušinu, malo mi fali da sasvim požutim, po čitav dan sjedim na sofi i buljim u ekran, doduše ne gledam televiziju kao Homer, već uglavnom čitam stare knjige i ne pijem pivu zbog lijekova koje trošim, ali koja razlika. Time se ruši teza autora serije Mata Groeinga, koji misli da ljudi voli Homera „jer je on onakav kako svijet vidi tipičnog Amerikanca“. Koliko god da njegova američka nacionalnost
nije nebitna, bit će prije da uzrok Homerove planetarne popularnosti to što je on
tipični Zemljanin – što se mene tiče Homer bi se komotno mogao zvati Omer, kao ja. Mene su svi koji me znaju, osim Alise, ionako uvijek zvali - Homer. Jedan od najboljih tekstova koje sam ikada napisao bavio se upravo Homerom Simpsonom. Objavljen je u listu „Trubadur“ pod naslovom „Homer o Homeru“. Između ostalog napisao sam i ovo: „Simpsoni, osobito u početku, bili su smiješni do kosti. Ludilo te serije je ludilo mozga ispranog u masmedijskoj centrifugi. Humor najbolje funkcionira ako smo u stanju zamisliti i prepoznati sebe same u predočenim situacijama.“
„BAŠ ME ZANIMA KAKO NASTAJE HUMOR? Gdje i kako ljudi koji se bave humorom nalaze motive, teme, inspiraciju...? Jeste li imali neku svoju posebnu tehniku pri stvaranju humora i humorističnog?“
„Je li to baš revizorski posao? Da sazna kako se stvara humor? I kojoj od vaših glava da se obratim dok odgovaram na pitanja?“
Zbog revizorovih glava uvijek mi je teško biti koncentriran na pitanja pa mi se zna desiti da mu odgovaram na ono što me ne pita. Svako novo reporterovo pitanje postavlja jedna druga glava čiji je glas sasvim drugačiji od ostalih, a opet u revizorovom nastupu postoji jedna koherencija i usklađenost kao da razgovaram sa Horom bečkih dječaka koji su se nekako svi skupa uspjeli strpati u jednu fotelju i otuda me dozivaju.
„HALOOOOOOO!“
„Šta ste me ono pitali? Ah, da... Gdje se nalazi inspiracija za humor? Humora ima svugdje i u svemu. Čim ih postaviš u humoristični kontekst stvarima daješ novi smisao. Kad Jaques Tatijev lik Hulot udari nosom u staklena vrata on im promijeni svrhu. Vrata postoje da bi on udario u njih, a ne da bi ih otvorio i prošao u drugu sobu. Razumijete? Evo jutros sam cijelim putem od stana do bolnice čistio lijevo staklo na naočalama. Trljao sam i trljao ali nikako nisam uspijevao skinuti maglu koja mi je zaklanjala polovicu vizure. A onda sam se slučajno dodirnuo
trepavicu i shvatio da sam se jutros traljavo umio i da mi je jedna zaostala krmelja djelomice začepila vidokrug. Da neko to snimi dobio bi geg dostojan jednog Tatia.“
„A kad ste shvatili da ste zbilja postali humorist?“
„Onda kad su me ljudi počeli pitati jesi li ti onaj što viceve piše.“
„Jeste li se kroz bavljenje humorom mnogo smijali u životu?“
„Ma kakvi, svi humoristi su tužni ljudi.“
„Zašto je to tako?“
„S humorom vam je tako da stalno morate hodati na prstima, mašete rukama kao da hoćete poletjeti, ali pri tom morate paziti da rukom nekog slučajno ne udarite, vi ste hodač na žici koja dijeli čovjeka od nečovjeka, samo milimetri razdvajaju smijeh od plača i prijatelj se učas može pretvoriti u zlotvora. Uvijek dok balansirate na toj granici čini vam se da su vam pred nogama prsti malog djeteta na koje možete nagaziti ako niste maksimalno oprezni. Dovoljan je samo jedan nepažljiv korak pa da u trenutku više ne budete humorist već nasilnik koji vrijeđa i ruga se nanoseći bol i poniženje ljudima.“
„Jeste li vi nekada prelazili tu granicu?“
„O, da, mnogo puta…“
„Jeste li ...?“
„Znam, znam šta hoćete da me pitate. Jesam li onda bio dobar čovjek?
Ne, uvijek... Na početku sam bio arogantni bilmez. Svoju sam novostečenu popularnost, ono što sam mislio da je popularnost, koristio da ismijem i unizim one oko sebe, misleći da ću tako sam biti veći i viši. Arogantan je onaj čovjek čija su znanja površna. Tek sa prvim znacima sazrijevanja i stjecanja ozbiljnih saznanja o svijetu i životu došlo je kajanje zbog onih koje sam povrijedio na čelu sa mojim nekadašnjim nastavnikom historije. Tada sam počeo razumijevati vrijednost ljudske dobrote, iako nisam siguran da sam je ikada do kraja razumio. Znate Englezi kažu: 'kolač se dokazuje time što je jestiv'. Za ljude bi valjda trebalo govoriti 'čovjek se dokazuje time što je dobar'. Ali gdje su dokazi za to? Nigdje. Svakog dobrog čovjeka
kojeg znam prati neka gadna nevolja i nesreća koje se ne može kurtarisati kao ni grbavac grbe. Evo, i mene tu možete ubrojiti, prije svega mene...“
„Vratit ćemo se pitanjima o humoru, ali sad na početku želio bih vas pitati nešto o vašim iskustvima i doživljajima rata...“
„Eh, rat... Znao sam da ćete me nešto pitati o ratu.“
„Je li vas rat promijenio?“
„Naravno, rat promijeni sve i svakoga.“
„Je li se bojite smrti?“
„Ma, ne! Ne više. Meni je to kao i sve drugo u životu. Daj samo da prođe s hairom i hairli.“
„Čega se onda bojite?“
„Čega se danas bojim? Svega drugog osim smrti. Strah u starog čovjeka je isti kao djetetov strah. Bojiš se mraka, bojiš se nepokretnosti, bojiš se bolesti, bojiš se zime...“
|
|
