O autoru
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je vanredni profesor Filozofskog fakulteta do 1992.godine; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu.
Laureat francuskih nagrada Stendhal, Gauchez-Philippot, Prix du public du Salon du livre des Balkans, međunarodne nagrade Naji Naam, i književnih nagrada u Bosni, npr. Fondacije za izdavaštvo, i Zlatna jabuka.
NESRETAN SLUČAJ,Factum, 2022
(odlomak)
***
Alma je ušla u mrtvačnicu Dvanaestog arondismana u Parizu, bacila pogled na Angelino lice. Osjetila je zebnju. Angela je više nalikovala na oficira, nego na šarmantnu damu koju je odavno poznavala. Crte lica su bile krute, kao nakon estetske operacije, bez ijedne bore, nos veći i širi nego ranije, od usta ostala samo jedna tamna crta. Činilo joj se da je Angela vidi iako su joj oči zatvorene. To nije bila ista osoba s kojom se često u mnogome slagala, bez obzira i na nesuglasice.
Angela je bila porijeklom iz Crne Gore, ali je od rane mladosti živjela u Parizu, u kvartu koji graniči sa 20–im arondismanom. Svoje ime je pisala često i kao Angélique, a prijatelji su je zvali Angela.
Alma je bila iz Sarajeva. Glumica. Već dugo je živjela u Parizu gdje je i upoznala Angelu.
Sjedeći na kauču naspram pokojnice, Alma se sjećala i vlastitog života glumice pred mirovinu. Nije podnosila prolazak vremena, i mislila je na osobu koju je upravo ubila.
Vjerenici tišine
Trebalo joj je prilično vremena da nađe svoju umrlu prijateljicu. Prvo je otišla u kapelu. Pošto u njoj nije bilo nikoga , morala se vratiti odakle je i došla. Koračajući polako, nije vidjela rupu na pločniku; pala je, osjetivši nesnosnu bol u koljenu. Zajaukala je, ali je niko nije čuo. Uspjela je da teturajući dođe do klupe ispod jednog stabla. Sjela je, izvadila dezinfekciono sredstvo iz tašne, Arnicu mast i zavoje. To je uvijek nosila sa sobom s obzirom na loše iskustvo – nije joj se ovo, nažalost, prvi put dogodilo. Očistila je krv s noge, namazala Arnicu i stavila flaster na ranu. Kada se osjetila bolje, nastavila je da traži mrtvačnicu. Bila je sretna što nije ništa slomila. To se često događa njenim prijateljicama kad padnu. Trebala joj cijela vječnost da stigne do cilja, s obzirom na udaljenost tog morbidnog mjesta od bolničke kapele.
Pričekala je trenutak na recepciji, u vrlo udobnoj fotelji, dok je djelatnik
mrtvačnice pripremao njenu prijateljicu za posjetu.
“Što nas je uistinu povezivalo?”, pitala se gledajući ispred sebe to tijelo ispražnjeno od života. Možda su patile od iste neuroze, svaka na svoj način ?
A onda je nekoliko puta naglas ponovila istu rečenicu: "Bio je to samo nesretan slučaj!"
Glas Jonasa Kaufmanna, koga je tog jutra rano slušala, i dalje joj je odzvanjao u ušima.
Izvadila je mobitel iz torbe, stavila slušalice, pronašla na YouTube "Grüß mir mein
Wien", Emmericha Kálmana.
Ušao je zaposlenik u mrtvačnici. (Kako se takav zove na jeziku njene bivše domovine, mrtvačnik ?) Ispričao se, ne govoreći zašto. Je li tražio nešto kod susjednog mrtvaca ? Momak je bio ljubazan prema Almi kad se pojavila na recepciji.
Bio je to veoma naočit mladi crnac, koji provodi cijeli dan s «ljudima» koji su nekoliko časaka ranije bili poput svih ostalih, razgovarali, plakali, smijali se i hodali. On ih sređuje, češlja, i onda izlaže prijateljima i rođacima. Da li ih i pere? Kažu da se mrtvi "čiste" pred smrt. Drugim riječima, njihova crijeva se prazne neposredno prije nego što ispuste dušu. Zbog toga ih u bivšoj Jugoslaviji ne drže dugo kod kuće, kao što to često rade u Francuskoj. U Bosni ih odmah prevoze u mrtvačnicu, gdje ih peru, mislila je Alma, iako svjesna da ne zna gotovo ništa ni o mrtvima, niti o običajima.
“Možete ostati koliko želite. Do večeras. Tek je podne, rekao je maldić Almi.
Koja, uzgred rečeno, nije uopšte imala namjeru ostati tu samo nekoliko minuta!
Sjetila se jednog sarajevskog prijatelja čije je mrtvo tijelo bilo izloženo u kapeli u otvorenom sanduku tik pred sahranu. Bio je porijeklom musliman, ne, dakle, i vjernik, ali njegova žena hrišćanka naručila je da ga našminkaju, tako da je on, koji je bio veliki mačo i ženskaroš, ličio sada na tranvestita s usnama crvenim poput bulki i umjetnim trepavicama, kao kod Madone.
Alma htjede da upita mladića da li su našminkali i njenu prijateljicu, koja je ponekad stavljala samo diskretni ruž za usne, ali odustade. Činilo joj se da je Angelino lice bilo premazano krečem.
Kakav život! Kakva sudbina provoditi cijele bogovjetne dane na ovaj način, potonuo u kobnu tišinu, u društvu mrtvaca, kojih su pune te prostorije, osvijetljene tek blijedim svjetlom. Neuspjela imitacija onostranog ? Alma se pitala razlikuje li se život ove mlade osobe od života grobara. Grobari su barem na otvorenom, a ovi kao u grobu. I jedni i drugi prijateljuju sa šutnjom. Vjerenici tišine.
Ali ne, razmisli malo bolje, šapuće joj neznani glas, mrtvi govore, evo, i Angela tebi priča, ne otvarajući usta.
Doista, Angela je pričala. Je li je korila ? Nezadovoljna onom Alminom ispoviješću.
Nisu sve mrtvačnice iste, prisjeti se Alma. U posljednje vrijeme, vidjela ih mnogo, više ili manje luksuznih. Ova «Angelina» bila je vrlo skromna.
– Ni svi mrtvi nisu ružni kao moja prijateljica, rekla je naglas. Njen leš šokantno podsjeća na pokojničinog sina.
Prema riječima Alminog voljenog autora, čiju je knjigu upravo čitala, život na onom svijetu je samo sjećanje na pojedinosti ovoga života; čovjek ne samo da je zatočenik ovog svijeta, već ostaje to i kad se život zaustavi.
Zureći u mrtvaca, Alma je duboko uzdahnula. Osjećala je kako joj srce lupa. Ali ubrzo će se smiriti i sjećati prijateljice s više spokoja. A iznad svega, moći će joj se do kraja povjeriti.
SUSRET
ALMA I ANGELA
Prava sreća bilo bi pamtiti sadašnjost.
J. Renard
Davno ljeto
Vrijeme je lijepo u francuskom gradiću koji Alma ne poznaje i koji neće moći obići jer nema vremena. Te večeri 1994, igraće u mojoj predstavi. Alma je pohađala istu osmogodišnju školu kao i ja (nekoliko godina sam starija od nje), ali sam je potom izgubila iz vida. Obje smo rodom iz Sarajeva, i veoma dugo živimo u Parizu.
Moja predstava govori o izbjeglicama koje su 90–ih godina prošlog vijeka napustili Bosnu gdje je bjesnio rat. U tom triptihu, Alma je glumila tri žene, pa i glumicu koja je izgubila nogu za vrijeme granatiranja grada. Je li smrt zbilja, kako tvrde neki, "nesporazum"? Alma je izraz «mrtva» shvatila kao metaforu. Nije moje da bilo što tu dodam, slažem se, ili ne slažem. U predstavi između ostalog kažem: Izgnanik je poput mrtvaca. Ne zna je li stvarno mrtav ili živ, sanja li smrt ili život.
Od kako živim u inozemstvu, sebi postavljam ista pitanja: šta nas to veže jedne za druge? Koji nas ponori dijele? Jesmo li svi obilježeni našom prošlošću? Što je sa sadašnjošću koja postaje prošlost čim izgovorimo tu riječ?
Alma je sebi postavljala slična pitanja, na koja nema odgovora, a kao i ja, osjećala se ojađenom. Tada će, još jednom u svojoj karijeri "posutoj trnjem", kako vele na Balkanu, imati tešku ulogu, gdje će morati plakati. U stvari, Alma je često plakala na pozornici, kao i u životu, svjesna da to nije ono što čini glumicu velikom. Drugim riječima, kako je u svakodnevnom životu mnogo lila suze kada je u njenoj zemlji izbio rat 92, bez poteškoća je to činila i na sceni; dovoljno je bilo samo da se sjeti takvog života, suze su se same slivale niz njene obraze. Naricati zbog neke fikcije, predstavljalo je za nju sjajnu terapiju, iako stručnjaci vjeruju da umjetnost nema veze s tim. Alma je znala, međutim, da "stručnjaci" ne stvaraju, oni su tu da filozofiraju i kritiziraju, mada su bitni za postojanje umjetnosti. Ona sebe nije smatrala intelektualkom, a još manje filozofom, ali je oduvijek vjerovala da je umjetnost terapija protiv velike obmane – stvarnosti –, da je ona jedinstven bijeg. Pravo i ekskluzivno utočište, makar ono bilo i kratkotrajno, na ovoj našoj privremenoj domovini, kao što je Zemlja.
Na pozornici, Alma je osjećala oslobađanje emocija, ali i zadržavala distancu između "ja" i lika koji glumi. Poput svakog glumca, voljela je taj san u kome ništa ne postoji osim stvarnosti predstave. Potrebna joj je bila ta neodgonetljiva simbioza između glumca i publike. Ne vidjevši nikoga, opažala je ipak vibracije u sali, prepoznavala je li energija pozitivna i ohrabrujuća, ili negativna. Na žalost, dešavalo se da negativni talasi koji se šire salom utiču i na njenu igru, i da slabije glumi. Ipak to nije bilo fatalno. Nikad se nije dogodilo da zaboravi tekst.
Kao vrlo mlada, pročitala je "Mit o Sizifu" koji ju je zauvijek obilježio, i koji je, zbog ove efemerne strane teatra, umalo nije odvratio od pozorišta i glume, od umjetnosti koja ne ostavlja traga iza sebe ! Dok je ona, Alma, nesvjesno željela ostaviti traga. Ali ni u to više nije bila sigurna.
– Danas se predstave snimaju, što još uvijek ne znači «ostaviti traga », rekla mi je jednom.
Njena razmišljanja o životu uvijek su bila pomalo smušena. Nastojala je međutim da sačuva lucidnost, ponavljajući sebi naglas tuđe misli, kao da samu sebe ubjeđuje u riječi koje ponavlja. Tako je imala više sigurnosti u sebe i svoj intelekt. Svjesna, više nego ikada, da je vrijeme perverzni igrač, a da je prošlost nevjerna budućnost.
Dok je čekala da se digne zavjesa u ovom provincijskom pozorištu, Alma se sjećala i Laurenta Terzieffa. U Parizu je često išla da gleda tog umjetnika, sposobnog da razvuče, kako se izrazila, zidove sale; što je duže igra trajala, prostor se više širio. Taj vrač je predstavljao latentnu bombu, a istovremeno nije vjerovala da je on veliki glumac, jer je « deklamovao tekstove ». Unatoč tome, dovoljno je bilo gledati ga nekoliko trenutaka, pa uvidjeti kako postaje sve ljepši. Na početku svog boravka u Parizu, Alma je nekoliko puta vidjela Mrožekovu predstavu koju je ovaj glumac režirao i u kojoj je igrao, s dojmom da svaki put gleda film. Sve je tu bilo proračunato – svaka riječ, svaka gesta–, iako pomalo patetično. Sve izvedbe su bile iste, osim ljepote glumca koja je rasla iz minute u minutu, iz predstave u predstavu. Taj fenomen nije vidjela nigdje drugdje.
Od tog časa, nije se prestala diviti njegovoj strasti i strastvenoj priči o umjetnosti, teatru i poeziji. Gotovo napamet je znala njegove tekstove, posebno esej „Sam sa svima – Vrijeme“. Kad sam je ponovo srela u Parizu, nije se libila da mi više puta ponovi, bez sumnje sjećajući se tog teksta, da vrijeme nikad ne udovoljava našim željama. Da uzalud nešto stalno očekujemo od vremena.
– Ali upravo zahvaljujući teatru možemo se riješiti tjeskobe koju u nama stvara vrijeme.
Ne znam da li je razumjela sve to, pa i tu sintagmu : « tjeskoba vremena ». Vjerovatno je mislila na prolaznost vremena, izražavajući se prilično literarno. Ima takvih gulimaca što se izražavaju književnije od pisaca. Isabelle Adjani, na primjer, govori toliko sifisticirano, da njene riječi maltene brišu njen sadržaj; nije joj lako pratiti misli. Almu sam bolje razumjela, mada ne uvijek.
– Ako teatar ne ostavlja traga, ipak ostavlja poneke uspomene, ispunjene osjećanjima! Ali zar osjećanje već nije izvrstan trag ? pitala me je.
Rekla sam da se slažem.
– … jer predstava ostavlja i slike, izraze lica uokvirene tekstom. Tekstom koji, istina, ostaje besmrtan. Što se tiče loših performansa, mi ih zaboravljamo gledajući ih. I tekst će se izbrisati iz naše svijesti kao i sve ostalo. Umjetnost sadašnjeg trenutka! To je tačno!
– Nije li to ono što nam Camus sugeriše u svom Sizifu?
– Neki vjeruju da glumci ne znaju gledaju predstave, odmah ih svrstaju u zavidne osobe …
– To se može reći i za pisce: da ne znaju čitati knjige, zbog zavisti. Potpuno pogrešno. Biti dobar gledalac rijetkost je, kao i dobar čitalac. I dobar autor.
– Slažem se s tobom, Vesna, rekla mi je. Gledajući predstavu, zaboravljam na vlastitu profesiju. Ali ne i na svoj život. Djelo je za mene uvijek vrsta zrcala gdje se ogledam. Bez samilosti.
Iako se Alma nije smatrala filozofom, ipak bi se moglo reći da je voljela razmišljati naglas, da ne kažemo filozofirati, dok je lektira bila njena strast, kao u većine glumaca, uključujući i neke «lakše» filozofe. Čitala ih je čak i kad nije bila u stanju da dešifruje do kraja njihove misli. Čak i kad se nije slagala s njihovim gledištem. Kakva fiks–ideja vjerovati da su glumci samo papige, bez dubine, nesposobni da vole veliku umjetnost, i nadasve književnos ! Ona je sebi neprestano postavljala razna pitanja. Čini mi se da se često osjećala kao da je napadnuta raznoraznim vrstama upitnika. A prije svega su je opsjedala egzistencijalna pitanja.
– U stvari, na sva ta pitanja, nisam ni tražila odgovore, rekla mi je.
Da li je živjela od danas do sutra? Govorila je : « J’acte », što na francuskom ima više značenja : igram, kopiram, učestvujem, bilježim, u akciji sam. I to je sve što je znala reći o svojoj glumi. Čim bi se uloga završila, nije više ni na šta mislila. Bila je spremna da uđe u dušu i tijelo novog lika. Nezadovoljna svojim životom, željela je da živi mnoge druge igrajući ih.
– Ali režiseri su mi davali slične uloge. Zato volim da recitujem poeziju. To nikad nije isto.
Njena “igra” je uvijek bila prepoznatljiva. Posebna. Kao da je zbilja bila osoba koju interpretira, i to bez ikakvog napora.
U trenutku, dakle, kad se pripremala da igra u gradu koji ne poznaje, Alma je mlada žena, duge, svijetle kose, plavo–ljubičastih očiju, visoka i vitka. Uprkos tome, smatrala je sebe starom, ružnom, "propalom kao žena".
Kad su granate '92. godine počele zasipati Sarajevo, pala je u depresiju, i dugo se nije popela na scenu. Od Jugoslovenke, kojom se osjećala od djetinjstva, za vrlo kratko vijeme pretvorila se u Bosanku, čak muslimanku, naročito u očima nove domovine. Budući da je dugo živjela u Francuskoj, njeni novi sugrađani se više nisu zanimali za nju, okrenuvši se "pravim Bosancima", to jest izbjeglicama, koje su bježale pred bombama i etničkim čišćenjem. Bili su veoma velikodušni prema njima. Tako su neki glumci, koji su stizali iz tih nesrećnih krajeva, odmah bili angažovani u određenim trupama, i počeli igrati posvuda. Rat je učinio da Alma postane marginalizirana, bez posla, bez novca, gotovo bez prijatelja, istodobno izbjeglica, uprkos svom francuskom pasošu.
Frustrirana što se ne može u potpunosti predati glumi i pozorištu, i živjeti od toga, dok su meci fijukali po Sarajevu, bila je osuđena na socijalnu pomoć, što je u njoj izazvalo kompleks inferiornosti koji se, pomiješan dakle s razdobljima depresije, s vremenom povećavao. Iako nije doživjela rat uživo, svi događaji u njenom životu sada su se dijelili na one prije i na one poslije rata.
Kad sam joj ponudila glavnu ulogu u predstavi koju sam napisala i sama režirala, osjetila se kao ponovo rođena. Pitala me je da li sam je se sjetila jer smo išle u istu školu, i jer sam je vidjela da igra prije rata u boljim teatrima, i u Sarajevu i Parizu, ili zato što sam i ja bila u sličnoj situaciji, iznenada postavši izbjeglica s francuskim pasošom. Nje sam se, međutim, sjetila prvenstveno jer je bila odlična glumica.
Alma je imala povjerenja u mene, već je poznavala posebno pjesme, koje je nekoliko puta recitovala na početku rata. Bilo je to doba kada su se bivši stanovnici Jugoslavije družuli međusobno i susretali se, ne bi li zaboravili barem na tren tragediju koja ih je zadesila.
Alma je voljela raditi sa mnom jer, kako mi je rekla, nisam puno pričala tokom proba, što joj je davalo kreativnu slobodu. Dodala je da veliki režiseri ne govore previše.
– Ali ja nisam ni pravi ni veliki reditelj, rekla sam joj, a ona mi je na ovaj način odgovorila :
– Iako sam radila i sa slavnim ličnostima, čija su objašnjenja o glumi bila vrlo detaljna, i dugačka, to me je, ipak, znalo blokirati u igri. Zar ne bi bolje bilo da su ti ljudi postali književni kritičari ?
Pitala se to, nikad se ne usuđujući, posebno u ranoj mladosti, javno iznijeti svoja mišljenja, iz bojazni da je ne optuže da je glupa, kakvima obično smatraju glumice.
Dok mi je objašnjavala kako se uvijek osjećala bolje i sugurnije sa režiserima škrtim na riječima, sjetila sam se Jean–Louisa Barraulta. Glumcima koji su ga pitali kako odigrati neku scenu, odgovorio bi: Uradite to kako hoćete, samo brzo !
Atmosfera je bila ugodna, a trupu je činilo nekoliko francuskih glumaca koji su bili spremni sudjelovati u predstavi bez honorara (nešto nezamislivo u Jugoslaviji za vrijeme komunizma, kada su svi radnici, uključujući tu i glumce, bili vrlo razmaženi). Osim mene, Alma nije tu nikoga poznavala. Njene kolege bili su nezaposleni, kao i ona, poput onih 70.000 tadašnjih glumaca u Parizu. Ili u Francuskoj? Zaboravila sam. Ali bilo ih je mnogo, dok ih je bilo, u momentu kad se Alma oproštala od Angele, bez sumnje više nego ikada.
Jedan od dvojice mladića koji su glumili u ovoj predstavi, sin nekog informatičara, opsjednut Internetom koji je tek počeo da zavodi svijet, nije prestajao da im priča o svojim avanturama. Tako se oslobađao treme, govorio je. Onaj koji se najviše smijao iza zavjese prije početka predstave bio je moj šestogodišnji sin, koji je igrao ulogu siročeta. On im je bio i sufler te večeri, kao i tokom ostalih izvedbi; znao je tekst bolje od ostalih. Alma ga je nekoliko puta vodila u kino u Parizu, a potom i do Mac Donaldsa, svjesna da to nije pedagoški. Rekao joj je da voli glumiti, ali ne i u predstavama svoje mame. Bilo ga je to čak i sram, a da nije mogao reći zašto. Naročito nije želio da mu to otkriju drugovi. Priznao je Almi da bi više volio da mu je mama sekretarica, kao i sve majke njegovih drugova.
– Hoćeš li biti glumac kad odrasteš?, pitala ga je Alma.
– Ne, biću GOD (Glavni i Odgovorni Direktor), odgovorio je.
Alma ga je voljela, pogotovo jer sama nije imala djece, bojeći se da je nikad neće ni imati.
– Često neke glumice tvrde da ne žele da imaju djecu, vjerovatno iz straha da ne izgube anganžman. Claudia Cardinale je lagala svom sinu da mu je sestra, tako joj je bio naredio producent. Ima i toga. Kod mene je situacija drugačija. Imam određeni strah, ali ne znam od čega. Ipak sam svjesna da uskoro neću više moći reći da ne želim, nego da ne mogu imati djecu, rekla mi je Alma.
– A ti si uvijek htjela biti glumica? pitao ju je moj sin.
– Da, mislim da jesam. U Pariz sam došla jer sam dobila stipendiju, i zahvaljujući njoj sam primljena na Nacionalni konzervatorij. Usput sam studirala i scenski pokret i pomalo ples ... Ali balet sam učila i puno prije dolaska u Francusku.
– Što je to stipendija? Konzervatorij?
Alma mu je pokušala objasniti najbolje što može kako je uspjela dobiti duži boravak u Parizu kao glumica koja je već bila priznata u rodnom gradu, gdje je studirala i teatar, i pohađala časove plesa kod glavne balerine Narodnog pozorišta. Bilo je to 1982.
Te večeri, u gradu francuske provincije, bez imalo treme – veoma rijetko za glumca – Alma je dala sve od sebe da njena igra bude autentična, da pokaže tugu bez patosa, bez obzira na suze koje je s vremena na vrijeme proljevala. Publika u ovom gradu pozdravila je predstavu na isti način kao i u Parizu, osjetivši tugu kojom je Alma uspjela – posebno ona – da nadahne publiku. Jedan od glavnih problema, smatrala je, jeste što sam ja vrlo slab trgovac. Pošto se nisam znala prodati, od tog su veoma trpjeli i moji saradnici.
Nakon završetka predstave, odigrane posljednje večeri u ovom gradu, jedan muškarac srednjeg rasta, gotovo bez kose, i pomalo poguren, prišao mi je za vrijeme koktela. A onda se udaljio, tražeći Almu, koja u jednom kutku sama pijucakala vino; želio ju pozdraviti i čestitati joj na veličanstvenoj igri, kako se izrazio.
– Možemo li se vidjeti sutra? Želim razgovarati s vama o situaciji u vašoj zemlji, koja me jako pogađa.
Naša trupa je morala da se vrati u Pariz već sutradan popodne, ali ipak je Alma pristala da vidi neznanca u hotelu za vrijeme doručka.
Gospodin nije sakrio zadovoljstvo zbog toga, i tek se tada predstavio: Michel Detron. Objasnio je da se njegovo prezime ne piše s partikulom «de», odvojeno; njegovi rođaci sačuvali su partikulu, i zovu se De Tron. Ovo objašnjenje ostavilo je Almu ravnodušnom. S partikulom ili bez nje, taj čovjek hrapavog glasa, i prilično čudnog izgleda, bio joj je dosadan. Bez obzira na to, bila je kao i obično otvorena, i radoznala. Odgovorala je bez ustezanja na njegova pitanja, rekla mu kako i zašto se našla u Parizu početkom osamdesetih.
Potom je opet prišao meni i pričao nešto što nisam ni slušala. Najviše su me zanimali utisci mojih glumaca o predstavi, naročito Almini. Iako nije imala treme, ona je bila očito neurotična osoba, ispunjena zebnjom, koju je vješto skrivala iza čestih napada smijeha, i dobro odglumljene vedrine.
Sutradan, oko deset sati, gospodin Detron je čekao Almu u holu našeg hotela. Kad se pojavila, ustao je da je pozdravi, rukovao se s njom, i prije no što je naručio od konobara expresso, uručio joj je poklon.
Bio je to veliki kolaž od uvelog lišća čiji je bio autor.
Tad je saznala da on živi u drugom gradu, tačnije na selu blizu grada, da je jedno vrijeme radio kao … (Alma nije čula ni šta je radio, ni gdje), slikao je iz zadovoljstva, bio udovac, živio sam. Bolje rečeno, "kao da je sam", ispravio se, budući da mu se sin, koji je stanovao pod istim krovom, više nije ni obraćao. «Od kako sam mu ubio majku», precizirao je Michel Detron. Ne, kaznu nije odslužio jer je bio "malo poremećen", pa je proveo dosta vremena na psihijatrijskoj klinici. Što se tiče pokojne supruge, bila je vještica koja ga nikad nije ostaviljala na miru. Posebno ga je sprečavala da slobodno voli druge žene.
– Tragedija koja se dogodila u mom životu zapravo je bila samo nesretan slučaj, a ako nemate ništa protiv, ispričaću vam jednog dana sve o tome, rekao je Michel Detron, i dodao:
– Sada sam jako zaljubljen. I slobodno zaljubljen, što je za mene velika sreća: moja voljena je Južnoamerikanka. Grazia. Najbolja je prijateljica jedne Jugoslovenke. Poznanstvo s njom me je i navelo da dođem na vašu predstavu. ... Apsolutno biste trebali upoznati tu ženu. Upoznaću s njom i rediteljku predstave.
Govorio je brzo, kao da u njegovim dugim rečenicama nije bilo ni tačke ni zareza. Almi je bilo neugodno da mu kaže da ne želi poznanstvo ni s jednim Jugoslavenom. Općenito je izbjegavala bivše sunarodnnjake, osobito otkad se uvjerila “koliko su neke balkanske izbjeglice nepristojne, proračunate, a neki su sebe smatrali i genijalcima; kao da je rat izbio samo zato da bi otkrio sav njihov talenat”, rekla mi je.
– Jezik kojim se služe takvi, tipičan za svakog balkanskog švercera, dobro prolazi kod snobova u Gradu svjetlosti. Glasno se smiju njihovim šalama, a da ih sigurno ne razumiju. Francuzi se jako dosađuju, dodala je.
Uprkos rezervisanosti, Alma je bila iskrena osoba, kao što će kasnije biti i sa Angelom. Bliža njoj nego meni, bliža s Angelom nego što sam ja bila.
I meni se činilo da se Francuzi više plaše dosade nego smrti.
A sve što je vidjela i doživjela u posljednje vrijeme, pred samu pandemiju, Almu je razdraživalo, pogotovo jer je prolila litre suza zbog žrtve koja je ni ne pozdravlja kad se sretnu u njenoj ulici. Slučajno, mnogi od njih sada žive u njenom pariškom kvartu. Ali zašto i kako su uspjeli nastaniti u ovom buržujskom arondismanu, Šestom, pitala se. Kad je susrela jednog od časnih balkanskih autora u Jardin du Luxembourg, koga je njen prijatelj opisao kao "pola hercegovac–pola čovjek", okrenuo je glavu od nje, bogzna zašto, razlog ona nije razumjela. Taj čovjek joj se učinio još odurnijim od kako je napravio nove zube, koji su, tako prelijepi i blistavi, paradoksalno još više isticali njegovu ružnoću, uvijek masnu kosu i velik trbuh.
– Apsolutno biste je trebali upoznati, nastavio je stranac, ciljajući na Jugoslavenku, dok su joj misli lutale na sva strane. Nije se obazirao na grimasu koja se pojavila na Alminom licu.
– Vidjećemo, ponovila je, ni na koji način impresionirana ubojstvom njegove žene, niti njegovom iščašenošću, koja joj se činila sve očitijom.
***
Sjedeći u mrtvačnici, Alma je promijenila pjesmu na YouTube. Pronašla je Zarahu Leander, «Die Rose Von Nowgorod», i sad je to slušala zureći i dalje u oštre crte lica bivše prijateljice.
|
|
