Ismar Mujezinović

Ismet Mujezinović – portret sa spomenicom

O autoru

Ismar Mujezinović je rođen u Osijeku. Akademiju Likovnih Umjetosti (ALU) i Majstorsku radionicu K. Hegedušića završio je u Zagrebu. Bio je profesor, šef katedere za slikarstvo na ALU u Sarajevu. Bavi se likovnom umjetnošću, filmom, muzikom i književnošću. Boravište - Sarajevo, Lovrečica i Ljubljana.

O slikaru Ismet Mujezinović bio je jedan od najvećih slikara koje je Bosna i Hercegovina imala. Snazi njegovog izraza divili su se, a to i danas čine, likovni autoriteti, kritičari i kolege slikari. Da se radilo o umjetniku sa majstorskom rukom može svjedočiti svako ko je vidio makar jedan njegov crtež. Njegov život odavno je urbana legenda. Bio je partizanski major i prvi komadant partizanske eskadrile, bio je boem kojeg su poštovali konobari pariških noćnih barova, beogradskih klubova, tuzlanskih i sarajevskih kafana, bio je čovjek istančanih manira kojem su pristajali saloni evropskog plemstva ali i teferiči u Vojkovićima. Njegov sin Ismar, i sam vrstan umjetnik, po prvi put otkriva detalje iz života sa ocem. Knjiga Portret sa spomenicom pokazuje da je život velikog slikara bio jednako uzbudljiv kao i kompozicije njegovih slika.

Ismet Mujezinović – portret sa spomenicom
(odlomak)

Osijek

Nisam siguran da li se sjećam ili je to neka fikcija, ali kao da vidim, stolicu, bolje reći fotelju, na kojoj je maslinasto zelena uniforma i opasač sa futrolom, a u njoj “mauser”, pištolj. Nisam siguran ni da sam znao šta je to pištolj, ali se sjećam da je futrola bila od kože, zlataste boje, na mjestima uglancana, a na mjestima potamnjela, pohabana, Uniforma je bila uredno prebačena preko naslona, dok se na mjestima presijavala strukturom gabardena stvarajući privid, kao da površina vode svjetluca pri ranom suncu. Bilo je jutro, i moj prvi susret sa ocem, koji se nekako iznenadno, pojavio u mom životu. To se sječam, a ostalo je priča. Da sam bio ponosan na oca partizana, da sam opasao žarulje oko pasa, oponašajući bombe koje su nosili mlađi borci, šetkajući se tako po oslobođenom Osijeku. Ustvari, nakon što je tata prešao u partizane, mama je morala preselit u Osijek, po savjetu rodbine, koja je imala informacije iz Zagreba da je Luburić ima namjeru likvidirati, i da je oni ne mogu zaštititi: iako je sin brata moje babe bio ministar u tadašnjoj hrvatskoj vladi. Kako se to desilo? Mama je bila učiteljica u Vojkovićima, selu nastanjenom Srbima, gdije je ustaška patrola došla i kupila taoce. Ismet je protestirao, a komandir patrole mu se zaprijetio da će ga to koštati. Nakon nekog vremena seljaci su došli da ga upozore da biježi, jer dolazi ustaška patrola po njega. Dan prije je slučajem dobio poziv za domobrane i mama mu je savjetovala da se javi u vojsku i tako izbjegne namjeru da ga uhapse. Bila je u drugom stanju i samo su se dogovorili da dijete kad se rodi ima njihove početne incijale u kovanici imena. On je pobjegao preko Željeznice u Sarajevo. Javio se u vojsku i nakon nekog vremena na osnovu neke veze, nekog zapovjednika Filipovića prešao u partizane, što se odmah pročulo, da bi nakon nekog vremena mama dobila uputu da bježi. Na brzinu je pokupila sve Ismetove crteže iz ateljea kod katedrale i odputovala roditeljima u Slavoniju. Tako sam se rodio u Osijeku, preživio američko bombardiranje i rušenje obiteljske kuće, odrastao četri pune godine, i tamo dočekao prvi susret sa ocem. Kažu da sam već tada crtao i pokazivao želju da brzo naučim sve što se moglo naučiti, nastojeći da on svaki tren, posveti mom usavršavanju. Tada sam dobio prve osnove, koje su bile presudne, a poslije se talenat samostalno razvijao ovisno o intenzitetu mog interesa.

Sarajevo/Kulovića ulica

A onda, kao da se ništa ne sjećam, jer smo iznenada preselili u Sarajevo, gdje počinje moje spoznajno djetinjstvo. Uselili smo se u stan maminog ujaka Nike Andrijaševića, poznatog advokata, bankara i kolekcionara umjetnina. Nakon tek završenog rata je bila praksa da se u veće stanove useli nekoliko porodica zbog nedostatka stanbenog prostora, pa kad već tako mora biti, bolje da je to familija, nego nepoznati ljudi. Tako smo i mi dijelili Nikin stan sa Aurelijom Branković koja je radila kao scenograf, kostimograf i suradnik na prvim bh crtanim filmovima. Ismet je tada prešao iz Centalnog propagandnog biroa iz Beograda u Sarajevo, i već na samom početku, susreo se sa provincijskom logikom, koja je za svaki njegov rad tražila odobrenje i potvrdu iz centra. Nenaviknut na takvu proceduru, bio je nervozan, nezadovoljan, jer ono što je on ustanovio, sada njemu, zbog neodlučnosti lokalnih političara koji bi trebali da odlučuju, usporava rad i troši nepotrebnu energiju. Ja sam tada već imao namjeru i želju da mu u svojim mogućnostima pomognem. Slikao je tako jednom do ranih jutarnjih sati prvomajski plakat i kad ga je pred zoru završio, legao je da se odmori prije nego ga odnese u štampariju. Uporno sam vireći izpod jorgana pratio njegovo umijeće i u nekom stvaralačkom zanosu, nestrpljivo iščekivao taj trenutak njegovog prepuštanja snu, da bih se išuljao iz kreveta i uzimajući slikarski alat u ruke, nastojao da dodam još nešto od svoje kreativnosti, njegovom završenom dijelu. Nisam dobio batine jer bi to sigurno loše utjecalo na moje daljnje bavljenje umjetnošću. Ismet je, zahvaljujući svom znanju i snalažljivosti, uspio poslije dovesti plakat u prvobitni izgled. Valjda s ciljem da se više ne miješam u njegovu kreativnost, dao mi je nešto boja, karton, stare kistove i jedan štafelaj, pa sam mogao slikati u pravom umjetničkom ambijentu. Toliko sam bio zanesen stvaralaštvom, slikajući u transu, da nisam bio svjestan da je u Sarajevo došao Tito, i s njim se sve poznato i važno spremalo na prijem koji je trebao biti, koliko znam, u “Domu armije”? Ustvari nije to bitno, nego da je tom prilikom Ismet sašio novo, prvo posljeratno odijelo. Mama je bila zadovoljna, jer nije bila ljubitelj uniforme, a imala je loša iskustva sa njegovim odijelima. Njihovo ašikovanje je pratila Ismetova modna revija raznoraznih odijela, koja je trajala sve do vjenčanja. A onda se naglo, nakon tog svećanog čina, njegov ukus promijenio i o se počeo oblačiti jedostavnije, reklo bi se čak sportski. Uglavnom su tu bili džemperi koje je mama štrikala i jednostavnija odjeća. Na njen upit gdje su nestala odijela, slijedio je njegov iskreni odgovor da su to odijela, njegovog prijatelja, Hamdije, apotekara, apoteke pored katedrale, koja je bila upravo prekoputa njegovog ateliera. Sad će vam biti jasnije zašto je to odjelo bilo tako važno iako je osnovni uzrok za taj trošak bila Titova posjeta. Svi smo bili oduševljeni kada ga je obukao, tako da sam i ja prekinuo svoje slikanje i odložio paletu sa bojama na stolicu pored telefona i zadivljen gledao kako mi je otac elegantan. A onda, ne znam zašto je taj prokleti telefon zazvonio i Ismet se javio, a onaj s druge strane žice bio toliko dosadan da razgovoru nije bilo kraja. Potom, sudbonosno sjedanje sa paletom i bojama! Sam Ismet mi ih je istisnuo po akadeskom pravilu od bijele do Prusko plave, u idealnom redu, grupiranim po skali, od toplih do hladnih tonova pojedinih boja. Da nije taj telefonski razgovor tako dugo trajao sigurno bi se izbjeglo to silno psovanje, koje je uslijedilo zbog fleka na odijelu, psovke na koje ja nisam bio navikao, ali,.. nisam ni tad dobio batine. Mama je imala rektificirani terpentin sa kojim je to sve istrljala, očistila, a onda talkom posula i sredila, tako da su u zadnji čas otišli na taj, za ono vrijeme, bitan prijem. Ujutro me probudilo njihovo smijanje i komentari o tome kako su svi mislili da je Ismet izvadio odjelo iz kofera gdje ga je za vrijeme rata čuvao u naftalinu? Na kraju je sve ispralo smiješno! Ali dani koji su uslijedili nisu smiješni, jer su Niku odveli u istražni zatvor na ispitivanje. Sjećam se da su mu niz stepenice dobacili deku, da mu se ađe za svaki slučaj tamo, da mu ne bude hladno. U stvari, Niko je bio tatin mecena. Kažu da je tatin profesor crtanja Niki rekao da ima jedan mali koji je jako talentiran, pa se Niko u to uvjerio i naručio Ismetu neke portrete, a zatim napisao pismo svom prijatelju Ivanu Meštroviću i tatu poslao na prijemni u Zagreb na Likovnu akademiju. Poslije mu je, u Napredku, napravio izložbu akvarela sa motivima Sarajeva, i sve mu prodao svojim suradnicima iz Hipotekarne banke gdije je bio jedan od vodećih upravnika. Onda je novac stavio na štednju, i isposlovao da moj otac dobije uz to i Napretkovu stipendiju. Ne znam da li je Ismet mogao u ovom slučaju Niki pomoći da brzo izađe iz istražnog zatvora, ali znam da je radio na tome, i to čiste savjesti, jer, kako su svi tvrdili Niko nije bio ni za šta kriv. Nakon nekoliko dana, Niko se vratio kući, pa smo nastavili relativno miran život. Onda je Ismet sa nekom kulturnom delegacijom otišao u Moskvu i baš se tada rodila moja sestra, Ozrenka. Nju nije vidio kad je napunila četiri godine, kao što je vidio mene četverogodišjaka, nego samo sa nekoliko dana zakašnjenja, iako se nakon toga nastavila tradicija njegovog odsustva na porodima. To je nadoknađivao porađanjem raznih institucija, škola, časopisa, filmskih poduzeća, tako da je uglavnom trošio energiju na organizaciju nadgradnje tadašnjeg društvenog života. Po povratku iz Moskve, moji roditelji su se sašaptavali, shvatio sam da u SSSRu nije baš sve tako dobro, iako je meni Ismet na karti objašnjavao kako je to ogromna zemlja, moćna i kreativna, sa velikim vođama, kakav je bio Lenjin. Staljina je prešutio, a ja sam ga pitao : “Zašto ljudi moraju uvijek da imaju vođe?” Odgovorio je jednostavno: “Znaš, ljudi su kao krave i mora neko da ih vodi, da bi znali kuda idu.” Odmah mi je bilo jasno da vođa ne mora uvijek biti pametan i onda su oni koji ga prate još manje pametni nego vođa. Zato sam se opredijelio da budem samostalan i izbjegavam vođe, bar one, za koje ne mislim da su pametni? Mi smo živjeli prilično mirno u zajednici koja je meni bila interesantna, jer je Niko bio rašljar i otkrio Rimske mozaike na Butmiru, tražeći nekom čovjeku vodu. Pravio je rašlje od zuba morskog psa, jer su one bile hidroskopne i osjećaju vlažnost nadaleko. Tada sam dobio svoj prvi foto-aparat iz Nikine kolekcije, gdje sam prvi put vidio i zapamtio “Zlatnu Leicu” obloženu u koži od krokodila. Meni je dao Voikslander sa mijehom, koji mi je koristio u motoričko-obrazovne svrhe. Rastavljao sam ga i sastavljao uvijek se čudeći kad ustanovim da ima neki novi dio koji je višak. Kasnije sam saznao da je Ismet prije gimnazije završio fotografski zanat, znao razvijati u to vrijeme staklene ploče koje su korištene za snimanje i retuširati ih. Potom mu je, kako je pričao, u Parizu to znanje koristilo za preživljavanje, jer je po raznim foto-ateljeima primjenjivao to znanje, uljepšavajući lica na fotografijama, što se tada dobro plaćalo. Meni je aparat bio igračka pa nisam ni poslije imao ta saznanja iako sam osjetio finansijske mogućnosti tog zanata. Negdje sam u profitu bio na pozitivnoj nuli, jer su me više interesovali aparati, nego oo što su mogli proizvesti. Možda sam bio premlad i previše znatiželjan, gladan tehnike, u nedostatku igračaka ? Jednog dana, došao nam je Ismetov kolega, slikar Rizah Štetić koji mi je iz Praga donio mi gumenu loptu. Moja znatiželja je bila tolika, da sam je isto veče razrezao da utvrdim šta je to unutra, pa tako odskakuje. Tako je lopta skakala samo jedno popodne, ali je iskustvo bilo dugotrajno, jer ću na novu loptu koja skače morati dugo još čekati. U međuvremenu se upotrebljavala takozvana krpenjača koja je bila izuzetno djelotvorna kada bi pala u baricu poslije kiše, i nakon snažnog udarca, obilježila sve prolaznike sviežim blatom. Tada su bila u modi bijela mornarska odijela. Svoje prvi susret s morem sam doživio u hotel-Argentini u Dubrovniku. Kupao sam se gol, mada su odrasli bili obučeni. Poslje će mi mama pričati kako se Ismet u Splitu kupao gol pa su ga gonili žandari. Bio je već tada nekonvencionalno odjeven. Od prilike u to vrijeme, putovao je i u Veneciju, odakle se vratio u novom sakou boje duhana, crvekaste boje, kao što je i duhan Klek. Tada sam čuo priču da su ga stalno pratili, da ne bi širili crvene ideje kojih se demokratska Evropa jako bojala, jer je to bilo plodno tlo. U stvari, slikari su išli u Evropu jer je jedino tamo bilo pravog slikarskog materijala. Jednom je Ismet na sastanku, kad je jedan diskutant u žaru novih ideja izjavio da će komunizam uskoro osvojiti i Francusku pa i sam Pariz, dodao: “Samo ne Pariz, jer, gdje ćemo onda kupovati boje?” Država se na neki način brinula za umjetnike jer su boje kupovali u Francuskoj naveliko, pa ih prepakivali u olovne tube sa ćiriličnim natpisom: “DUGA”. Bile su to velike tube ali trajale su dugo godina a da se nisu nikad stvrdle, što je bio znak dobre kvalitete, zapakovane u neuglednoj ambalaži. Posljedica tih velikih boja je bila da je Ismet dobio saveznu nagradu za slikarstvo i nekoliko narudžbi za slike. Tada mu je i čir na stomaku perforirao. Posljedica rata, ili prevelikih obaveza u tijesnom i neorganiziranom prostoru ? Možda je to bio razlog što smo ubrzo preselili u Vakufski neboder koji je, kao prvi neboder u Sarajevu, doživio upravo “otverenje”.

Vakufski - JATov neboder

Neboder je bio kao košnica pun poznatih pčela. Sva kulturna i naučna krema je bila u njemu. Mi smo bili na petom spratu gdje smo imali stan sa ogromnom terasom, uz koji su nam dodijelili i garsonjeru, koja je Ismetu služila kao atelje. Imali smo i lift koji svaki drugi dan nije radio. Grijanje je bilo centralno, a održavao ga je neki njemački zarobljenik, preodgojen, pa je kao takav ostao u Sarajevu. Hobi mu je bio dresiranje pasa o čemu su kružile bajke. Recimo, stavio bi pod vučjakovu njušku sat da ga vučijak onjuši, potom bi taj časovnik neko odio a Trebević i negdje ga sakrio a pas bi ga, prateći mu trag, ubrzo našao. Nisam nikad u to povjerovao, ali sam vidio u filmovima kako isti, njemački psi traže pobjegle logoraše, pa od tada nemam povjerenja u pse, iako kažu da nisu oni krivi, nego jihovi gospodari.
Ismet je radio u Školi primijenjene umjetnosti, koja je tada, kažu, bila u rangu Akademije. Neke njihove đake su primali već na treću godinu Akademije za slikarstvo, priznavajući im prve dvije godine školovanja, kao dvije godine akademskih studija. Moje drugovanje u tom periodu je vezano za podvornika škole, koji nam je dolazio kući da mami donese drva na peti sprat, jer je šporet bio klasični, radio je na « tvrda goriva », jer nikad nisu uveli predviđeni gradski plin. Sa Vejsilom, kako se zvao, išao sam na sankanje na Trebević i tamo smo izgubili Ismetovu deku koju je donio iz partizana, i uspio je sačuvati tokom cijelog rata. Bila je dio Engleske vojne pomoći i sigurno ju je neko našao, nadam se oaj kome je deka trebala. Tada sam više vremena provodio u primijenjenoj školi i tatinom ateljeu koji je u to vrijeme bio u Zemaljskom muzeju. Kod kuće je radni prostor bio u funkciji crtanja ilustracija za knjige, ponekog portreta i manjih slika, dok je veće formate slikao u muzeju. Tamo sam prvi put vidio da se slikaju gole žene, da bi se poslije obukle i nosile ranjenike. Model je bila balerina iz Narodnog pozorišta, i pozirala je za sliku “Nošenje ranjenika”, koju je tada moj otac radio. Kasnije ću i ja pozirati i shvatiti da je to jako naporan posao. U muzeju sam uživao u kolekciji leptirova, što mi je pomoglo u znanju iz zoologije. Često sam bio u ateljeu i posmatrao Ismeta kako slika, mada je to bilo ist otako naporno kao i poziranje, jer se ni muha nije smjela čuti. Prostorija u kojoj je radio, sa svojim velikim prozorima i visokim plafonom, difuzno osvjetljena, i sa ponekom odbijenom svjetlostnom zrakom, podsjećala je na crkvu bez mise. Mir i tišina, i hladovina, potom zvuk kad se kosti umore i počnu da škljocaju muklim zvukom od umora ! Poziranje se nastavljalo i kod kuće, gdje je uglavnom slikao moj ili sestrin portret. To je bilo nešto lakše, jer nije bilo onih dinamičnih poza kad je tijelo u nestabilnom položaju, pa moraš sa napetim mišićima održavati ravnotežu, kao da ti neko objašnjava prenapregnuti beton u premostivoj arhitektonskoj konstrukciji. Između poziranja, vani u dvorištu koje smo zvali “Radničko”, vodili su se ratovi između sakupljenih Volksdeutschera iz Vojvodine koji su bili smješteni u Jevrejskom hramu, “Templu”, prije deportiranja u Njemačku. Ismet nije bio zadovoljan sa tim našim ratom, jer je smatrao da se on završio, i da nema potrebe da ga mi dijeca nastavljamo, ali tadašnja neboderska raja imala je drugo mišljenje. Posljedice takvih okršaja su rezultirale batinama u sukobu, a zatim i pedagoškom ubjeđivanju sa fizičkim argumentima, o potrebi o međusobnom razumijevanju. Trebalo je shvatiti da ono dešavanje na slikama nije važilo više za nas mlade. Obično se stvari shvate onog momenta kad problem nestane, a to se desilo sa njihovim iseljenjem, kad su umjesto “Švapske raje” došle nove, susjedne raje, sa svojim idejama o prevlasti u kvartu. Kako smo bili došli do velikog stana u kom smo bili sami, valjda zbog navike na sustanarstvo, počele su stalne posjete, koje su bile novi doživljaji u novoj okolini. One su se obično dešavale pred jutro, nakon kafanskih i klubskih diskusija, nakon fajronta, gdje bi birano društvo došlo k nama da nešto zamezi i neke ideje utvrdi, i kroz diskusiju iskristalizira stavove. U to vrijeme se često išlo u Klub kulturnih radnika na Obali, koji je bio u nekoj vili sa ogromnim dvorištem i nadkrivenom vrtnom pentagonalnom kućicom u njegovoj sredini, gdije su se igrala dijeca posjetioca. Najviše mi je tu ostao u sjećanju raskošni toalet koji je imao kadu od mozaika, nalik na mali bazen. Doduše, u njemu nije nikad bilo vode, ali je sigurno nekad bilo interesantno kupanje. Bila je i kino sala gdje su se gledali filmovi, koje su dobijali za odkup tadašnja preduzeča Kinema i Bosna film. Uvjek je bio i prevodioc, pa se nije trebalo mučiti sa čitanjem. Naš stan je bio isto tako frekventan, ama su dolazili u posjetu razni intelektualci, počev od kolega profesora, đaka iz škole, do poznatih umjetnika svih profila. Ja sam tada već počeo da učestvujem u diskusijama sa svojom poznatom buntovnom kapricioznošću. Pretpostavljam da je to posljedica mojih prvih godina provedenih u Osijeku, gdje sam kao prvo muško dijete u maminoj porodici, odrastao u okruženju šest sestara, koje su se utrkivale koja će mi više ugoditi. Razmazile su me, možda ? Dok je s druge strane Ismet imao ideju o spartanskom odgoju, i tu smo uvjek imali različite stavove, i pokazivali obostranu tvrdoglavost. Nakon saradnje na naslovnim stranicama knjiga “Na Drini ćuprija” i “Gospođica”, moj otac je pozvao Ivu Andrića na ručak, a mama je , kao dobra domačica, bila pripremila pečenu kokoš sa krompirima, jako rumeno ispečenu, da mi i sada miriše a samu pomisao o njoj. Tad se desilo za mene nešto nepredviđeno : mama je iznenada promijenila protokol i umjesto meni, dala Ivi Andriću kao gostu “batak”, što je do tada bila moja privilegija. Na taj gest sam javno protestirao i rekao da je on meni namijenjen, ne shvatajući da sam sebi pridavao više značaja, nego budućem nobelovcu. Onda je moja mama pomirljivo primijetila da kokoš ima dva batka i da se malo strpim, budući da gost ima prednost. Ta njena gesta me podučila da ubuduće gostima dajem prednost i naviknem se na taj običaj, koji je u Bosni ostao do dana današnjeg. Gostima sve, a nama šta ostane ! Na svu sreću, nismo ničim oskudjevali. Bilo je uvijek nečega za pojesti, iz nekog magacina za oficire, a kako je Ismet bio major po činu, dobijali smo razne namirnice, počev od bombona do američke duge prošarane slanine. U to vrijeme je ulje bilo uglavnom užeglo, a mi smo došli iz Osijeka, gdje se jela samo svinjska mast, tako da smo nastavili s tom praksom do Ismetove perforacije čira. Pošto smo sad imali naš stan, jedno vrijeme je kod nas živjela i tatina sestra Fatima, koja je lijepo pjevala i bila u horu. Onda je došla i Ismetova mama, Sadija, ili nena, kako smo je zvali. Dobro smo se slagali osim u pomenutom prehrambnom artiklu. Kad je bila nena, mama je kuhala na buteru, što ja nisam volio zbog intenzivnog mirisa, pa sam otvarao prozore, a kad bi meni pekla nešto na masti, nena bi otvarala prozore. Osim tih « luftanja », u svemu ostalom smo se dobro slagali. Teta Fatima mi je pričala viceve, a nena je pušila, pila kahvu i uglavnom me posmatrala. Od prilike u to vrijeme, Ismet je naslikao i njen veći portret u dimijama i sa priglavkama na nogama. Ja sam volio priglavke i stalno ih nosio po kući. Ozrenka je tada bila još vrlo mala, i šareni bonboni koje smo dobijali u fasungu, uglavnom su završavali u dvorišnoj trampi za čakije, ili kakav komad oružja. U jednoj takoj trampi sam došao do malog ženskog niklovanog kolta, kog sam dugo čuvao u svojoj kolekciji. U to doba, dobio sam i magareći kašalj pa je Ismet, po nečijem savjetu, odlučio da me povede u Beograd; to je bilo jedno od jegovih obaveznih putovanja, na kome je namjeravao da me usput izlijeći; držao se one “naše”: ako se avion popne na visinu od preko hiljdu metara, kašalj automatski prestane. Ne sjećam se da li me to izliječilo, ali se sjećam da smo u Beogradu, posjetili prvo neku stolarsku radionicu sa ramama koja je bila pored Duava, gdije je Ismet naručio rame, zatim smo išli na ručak kod Rodoljuba Čolakovića, na Dedinje, gdije je sve bilo uglađeno, na visokoj nozi, na što nisam bio naviknut, a na kraju smo posjetili atelje slikara Kuna i Branka Šotre. Kun je imao ogroman atelje, a kod Branka sam bio u svom elementu, jer je on bio španski borac i nakon što se uvjerio da sam već kolekcionar oružja, poklonio mi svoj kanadski kolt iz španskog rata, čiji sam horoz mogao nategnuti jedva sa dva prsta, obje ruke. Da bi veselje bilo potpuno, pobrinula se njegova kćerka koja mi je poklonila svoje rolšue. Usput smo posjetili tatinog ratnog druga Dragu Mažara, koji mi je pokazao neki čudan pištolj koji sam viđao u filmovima kod njemačkih oficira. Ovaj je bio specijalan, jer je imao dodatnu cijev koja bi se stavila u postojeću , i tako smanjio kalibar, što je bilo dobro za sportsko gađanje. Tada sam čuo i priču o Ismetovom partizanskom crnom konju, vrancu, koji nije trpio nikog drugog da ga jaše osim njega. Drago, ne vjerujući u tu priču, pokušao ga je uzjahati, na što ga je konj, kaskajući natraške, bacio u trnje gdje se Drago sav izgrebao. Nakon tog iskustva, Ismet je jedva spasio konja od odmazde. Smijali su se prepričavajući taj događaj, mada mislim da im ranije nije bio previše smiješan. Inače su drugovi iz rata dugo vremena poslije rata prepričavali razne događaje. Bili smo odsjeli u hotelu Mažestik gdje sam otkrio grah sa suhim rebrima, koji je bio crven od paprike. Na povratku sam mami dugo objašnjavao kako treba da izgleda grah, koji sam naglo zavolio i koji je postao moje omiljeno jelo. I Ismet je volio grah, ali ga nije jeo, jer je imao proleme sa stomakom. Zato je mama njemu kuhala prvo dijetalno, a onda bosansku hranu, koja je bila manje masna i uglavnom se jela kašikom, kao recimo sitni ćevap, pilav i lešo piletina...Bilo je čudno što se on nervirao zbog stvari u komunikaciji sa ljudima, koje su ustvari bile birokratske naravi, a u isto vrijeme je meni prepuštao neke odgovornosti, ali da ja ne bih to tako shvatio. Jedanput me poveo do banke preko puta hotel Evrope i uzeo dobar kup novčanica, stavio mi ih u ruku, i rekao da to odnesem kući. Sada kad pomislim da je toliki novac povjerio dijetetu od sedam, osam godina, koji treba da ga prenese preko pola grada, a da uopće ne pomisli da mi to neko može da uzme, ili da ja to usput izgubim, stvara u meni čudno osjećanje da je već tada imao puno povjerenja općeito u ljude, pa i u mene.
Sjećam se da sam čitavo vrijeme dok sam išao kući držao ruku na džepu, stiščući ga, da mi slučajno novac ne ispadne.
Možda je ta njegova pedagogija dijelovala tako da sam se rano upuštao u projekte, za koje sam po godinama trebao biti nezreo. Jednom posjetom Ante Kostović je donio oko kg plastelina i poklonio mi. Ismet mi je pokazao kako se modelira i ja sam prionuo poslu. Nekako u to doba vidio sam neki domaći film “Baš Čelik” i htio sam izmodelirati konja sa jahačem! To mi je iz iznenađujuće odmah pošlo od ruke i tada je nastala prava promenada tatinih kolega, koji su se htijeli uvjeriti u moj novi talent. Meni je to već išlo na nerve i u momentu nekog konflikta da bih dobio nešto što mi nisu htijeli priuštiti, u kapricioznom bijesu, pretvorio sam skulpturu u kuglu izuzetno pravilno oblikovanu. Svi su bili na mene ljuti, a i sam nisam shvatao da sam ustvari krenuo putevima avangarde i poznatog kipara rumunskog porijekla, Brankušia. Tada Avangarda nije bila Inn pa su uzdisali za mojom sposobnosti spoznaje anatomije i proporcije. Neko vrijeme smo bili radi tog događaja na komunikativnoj distanci, pa sam se probao vaditi tako, da sam čučao uz štafelaj uporno gledajući dok Ismet slika. Običnom gledaocu je teško opisati koliko to promatranje može da bude interesantno, jer se rađa neki život pred gledaocem, i pri tome se uvijek dešavaju iznenađenja, jer kreativnost ima svoj avanturistički karakter. Samo što pretpostaviš da će se nešto predvidivo desiti, shvatiš da postoje i druga riješenja, koja su jednostavnija i adekvatnija. Ta tajna pojednostavljenja onog što se vidi, i jeste kreativnost. Svođenje komplikovane forme u jednostavnu, a da ostanu sve naznake predhodne fascinira jer se poslije sve to čini logičnim, a prije toga nedokučivim. Ismet je u nekim fazama kada se prepuštao slikanju često pjevušio ili zviždao neke melodije. A onda je znao da tepa i priča sa slikom, što je meni bilo čudno. Tražio sam razlog i nisam ga tada nalazio. Sada mi je jasnije, jer slika je živo biće i sa njom se komunicira, doduše na onom jeziku koji ona razumije. Polagano sam ga učio, dok sam Francuski, kako se kaže “zabatalio” i dobi keca ko kuća. Biće da je profesor likovnog, Mihačević, koji se brinuo za razvoj mog talenta i sa Ismetom smatrao da je znanje francuskog bitno za svakog slikara, njega upozorio na tu nelagodnu činjenicu, o toj kečini. Umjesto da mi objašnjava likovni jezik, Ismet se dao na objašnjavanje francuskog, i to sa vrlo zaostalim metodama koje sam prvi put susreo u Podgori, kada su me tamo upisali u prvi razred osnovne, da bi smo produžili ljetovanje. Tamo je nastavnica učila dijecu, tako što im je dijelila sa šibom “srdele i skuše”. Po dužini ruke su bile skuše, a poprečno su bile srdele. E sad je nešto slično bilo, iako je već bila viša školska sprema. Francuski izgleda da je bio jako važan, jer godinu dana prije, kada smo ja i moj prijatelj slovenac Miha, sa četvrtog sprata, drugog stubišta, probali prošek koji smo dobili baš iz Podgore, rodnog mijesta moje mame i dobro ispraznili flašu, nisam osjetio posljedice prvog pijanstva. Bila je samo provjera negdje oko tri ujutro kad mi je tata rekao: “Ustaj da vidim kako hodaš?” Normalno da sam teturao, ali ko ne bi, da ga ranim jutrom neko probudi. Još je gore što su gosti, koji su uzalud došli na prošek, utvrdili da smo im premalo te slatke tekućine ostavili za provod, i da moje stanje uprkos tome ipak nije tako zabrinjavajuće. Poslije sam prešao na Maraskino, dok se Ismet uglavnom držao Blatine jer mu nije škodila stomaku. Tih godina je Ismetu uglavnom išlo sve od ruke. Dobio je dvije glavne Jugoslavenske nagrade i bio jedan od predstavnika na XXV Venecijanskom bijenalu. Onda je odlučio da idu u Pariz, grad njegove mladosti i povede mamu. Kako ta, kako kažu studijska putovanja dugo traju, mene su privremeno preselili kod dede Kleme i babe Darinke, koji su stanovali u Rijeci kod maminih sestara Mladenke i Kosenke. Mladenka je bila oficir trgovačke mornarice i navigala, kako se kaže za plovidbu, sa raznim brodovima po cijelom svijetu, od Amerike do Novog Zelanda. Tamo sam išao u talijansku školu i naučio za razliku od francuskog, sve talijanske psovke. Moj died, stari pomorac sa vlasništvom matrikule, kapetanskim ispitom, ubjeđivao me je kako bi Ismet mogao da nam kupi neki brod ili bar kaić pa da u ribu idemo. Da bi to ilustrirao napravio mi je od komada drveta nožem za kalemljenje loze, kaić sa svim njegovim dijelovima, veslima, škaramom, klupama i pajolima. Meni je to bilo veće umijeće nego onaj moj konj, koji je onako neslavno završio. Tada sam uhvatio svoju prvu ribu i to za rep, što je bila senzacija na riječkoj ribarnici. Onda su iz Pariza doputovali Ismet i Marija i ponovo smo se vratili u neboder, u Sarajevo. Promjenio sam školu i iz vježbaone na Obali prešao u osnovnu školu u Ćemaluši. Iz Pariza sam dobio odjeću koja je bila moderna, drugačija i upadna, a dobio sam i “Mecano”, sistem od kojeg su se mogle praviti razne dizalice, vozila i konstrukcije. Nakon prvih posjeta znatiželjnih prijatelja, nestao je motor, i ubuduće sam svoju kreativnost usmjerio ka mašinama sa ručnim pogonom. Ismet mi je više puta htio pomoći oko sklapanja tih konstrukcija, što sam ja diplomatski izbjegavao da se ne sretne sa činjenicom da je taj motor « dobio noge ». Meni je njegovo slikarsko znanje više imponovalo, dok je Vejsil u tehničkom pogledu bio dobra zamjena, jer je kao stolar znao napraviti mač ili luk i strijelu, praćku i neku sličnu spravu.. Jedno jutro vladala je tišina. Mislim da je vani bila ona poznata jutarnja magla, a sunce se Miskinovom probijalo do nebodera, i ulica se sijala od svježeg polivanja, redovitog sarajevskog čišćenja, kad se čulo kako se neko dere na sav glas. Mislim da je bio Mirko Herman, iz trećeg stubišta, četvrtog sprata, brat Čučin, te lijepe riđokose curice, sa žutim pjegicama, meni jako drage: trčao je i vikao: Umro Staljin!! Umro Staljin ! A nakon te vike, ništa se nije promjenilo. Isti Staljin je nekima već bio prisjeo, među ostalima i sinu Nike Andrijaševića koji je takođe bio u partizanima ; Staljin mu je tad bio previše srcu prirastao i neko zloban nije to mogao otrpiti, pa ga je nakon rata poslao na “Goli otok”. Po svojoj prilici neko kome se dopalo njegovo mjesto ministra za privredu. Kad bi neko odlazio na Goli otok obično je omogućio nekom “bliskom,” njegovo naglo napredovanje. Zato se taj sistem napredovanja brzo širio i Goli otok naglo punio. Obično, kad se sva poželjna mjesta popune prestaje i hajka.
I Ismet je doživio hajku, iako ne na Golom otoku, nego kolegijalnu, umjetničku, doduše samo sa financijskim posljedicama. Nakon što je nešto prije nagrađenu prvom saveznom nagradom sliku “Prelaz preko Neretve” izložio na Venecijanskom bijenalu i dobio pozitivne kritike, isporučio ju je u Beograd u vladinu palaću. Tada je procjenu slike vršila neka komisija na čelu koje je bio Sreten Stojanović i Milo Milunović. Njima je slika mirisala na kršćansku umjetnost, tražeći sličnosti u nošenju ranjenika i skidanju Krista sa križa, nedostajalo im je socrealističkog patosa i ideološkog optimizma. Valjda su ranjenici trebali biti rumeni, a ne sivo-plavi kao kod Ismeta? Sve u svemu, nakon niza zamjerki, cijena se tako spustila da se nije Ismetu isplatilo putovati u Beograd po honorar. Kako je Ismet bio ponekad i racionalan čovjek, poručio im je, ako misle da je ostane takva cijena, o će im sliku velikodušno poklaniti, pa mogu za taj honorar koji su mu namjenili, da se pogoste u prvoj birtiji. Nakon te njegove velikodušnosti, nastao je njihov nevelikodušni gest bojkota Ismetovih umijeća i naša financijska ovisnost od njegove plate u školi bez dodatnih prihoda. Kad se takve stvari dešavaju obično nisu usamljene. Neko će reći: Kad u Beogradu prdnu u Sarajevu zasmrdi? Baš tako! Počeli su ga tjerati iz ateljea koj je imao u Muzeju, jer se Muzej naglo konsolidovao tako da im je iznenada nedostajalo prostora za kancelarije. Sve više je bilo slika u kući manjeg formata, koje je slikao za svoju dušu, što znači da smo i ja i sestra, pa i mama pozirali...Ta financijska tišina je potrajala više godina.