O autorima
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je vanredni profesor Filozofskog fakulteta do 1992.godine; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu.
Laureat francuskih nagrada Stendhal, Gauchez-Philippot, Prix du public du Salon du livre des Balkans, međunarodne nagrade Naji Naam, i književnih nagrada u Bosni, npr. Fondacije za izdavaštvo, Zlatna jabuka.
Sadžida Jerlagić je rođena u Sarajevu gdje je studirala sociologiju na Fakultetu Političkih Nauka, nakon što je u Mostaru završila Pedagošku akademiju. Kao mlada odlazi u Pariz gdje je radila u Jugoslovenskoj dopunskoj školi (do raspada Jugoslavije), kao i na francuskom međunarodnom radiju - RFI, gdje je bila zaposlena sve do nedavno.
Razbijeni kaleidoskop, Rabic-Mikulić knjiga, Sarajevo,2021.
S velikim interesovanjem pratim sve što objavi Jasna Šamić, a pročitala sam skoro sve njene knjige i na bosanskom jeziku, i na francuskom jeziku. Jasna objavljuje skoro svake godine po jednu knjigu, različitog žanra. Sve one govore o Sarajevu i Parizu, a pri tom svakako i o njihovim stanovnicima. Sve su zanimljive i gotovo sve objavljene na oba njena jezika, francuskom i bosanskom, a ni jedna nije prevod. To su originali jer, kako reče francuski pjesnik i filozof Thomas Demoulin koji je nedavno opsirno pisao o Jasni, ona piše između dva jezika, a ne na dva jezika. Čini mi se da uprkos vrijednosti tih djela, ova spisateljica ostaje marginalizirana u bosanskoj kulturi i u zvaničnioj kritici, uprkos nagradama koje dobiva (ipak samo kad se prijavi na anonimni konkurs Fondacije za izdavaštvo; od 2015. do 2020. nagrađena je svake godine). A čini mi se da je nepravedno zapostavljena i u Francuskoj, uprkos većem broju nagrada koje je dobila kao francuski pisac. Zato bih voljela da skrenem čitaocu pažnju na dva njena romana, objavljena ovih dana. Jedan od njih je Razbijeni kaleidoskop. To je knjiga, kako i naslov sugeriše, roman o « razbijenoj porodici », i« razbijenom životu » glavnog junaka Adnana. On će to i sam potvrditi na početku knjige, ispovijedajući se naratorki, pominjući joj igračku koju mu je otac razbio. To je početak njegove drame.
Roman se čita u dahu, držeći čitaoca od prve do posljednje strane, jer nam naratorka vrlo uspješno dočarava cijeli Adnanov život, od njegovog djetinstva u Sarajevu, sve do časa kad mu se čini da mu se bliži kraj u Australiji, gdje živi odavno kao izbjeglica. Mnogi će možda prepoznati priču o poznatoj sarajevskoj porodici, iako autor kaže da je riječ o fikciji i da računa na inteligentnog čitaoca koji zna šta to znači. To je, rekla bih, prvenstveno roman o ljudskoj sudbini opčenito, a potom o sudbini pojedinca koji je cijeli život predan porodici i poslu, ne razmišljajući ni o sebi, ni o životu. Iako junak oduvijek voli posmatrati ljude, reklo bi se da je ostao slijep na ono u što je gledao. Pitanje koje se javlja je: koliko knjige utiču na naš život ? Ne vode li više u snove nego u budnost, zvanu realnost?
Stil romana je naprosto zavodljiv, a način na koji je autorica razvijala priču o bogatom životu svog junaka, neodoljivo podjeća na Šeherzadine priče iz Hiljade i jedne noći.
Zanimljivo je i to da je knjiga nastala u čudno vrijeme u kome svi danas živimo. Autorica « piše iz pariškog zatvora na koji je osuđena zbog zabrane kretanja », u momentu kad je cijela Planeta izgubila kompas, i niko ne vidi kuda sve ovo vodi. Tačnije, u šta srljamo. Korona je zavladala svijetom poput najvećeg diktatora. I korupcija s njom. Nemoćni posmatramo farmaceutski i laboratorijski lobby, on upravlja našom sudbinom, utjerujući nam strah u kosti. Tog utiska se ne možemo osloboditi, a taj utisak stičemo i proživljavajući Adnanovu sudbinu koja se odvija paralelno s autoričinom i našom svakodnevicom. Čekajući da joj se Adnan javi, da bi nam prenijela nastavak njegove priče, autor nas upoznaje i sa zbivanjima u zemlji u kojoj živi, navodeći čitaoca na razmišljanje o ključnim životnim pitanjima. S velikim zanimanjem pratimo i sudbine usputnih likova, kao što su « Oskar kockar » ili Zdenka Blažek, zadivljeni plastičnošću i humorom kojim su ti likovi opisani, s dojmom kao da gledamo film. U romanu je interesantno prikazana i kulturna sredina Sarajeva, tu uzgred saznajemo i puno detalja u II svjetskom ratu, izdajama, Titovoj taktici... Pored Adnana, jedan od glavnih likova u knjizi je i njegov otac, intelektualac, čovjek teške naravi, koja je za sva vremena ostavila pečat u životu našeg junaka koji gorko zaključuje: « Zahvalan sam ocu barem u jednom: naučio me je kakav ne trebam biti. » Napeto iščekujemo nova zbivanja, a ona su često razočaravajuća, sve do posljednjeg razočarenja koje čitalac otkriva pri kraju knjige, gdje će junak uporediti svoj život sa sudbinom junakinje iz Cukorovog filma Gaslight. A šta biva iza razočarenja ?
Da li samo praznina? Je li tako govorio i Remark? Ovaj roman dakle govori i o tome, ali naravno ne samo o tome. Već sam pokušala ukazati na njegovu složenost, kao i složenost likova, članova porodice o kojoj je riječ. Takve komplikovane odnose srećemo još jedino kod Dostojevskog.
Razbijeni Kaleidoskop, shvatićemo napokon, sjeća nas na Karamazove i njihovu dramu.
Nesretan slučaj, Factum, Beograd, 2022
Jasna Šamić je prošle godine objavila dva romana, Nesretan slučaj, Factum , i Atelje na broju 19, Rabic , Sarajevo. Upravo sam završila čitanje romana Nesretan slučaj i željela bih najiskrenije da ga preporučim svim čitaocima koji vole uopšte da čitaju, ali koji žele i da saznaju još više o « nama », o Balkanu, o našim krajevma i našim mentalitetima, sličnim i različitim, potom o starosti, o odosima među ljudima različitih generacija i iz različitih intelektualnih sredina, o načinima liječenja danas, o istoriji Balkana, i još o mnogo čemu. Jer, kao i u ostalim svojim knjigama, Jasna nas i ovdje, neprimjetno ali namjerno, uvodi i u intelektualni svijet, vodi nas u druge krajeve, koji nam se čine nekad egzotičnim, pa i onda kad ih poznajemo, naučimo još nešto o njima iz drugog ugla. Roman je znalački osmišljen, zanimljiv, iskren, a dakle usput i poučan, nadam se, za sve one koji se zanimaju i za istoriju i politiku bivše nam domovine. Vračare i raznorazni iscjelitelji,kao i razna vjerovanja, sveprisutni su na svim medijima svijeta danas, pogotovo u Srbiji, gdje se dio radnje romana dešava, primjerice u Beogradu, a što se provlači i kroz knjigu. Ali Nesretan slučaj je možda prvenstveno knjiga o starenju i o bolesti, tojest o bolestima općenito, o odnosu prema bolesti i prema starenju, o vezi majka-sin, o pogledu na današnjicu, ali i pogled na Jugoslaviju od pojave komunizma do danas. To i knjiga o exilu, što je inače omiljena tema Jasninih romana. Dvije glavne junakinje, prijateljice, porijeklom su upravo iz naših krajeva, a obje dugo žive u Parizu. Angela je rodom iz Kotora i bila je sociolog, filozof, istraživač ali kao stranac i desničar nije dobila posao koji je odgovarao njenom znanju i diplomama, a Alma je glumica, rodom iz Sarajeva, čija je karijera pošla nizbrdo u Parizu s izbijanjem rata u Bosni. Vesna je naratorka, spisateljičin alter ego, u to nema sumnje, koja je poznavala obje ove žene i o čijim nesvakidašnjim sudbinama piše. Rodom iz Sarajeva, i Vesna živi u Parizu, i to od pisanja, gdje na scene raznih pozorišta postavlja predstave od svojih tekstova ; i ona je naišla na sličan problem kao i Alma nakon izbijanja rata. I najzad, kako i sam naslov romana kaže, u romanu je akcenat stavljen na nesretan slučaj, i na ubistvo, o kome ćemo saznati mnogo više na samom kraju knjige.
Ono što meni kao čitaocu najviše godi, podvlačim, jeste to stalno, i usputno, prožimanje svih vrsta umjetnosti, od poezije, slikarstva, književnosti i klasične muzike do savremene politike, gdje glavnu riječ ima globalizacija, ali i paranoja i urote, i još dosta toga što je vezano za našu epohu ... Nema sumnje da su likovi ovog romana nesvakidašnji i da nam se neće uvijek učiniti sasvim „normalnim“ i „simpatičnim“, ali, kako Jasna često kaže : „Literatura ne služi zato da bi se dodvoravala čitaocima, nego možda prvenstveno da denuncira mnoge pojave u društvu; ona je kao ogledalo, makar to ogledalo ponekad bilo i iskrivljeno; dosada je najveći neprijatelj umjetnosti, rekao je Voltaire!„. Jednostavno, ovu knjigu, ponavljam, od srca svima preporučujem, ali ko je bude čitao, uživaće ne samo u priči koja teče uzbudljiva od početka do kraja, nego i u saznanjima iz raznih oblasti kulturnog i društvenog života. Chapeau, draga Jasna!
|
|
