O autoru:
Goran Samardžić je rođen u Sarajevu, 1961. godine. Završio studij književnosti. Radio kao novinar, urednik, priređivač, promotor...Piše poeziju, prozu i književne prikaze. Suvlasnik je Izdavačke i knjižarske kuće Buybook. Objavio velik broj zbirki poezije i pripovijedaka, kao i roman, Šumski duh. Dobitnik je domaćih i regionalnih književnih nagrada za priču i roman. Živi u Sarajevu.
SIGURNI DANI U KRANČEVIĆEVOJ 24
Ako jedno od čuda sarajevskog otpora zvano“ Društvo pisaca“ svedem na ljude i povežem sa sobom, dobiću dva čovjeka: Zlatka Topčića i Abdulaha Sidrana. Avdo Sidran je umislio kako me treba sačuvati od prvih linija fronta i spasiti za buduća vremena, a Zlatko u to nije sumnj'o. U meni je naziran ljudski biser oko kojeg treba hitno smisliti školjku. Pretpostavio je da će kratkovidi i smušeni pisac, tada još u povoju, sa zbirkom pjesama i kratkih priča, biti korisniji za pisaćim stolom nego u rovu. Tako su počeli teći moji sigurni dani u Krančevićevoj 24, za stolom i među zidovima. Protegli su se na dva godišnja doba u kojima mi je bilo ili vruće ili hladno. Nikad prijatno. Zaznaće se i što.
Nadnesen na radne zadatke koji su me čuvali od pogibije i ranjavanja, sjedio sam preko puta Zlatka i lupao po teškoj Oliveti mašini boje rezdelije. Smrt je u jedinici gdje sam na kratko bio prijanjala uz ljude kao mokar veš. S njom se bilo na ti.
Zlatko je bio vrijedan, savjestan i svestran radnik. Nije mu trebao pomoćnik u vidu mene. Za mnom je vapilo mjesto na frontu. Ako me je Sidran bio osmislio u ulozi tehničkog sekretara, generalni sekretar Zlatko učinio je da na njemu što duže ostanem. To i nije bilo baš lako. Ljudi mojih godina su se pokazali idealnim u ulogama heroja i kukavica, ne službenika. Grobni biljezi s godinom mog rođenja su to dokazivali. Ispod su trulili vršnjaci koji nisu imali svog Zlatka i Sidrana. U priči Ive Andrića „Aska i vuk“ ovca pleše pred predatorom da odloži smrt. S takvim osjećanjem sam ja pisao dopise, žalbe, molbe, namjenske tekstove i zahtjeve, dijeljeći cigare i humanitarne makarone kolegama kojima se il' pušilo il' jelo, nikako umiralo. Sa piscima, tom čudnom sortom, Zlatko i ja smo bili i očajni i sretni. Nema te katastrofe koja će spriječiti ljude da se raduju. Radost je lubrikant za dušu. Ona čini da se kroz život lakše klizi.
Kao što sam nagovjestio održati mene na tom sjenovitom i hladovitom mjestu, više izmišljenom nego potrebnom, nije bilo lako. Zlatko Topčić ima zavidan radni i umjetnički potencijal osvjedočen kroz napisane knjige, drame, scenarije, priče. Spada u rijetku vrstu Bosanaca i Hercegovaca što se ne boje raznih vrsta rada. Pravnik je, odličan službenik, organizator s rukovodnim stažom a po potrebi fizički radnik, dobar vozač, solidan gost u kafani i iznad toga umjetnik što to zvanje ne vezuje za duge kose i bradu. Ni tjelohranitelj pored ovakvog multipleks tipa ne bi im'o posla a kamoli kolega s književnim opusom što je mog'o stati pod brisač kola. Iskustvo mi se svodilo na pisanje za Treći program radio Beograda i volonterstvo u časopisima Život, Izraz, Lica, Književna revija. U nekoliko navrata sam bio i peti točak u projektima poznatijih umjetnika koji su u meni kroza zavjese nazirali pisca. I evo vidim se kako sticajem okolnosti sa svojom mršavom radnom istorijom i preko tri'est godina te mrzle devedeset i neke sjedim preko puta Zlatka. Leo dole u kuhinji lupa loncima i psuje konobare nad kojima se takođe nadvijala vojna obaveza. Nema ni muzike, ni struje. Samo ima nas što svojom otopljenom masom i razočarenjima grijemo hladnoću kancelarije. Bilo je i dana kada se rat svodio na fijuk zalutalog metka, ne samo na tutnjažu. Olabavl'o je stisak, a ljudi, među njima i pisci, izlazili su van da provjetre duše. Dolazili su nam Ilija Ladin, Admiral Mahić, Hazim Akmadžiić, Nenad Radanović, Faiz Softić, Ahmed Hromadžić, Dragan Janjić, Nikola Krstić... Pjesnikinje Bisera Alikadić, Ferida Duraković, Cica Ostojić. Pravi pisci i spisateljice a i lažni kao Bajram Redžepagić, Aiša Zahirović, Mubera Mujagić. Još kad bi me dolaskom počastio Sidran hladnoća bi se umanjila za stepen, dva. Zašto, nek se glupi pitaju.
Nada mnom se, u to nevjerovatno doba, kada me smrt vabila i tražila pincetom po Sarajebu, nadvila sjenka jedne književne nemani – Nedžada Ibrišimovića. Sidran je i Nedžada, tog velikog, nesnošljivog talenta pored kojeg smo djelovali k'o kepeci, talenta za pisanje, slikanje, vajanje i kreiranje situacija što su po duhu i dovitljivosti namah ulazile u lokalne anale, postavio na čelo Društva pisaca. Čim je ova gromada nenavikla na upravljanje sobom i drugima zasjela na pramac našeg brodića preimenovanog iz Udruženja književnika u Društvo pisca BiH i rasterećenog od mnogih predratnih članova ala Radovan Karadžić. Voja Maksimović, Nikola Koljević, kljun mu je poč'o tonuti. Da nije bilo Zlatka, njegovih operativnih i anestezijskih moći, njegovog poštenja, drugarskog takta i empatije, o ovoj temi bi se ćutalo. Nedžad bi nas svojim egom potopio a mene otposlao nazad u vojsku gdje me očekivalo mjesto iza nišana. Falilo je ljudi moje nacionalne mustre. Među Muhamedima, Rijadima, Mustafama, Munirima i Seadima, fino je pasovao pokoji Goran il' Dragan. Nedžad je podnosio i druge ljude osim pravovjernih, ali na kapi. U takvoj je fazi bio. Hodao je u uniformi i beretki s ljiljanima i nosio pištolj što će se naći i u veseloj i tužnoj ulozi: u veseloj u spotu Nadrealista snimljenom ispred Doma pisaca. U tužnoj kad bude ubio jedno dijete (pronašao ga je Nedžadov maloljetni sin i u igri ubio najboljeg druga, po nesreći Srbina kako se pričalo). Izgledom je Nedžad bio savršen spoj Čea Gevare, Kastra, Hemingveja. On ništa nikad nije radio osim što je stvarao umjetnost i bacao je u lice našoj udivljenoj zajednici čiji sam djelić bio i ja. O Nedžade! Kolike smo sate potrošili diveći ti se i hvaleći te. Lijepo je i teško bilo biti ti. Ko god je pokušao da te emitira, da bar povremeno zaliči na tebe, razbolio se ili umro. Zato su moji uzori manji i prostiji pisci. Pisci koji pišu po papiru, ne u kamenu.
Zlatko je tako radio i Nedžadov i svoj posao a usput, bez pompe i drame, pisao odlične priče. Uređivao je i ručno prelamao književni podlistak Slovo koji se u određeno vrijeme u mjesecu umetao među stranice Oslobođenja i podebljavao ga. Tako će oni koji nikad nisu pratili književnost i njene tokove u čitalačkom zaletu svladati i poneku priču, pjesmu, esej. Čak stručni prikaz. Nekad na četiri, nekad na osam strana, Slovo je pisce izvelo u svijet, pa makar svođen na sarajevsku kotlinu u koju su ubacivani projektili kao u koš. Ilija Ladin alijas Kozić je sročio pjesmu o tom kako se uspinje uz dim cigarete i bježi iz opkoljenog grada. Nedžad Tražio u svojoj poeziji da gosti operu noge u rijekama jer je Bosna ćilimom zastrta, ja srao da Bosnu čovjek kad gleda od zadovoljstva zadrijema. Pisalo se za poštenu tarifu. Bez obzira na ratno stanje, nikad niko nije ost'o bez honorara.
Kao što težak život ostavlja za sobom trag, tako čini i lak. Mom predratnom životu mana se mogla naći samo pod lupom. Rijetko me mašilo koje uživanje. Bilo je dana u mjesecu kad sam se odmarao od njih, mislim uživanja. Ležao sam i skupljao snagu da ih dalje podnosim. Nepuna godina rata jedva me malo nagrizla i matirala glazuru. Uletio sam u njegovu centrifugu pun snage i lijepih sjećanja od kojih se moglo živjeti mjesecima. More neisplakanih suza se mućkalo u meni i čekalo svoje razloge. Perspektive tuge i žalosti pružale su se u beskraj.
Bio sam u to vrijeme neka vrsta poludezertera. Otkupio sam kožu bordo diesel golfom davši ga komandantu jedinice da me vodi na spisku kao fiktivnog vozača. Na prvom šoferskom zadatku, (relacija Velešići – Alipašino) karoseriju su mi prosvirali geleri a jedan se zapleo u naslon sjedišta, tik uz kičmu. Vidio sam svoju budućnost u kolicima, u oblaku neprebolne nesreće, s mirisom na mokraću i neoprano dupe. Par žilavih, depersonalizovanih, androgenih ruku, gurale su me stazicama nekog ubogog bosanskog stacionara. Živi sam dokaz da se život što je bezvrijedniji, frivolniji i taktilniji, okrenut samo sebi i onima što su ti na dohvat ruke, više čuva. Tog dana sam svoje izrešetano blago što je išlo i na lož ulje poklonio komandantu Šefćetu i otkupio svoje mjesece odsustva. U to vrijeme pojavio se i Sidran sa svojom idejom o Društvu pisaca sastavljenom od dva sekretara i predsjednika. Jedan od sekretara sam k'o što se zna nakratko bio i sam. Sakriven iza pisaćeg stola, papira i teške mašine kao iza grudobrana, pravio sam se malim i mentalno nedoraslim za rat, kašljao, hroptao, slagao glupe face, pogotovo kad bi moju majušnost pritisla Nedžadova ogromnost. Vajar po spremi, Nedžad je u meni vidio stijenu pod mahovinom, s gomilom lišajnih viškova i naslaga koje treba ostrugati i osloboditi iz toga vojnika; običnog veznog vojnika u rovu. Moratojijum je bio da me odvoji od pisaćeg stola i stolice za koje sam srastao. Od pisaca su u to vrijeme u armiji Hazim Akmadžić, Enver Kazaz, Nenad Veličković, Rajko Đurica, Faiz Softić, Damir Uzunović, Dragan Šimović... Neki u to vrijeme neukoričeni mladi pisci - Asmir Kujović, Faruk Šehić, Emir Šaković, Seno Musabegović, Damir Ovčina, Mirsad Sijarić, Fahrudin Zilkić - bili su odlično gorivo za rat.
S jedne strane Zlatko mi je tako produžavao sigurne dane u zgradi i kancelariji Društva pisaca na adresi Krančevićeve 24, a Nedžad ih kratio. Dobra vila je heklala, a zla parala. Taman kad bih malo pustio korijen na poslu kojeg mi je izmislio Sidran, Nedžad bi ga čupao. Na sve strane su mu se priviđali dezerteri. Čim bi opazio nekog zdravog i jakog zamišljao ga je u uniformi, s puškom i bombama na gotovs. Žurilo mu se do pobjede. Samo je falilo oružja i znanja da nas do nje dovedu. Pozirao je u uniformi s pištoljem o pasu i bio na crtežu Bože Stefanovića i mnogim fotografijama. Malo koja zemlja je imalo tako lijepog i markantnog pisca prožetog patriotizmom začetim uz komandanta Hadžića s Dobrinje. A kako su veliki pisci infantilni i sebični pokazaće se u sljedećoj epizodi. O pa zar sam ja ovolika tužibaba?! Nedžade izvini.
Za vrijeme rata na Sidranovu kućnu adresu stiglo je desetak solarnih lampi za pisce. Jednu je odvojio i za mene. Kad sam shvatio kako radi i na šta obuzelo me je veliko oduševljenje. Više poezije u jednom predmetu do tad nisam vidio. Na lampu sam priključio i radio i učinio je skalamerijom od životnog značaja. Zbog nje sam pozivan na komšijska sijela i ratne derneke. Lampa je postala tako jednim od najvećih čuda mog ogoljenog života sastruganog do koske. Nek se zna da je za to zaslužan Sidran i njegova neselektivna dobrota.
Sreća ne bira kad će i gdje da zabljesne. Poznato je da ona obasja ljude u najgadnijim prilikama. U logoru, zatvoru, opkoljenom gradu; možda i pod vješalima. Prosto te uzme pod svoje i zadrži u fokusu da shvatiš kako je vrijedno živjeti i trpiti. Mene je tako sreća spopala dok sam u velikoj kutiji s ručkom nosio ka kući pomenutu solarnu lampu iz humanitarne pomoći. Takve i slične lampe su u bezbroj primjeraka rasute svijetom. Imaju ih ozbiljniji ribari, lovci i kuhari u prirodi. Ali, ni jedna u sebi ne sabire toliku simboličku snagu kao ova što mi ju je dao Sidran. Kontekst sveden na nemanje joj je pojač'o značaj. Na nju će se kasnije pred svjedocima okomiti Nedžad, tražeći je sebi a ja mu je očekivano neću dati. Dobio je bio već jednu ali ju je ustupio sestri, bivšoj ženi, djeci, šta me briga! Zbog nje će doći kraj mojim danima u Društvu pisaca BiH; jedinoj radnoj obavezi pod kojom sam se krio u doba rata. Na splavu spasa nestalo je mjesta. Preko noći sam (to se samo tako kaže) promjenio logo pod kojim ću biti i vratio se u ARBiH, ali ne kao šofer ili prašinar. Pomogao mi je prvo dobri vilenjak s Dorćola general Divjak a kasnije i defintivno drug i pisac Hazim Akmadžić, svrstavši me u novinare Informativne službe Prvog korpusa ARBiH. Bio sam se zasitio sigurnosti i tamnog oblaka zvanog Nedžad Ibrišimović koji puši tuđa sledovanja, sekira nas, zadivljuje, nasmijava i odvaljuje od sebe veličanstvene knjige. Tačno na vrijeme me izbacio s posla i gurn'o nazad u rat.
I tako. Niti je mene neko mog'o dugo mrzit, niti ja njega. Za to treba imati dara i kondicije. Nisam rijetko preležao u krevetu čitav dan samo zato što sam malko mrzio. S dvojicom kolega s kojima se više ne družim, akronima S.M i M.J, sanjam da se mirim. Jedan mi prerušen u srnu spušta njušku u dlan i toplo frkne. Dovoljno da se shvati. Drugi, maskiran u hrvatskog prometnika, na bosanskom akcentu traži da mu pokažem dozvolu za pisanje, a ja vadim sve moguće dozvole osim te. Preteško da shvatim. Možda će on. Plave oči u gnijezdu brade i kose lako se prepoznaju, a i one modre na treperavoj srni. I Nedžadu sam počeo praštati čim su me u vojsci spopale sitne prijatnosti: topao obrok, pakovanje datula, deset centimetara kameno tvrde sudžuke, čak i jedan seks u Brgulama na sjenu. Na tunjevini u sosu od tuge i mnogo većem broju cigareta, pogotovo na terenu gdje je mogućnost nezgoda po život više, mogu takođe zahvaliti Nedžadu i progonu iz Društva. Štošta ne bih doživio da me on nije gurn'o u rernu rata da se dopečem: ni dirljiv doček uz muziku sa agregata u gladnom i galantnom Olovu u kojem su me počastili viskijem i kuhanim krompirom. (U tacnu soli umačem voljeno povrće i zalivam ga lijekom protiv straha). Ni nadrealan prelaz od dvanaest sati preko planine Lopate u milećem i grokćućem kamionu gdje su se vreće s pijeskom i čamove daske za tabute mješale s izmoždenim ljudstvom isprobadanim fiksatorima i langetama. (Ranjenici horski jauču i zapomažu, a ja se na ivisi karoserije držim za nešto zarđalo i metalno i buljim u ambise. Oooo što me majka ne rodi kao ćerku pa da o ovom samo čitam, što)?! Ne bi mi ni drug kao u filmovima B produkcije izdisao na rukama šapćući da je lakše biti Srbin nego musliman da ne bi Nedžada (ko je lud da se raspravlja sa samrtnikom) niti bi kroz tunel ispod piste prošao zgrbljen mnogo puta, natovaren nečim elementarnim po život. (Čak i vrećom novina za koju sam pisao). Ni s Hazimom Akmadžićem, taze činovanim kapetanom, natovaren živežnim namjernicama kupljenim u Hrasnici, ne bih kroz to čudo graditeljstva kroz koje danas prolaze turisti, ganjao načelnika Novog grada iz nekih zaboravljenih razloga da ga ubijem. (Ipak sam nekog uhvatio, šofera mu. E ima svu jedinicu da razveze kući. Kaže posle na drugoj strani od tunela Hazim zvani Daidža, kesereći se). Da nije bilo Nedžada ne bi po mraku rastovarivao pune a utovarivao prazne plinske boce s kolegom Mecom Nedimom, na puškomet daljine od opsadnog prestena i ne bi se preznojavao kad bi boce zvecnule jedna o drugo i otkrile nam pozicije u tišini. Da nije Nedžada ja se ne bih vozio ni hilikopterom čak, niti bih se izgubio u šumi i prečučao noć u žbunu kao Bušman. A u tom hilikopteru smo da se zna jedino ja i pilot bili živi. Ostali nisu. Ostali su bili tovar.
Rat je odbojavao svoje zadnje dane. Jedva će ih s skupiti u čitav mjesec. Odlazio sam u Društvo pisaca da vidim Zlatka i uživam sitne benificije. Za pisce čiji talenat nije neka olujna sila, društva, pa makar i pisaca, olakšavajuća su stvar. Biti strukovno povezan s nekim stanje je odavno isprobano i dobro po ljude. Znao sam bez povoda odsjediti u Društvu pisaca po sat i pričati sa Zlatkom koji je već zaboravio da mi je jednom pomagao, kao što je Nedžad zaboravio da nije. Dok je primirje prelazilo u mir i meni je to postalo malo važno. Čovjek se mijenja. Jedne ćelije zamjenjuju se drugim. Sve je više onih što definitivno diobi kažu - ne. U ćelijskom smislu onaj što se kandžama držao za sto i lupao po Oliveti mašini boje rezdelije, ne dajući lampi u tuđe ruke, više nije postojao. Kancelarija od nekad bila je daleko hladnija i mračnija od one u kojoj sam se baškario u tadašnjici i pio pivo. Čak je i sunčev zrak izlomljen kao zidarski metar doš'o do nas. Bilo je nejasno pod kojim uglom, kako? A dole u sali, zastrtoj etisonima u boji trave, Nedžad je ruč'o i uživao sitne privilegije ovog svijeta (jede nešto na bazi mesa u saftu). Država se suzila, svela na mider iz kojeg možeš da iskipiš, al' da odeš, o ne! Magneti između mene i nje i dalje rade. Veliki um Nedžad, i sirotan i princ, knjiški i ulični kongenijalac propran kroz razne faze, sljubio se s kašikom iz koristi . Izgur'o je davno Andrića s klupe u parku, a Sijariću ukr'o vrata jer se pravio da nije iza njih (kasnije je Ćamil mor'o da ih otkupi). Radanoviću je nudio da ga išamara, a kao momak penetrirao u ženu kroz hulahopke. Na jednom eminetnom skupu golim je rukama zvanicama ispremetao hranu po tanjiru, cjedeći im šnisle u lice, a suzdržanog, filozovičnog Sadu Musabegovića izazvao da mu kaže: „E Nedžade ovo ti je baš bilo odvratno“. Klanj'o je i pred Vječnom vatrom s vječnom slovnom greškom u kamenu, partizanima u inat. U kafeu Zvono povratio u šešir i stisnut masom zavij'o k'o vuk, dojavljujući nam da je sam (Dedoviću, Jergoviću, Mehmedinoviću, Šimoviću, Selimu Arnautu, Simiću, Bukviću, Maji Andrić, Nermini Omerbegović, Gordanu Maliću, Almi Suljević, Šimoviću, Ćuretu, meni...). Kasnije je postao vjernik i razišao se sa sobom bez žaljenja. I o mene se malo očeš'o. Ljutilo me je što se na njega ne ljutim - i što mu to nisam rek'o.
Sad je kasno.
|
|
