O autoru:
Rođena je u Sarajevu gdje je završila gimnaziju i dvije godine studirala medicinu; od završetka rata živi u Sjedinjenim Državama gdje je završila Dartmouth College - Medical in Hanover, a danas kao pedijatar živi i radi u New Yorku.
LJUDI BEZ OBRAZA
Kažu da ne treba suditi drugima, ni o drugima. Ono što nam život donese, možda je baš presuda sama od sebe. Ali ne može čovjek da hoda kroz ovo što se nakupi od života, da barem ponekad ne stane, okrene se, pogleda - pa prozbori koju riječ o ovom do sada; o ovom sto je vidio, osjetio, zbog čega se živ ujutro budio pa opet u snove noćima tonuo.
Vrijedi možda i sam sa sobom koju riječ katkad progovoriti. Onako, kad niko ne sluša.
Otkako sam Bosnu fizički ostavila, u meni žive zapravo dvije Bosne.
Ona, koje se uvijek s osmijehom na licu sjetim. Naivna, lepršava, prkosna. Ona koja daje smisao svemu, koja se nikad za interes ne bi prodala, ona u kojoj je biti raja stvar dostojanstva i moralnog opredjeljenja, ona koja uvijek čini dobru stvar - od srca, ne računajući šta će sutra donijeti. Kod nje, kad na sijelo dodjem, napijem se najhladnije bistre vode; u ustima mi slatko od šljiva, a nozdrvama caruje miris šumskih jagoda, tek nabranih sa njenih proplanaka. Visibabe pokazuju majke dječici koja su tek prohodala - a dječica bulje u šarene lopte što ih vode Miljacke još uvijek zadirkuju. Provirim tako u ceker penzionera sto sa pijace ili tržnice nose parče suhog mesa, slatkog kajmaka i vrućih somuna. Pa svratim na kaficu, s merakom, s dragim ljudima za koje znam da mi žele dobro.
Ne stignem ni progutati svu tu ljepotu, a prisjedne mi u grlu. Pa me se dočepa ona druga Bosna. Onaj smrad znoja u tramvaju, plastične kese kao duhovi na žbunju pored zelene rijeke. Polupismeni naduvenko sto me zaustavlja pri prolazu u bolnicu, i kriveći glavu kaže: "Ne mere to tako gospoja, ne mereš ti tek tako u bolnicu". Pa nasilje, uživanje u nasilju. Najčešće nad onima koji se odbraniti ne mogu.
Nije Bosna sama u tome. U svakom od nas živi crno i bijelo, ali te dvije Bosne su u meni zakačene nekom zihernadlom što me konstantno žulja.
Često pomislim kako bi bilo da sada sa svoje dvoje djece ostavim ovo što zovem domom. Čega bi mi bilo žao?
I da li bi bilo isto jednostavno krenuti od nule kao prije dvadeset godina? Razlog zbog kojeg o tome uopšte razmišljam su, naravno, mama i tata, i moja djeca. Mama i tata su izašli iz stana u Sarajevu, kao da izlaze po vodu ili idu na kafu kod prijatelja. Poput tolikih mnogih drugih, koji su otišli na nekoliko dana, "dok se ne smiri". Pričali su nam da je u njihovom stanu kasnije živio čovjek koji je davio ženu u kadi punoj vode. Tračevi, budalaštine.
Onda je prošla godina, pa dvije, pa pet. Tata je pronašao jednog ljeta ženu da iznajmljuje taj stan. Tata ga je okrečio i sredio, uredno opremio da se u njemu može pristojno živjeti. Kaže tata da je žena fina i ozbiljna, valjda moja generacija iz gimnazije. Sa dvoje ili troje male djece. Prošle su godine, u Sarajevo ne dolazimo često. Pretprošlog ljeta sam ja otišla sa mamom, tatom i svojom djecom. Ključ je, " ta fina žena" poslala po djetetu koje je pozvonilo na vrata kod teta Ramize -, koja je bila tadašnja predsjednica kućnog savjeta - bacilo na otirač i pobjeglo. Treba li pominjati da je ostalo neplaćene vode, komunalija, grijanja i struje? Pa ne znam više ni koliko desetina hiljada maraca ! Sve sam ja to uredno poplaćala, šta drugo da se čini ? Na kraju su moji roditelji prodali taj stan, da se riješe muke i ne traže nove " fine ljude".
Ali, pusti pare. Ta mala, pirgava suza u donjem uglu tatinog lijevog oka me boli. Ne plače on za markama, plače jer se nadao da neće opet biti prevaren, a nadanje - kao što narod kaže, ludom radovanje. Mamino slaganje peškira za "neki novi dom" , to me boli. Te naše izdaje me bole. Ta količina bola, o kojem se ne priča, i slabosti, s kojom se ne možemo nositi – to me boli. Ne učimo nove generacije istini. Istine o davanju i uzimanju ne postoje. Svako pravi svoje, zasnovane na nekoj svojoj vjeri.
Istina je postala kurva sa ugla ulice. Svako je može kupiti, a niko je ne želi.
Žena se zvala Amela ; tačno je znala kada ćemo doći u Sarajevo. Ja sam bila dovoljno luda da se s njom i sprijateljim preko Facebook-a. Kaže: "Čuj, nemaš para - a ideš na godišnji. Svašta." Ako se tako ponaša majka, šta sutra očekivati od djeteta? Hoće li se sjećati to dijete, da mu je bilo rečeno da baci ključeve i bježi brzo koliko ga noge nose.
Kuću su baka i deda s mamine strane napravili u Skender-Vakufu; sada je to Kneževo. I ona je prazna. Tu je nekada, dok je još deda bio živ i zdrav u Mostaru, radio fotograf; u zaboravljenom vremenu kada se kod fotografa, kao Djumišića islo, za slike za ličnu, za pasos, za index. Ne znam koliko godina ni tu nisu placeni voda, struja, komunikalije.
Kuća u Orasju je od smrti rahmetli tetke Paše izdavana nekim ljudima, nisam ih imala priliku upoznati. Proslog ljeta su stupili u kontakt s tatom i objasnili da je finansijska situacija teška. Tata je rekao da nema problema, neka se snadju malo - neka plaćaju simbolicnu rentu šest mjeseci, s nadom da ce se nekako snaći za novi posao. Zahvaljivanja, govori kako je tata divan čovjek i tako to, a onda, nedavno - oni su isto tako otišli, ostavili kljuceve, neplaćene račune, bez riječi.
Ovog ljeta ću, nadam se, proputovati Bosnom, daj Bože zdravlja - sa svojom djecom i ako budem sretna da ih imam, kao dosad; sa svojim roditeljima. Poplaćati račune koje treba da poplaćam da se bude na nuli. Vidjeti možda drage ljude, pokazati planine i rijeke, crno i bijelo djeci svojoj, nek' pamte. Po milioniti put objasniti svom mužu da smo takve proklete slavenske sudbine, gdje se ratovi smjenjuju i ljudi žive u sirotinji, gdje generacije rijetko ostavljaju generacijama iza sebe. Gdje Tabula Rasa ima duboko ukorijenjeno cinjenično stanje.
Ali ne mogu da se ne zapitam, zašto? Možda baš kad sanjiva i umorna sa 30 sati duge smjene iz bolnice trčim da vidim djecu na minut ili dva, da ih zagrlim i poljubim i kažem: " Have fun at school"; pa onda pomilujem tatino lice starca i zagrlim mamina ledja koja je bole. Zašto ljudi bez obraza ne mogu pokušati zavrnuti rukave i svojim radom stvoriti nesto lijepo, pošteno, čisto kao suza? Zar je tako teško biti dobar? Biti iskren o tome koliko i sta možeš da priuštiš? Zar ću umrijeti nadajući se da ću u javnom WC-u u Bosni biti iznenadjena čistoćom?
Jeste - davanje je puno ljepse i vaznije od uzimanja.
Bosna, ipak mi se cini, uvijek uzima nekako sama od sebe. A tako, i od svih nas koji je vole.
|
|
