O autoru
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je vanredni profesor Filozofskog fakulteta do 1992.godine; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu.
Laureat francuskih nagrada Stendhal, Gauchez-Philippot, Prix du public du Salon du livre des Balkans, međunarodne nagrade Naji Naam, i književnih nagrada u Bosni, npr. Fondacije za izdavaštvo, i Zlatna jabuka.
Univerzum - nepregledni karavansaraj
Univerzum je kao ogromno konačište, gdje
je sve u neprestanom pokretu. Bezbroj putnika izlazi iz njega i ulazi u nj…
Chateaubriand
Migracija, emigracija, imigracija, egzodus, exil, izbjeglištvo, …. migranti, emigranti, imigranti, izbjeglice, egzilanti, stranci…
Ove riječi, koje svakodnevno slušamo, imaju još niz svoje semantičke braće i sestara, izraza koje im možemo pridružiti, a ponekad shvatiti i kao njihove sinonime (ako zanemarimo lingvistički postulat da svaki izraz znači nešto posebno i da suštinski, sinonimi ne postoje). Tačnije, svaka od tih riječi ima svoju konotaciju koju budi kod današnjeg stanovnika na Zemlji, a naročito Zapada.
U nizu ovih i sličnih riječi koje nas naprosto napastvuju kao kakva neprijateljska vojska posljednjih godina, prednost je data izrazu “migracija”. On se javlja u ovom obliku u svim evropskim jezicima, pa i slavenskim, kojima se govori na dijelu Balkana.
Šta ovaj izraz, kao i uopšte oni gore nabrojani, predstavljaju u svijesti običnih stanovnika Zemaljske kugle, posebno Evrope? I u još užem smislu, Francuske? (Ovoj zemlji obratiću ovdje posebnu pažnju.) Jesu li to za njih apstraktne imenice, ili apelativi, zbirne ili gradivne, one uz koje obavezno dolaze cifre i kojima se bave statistike, nešto opipljivo kao zemlja, beton, bomba, hljeb, trava…?
A šta o tom fenomenu kažu neki filozofi, prvenstveno oni francuski?
Najzad, kakav je općenit odnos nekih migranata/imigranata, tojest egzilanata- spisatelja, prema ovoj, i ovim pojavama?
1.
Gore pomenuti izrazi sami po sebi, naravno, nabijeni su značenjem, i u vezi su sa mnogim fenomenima (historijsko-sociološko-filozofsko-religijsko-psihološkim, itd.) i događajima, prvenstveno dnevno-političkim, i istorijskim. A to sigurno obični stanovnik Planete nema na pameti kad se pomene riječ migracija. Ili riječi koje su u vezi s njom!
Prije nego što se osvrnem kakve sve konotacije “migracija” budi u svijesti većine običnih Evropljana, napose Francuza, podsjetila bih ipak šta kažu rječnici i enciklopedije o ovim izrazima, ma kako to bilo poznato svakom školarcu.
Sjetila sam se da je Sartre rekao da su lingvisti često bilježili da riječi, u nekim turbulentnim vremenima, zadržavaju u sebi tragove ljudske migracije. Možemo se lako složiti da, kao i ostale pojave, i današnja migracija stanovništva utiče na semantiku postojećih riječi, dopunjuje ih, iskrivljuje, dodaje im nijansirana obilježja, uvodeći istovremeno i nova. Mene ovaj aspekt veoma zanima (a s njim su povezane i mnoge druge pojave): kako se semantika ovih riječi razvija, deformira, mijenja.
Krenuću od posljednjih gore pobrojanih izraza, onako kako ih čitamo u enciklopedijskim rječnicima, kao što su Opća enciklopedija Jugoslovenskog leksikografskog zavoda, Rečnik srpskohrvatskog književnog jezika, potom Vujaklija: Rečnik stranih reči, Anić: Rečnik stranih reči, Larousse, Petit Robert, Encyclopedie universelle, i Wikipedia (ovdje preneseno sažeto i adaptirano iz svih ovih rječnika):
Stranac: to je čovjek koji nije podanik zemlje u kojoj se nalazi; ili: to je svaka osoba, koja se nalazi na teritoriji neke države, čije državljanstvo ne posjeduje.
Egzil (exil - od latinske riječi « exilium ») označava progonstvo, protjerivanje, ekspatrijaciju, izgnanstvo jedne osobe ili grupe ljudi iz vlastite domovine. Egzil je povezan sa ograničenjima u slobodi izgnanika u vlastitoj zemlji iz koje je izgnan. Rječnici upozoravaju da je potrebno razlikovati unutrašnje izgnanstvo, tačnije prisilno preseljavanje u vlastitoj zemlji, i vanjski egzil, deportaciju izvan svoje zemlje. U vezi s ovom riječju dakle javaljaju se izrazi progonstvo, izganstvo, deportacija… Ova posljednja upotrebljava se još uvijek najviše u vezi sa II svjetskim ratom i deportiranjem stanovnika u nacističke logore.
Izbjeglica je pojam koji u najširem smislu označava svaku osobu koja je zbog rata, elementarne nepogode ili sličnih okolnosti prisiljena da napusti svoju zemlju. Pojam izbjeglice i progranika nije identičan. Izbjeglice su osobe koje svojevoljno napuštaju zemlju, ali pod pritiskom očekivanih tlačenja ili straha od još većih nedača i pritisaka od onih koje su već doživjeli.
Emigracija ili iseljeništvo (od latinske riječi « emigrare », seliti se) jeste proces iseljavanja stanovništva s nekog prostora, uzrokovan određenim faktorima.
Iseljenici napuštaju svojevoljno ili pod prisilom domove iz ekonomskih, vjerskih, političkih ili ličnih razloga. Iseljenici dolaze kao doseljenici u stranu zemlji.
Azil je pravo političkog izbjeglice na utočište u nekoj stranoj državi. Uopšte uzev, azil je svako sklonište pred progonom, neprilikom, bolešću, starošću, često i u formi institucije …
Imigracija od latinske riječi « immigrare » danas označava ulazak u jednu zemlju stranih osoba s ciljem da se tu nastane.
Migracija, od latinske riječi « migratio », seoba, putovanje, svojevoljna seoba, pojedinca ili grupe ljudi, iz jedne oblasti u drugu, ili iz jedne zemlje u drugu, ima više nijansiranjih značenja:
- općenito uzev, ljudska migracija je prostorna pokretljivost stanovništva; u užem smislu, to je trajna promjena mjesta stalnog boravka pojedinca ili skupina stanovništva; promjena mjesta neke individue pod uticajem ekonomskih, socijalnih i političkih faktora ;
- zoološki, to je selidba dijela ili cijelih životinjskih populacija unutar ili iz nekog biotopa ; najčešće se pominju ptice selice;
- u genetici, to je jedan od četiri evolucijska faktora.
Postoji još niz migracija, pa i botanička, hemijska, nuklearna, sociološka i relgijska, kao što su migracija umova i migracija duše. Iako u vezi s religijom, ova posljednja za mene, i u prvom redu, predstavlja pjesničku metaforu. (Značenje koje mogu imati i riječi exil, i unutrašnji exil.)
Možda nije suvišno da se prisjetimo još jedne banalnosti, a to je da je migracija, ili iseljavanje i premiještanje stanovnika fenomen koji je isto toliko star koliko i samo stanovništvo na Zemlji. Ako je vjerovati sufijama, po kojima je makrokosmos i mikrokosmos jedno isto (mi smo isto što i sve što nas okružuje; odnosno čovjek i vasiona, to je jedno isto), onda trebamo primijetiti da je kretanje svojstveno prvenstveno univerzumu, i svim elementima koji ga nastanjuju od velikog praska nadalje, pa onda, kao eho toga, i ljudima i životinjama na zemlji. Ne zaboravimo pri tome da postoji i unutrašnje kretanje u ovim posljednjim. Ili mi samo stojimo, a sve oko nas se kreće, i nas okreće, može se upitati mistik, kao i mistički inspirisan pjesnik. Neki antički filozof dodao bi možda na to i ono drugo pitanje: šta znači uopšte kretanje, šta smo mi?, a sufija bi mu na ovo posljednje odgovorio « ništa », odjek tog Ništa, Tajne, Boga. Po Omeru Hajjamu široki svijet je zrno prašine u prostranstvu, sva ljudska nauka su puke riječi; narodi, životinje, cvijeće ... samo sjenke, ishod tvoje neumorne molitve: ništa. Ovako naravno ne misli današnji islamista, - totalitaristi i ekstremisti nikad ne relativiziraju i ne znaju za pesimizam -, dok se današnji filozofi sve manje bave pitanjem univerzuma i kretanja u njemu, pa i metafizikom i metafizičkim kretanjem; to su prvenstveno sociolozi koje zaokuplja iznad svega « migraciona kriza » i njene posljedice na društvo u kome žive. Ali teško je ostati gluh i slijep na sve ono što se danas dešava, čak i kad si pjesnik, fizičar ili kosmonaut, i odlučiš da se posvetiš samo pitanjima univerzuma.
Podsjetimo se još da smo prema modernoj i vladajućoj naučnoj teoriji, svi mi porijeklom iz Afrike, dok je migracija počela sa selidbom « Homo erectus-a » iz Afrike prema Euroaziji prije od prilike million godina.
Kad se pomene migracija, naravno da današnji obični Evropljanin uopšte ne misli na ovu činjenicu, makar se ona u neku ruku ponavlja, budući da najveći broj migranta dolazi upravo iz Afrike. Kad do njega dopre “migracija”, današnji Evropljanin čuje niz izraza koji odjekuju u njegovim ušima, dotičući prvo njegovu kuću, pa njegov ured i mjesečnu zaradu, protežući se potom mnogo dalje. Ili, opet, ta riječ za njega ima samo jedno jedino značenje, iz kog izvodi sva druga, koja nemaju uvijek direktne veze sa semantikom tog izraza?
Ono što, dakle, zanima današnje obične građane, kao i politike zapadnih zemalja, jeste isto ono što opsjeda i filozofe, odnosno sociologe, a to je masovna migracija stanovništva iz Afrike i Azije u Evropu, koja će postati njihova imigracija.
Stavove Evropljana, tačnije Francuza o ovom pitanju možemo sažeti u dvije grupe :
U one koji brane tu migraciju i imigraciju, i (deklaritivno) radosno dočekuju nove izbjeglice u svoju zemlju (što ne znači i u svoje domove), i one koji su protiv imigracije, tj : protiv onih koji dolaze s afričkog i azijskog kontinenta s ciljem da se usele u njihovu zemlju. Ovi posljednji masovnu migraciju povezuju s terorizmom, odnosno s islamizmom, a nerijetko i sa samim islamom. To je tek djelimičan odgovor na gore postavljeno pitanje šta pod migracijom, odnosno imigracijom, danas podrazumijeva obični građanin. Od osnovne semantike koja označava u ljudskom pogledu pokretljivost stanovništva (migracija) i ulazak stranaca u njihovu zemlju (imigracija), došli smo do određenih konotacija ova dva pojma: invazije stranaca, ubijanja, terorizma, islamizma, islama... Da, ove stvari su svima znane. Ali nejasnoće i pitanja ostaju.
Veoma mnogo je onih koji smatraju da je danjašnja masovna migracija stanovništva nešto « organizovano ». Odnosno, da je neko to organizovao.
A ono što veli današnja statistika jeste da je samo u 2000. godini između 185 i 192 miliona ljudi na svijetu napustilo svoje domove, da bi se nastanilo u nekoj drugoj zemlji. Taj broj se neprestano povećava, što uvećava, kao što znamo, i rast populizma u zemljama u kojima je došlo do imigrantskog vala, pogotovo u Evropi i Americi, a skupa s tim, raste i strah od « drukčijeg », a s njim, opet, rasizam i ksenofobija.
Šta još znamo o masovnoj migraciji stanovništva pored tog što ono dolazi najviše iz zemalja koje su zahvaćene ratom ? (Ali i ne samo iz tih zemalja.)
Znamo da u vezi s tim fenomenom postoje mafiozi koji zarađuju na prebacivanju stanovnika s afričkog i azijskog kontinenta u Evropu, koje Francuzi zovu « passeurs ». Znamo da su oni, gotovo isključivo, varalice.
Znamo i to da su izbjeglice većinom muslimani.
Znamo i to da je masovno iseljavanje stanovnika iz Afrike i Azije počelo nakon bombardovanja Libije, i izbijanja rata u Siriji.
Znamo da je ovo posljednje, tačnije bombardovanje prvo Iraka, i ubijanje Sadama, potom bombardovanje Libije i ubijanje Gadafija, i najzad izazivanje sirijskog sukoba, pa i sukoba između šiita i sunita (koji je ovako oštar bio samo u prvim danima islama, odmah nakon Prorokove smrti, ali tad mnogo ograničenijeg obima), u velikoj mjeri doprinijelo, s jedne strane, mržnji prema Zapadu i stvaranju islamističke države Daesh, a s druge strane, još veću mržnju Zapadanjaka prema strancima, odnosno muslimanima (koji se, dakle, nerijetko dovode u usku vezu s migrantima). Ova obostrana mržnja iz dana u dan raste i ne vidi joj se kraj. A to je istovremeno uglavnom i mržnja prema samom sebi. Kao izgovor za tu mržnju, mrzitelji traže odgovor, i izgovor, u događajima iz davne prošlosti. Muslimani, Francuzi (pošto sam se fokusirala na ovu populaciju), čiji su roditelji mahom porijeklom iz Magreba, sve više mrze Francuze, odnosno sebe same, jer su i oni Francuzi, dok « čistokrvni Francuzi » sve više mrze svoje kompatriote arapskog porijekla; zbog terorističkih napada, mržnja se širi na sve muslimane. Na određen način, dakle, oni se usko povezuju sa migracijama. Odnosno imigracijom u Evropi. Još preciznije, s teroristima i terorizmom.
Znamo i sljedeće: da novac koje daju bogate zemlje zemljama u razvoju nisu dovoljne da zaustave migracioni val, koji će donijeti na desetine miliona novih iseljenika iz vlastitih zemalja. Ovo posljednje izvjesno je povezano i sa korupcijom koja vlada u državama iz kojih stanovnici masovno bježe. A oko 2050. godine očekuje se da će planeta imati još nekoliko novih milijardi stanovnika. Klimatske promjene izazvaće, smatraju naučnici, takođe tako velike promjene u određenim krajevima, da se tamošnji stanovnici neće moći ishraniti. Što će opet izazvati nove migracije stanovništva. Prema kojim dijelovima svijeta? Prema Evropi!
Ono šta još znamo o masovnoj migraciji i migrantima jeste da je 2016. godine u Mediteranu, preko koga najčešće bježe stanovnici iz svojih zemalja u Evropu, poginulo preko 5000 duša (to je zvanični izvještaj Ujedinjenih nacija, podatak objavljen u listu Figaro januara 2017. godine). Po istom izviješću, milion migranata stiglo je iste te, 2016. godine, u Evropu, što je, primjerice, četiri puta više nego 2014. Mnogi migrantski kandidati su se, međutim, zadržali u Libiji, u kojoj danas ima oko pola miliona osoba u tranzitu, kako izvještava Interpol i Europol. Libija je, inače, od kako je Sarkozy odlučio da je bombarduje (uz velikodušnu pomoć filozofa B-.H.Levya) postala zemlja tranzita izbjeglica, i još više zemlja tranzita islamista, u kojoj se oni i obučavaju za teroritičke napade.
Znamo takođe da su od evropskih zemalja, najveći teret migracije podnijeli Italija i Grčka, na što su godinama Evropljani ostali gluhi i slijepi.
Poznata je i takozvana Balkanska ruta, kojom već nekoliko godina izbjeglice prelaze, ili nastoje preći u Evropu iz Grčke preko Balkana (Makedonije, Srbije i Hrvatske). Početkom 2017, na hiljade njih je bilo blokirano u Srbiji, čekajući bolja vremena da se otisnu u Evropsku uniju preko Bosne, a iz nje u Hrvatsku, budući da je Mađarska zatvorila svoje granice. Očekuje se i otvaranje nove rute, preko Bosne i Hercegovine, odnosno Crne gore i Albanije. Dio njih je već ilegalno prešao u Bosnu početkom 2017, ali situacija još nije alarmantna, dok su Crna Gora i Albanija najavile zatvaranje svojih granica.
Poznat je i ugovor o izbjeglicama između EU i Turske, koji je smanjio broj imigranta u EU, a po kome se migranti iz Grčke vraćaju u Tursku. Uslov je bio da Evropljani liberaliziraju vize za turske građane, kao i značajna finansijska pomoć Turskoj za napor koji čini da spasi EU od nepoželjnih stranih elemenata.
Znamo da je Njemačka 2015. primila preko milion migranata, ganuta dramom ljudi koji su riskirali živote da bi došli baš do te zemlje, i ni jedne druge, odbijajući tako da odu i u « otadžbinu ljudskih prava ». Po navodima lista Express, u Njemačku stiže od tada dnevno između tri i četiri hiljade novih izbjeglica.
Dalje statistika veli, a o tome piše i francuski tjednik L’OBS, da je Francuska bila 2015. treća zemlja EU u kojoj je dato najviše zahtijeva za azil (80.075), nakon Njemačke (440.800 zahtijeva) i Švedske (156.100 zahtijeva). Među onima koji traže boravak u ovoj zemlji, najveći broj se odnosi na Sirijce, Sudance i Afganistance, dok među onima koji za istim tim azilom teže ima dosta i Albanaca, i Kosovara, i Kineza, i Iračana, i Tahičana, i Bangledešana… Znamo da se među izbjeglicama nađe i po koji terorista.
Bez obira na ove podatke, treba ponoviti da niz, i to onih osnovnih pitanja ostaje bez odgovora, pa i ono koje se odnosi na direktnu vezu migranata sa terorizmom.
Otvoreno ostaje i pitanje da li je ovaj masovni val organizovan ili je do toga došlo spontano. Ako nije spontano, ko to organizuje, i ko sve to finansira?
Ako se držimo logike masovnih ubistava, za koje znamo pouzdano da nikad nisu spontana, možemo li se upitati da li to pravilo važi i za masovne migracije stanovništva? Može li, naime, do masovnih premještanja stanovnika doći bez dobre organizacije?
Za sada znamo samo da do toga ne može doći bez mafije koja je prevoznik izbjeglica preko Mediterana. A čija je ta mafija, s kim je ona povezana, teško je odgovoriti s potpunom preciznošću, budući da nisu stanovnici samo jedne zemlje, i jedna zemlja u to uključeni, dok se savezništva često ukrštaju, prepliću, i mijenjaju. Prevoznici su danas u glavnom stacionirani u Libiji, ali ne samo tu.
Kad je o finansiranju riječ, treba odmah istači da zapadne zemlje ne govore javno o tome ko finansira islamizam i Daesh (koji, svakako, stoje u bliskoj vezi s masovnim migracijama stanovnika). Javna je tajna da iza toga stoji prvenstveno Saudijska Arabija, a onda Katar. Oni su glavni finansijeri džihadista, ali istovremeno i glavni saveznici Evropljana, i uopšte Zapadnjaka. Za SAD i novog američkog predsjednika Trumpa, glavni krivac za terorizam u svijetu je, međutim, Iran (koji odavno više to nije), a rušenje ove zemlje u planu je još od doba mlađeg Busha. Svi smo mi vlastitim ušima čuli da je planirano uvođenje diktature demokratije (vojnom intervencijom) u tri zemlje: u Irak, Iran i Siriju. Irak je srećno bombardovan, demokratija je tamo procvala, kao i u Libiji, kao i u Siriji. (Mislim da ovdje ne trebaju navodnici, svi ih mogu dobro vidjeti.) Ostaje Iran. Za novu američku administraciju, Saudijska Arabija je demokratska sila koja treba da se izbori protiv islamizma i bude glavni žandar protiv ove pojave. Po njoj, dakle, Salafiti i Vehabije nemaju nikakve veze sa terorizmom, a time ni sa Saudijom, u kojoj su nastali u 18. vijeku kao najmračnija « škola », i po orijentalistima, jedina sekta u islamu. Da li nas stvarno sviju smatraju tolikim kretenima pa misle da vjerujemo u to u što nas ubjeđuju?
Saudijska Arabija je nedavno optužila Katar da finansira terorizam i prekinula diplomatske odnose s tom zemljom. Kao i Egipat i još neke zemlje Arapskih emirata. A objavila je čak javno i listu terorista koje je Katar do sada finansirao. To veselje se odigralo odmah nakon Trumpove posjete « demokratskoj » Saudijskoj Arabiji; za tu igranku, Trump će dobiti preko tristo milijardi dolara. Toliko će Saudiju koštati oružje koje će im isporučiti SAD da se odbrane od Katara i Irana. Moraće, dakle, doći do novog sukoba sa zemljama krivcima za terorizam, budući da se bliži kraj rata u Siriji. A s novim ratovima, dolazi prirodno i do novog vala migranata. I novog broja imigranata u Evropi.
Katar, naravno, nije nimalo nevin u širenju islamizma i uspjeha u stvaranju novog, najgoreg tipa islama, ali taj tip islama, posijan je direketno saudijskim dukatima, koje su dijelili misionari i njima posijali svog monstruma, i u Kataru i u mnogim drugim zemljama svijeta. Taj monstrum se zove vehabijsko-selafijski islam koji zagovara « vraćanje korjenima », što u prevodu znači - pored vraćanja žene na mjesto « koje joj pripada » (iza ćepenaka i velova, u kući da rađa muškarce) -, gajenje mržnje prema svim kafirima (ili, u bosanskoj varijanti, ćafirima), tj. nevjernicima, i inovjernicima, tj. hrišćanima; što najzad treba shvatiti kao džihad protiv njih. U ovom slučaju, to ne znači, naravno, borbu protiv idola i politeizma, protiv čega se nekoć borio Muhammad, nego protiv Zapada i zapadnih vrijednosti. Posjetimo se da su iz katarskih jedara iznjedrena Muslimanska braća, koja imaju sličnu ideologiju i koji se šire i Balkanom brzinom svjetlosti, skupa sa Vehabijama i Salafijama. Katarska i saudijska varijanta nemaju velike razlike, a na Balkanu je nemaju uopšte, tu one nisu rivali, kao što su Saudija i Katar postali naročito zahvaljujući američkim naporima.
Saudija je, dakle, izrodila čudovište koga se danas želi odreći. I to je tačno. A za to optužuje Katar i Iran. Ovaj drugi, samo zato što su su šiiti (uključeni kao takvi u rat u Jemenu, gdje je Saudijska Arabija počinila zločine vodeći razorni rat skupa sa svojim zapadnim saveznicima). Kao šiitska zemlja, Iran je postao meta džihadista, sunita vehabijskog opredijeljenja. Čak je i borba protiv Asada rođena iz te podvojenosti, a pretekst je bio to što je Asad odustao od gradnje gasovoda preko « sunitskih » krajeva i odlučio se da on ide preko « šiitskih », i tako izazvao demokrate diljem svijeta. Kao i val migracije. Može se reći i obrnuto, kako tvrde i neki analitičari: da je sukob suniti–šiiti izazvan ekonomskim faktorom. U svakom slučaju, on je uspješno izazvan, počinje s « arapskim proljećem » i pobunom protiv diktatora (u društvima gdje je jedina ogranizovana opozicija bila islamistička; to su mogli i slijepci vidjeti).
Kod nemalog broja običnih stanovnika Evrope, pa i Francuza, važi uvjerenje da ta masovna preseljenja stanovnika ne organizuje Asad, nego upravo dvije pomente zemlje: Saudijska Arabija i Katar, s ciljem da se osvete najstarijem kontinentu, njenoj kulturi i njenim vrijednostima koje su za Vehabije i Salafije « vrijednosti », odnosno haram (grijeh, i zločin - đerime). Cilj je osveta svih muslimana svijeta koje su do sada ugnjetavali Zapadnjaci. Sam Bin Ladin je odmah nakon rušenja njujorških kula septembra 2001. izjavio da je na taj način osvetio i muslimane Bosne, koji su stradali devedesetih godina prošlog vijeka.
Saudijska Arabija, koja je, podvucimo, uspjela da svojim dukatima razvije unosnu trgovinu ljudima i podoji svojim monstruoznim vehabizmom skoro sve zemlje na svijetu, jedino još nije duboko prodrla u nekoliko područja, kao što su Južna Amerika, Kuba, Sjeverna Koreja… Gotovo u svim drugim dijelovima svijeta, regrutuju se mladi ljudi, obučavaju se vjernici i dojučerašnji nesretni nevjernici kako da samoubistvima odu u raj i donesu raj na zemlji. Ti borci, kao što već svi znamo, imaju svoju uniformu i svoje simbole: muškarci kraće hlače i bradice slične stidnim dlakama, a žene mahrame i, sve češće, nikab (crnu odjeću kojom kriju cijelo tijelo i lice). To su ideološka obilježja, koje su oduvijek imale sve partije svijeta, a totalitarne ideologije najviše voljele da mašu njima: iz želje da ih prepoznamo, da uvidmo njihovu moć, da ih se prepadnemo, da ih ni na čas ne zaboravimo… Parola, koju drogirani islamisti (dopušteno je drogiranje kod islamista, ali ne i upotreba alkohola; talibani žive od uzganjanja makova, tj. droge) svakodnevno uzvikuju, glasi: Ne želimo demokratiju, želimo islam. Brojni stanovnici na svijetu misle da su oni ti, raspršeni danas po cijeloj planeti, koji ne samo uspješno organizuju terorističke napade, nego i migracije stanovništva.
Brojni muslimani sa Balkana, međutim, ubijeđeni su da sve to, u stvari, finasiraju Zapadnjaci s ciljem da unište sliku islama, i uopšte islam kao « religiju mira » (islam, koji se izborio da postane univerzalna religija mačem i krvlju, dolazi, paradoksalno, od arapske riječi selam – mir); oni, ali i dobar dio hrišćana, kao i dio analitičara u Regiji su uvjerenja da prvenstveno Amerika i Izrael stoje iza masovne migracije, kao i iza terorizma u svijetu! Izraelu odgovara rat, i bez njega ne može opstati. Stvarajući haos i konflikte u tom dijelu svijeta, odvlači pažnju od krucijalnog problema, koji je za mnoge u osnovi svih današnjih nedača: problema Palestine. Ovako, takođe, razmišlja i dobar dio Francuza. Da li oni pri tome zanemaruju fakat da je i Izrael saveznik Saudijske Arabije, a da njegov najveći neprijatelj ostaje Iran, čak i danas, kada je ova zemlja odustala od ratničke retorike i nastoji da se najviše posveti ekonomskim problemima? Svaku kritiku Saudijske Arabije, kao i njenog bliskog saveznika Erdogana, odnosno današnje Turske, vjernici islamske vjeroispovijesti na Balkanu i u Bosni doživljavaju kao napad na njih same, kao napad na islam, kao napad na Bosnu, kao napad na slobode i toleranciju. Te osobe, koje sebe smatraju inkarnacijom tolerancije, ne libe se, pak, da zaprijete smrću svakome ko se usudi da uputi i najmanju kritiku Saudijcima i ukaže na njihovu pogubnu ulogu u širenju islamizma, pa i vala migracije. Dojučerašnji islamski uzor, Iran, i prijatelj Bosne, postaje neprijatelj broj jedan. Bosanci koji do juče nisu ni znali šta znači sunit i šiit, i kakva je razlika mđu njima -, a ne znaju ni danas -, odjednom su sada histerično protiv šiita. Tako su se pod udarom Vehabija raširenih po cijeloj Bosni našli i neki profesori Fakulteta islamskih nauka, samo zato to su prevodioci sa persijskog, što vole persijsku književnost i sarađuju sa iranskim kulturnim centrom u Sarajevu, Ibn Sina.
Pitanje koje dalje glasi i koje opsjeda stanovnike Evrope općenito, i Francuske napose, jeste zašto među izbjeglicama ima najviše muškaraca. Moglo bi se na to dati dva odgovora: zato što su oni najvitalniji i najizdržljiviji, i zato što ti, u glavnom, mladi ljudi, žele prvo da ispitaju teren, da nađu smještaj i posao, postanu pravi i pravni imigranti, pa azilanti, a potom po zakonima o « grupisanju porodica », dovedu i svoje žene i djecu, što će, kako vele i statistike i desničari, upetorostručiti broj imigranata na starom kontinentu. (Za mlade žene s djecom vele da su njihovi muževi već dobili azil u zemljama u koje one žele da odu; istovremeno smo svjedoci da među migrantima ima i porodica sa malom djecom.)
Novo pitanje koje se može postaviti glasi: zašto izbjeglice ne idu na Istok ? (Istina je da ih je ogroman broj u Turskoj i Libanu. Liban koji broji oko 4 milliona stanovnika primio je preko million Sirijaca koji su bježali od rata, a Turska više miliona njih.) Zašto, na primjer, ne idu u Rusiju, a Sibir je ogroman ? A ne idu ni u Saudijsku Arabiju, ili vrlo malo njih ide tamo gdje cvjetaju dukati, u svakom slučaju bolje nego euro. Ne idu ni u Emirate, ili vrlo malo u ove posljednje. Oni žele na Zapad. (Ako se osvrnemo na istorijska zbivanja, zaključićemo da su se osvajači najviše kretali od Istoka ka Zapadu. Tako je i san Turaka – da ne pominjem druge -, čije ime se prvi put spominje kao Tu kju u kineskim dokumentima, oduvijek bio osvajanje Evrope. A osvojili su samo jedan njen dio, tojest dio Balkana, iako su ne jednom pokušali osvojiti i sam Beč. Erdogan danas to čini bez mača sa Bosnom, igrajući na kartu islama i genocida koji je izvršen nad muslimanima u nedavnoj prošlosti.)
Najzad, pitanje koje se samo od sebe javlja jeste : da li ti ljudi koji dolaze masovno u Evropu, vole njenu kulturu i poštuju njene vrijednosti i tradiciju? Odgovor je svakako negativan kad je riječ o većini tih migranata i budućih imigranata. A zašto je negativan? Zašto mnogi od onih koji očekuju od Evrope da ih ugosti, ne žele ni u času da napuste svoje običaje i tradiciju ?
Dva odgovora se mogu dati i na ovo pitanje. Prvi glasi da izbjeglice misle da je Evropa toliko tolerantna i poštuje ljudska prava, da će im to rado omogućiti, a drugi je da misle da su Evropa i uopšte Zapad odgovorni, pa i krivi za sve što se u njihovim državama dešava, pa su dužni da im omoguće bolji život uz poštivanje njihove vlastite tradicije. Nije slučajno što oni zato postavljaju uslove i traže « svoja prava », među koje spada i odlazak u Englesku i u Njemačku, i nigdje drugdje. Izbjeglice nipošto godinama nisu htjele napustiti Calaisovsku džunglu na sjeveru Francuske, gdje su se zaustavili. Godinama su se nadali da će njihova upornost uroditi plodom i da će im jednog dana dopustiti da pređu La Manche. Ipak je džungla nedavno demontirana, a migranti mahom raspodijeljeni po cijeloj teritoriji Francuske. Ali time nije spriječen novi val migranata u Calais, gdje se zaustavljaju i čekaju prelazak u Veliku Britanju. Vlasti su izgubljene i u nedoumici da li da izgrade novi izbjeglički logor, ili ne.
Uz to treba napomenuti da se običaji i tradicija novopridošlih takođe mijenjaju svoj osnovni smisao i postaju sve više ekstremni, manipulisani i dalje od stranih elemenata kad se migranti nađu u Evropi kao imigranti. To je posebno slučaj sa onim mlađim. Tradicija se u ovom slučaju veže za osvetništvo, nekad udružena i sa egzibiocionizmom, budući da stranci i bivši stranci paradiraju sve više svojom religioznošću, ističući javno relgijske simbole, ugrožavajući nerijetko i laicitet. A to im s jedne strane dopuštju takođe strani novci (tačnije oni iz Saudijske Arabije i Katara), i s druge strane, demokratije, iz osjećanja griže savjesti. Pošto su izbjeglice mahom muslimani, sve to se, nedvojbeno, odnosi prvenstveno na njih. I, naravno, ne samo na izbjeglice svježeg datuma. (Niti samo na muslimane izbjeglice.)
Politiquement correct, koji ima i svoju pervertiranu stranu, kao i mnoge druge lijepe stvari, zakoni, teoreme, ideje, itd. u demokratskim društvima, naročito u Francuskoj, naprosto zabranjuje svaku analizu ovog fenomena danas. Bilo da ga zovemo migracija, ili imigracija.
Sva gore nabrojana pitanja jesu delikatne prirode, a obični Francuzi odbijaju da se javno izjasne o njima, ne samo iz straha da će biti politički nekorektni, i iz straha da će ih optužiti za rasizam, ksenofobiju i islamfobiju ako samo izjave da se boje migracije (što je slučaj kod većine njih), nego i zbog toga što je u glavama mnogih stanovnika, pa i novinara i nekih intelektualaca, nastala prava zbrka o ovom pitanju.
Da bi ljudi bolje shvatili šta je to migracija, pokrenut je u Francuskoj program Migracione encikolopedije. Tačnije riječ je o L'Encyclopédie des migrants, histoires intimes d'exils en 1752 pages ; u osnovi ovog poduhvata intimnih priča od 1752 stranice, stoji Paloma Fernández-Sobrino i njena asocijacija l’Age de la torture.
Projekat je rođen 2007. godine u jednom siromašnijem kvartu Rennesa. Umjetnica Paloma Fernández-Sobrino je takođe upoznala egzil, budući da je porijeklom iz Španije.
Iz svakog francuskog grada je sakupljeno po 50 svjedočenja. Tačnije, riječ je o pismima koje su svojim bližnjima –onim što su ostali u zemlji - pisali na maternjem jeziku nekadašnje izbjeglice, a koja su sva prevedena na francuski. Na ta pisma su dodati na kraju tekstovi 16 naučnih istraživača. Enciklopedija « treba naročito da podari tijelo i dušu osobama koje su se izgubile u izrazu migranti… Način da govorimo prvenstveno o humanosti », rečeno je na promociji ovog djela, 4. marta 2017. u Rennesu, gdje je započelo i javno maratonsko čitanje, 24 sata bez prestanka, dijelova ove Enciklopedije.
Jedan od autora ističe da je cilj Enciklopedije bio da razjasni upravo pitanje migracije. Za njeg je to bilo putovanje. Ali istovremeno je otkrio barem još 399 izraza u vezi s migracijom, kod drugih autora. A svaki od njih je jedinstven kao i doživljaj ove pojave.
U međuvremenu, ljevica nastavlja da napada desnicu za ksenofobiju, napadajući pri tome sve one, najčešće francuske « nove filozofe », koji među rijetkima iznose svoje - valjane ili ne, svejedno - argumente protiv te masovne migracije, dok desnica optužuje ljevicu za pretjeranu toleranciju koja omogućava širenje komunitarizma (zatvaranje u svoje etničke grupe), a s tim i islamizma, i terorizma. Ta ljevica, kako sam već primijetila, deklarativno vrlo merhametli raspoložena prema migrantima, uvijek spremna da dijeli lekcije iz morala, u Francuskoj ima svoje ime: « gauche caviar » (kavijarska ljevica); njena virtuelna plemenitost i odbrana ljudskih prava nemaju mnogo veze sa praksom. Iskustvo nas uči da su mnoga od tih tankoćutnih i plemenitih bića, veliki egoisti, koji se nikad ne bi odrekli svoje udobnosti i ni za boga pristali da im oduzmu i centim od mjesečnih primanja u ime te humanosti. Rijedak izuzetak bio je A. Glucksmann, koji je od ljevičara postao desničar, i koji je, po tvrdanjama svog sina, lično pružao gostoprimstvo raznoraznim izbjeglicama iz svijeta. Ali ima i običnog svijeta koji istinski pomaže svojim asocijacijama novoprodošlim strancima.
2.
Nekoliko filozofa u Francuskoj već godinama su meta napada zbog izjava u vezi sa migracijom, imigracijom, islamizmom, terorizmom, pa i islamom, jer kako sam već naglasila, sve se to svodi gotovo na istu razinu. U te filozofe spadaju prvenstveno Alain Finkielkraut, Pascal Bruckner, Bernard-Henri Lévy (poznat kao BHL), Eric Zemmour, kao i još neki manje eksponirani i manje poznati intelektualci. Svi oni važe kao ksenofobi, odnosno fašisti, a uz to i cionisti, iako svi nisu Jevreji (kao Pascal Bruckner, na primjer).
Mora se priznati da Alain Finkielkraut krajnje histerično govori o problemu migracije, kao i o islamizmu i terorizmu. Naročito ga napadaju asocijacije koje sebe smatraju ljevicom, a koje važe kao krajnja desnica u Francuskoj. Među ovima prednjači udruga Égalité et Réconciliation (skraćeno E&R) i njen predsjednik Alain Soral, nekadašnji komunista, danas proglašen za jednog od najvećih ksenofoba i antisemita koji su ikad postojali u Francuskoj.
Evo šta takvi kažu za A. Finkelkrauta : « Potpuno na liniji Erica Zemmoura, pisac Alain Finkielkraut realizira svoj zaokret kad je u pitanju imigracije, inače ranije nešto neophodno za sve humaniste, antirasiste i anti-nacionalno-frontaše iz osamdesetih godina, a što je postalo smrtna opasnost od pojave « islamističkih » atentata od 2015-2016. Ako svako ima pravo da evoluira, treba prihvatiti da se svaki procionistički francuski klan koji je prisutan u medijima … izjašnjava u tom smislu… Anti-migracionistička teza Nacionalnog Fronta, koju je hrabro branio Jean Marie Le Pen prije trideset godina, danas je postala tendencija, ali bez njega.»
Ova asocijacija dalje tvrdi da se te teze dočepao « procionistički klan », s cijem da digne francuski narod protiv muslimana. Potom ističe da iza toga stoje naručioci ubistava « koje inače niko ne pominje » (pa ni oni otvoreno, nesumnjivo aludirajući na Izrael). Asocijacija ovih « ljevičara » dalje kaže da « Francuski cionisti » tvrde da Zapad uzmiče pred navalom islama kao ponovnog osvajača, a pri tome zaboravljaju da « Izrael ostaje krajnje čvrst prema toj religiji ; ako slijedimo Finkielkrautovo rezonovanje, onda ne bismo smjeli osjećati nikakvu krivicu što smo kolonijalisti i imperijalisti nasrpam tog destruktivnog imperijalizma». Iako ovakvo tumačenje Finkielkrautovih izjava dolazi od ekstremista, mora se priznati da je gotovo cijela francuska ljevica, i ne samo ljevica, saglasna s ovim, ili sličnim tvrdnjama, pa ovaj filozof spada među najomraženije Francuze. Ali Finkielkraut istovremeno ima i svoje pristalice, čak i među ljevičarima.
On je česta meta i komunističkog lista l’Humanité, koji ostaje na istoj liniji kao i gore pomenuta udruga. Ipak, pišući o A. Finkielkrautu, ovaj list je pristojniji, mada tvrdi da pomenuti filozof razvija poznate Le Penove teze, naročito kad kaže da se Francuska « prvi put suočava sa neprijateljskom imigracijom ». Po autoru ovog lista, Finkielkraut pada u « reakcionarni delirij » kad upozorava da je « Francuska postala šalter–društvo gdje se svi ponašaju kao da imaju pravo na sve, dok su ranije imigranti voljeli zemlju Chateaubrianda i revolucije ». Autor teksta zaključuje: « … Slušajući ga, zgađeni, možemo se ipak tješiti da sloboda govora nije šuplja riječ na ovim geografskim širinama. Ali nelagoda je postala nepodnošljiva kada mu je tri četvrtine prisutnih zapljeskalo. Dobar dan tugo… »
Sa svoje strane, list Echo koji je s Alainom Finkielkrautom upriličio intervju, podsjeća ga da je u vezi sa « multikulturnim društvima » izjavio da su ona danas postala « multikonfliktna ». « Zar nisu današnja društva osuđena na šarolikost ? », pitao je novinar.
« Ne volim ideju da jedna nacija mora biti osuđena na bilo što », odgovorio je filozof i dodao da je to dokaz da društvo ne upravlja više svojom sudbinom. Francuska je, po njemu, izabrala put asimilacije, želeći pružiti novopridošlima mogućnost da usvoje njenu istoriju i kulturu, a ta asimilacija je upravo dovedena u pitanje ogromnim brojem izbjeglica i njihove djece koji su se pobunili protiv francuske civilizacije. Rezultat toga je nastanak jednog, iz straha izobličenog nasilničkog društva, kao i kulturni separatizam koji iz dana u dan samo raste. Francuzi srednje klase i siromašni osjećaju se, smatra Finkielkraut, kao manjinski narodi, kao da nisu u svojoj kući. I onda podvlači da je došlo do fragmantacije stanovništva, ali ne samo u Francuskoj, nego i u drugim evropskim zemljama. Po njemu je sasvim jasno da je Zapad ustuknuo, da se povlači, dok « jedan manji dio onih koji su prihvatili islam, misli da je za ovu religiju, koja je u suštini osvajačka, konačno došlo vrijeme za ponovno osvajanje. A taj islamizam igra na osjećanja griže savjesti nekad kolonijalističkog i imperijalističkog Zapada ». Po Finkielkrautu, islamo-ljevica je ta koja se sve više razvija u Francuskoj i koja joj ne može donijeti ništa dobroga. (Ovaj razgovor objavljen je septembra 2016. u pomenutom listu Echo.) Finkielkrautovo pitanje zašto u nekim predgrađima djeca imaju akcenat koji nema nikakve veze sa francuskim jezikom, ostalo je bez odgovora i od strane lingvista i sociologa, i drugih filozofa. Tu i tamo po koji politički analitičar pomene život stanovništva magrebskog porijekla u getoima, mlade bez posla, prepuštene dilerima i drogiranju.
Oni koji ga (umjereno) ne vole kažu : Barem je iskren ! Na što im oni drugi odgovaraju : I svi gadovi (salauds) su oduvijek bili iskreni.
Ništa manje od ovog gore, nije kritikovan ni filozof i pisac Pascal Bruckner koji tvrdi da je sav problem u islamskim zemljama, odnosno u islamu koji, za razliku od hrišćanstva, nije nikad preispitao svoju religiju:
« Dan kada njegovo najviše vođstvo bude priznalo agresivan i osvajački karakter svoje vjere, kad zatraže oprost za svete ratove pokrenute u ime Kurana, za nečasna djela počinjena nad nevjernicima, otpadnicima, bezbožnicima, ženama... bit će to dan napretka, dan kad će se raspršiti legitimne sumnje brojnih naroda vezane uz monoteizam koji prinosi žrtve. Kritika islama, koja daleko od toga da je reakcionarna, predstavlja zapravo napredan stav u trenutku kada milijuni muslimana, liberalnih ili sklonih reformaciji, samo žele u miru prakticirati svoju vjeru i ne slušati diktate doktrinaraca i bradonja.
… Ako Europa unutar svojih granica želi izgraditi svjetovni islam, morala bi podržati te oprečne glasove, pružiti im financijsku, moralnu i političku potporu, pozvati ih k sebi i zaštititi. … No, samoubilački nesvjestan, naš kontinent pada ničice pred tim Božjim luđacima i ušutkava slobodne mislioce ili se ne obazire na njih… Nikada Voltaireova izreka: „Zgazimo nedostojno“ (odnosno fanatizam i praznovjerje) nije bila aktualnija. Islam je dio europskog i francuskog krajolika, te stoga ima pravo na slobodu kulta, na dostojna mjesta molitve i na poštovanje. Pod uvjetom da i on sam poštuje svjetovna i republikanska pravila …» (odlomak prenesen iz Tiranija kajanja: Esej o zapadnjačkom mazohizmu; Algoritam, Zagreb, 2009; ili La tyrannie de la pénitence: Essai sur le masochisme occidental, objavljen 2006.)
Iako je ovaj esej objavljen davno, a od tada je Pascal Bruckner bio optužen više puta za ksenofobiju i islamofobiju od raznih organizacija koje za sebe tvrde da su antirasističke (na primjer od političkog pokreta «Indigènes de la République »), filozof ostaje pri svome i uporno sve ovo ponavlja, budući da se ni stvari o kojima odavno govori nisu ni malo promijenile. Čak se može reći da su se veoma pogoršale. A ni u islamu nije došlo do revizije i kritike islama, i po svoj prilici nikad neće ni doći, budući da je « Kuran knjiga koju je Proroku diktirao preko Gabriela – Džabraila - direktno Bog ». Kritikovati Kuran i islam znači često i za najumjerenijeg vjernika bogohuljenje, nešto nemoguće, jer bi to bila direktna kritika jedinog Boga, al-Laha.
Pascala Brcuknera javnost ubraja u mrzitelje svih muslimana, i neprijatelje izbjeglica. Slične teze gore pomenutim, ovaj filozof je iznio nedavno i u listu Le Figaro, gdje govori o islamo-fašizmu, i smatra da bi ovu riječ trebalo koristiti kad se pominju islamisti i radikalizam, « čije se sjedište inače nalazi u Saudijskoj Arabiji, zemlji s kojom mi održavamo izvrsne političke i trgovinske odnose ». On ističe da je u toj zemlji nedavno odrubljeno 45 glava, i pita novinara i javnost : « Kakva je razlika između njih i Daesha ?»
U vezi sa valom migracije i njenom vezom s terorizmom, isti filozof smatra da dobro treba slušati šta neprijatelj, Daesh govori. On nije izabrao regionalnu, nego svjetsku strategiju i vrlo je pokretljiv, u stanju je da napadne nekoliko kontinenata u isto vrijeme. Dotle ide da se čak neki njegovi članovi i briju i nose krstove kako bi se zakamuflirali. Po Bruckneru bi A. Merkel trebala dobro razmisliti o rečenici koju je davno izrekao Bertold Brecht: « Zabrinjavajuća je i opasna težnja biti dobar ». Umjesto uvjetnog i lucidnog gostoprimstva izbjeglicama, ona je htjela dramatično i jednim potezom zbrisati nacizam otvaranjem granica, i to bez konsultacije s europskim partnerima. Na taj način je htjela sprati sa sadašnje Njemačke sva skvrnuća i zločine koje je počinio Treći Reich. Nijemci su se pokazali vrlo razmetljivi u svojoj dobroti, zato su za uzvrat dobili gorčinu i nezahvalnost (postavši meta terorističkih napada). Nijemci, poput većine Europljana dijele uvjerenje da su oni jedini izvor zla u svijetu, uvjeren je Bruckner. « Naš ponos je u tome što vjerujemo da smo uzrok svih nasilja u istoriji », podvlači filozof, po kome je izbjeglica moderna verzija plemenitog divljaka. « On pati, i to našom krivicom, zato ga mi moramo podržati. Ako se loše ponio, to je zato što smo mi loše postupali prema njemu. U ovom uvjerenju postoji dobra doza megalomanije i ponosa po kojima Europa ostaje zauvijek na vrhu ljestvice srama, dok drugi narodi nisu uopšte odgovorni za svoje postupke. »
Ako se možemo složiti s mnogim opaskama ovog filozofa, trebali bismo se takođe upitati šta bi tek doživjela Njemačka da je ostavila na stotine hljada izbjeglica na vratima svoje zemlje, raspršavajući ih suzavcima i pendrecima, ogradivši se od njih bodljikavom žicom : rekli bismo da je ona ponovo postala nacistička. Istovremeno, mnogi od onih koji odobravaju Merkelov postupak kad je riječ o gostoprimstvu izbjeglica, kritikuje njemačku kancelarku što odbija svaku pomoć Grčkoj da bi izašla iz dugova, i što se u vezi s izbjeglicama nije konsultovala sa svojim evropskim saveznicima, napose sa Francuskom.
Evropi odavno trebaju stranci za demografski rast. Analitičari tvrde da Merkel nije baš toliko sentimentalna kao što se misli, nego je natalitet u Njemačkoj na najnižoj mogućoj razini i stranci su dobrodošli da ga poboljšaju. U Francuskoj se stimuliše natalitet sa onim što se kod nas zvalo «dječiji dodatak», a što je jednoj majci sa troje djece dovoljno da pristojno živi. Mnogo bolje joj je čak da se nikako ne zapošljava, jer je pomoć koju dobiva mnogo bolja od mjesečne zarade koju bi mogla dobiti. Le Pen je neprestano ovaj momenat isticao, govoreći o izbjeglicama i imigrantima.
Filozof Michel Onfray uživa mnogo više simpatija u javnosti od gore pomenutih Alaina Finkielkrauta i Pascala Brucknera, ali ne i cijele javnosti. Onfrey, koji važi kao ljevičar, i koji u jednoj od svojih posljednjih knjiga, Dekadencija : život i smrt judeokristijanizma (Décadence: Vie et mort du judéo-christianisme, Flammarion, Paris, 2017.) najavljuje smrt zapadne kulture i civilizacije, kao i kraj bijelca u Evropi, smatra da upravo Zapad stoji u osnovi te katastrofe, koja se zove migracija, imigracija, i islamizam. Intervencija Zapada u raznim zemljama, posebno u Libiji, izazvala je anarhiju koja je uspjela da destabilizira zemlje u kojima je došlo do te vojne intervencije. Zato stanovnici tih zemalja nastoje da je izbjegnu na sve moguće načine, makar riskirali pri tome svoje živote. Onfrey tvrdi da bi trebalo da se Zapad upita o pravu miješanja u unutrašnje poslove drugih zemalja. Za njega je to pseudo-pravo, jer zemlje poput Francuske i SADa to čine samo iz vlastitih interesa.
Iako ljevičarski orijentisan, ove stvavove Michela Onfreya kritikovao je Mediapart (koji otkriva mnoge političke afere u posljednje vrijeme); novinar ironizira: Onfray, dakle, smatra da su Zapadnjaci, mjesto da smaknu Sadama Huseina i Gadafija, ne brinući se za posljedice, trebali ostaviti narode da se međusobno ubijaju u miru! Ali M. Onfray i dalje ostaje mišljenja da Zapad treba da se povuče sa svih zona u kojima vojno interveniše. « Zašto imamo pravo da intervenišemo u Maliju, a ne na Kubi, pravo u Libiji, a ne u Sjevernoj Koreji...?” pita se filozof po kome je to selektivna indignacija. Zapad ne može biti žandar cijele Planete! I insistira na činjenici da vojna intervencija ne predstavlja ništa drugo nego pitanje geopolitičkih i strateških interesa zemalja koje vojno negdje intervenišu. “Vojno se interveniše samo u zemljama u kojima ima nafte, tamo je uvijek mnogo vojnika”, zaključuje Onfray.
Što se migracije i imigracije tiče, na pitanje kako gleda na to što Francuzi nerado primaju izbjeglice, za razliku od Njemačke, Onfray veli da nije lako biti Nijemac sa takvom prošlošću kakvu oni imaju, jer nacizam nije bio samo Hitler, nego cjeli jedan narod koji mu je povjerovao. « Naravno da je to kasnije stvorilo jednu posebnu zemlju. To je veliki narod koji ima svoj red, u najboljem značenju riječi, koji ima osjećaj za komunikaciju, a danas ima i tradiciju da prihvata drugog, što se nije razvilo u Francuskoj. Jer Francuska sebe ne voli, jer Francuska sebe mrzi...” U Francuskoj je, po njemu, zabranjeno govoriti o migraciji i imigraciji. U vezi s tim, isti filozof vjeruje da treba razjasniti značenja riječi koje se svakodnevno upotrebljavaju, posebno u vezi s migracionim valom. Tačnije, treba se složiti oko njihove semantike. Pri tome navodi izraze migranti, emigranti, imigranti. On upozorava da se oni pogrešno upotrebljavaju, pa se do sada neprestano govorilo o imigraciji (immigration), potom se prešlo na govor o migraciji (migration), da bi danas konačno pominjali samo izbjeglice (réfugiés). Treba, u stvari, početi od izraza imigracija i znati šta se sve pod tim podrazumijeva, insistira filozof. Kad se kaže da su Francuzi « ugostili Poljake, Špance, Portugalce… », to nije pogrešno, vjeruje Onfrey, ali se pri tome zaboravlja da su « oni došli iz judeo-hrišćanskog područja! » Potrebno je objasniti ljudima o čemu se radi, potrebna je za to politička filozofija, ona je ta koja treba da priskoči upomoć u ovom slučaju, a stanovnici Francuske su dovoljno pametni da će razumjeti. I napokon, « treba prestati investirati milijarde za naoružanje iz našeg budžeta... ; nema se novaca za povećanje najniže zagarantovane plate, ali uvijek ga ima da se vode dodatni ratovi! »
Lično se u dobroj mjeri slažem s analizama sva tri filozofa, posebno s onom o neprijateljski raspoloženim migrantima, o nepoštivanju domaćina i njegove civilizacije od strane imigranata, o pogubnoj ulozi islamizma, pa i islama koji su vezani za migracije, o hipokriziji dobrog dijela ljevice, o ugroženosti laiciteta, kao i o ulozi Zapada u svemu ovome. Ovdje bih dodala i to da je problem i to što se džamije, kao i u Bosni, grade stranim, tojest saudisjkim i katarskim novcima, i što u Francuskoj nema islamskih-vjerskih škola, odnosno medresa, pa priučeni imami, ili imami Salafije drže hutbe – govore - u džamijama i mesdžidima, podučavajući vjernike islamskim propisima onako kako njima odgovara. Ili njihovom poslodavcu, Salafijama. Jedan od takvih imama govorio je djeci da je zabranjeno slušati muziku, jer će se, ako je slušaju, pretvoriti u svinje. Salafije i Vehabije nisu uvijek stranci, a i kad su imigranti, ili azilanti, teško ih je izbaciti iz zemlje samo zato što pripadaju najgorem tipu islama. Ali se mogu izbaciti za širenje mržnje…
Uprkos svemu rečenom, ostaje činjenica da ksenofobija, arogancija i šovinizam u Francuskoj postoje i nisu skorog datuma. A mora se zaključiti da ni integracija, nažalost, nije uspjela. Ne zato što se svi stranci osjećaju kao takvi, nego je ovdje važan pogled onog drugog prema njima : u ovom slučaju domaćina koji ipak nikad nije prihvatio do kraja tuđinca. Rat u Alžiru za nezavisnost od francuskog kolonijalizma i dalje je manje-više tabu-tema, kao i torture i zločini počinjeni od strane Francuza za vrijeme tog rata od 1954.-1962. Poznato je kako su se ponijeli i prema Harkijima, Alžircima koji su se borili na strani Francuza za vrijeme alžirskog rata za nezavisnost : oko 100.000 njih masakrirano od strane vojske za alžirsko oslobođenje, nakon što su ih napustili Francuzi, dok je samo 20.000 njih došlo u Francusku. Podsjetimo se takođe da su Francuzi Alžirce svoje kolonije u 19. stoljeću nazivali indigènes musulmans (autohtoni muslimani), a da su oni 1947. dobili status Français musulmans d'Algérie (FMA – Francuski muslimani iz Alžira). Ova imena su posebno počela da odjekuju pogrdno i kao uvreda u ušima današnje djece Francuza magrebskog porijekla, pa su se neke udruge tako i nazvale, kao naprimjer « Indigènes de la République ». Ova asocijacija iz 2005. koja je prerasla u politički pokret, pretenduje da se bori protiv diskriminacije bazirane na religiji, ali je i sama ektremistički nastrojena i koristi govor mržnje.
Do najvećeg vala alžirske imigracije dolazi nakon dobivanja nezavisnosti. Čak su mnoge od njih odmah nakon 1962. došli u Francusku na poziv francuskih vlasti kad im je zatrebala radna snaga.
Mnogi Francuzi, pa čak i ljevičari koji se busaju u prsa svojom tolerancijom, ne mogu povremeno suzdržati osjećaj više vrijednosti u odnosu na stranca, čak ni prema onim bivšim tuđincima koji su došli u njihovu zemlju samo iz fasciniranosti njihovom kulturom i iz « judeo-hrišćanskih područja », kako ih nazva M. Onfrey. Cioran je rekao da bi Francuzi bili izuzetan narod da nisu toliki narcisi. Dodajmo na ovo da zaljubljenost prema samom sebi nije u oprečnosti sa mržnjom prema sebi, koju pominje i P. Bruckner. Istina je da u osnovi pobune kod dijela stanovništva, onog arapsko-muslimanskog porijekla, leži, između ostalog i ta arogancija. A toj pobuni doprinijeli su i strani novci i manipulacije (što sam gore pokušala istači).
Ipak, ako bi se francuska arogancija, ksenofobija i šovinizam mogli stepenovati, moglo bi se reći da su oni najviše bili ispoljeni prema crncima, prvenstveno crnim muslimanima, onda prema Arapima, prvenstveno Arapima muslimanima, potom djeci onih koji su arapskog porijekla, pa prema muslimanima imigrantima iz drugih krajeva svijeta, i na kraju prema svim strancima. To je sasvim postalo jasno s ratom u Bosni, o čemu sam pisala u mnogim svojim romanima. Mnogi će na ovo dodati da odbačenom strancu ne ostaje ništa drugo nego da se zatvori među takozvane svoje. S druge strane, ta, nazovimo je, zakašnjela mržnja koja se javlja sve više kod djece treće generacije, čiji su roditelje arapskog porijekla, toliko je žestoka, da ne obećava ništa dobro. Osveta, ubijanje svakako nisu izlaz iz bilo koje situacije, a iskustvo nas uči da oni nikad nisu riješili nikakav istorijski ili socijalni problem. Može se, slobodno, reći da se i Hitler svetio zbog poniženja koje je Njemačka osjetila nakon Versajskog sporazuma (sklopljenog nakon prvog svjetskog rata, 28. juna 1919, kad je ova zemlja izgubila ne samo Alzas i Lorenu nego i mnoge kolonije), da je na tu kartu igrao kod njemačkog naroda, što ni u času ne može opravdati zločine koji su počinjeni. Ma kako, dakle, Zapad bio odgovoran za stvaranje islamizma, mržnja kod djece magrebskog projekla, a pogotovo zločini islamista ostaju za krajnju osudu, ničim se ne daju opravdati, i ne donose ništa dobro muslimanima. Naprotiv.
A svakome ko ima u sebi imalo humanosti, teško je gledati današnje jadnike koji – većina njih - bježe iz vlastitih krajeva i od vlastitih i života. Jer je taj život u većini slučajeva ravan smrti.
Sama spadam u one koji vjeruju da ljudi nikad ne napuštaju svoja ognjišta iz luksuza. Ipak sve lutalice nisu primorane da napuste zvoje zemlje. Ima i onih koji misle da im se pružila prilika da žive bolji život, i da vrijedi pokušati. Sigurno je da će se nemali broj razočarati čim se suoče sa novim problemima u novom ambijentu. Jedan sirijski migrant, zatočen na otoku Lezbos, nedvano je novinarima rekao je da je bježao iz zatvora što je postala njegova zemlja, a našao se u novom zatvoru.
3.
Migranti koji su stigli u stranu zemlji s ciljem da se tu nastane zovu se imigrantima, a za svoje bivše sugrađane, oni su dijaspora. Podsjetimo se da ova riječ potiče od grčke riječi, koja znači rasipanje. U pitanju su osobe ili dio naroda koji su napustiili svoju zemlju i rasuli se svuda po svijetu.
Svaka dijaspora, kažu svjedoci, vrlo je slična. Često se takvi imigranti međusobno poznaju i druže. Ali i međusobno ne trpe, osjećaju rivalstva, sukobljavaju nekad i fizički, itd. Dijaspora je uvijek ogledalska slika pravog lica otadžbine. Ovo je, međutim, predmet neke druge i mnogo dublje rasprave, makar i ona bila u vezi sa migracijama.
Ja sam našu dijasporu opisala u romanu «Soba s pogledom na okean».
A svoje stranstvovanje u mnogim knjigama pa i u romanima « Mraz i pepeo» , «Mozart», «Predjeli lutajućih duša».
Ono što je mene, dakle, oduvijek zanimalo, bilo je stranovanje i egzil, naročito kod pisaca.
Taj fenomen, ili ti fenomeni – ukoliko ih shvatimo kao različite – kod pisaca su bili povezani ne samo sa fizičkim putovanjem, nego i s onim imaginarnim, odnosno s literaturom. Možemo se lako složiti i s činjenim da je i sama literatura svojevrsno putovanje, selidba, pa i migracija.
Ipak, i ova « značenja », odnosno ove metafore takođe dobivaju drugi vid pod uticajem političko-socioloških i sličnih faktora, a naročito masovnih migracija.
Semantika riječi mijenja se najlakše sa izbijanjem rata.
Bez obzira na sve, mislim da je većini ljudi od pera blizak pojam stranca, stranovanja, putovanja, da svako pisanje možemo shvatiti kao svojevrsno putovanje (putovanje riječima) ...
Tačnije, mnoge od njih je oduvijek opsjedalo ono drugdje.
Biti opsjednut onim drugdje znači biti nesposoban da prihvatiš ovaj čas, a ta nesposobnost zove se nostalgijom. (Cioran)
To drugdje mogu biti mnogi predjeli, pa i nebo, i vasiona. Pisac, naročito pjesnik voli da gleda u nebo i u oblake, i da leti na njima riječima.
I kako se ne složiti sa Chateaubriandom da je univerzum kao ogromni hotel u koji stalno ulazi i iz njega izlazi bezbroj putnika? (Chateaubriand u Le Génie du Christianisme).
Isti francuski pisac, rekao je i ovo : « Često sam pratio pogledom let ptica iznad glave. Zamišljao sam pri tome neznane granice, daleke predjele u koje odlaze; volio bih da sam mogao biti na njihovi krilima. Unutrašnja tajna me je mučila; osjećao sam da ni ja nisam ništa drugo nego tek putnik, ali kao da mi je neki nebeski glas govorio : Čovječe, doba tvoje migracije još nije nastupilo ; sačekaj da se digne vjetar smrti, i tada ćeš poletjeti u nepoznate predjele koje ti srce traži. »
Kada bih pravila bilans svojih spisateljskih ljubavi, onda bi se ispostavilo da među moje najdraže autore spadaju oni koji su proveli veći dio života u tuđini, koji su napustili mjesto rođenja, jedni morali izabrati, a drugi svjesno izabrali život u egzilu. Za Gazdanova, na primjer, tog velikog i nedovoljno priznatog ruskog pisca, pariškog imigranta, egzilanta, i stranca kome su Francuzi izdali njegov, inače izvrstan roman « Noćni putevi » (Chemins nocturnes) tek nedavno, gotovo četrdeset godina nakon smrti, sudbine svih onih koje je sretao u noćnim lutanjima Parizom, kao taksista, postale su i njegova sudbina.
Mnogi pisci napuštali su svoje zemlje, ali ne i svoj jezik, za koji su tvrdili da im je jedina domovina. Gazdanov spada među te.
Za razliku od Danila Kiša, na primer, koji je i u Parizu takođe pisao na maternjem jeziku, ili Singera koji je u Americi pisao na jidišu, sjetimo se tek Vladimira Nabokova i Eliasa Canettia koji su pisali na jezicima koje su usvojili, Nabokov na engleskom, Canetti na njemačkom. Emigrirati iz jednog jezika u drugi, naročit je vid migracije, specifično i izazovno putovanje.
Nesposobnost prihvatanja « ovdje » i « sad », bilo da je u pitanju mjesto, ili jezik, izvjesni pisci, egzilanti, i imigranti, mogu tumačiti različito (ako to uopšte tumače): i kao potrebu za različim, i kao želju za snom otvorenih očiju, a možda i kao pokušaj bijega od sebe samog, najčešće od svoje melankolije, uvjereni da će promjena sredine donijeti nove uzlete, nova ispunjenja (iako, naprotiv, može izazvati čežnju za bivšim, pa i otvoriti ponore). Nekad je možda to pokušaj promjene vlastite ličnosti, svoje naravi s kojom pisac nije uvijek saglasan, načina reagovanja na okoliš, makar to izgledalo utopijski. Iluziju utočišta u tom « drugdje », daje mu sâmo napuštanje onog što ukratko zovemo domovinom, atmosfere u kojoj je odrastao, ljudi koji su ga okruživali, nekad sputavali, svega što je predstavljalo sinonim za stvarnost, monotonu svakodnevnicu. A to “drugdje” je istovremeno, možda i prvenstveno, potraga za većom, ako ne i za bezuvjetnom slobodom. Koja je, naravno, iluzorna.
Od ovog treba izuzeti pokušaj da se umakne dželatu iznad glave. Rat je « podneblje » u kome se izlijevaju stihovi, i uopšte literatura, poput lave iz nanovo probuđenog vulkana, a mnogim autorima u tim vremenima egzil postaje drugo ime za dom. Svjesni da stranci ne postoje. Da postoji duh, ljudi bliski duhovno, i stranci po duhu.
Bez obzira na sva mudrovanja o putovanjima, o bijegu, o letu, ili o ponoru iz kojeg se čovjek želi izbaviti a u kojem se unatoč svemu opet nađe, bez obzira na sva filozofiranja u vezi s imigracijama i egzilom, u vezi s pisanjem kao egzilu, literaturi koja je i sama exil, a koji za pisca postaje jedini stvarni dom, i dalje ostaje uvjerenje da niko ne luta za svoj račun, kako je tvrdio i Seneka. A kako ne misliti i to da smo se svi našli u exilu, čim smo napustili majčinu utrobu ? I istovremeno se ne složiti s Platonom po kome je cijeli život samo jedan kratki egzil ?
Osjećaj stranstvovanja, kao i svega onoga što bi se moglo nazvati sličnim imenom, naliči mnogim egzilantima-piscima, zvali se oni stranci, migranti ili imigranti, često na rijeku koja teče, uvijek ista i uvijek različita. Na to je naličila i Gazdanovu, koji će na kraju svoje knjige Les chemins nocturnes reći da je vraćajući se u zoru kući, razmišljao o svojim noćnim putovanjima po Parizu, po kojem je razvozio razne tipove, Francuze ili strance, migrante ili imigrante, ili neke treće - od onih najbogatijih i najarogantnijih, do onih najjadnijih i najsimptačnijih, od onih izbjeglih, bijelih ruskih aristokrata, do onih s margina društva, prostitutki i makroa - mislio na smrt. Ili, kako bi vjernik rekao: na migraciju duše. A sufi: na nevjestu u bijelom. Tojest, na jedinu realnost.
„Imao sam osjećaj da ću ubuduće gledati svijet novim očima ..., ispred mene će se neprestano dizati kalcificirani pejzaž, mračne ruševine ovog stranog grada, u jednoj dalekoj i indiferentnoj zemlji, poput skamenjenog i nijemog mementa“, zapisao je i ovo Gazdanov o Parizu, Francuskoj i svom egzilu.
A sigurno ima pravo i jedan drugi pariški „prognanik“, slikar i pjesnik De Picabia kad kaže da „treba šetati idejama kao što se šeta predijelima i gradovima“.
O piscima i egzilu mogle bi se napisati bezbrojne stranice.
Najzad, mjesto zaključka, rekla bih samo još to da stranovanje, migracija, i svako kretanje, pa i ono literarno, za pisce u egzilu, pa i za mene, nije ništa drugo do krik. Nekad nemušt, nekad artikulisan riječima. Literarna migracija, odnosno pisanje jeste i bijeg iz jednog života u drugi, s ciljem da se nastanimo u tom drugom, izmišljenom, odnosno domišljenom, čija će domovina postati riječ ukoričena u knjigu.
|
|
