O autoru
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je vanredni profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmansnog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrada Missions Stendhal za 2008, i Gauchez-Philippot za 2014.
Ja sam muzej-Iskrivljeno ogledalo
Svaki put kad iz Pariza dođem u Sarajevo i prođem kraj Zemaljskog muzeja, osjećanje je slično onome kao kad izgubiš nekoga dragog. Sa daskama prikucanim na ulazu, to je grob. Grob, bez spomenika, grada, zemlje, civilizacije.
Kad god prođem kraj Zemaljskog muzeja, sjetim se Louvrea.
Šta bi bio Pariz bez Louvrea? Ako bi neki islamista poslao kamikaze na ovu Meku inteligencije? Ili ga grantirao trebinjski kamiondžija? Ili se Bretonci prisjetili da ne podnose bivše Gale i Franke? I Korzikanci se sjetili da ih se niko od njih ne tiče. Rekli «kakav Louvre?!» Ili se uposlenici pobunili što nemaju plate pa postavili tarabe na njega?
Nijedan zaljubljenik umjetnosti, koji satima čeka pred ulazom u Muzej, na ovako nešto i ne pomišlja. Ni jedan stanovnik Planete ne može je zamisliti bez Louvrea.
A ko je od posjetilaca čuo za Zemaljski muzej? Za Sarajevo? Grad-simbol destrukcije. I autodestrukcije.
Dobro bi bilo napraviti anketu među najnovijim stanovnicima grada i političarma zemlje – svi znaju svjetske marke poizvoda a od galerija možda tek La Fayette -, i vidjeti ko zna za Zemaljski Muzej. Ko zna šta je muzej i za šta uopšte služi.
Biću slobodna i podsjetiti te gore pomenute, koji ovo neće čitati, šta vele enciklopedije: Muzej je stalna institucija čiji je cilj neprofitabilan, u službi društva i njenog razvoja, otvoren za sviju, gdje se skupljaju, izučavaju, i izlažu materijalna i nematerijalna dobra zemlje …
Ali i čovječanstva uopšte!
U antičko doba to je značilo «hram za Muze»; Muzej je i naziv brda u Ateni posvećenog Muzama; izraz potom označava mjesto izučavanja. Napokon “kolekciju” … Muzej je identitet zemlje, njegova lična karta.
Zapečativši Muzej, zapečatismo, eto, i svoju prošlost i budućnost. Bez lične karte, živimo li nepostojeći?
Dok mi naviru sjećanja na Zemaljski Muzej, djetinjstvo, prvu mladost, i profesiju vezanu za tu instituciju, ne mogu a da se ne vratim Louvreu. On najbolje govori o razlici između onih što cijene sebe i duhovno blago, i nas što, po svemu sudeći, preziremo sebe.
Prisjećam se da Philippe August krajem 12. stoljeća gradi kulu i zidine, da zaštiti Pariz od engleskih napada. Prvobitno se mjesto zove Lipara (nepoznatog etimološkog porijekla). Nema moćnika koji nije za vrijeme svoje vladavine dodao barem jedan kamen postojećem zdanju, od Charlesa V do Napoleona III, koji okončava izgradnju. Dvorac otvara vrata posjetiocima 1793, brojeći 600 eksponata. Krajem 19. v., otvoren je šest dana u sedmici, a posjećuje ga 750.000 znatiželjnika godišnje; muzej je tada besplatan, ali muškarci koji tu kroče moraju nositi “redengot”. Tu umjetnici izučavaju zanat, podučavaju đake. Nema velikana, od Delacroixa do Picassoa, koji od Louvrea nije načinio drugi dom. Beaudelaire je tu sretao Eugènea Delacroixa sa služavkom kojoj je “bez nipodaštavanja objašnjavao tajne asirske skulpture”.
Muzej se ne prestaje obogaćivati, sačinjavajući “impozantnu enciklopediju” francuske prošlosti. Tu je pohranjena i grčka, rimska, i egipatska povijest, a od 2003. i islamska umjetnost.
Niko još nije izračunao koliko čovjeku treba vremena da obiđe cijeli muzej. Svaki sprat, svaka sala prepuna je senzualnosti. Zato
Louvre nazivaju i hramom čula, ali i templom misterije i mistike.
Šta bi lokalni neofiti i neopuritanci - što se petkom gužvaju u prvom safu, i ne tiče ih se Zemaljski muzej - kazali na toliku količinu zavodljive golotinje?
Šta bi bilo s “lijepom Florentinkom” da se slučajno nađe u zapuštenom Zemaljskom muzeju? Od desetak miliona posjetilaca Louvrea godišnje, 80% dođe samo radi nje, Mona Lize, zanemarivši 35.000 djela, izloženih na 60.600 m2 prostora.
I za mene je Louvre mjesto hodočašća. Tu se često poklonim Mladiću s rukavicama. Njemu sam posvetila i pjesmu, ali i ostalim protagonistima, najviše onima iz Grande galerie.
Odlazeći u Louvre, sjetim se Zemaljskog muzeja. Njega je gradio «stranac, koji nas je zlorabio». A mi smo toliko toga srušili.
Prolazeći kraj Louvrea, moje misli lete ka Zemaljskom muzeju.
Za njega me veže niz uspomena. Odlasci s mamom u djetinjstvu, priča o muzejima općenito. Kao profesor Filozofskog fakulteta, tu sam izučavala djela naše kuturne povijesti. Uposlenici su mi izlazili u susret i pomagali pronaći nešto od blaga pohranjenog u njemu. Nakon biblioteke, svratila bih u Botaničku baštu, sanjajući da jednog dana napravim film o Sarajevu iz belle époque gdje bi bašta odigrala jednu od glavnih uloga. San postade košmar.
Cijeli svijet zna priču o Hagadi; pomenula sam je i ja 2012., jer je vezana za još jednu moju posjetu Muzeju. Tačnije «posjetu». Sa televizijom France 24! Muzej je već bio zatvoren, ali direktor je obećao da će nam otvoriti kapije naše «Meke znanosti» da bismo svijetu pokazali njeno bogatstvo. Kako je naglo odustao od namjere, preostalo mi je da na -10°C evociram sjećanje na tu ustanovu pred zamandaljenim vratima.
Posebne emocije u meni budi fragment groba iz 3. stoljeća. Na njemu su tri ruke. Dvije su skrštene. Treća se pojavljuje odnekud i miluje jednu od te dvije. Ili je čvrsto steže? Ili je kiti znamenjem?
Čija je treća ruka? Šta čine one dvije? Wašto je jedna pokrivena drugom? Je li treća njena sjenka? Spasiteljica ? Učiteljica? Mučiteljica?
Muzej zna tajnu. I drugi eksponati što svjedoče o prohujalim dobima, pa i o antičkom koje ostavi pečat u zemlji koja je bivala dio velikih carstava, i skupa s njim gajila nerijetko kult nakita i mrtvih.
Kada bi ovo bio jedan jedini eksponat, Muzej bi vrijedio zlata.
Uzbuđuje i keramička figurina iz 4700. g. prije naše ere: glava bez lica elokventnih crta, kao i «cvijeće» u kosi, kao i labuđi vrat, kao i «nakit» na prsima. Podsjeća me na Glavu žene iz 2500 g. prije n.e. iz Louvrea: glatko kameno lice, veličine oblutka, bez očiju i usta, trougastog nosa kao da istovremeno plače i smije se.
Keramička figurina iz Butmira vraća me i priči o svetici iskelasnom rukom Gregora Erharta: živjela je u pećini, od odjeće imala vlasi, nije ni jela ni pila, svaki dan se dizala u nebo da sluša koncert anđela.
Priče Zemaljskog muzeja i one iz Louvrea most su između moja dva hrama, moja dva grada, moja dva života, dvije stvarnosti i dvije tajne, dva bogatsta koje u mojoj svijesti postaje jedno. I jedna tuga.
Ništa više od kontrasta ne može oslikati stvarnost. Poput iskrivljenog ogledala.
|
|
