O autoru:
Rođena 1972. godine u Zagrebu. Pjesnikinja, književna kritičarka i publicistkinja. Autorica dvije knjige poezije- Grudi i jagode (2005.) i Pleši, Modest, pleši (2010), tri knjige ogleda o književnosti - Muza izvan geta (2010)- nagrada Julije Benešić za najbolju kritičku knjigu u 2010. godini, Pisati mlijekom (2008.) i Nomadi i hibridi (2011.), te knjige intervjua sa piscima i znanstvenicima iz Hrvatske i regije Paralelni vrtovi(2010.).
IRAN BEZ STRAHA I PREDRASUDA
Kad sam nekim prijateljima i poznanicima spomenula da odlazim na nekoliko dana u Iran, oni su u nevjerici uglavnom panično reagirali - pa tamo će rat, jesi li ti normalna? Čak i kada sam naglasila da u Iran ide jedna mala ženska delegacija ( Rada Borić, Sandra Prlenda, Dubravka Crnojević Carić, Ana Opalić, Adriana Dija Bonacci i ja) koja će službeno posjetiti Teheran i Isvahan, sveučilišta i povijesne dijelove, njihova zabrinutost nije bila ništa manja.
U dnevno-političkom kontekstu Iran budi uglavnom negativne asocijacije - napeta situacija oko nuklearnih pogona, nedavne EU sankcije, zatim pitanje “pokrivenih” žena. Pritom se nažalost previđa činjenica da je iranska ili perzijska kultura jedna od najstarijih i najbogatijih, da je Iran i zemlja poezije i glazbe, a ne neko mjesto na kojem su pustinje i mjesto gdje žive talibani. Iran je ogromna zemlja, ima površinu 1. 648 000 kilometara kvadratnih i oko sedamdeset milijuna stanovnika.
Oficijelno ime države je Iran i upotrebljava se od 1935. godine, a današnje puno ime zemlje je Islamska republika Iran, koja je ustanovljena nakon pobjede islamske revolucije 1979. godine. Ondje se piše perzijskim pismom, a službeni jezik je farsi. Farsi je imao veliki utjecaj na turski jezik, a preko turskog jezika su došli utjecaji u našem podneblju - npr. riječi iranskog podrijetla su: patlidžan, limun, bor, jorgovan, višnja, čarapa, kajgana... Nas nekoliko žena iz područja umjetnosti i aktivizma krenulo je na put bez predrasuda, s namjerom da barem nakratko upoznamo tu daleku zemlju bogate kulturne baštine.
Dva sata od Istanbula
Let iz Istanbula do Teherana trajao je dva sata. Pri kraju leta, na glavu smo stavile marame. Naime, u Iranu žene glave pokrivaju maramom ili čadorom, obline su prekrivene širokim tunikama, a gležnjevi su također sakriveni. Poštovale smo običaj naših domaćina i tih nekoliko dana bile smo obučene po pravilu.
Bile smo smještene u vrlo ugodnom hotelu u središtu Teherana i tih nekoliko dana uglavnom smo posjećivale fakultete: World studies, University of Teheran i knjižnice. Bile smo dočekivane od dekana fakulteta i profesora i profesorica i u tim susretima razgovaralo se vrlo tolerantno o našim kulturama, ali i o mogućim budućim suradnjama. Razgledali smo i palaču Golestan i Nacionalni muzej. Teheran ima blizu 15 milijuna ljudi, a na ulicama ima 4 milijuna vozila. Uglavnom, čini se kao da nema nikakvih pravila u vožnji, na tren me gužva na ulicama podsjetila na kompjutorsku igru u kojoj vozila klize i pritom se, začudo, ne sudaraju.
Svakako je poseban dio našeg puta bio odlazak u predivan grad Isvahan na rijeci Zajanderud. Ondje se nalazi jedan od najljepših mostova u Iranu, Hadžu i jedan od najvećih trgova na svijetu. Isvahan je gradila dinastija Safavida. U sjećanju svake od nas zasigurno će ostati popodne i večer provedeni u tom gradu na glavnom Imamovu trgu, koji je sa svih strana okružen dvokatnim arkadama. Sjedile smo na perzijskim tepisima koje su stanovnici toga grada razasuli po travi, ondje su nam prilazila djeca da se fotografiraju, a ljubazni domaćini nudili su nas sjemenkama i slatkišima. Promatrale smo kočije s konjima i prisjećale se ulaska u jednu od najljepših džamija.
Imamova džamija je remek-djelo islamske arhitekture, izgrađena je od 1612. do 1630., a gradio ju je Ali Akbar Isfahani. Tirkizni mozaici i veliko unutrašnje dvorište s bazenom vode u sredini ostavljaju bez daha - neke od nas toliko su bile ganute prelijepim prizorom i nekom posebnom energijom, da smo i zadrhtale. Isvahan je grad za koji nije niti malo slučajno da ga neki nazivaju i najljepšim gradom na svijetu.
Nescafe posvuda
Naši su nam domaćini priredili i koncert i primanje, pokazali nam minarete koji se miču, stare kupelji, armenske crkve. Dok smo šetale po bazaru, imale smo prilike vidjeti i neke stare iranske zanate: izradu tepiha, te kalamkar i katam. Kalamkar je umjetnički zanat štampe na platnu, a katam je ukrašavanje površine predmeta u kojoj se komadići drveta raznih boja, slonovača, kosti i metal povezuju u različite geometrijske oblike.
Što se tiče hrane, nacionalno jelo u Iranu je kebab, ali jede se i puno povrća, riže, jogurt, razne slastice (posebno razne vrste sladoleda). Njihov kruh je doista poseban - nalik je na naše mlince. Jedino nam je nedostajala tzv. turska kava - uglavnom se pije nescafe.
Na kraju, kad sam se ozarena vratila kući, mojim zabrinutim poznanicima nije trebalo objašnjavati da Iran nije opasna zemlja za putovanje, da Iranci nisu Arapi, da nas nitko nije htio oteti ili ubiti, da smo susretali školovane žene i da smo čak vidjele i žene koje voze taksi. Uostalom, u priče o razvijenom Zapadu i zaostalom Istoku, nadam se, nitko više ne vjeruje i vrijeme je da se počnu razbijati predrasude koji imamo jedni o drugima.
Kao osobu koju zanima poezija, posebno mi se zanimljivim čini to da su i profesori i prevoditelji i aktivisti govorili o tome koliko poezija znači za njihovu kulturu, spominjali su sjajne pjesnike, spomenimo samo neke: Firdusi, Sadi, Rumi, Širazi, Hafiz...Iz Irana ponijela sam stolnjake, torbice, CD s muzikom i poezijom, knjige, ali ipak najljepše sjećanje svakako ostaje vezano uz ljubazne i tople ljude, koji su otvorili vrata nama nepoznatog svijeta, ali, mogu to bez imalo patetike reći, i vrata svog srca.
Isvahan
Jučer sam sjedila kraj Mramornog mora, u malom gradiću sam pojela riblju juhu i gledala torte i kolače u izlozima slastičarni. Obala je prepuna dječje obuće, crnih cipelica i jeftinih tenisica, gledamo je dok pijemo crni čaj i mislimo o noćnom letu. Miriše riba, razrezana dinja, miriše meso i mlijeko. Do večeri šećemo malim gradićem punim ružičastih kuća i malih restorana.
Dok se vraćamo prema aerodromu, prebiremo u rukama zelene rahat lokume i svježe oprano voće. U torbama su spremne marame za kosu. Putovanje tek počinje. Ne očekuj od mene, prijatelju, da ti pričam o avionu, letu, hotelu, ulicama, kronologiji.
Sunce prži i to je sve što ću ti reći o vremenu. Neću se žaliti. Obučena sam danima u tamni baloner, na glavi je čas smeđa, čas bijela marama. Gležnjevi su brižljivo pokriveni i nema zapravo razlike između nas i njih, nema razlike. Valjda tako uvijek bude. Nakon sumornog zagrebačkog dana, kupovine ljetne haljine i malog parfema od jasmina, nakon razgovora sa ženom koja je tek izašla iz kola hitne pomoći, trebala je doći utjeha, moralo se nešto dogoditi. A dogodilo se. Vožnja autom, nemoguć promet. Pokrivene žene na ulicama. Fakulteti s najnovijom opremom, studentice glume sa šarenim maramama, luksuz hotelskih apartmana, doručci bez kave, kebab u svakoj prilici. Student režije snima kamerom naše hihotanje, ugledni profesori govore nam u suradnji. Odlazak na aerodrom. Mali avion vozi ravno do Isvahana. Molim za tebe, kaže mlada žena, diplomantica književnosti na američkom sveučilištu. Tu večer gledamo utakmicu u hotelskim sobama. Igraju naši, svi ovdje znaju za Ćiru Navijamo, pa odlazimo na spavanje nakon večere na vrhu planine.
Rano ujutro ulazimo na veliki trg Isvahana, a taj ulaz, prijatelju, razgalio bi svačiju dušu. Kao da je pogled na trg, otvorio neka mala vrata iznutra, a bio je to samo početak.
Ulazak u džamiju tirkiznih boja i suza se spušta niz lice. Ne samo niz moje lice. I moje suputnice imaju lica posve ista. Možeš li zamisliti večeri na brijegu, u noći, male pikinike na kojima djed čita poeziju djeci i unucima? Možeš li zamisliti da profesor prava govori o pjesnikinju koja ga je inspirirala? Eto, nisi se trebao bojati za mene, neću biti oteta, niti mučena. Zamisli perzijski tepih koji je jedna obitelj u Isvahanu stavila na travu na tom glavnom trgu, mi sjedimo jedni pokraj drugih i jedemo sjemenke. Djeca nam prilaze da se sa nama fotografiraju. I ljudi nam se smiješe, kočije s konjima prolaze, vruće je, pa se čini kao da je sve to fatamorgana. I te planine, i svi ti vrtovi i minareti koji se tresu. Kasnije, molimo se zajedno sa njima i udišemo mliječne mirise i sve se čini nestvarno, kao fabula nekog francuskog orijentalnog romana. Nema razlike između nas i njih. „Ah, silno sam sretna!“ stih je iz pjesme iranske pjesnikinje Foruk Farohzad. I sada znam što znači- razbijena „lutka na navijanje“ i otvaranje. Skrivenih gležanja otkrivam tijelo u sobama punim perzijskih tepiha i glasno kažem: Silno sam sretna baš ovdje i sada, u ulicama mliječnim i u noćima koje ostavljaju budnim ushićene duše!
Crvena linija
Strpljivo stojim u redu na istanbulskom aerodromu, sa još jednom sudionicom pjesničkog festivala u gradu Ordu, koji se nalazi na obali Crnog mora. Ispred nas stotinjak ljudi, ali čini se da sve ide brzo, obična rutinska kontrola putovnica. Pogledavam već prema izlazu, prema duty free shopu. Već mislim o tome kako ću uskoro mirisati parfeme. To je neki ritual -u pauzi, između dva leta, mirisati cvjetne i one druge mirise sve dok se posve ne omamim...Kolegica iz Srbije konačno dolazi na red i odlazi na pregled prtljage. Ja zastajem na crvenoj liniji, čekam, pa prilazim šalteru, predajem putovnicu i pogledavam usput blještavilo s druge strane. No službenik počinje sumnjičavo vrtjeti moju putovnicu, pogledava čas mene, čas dokument. I onda zove telefonom, provjerava. I upućuje me na svog šefa. Njemu zbunjeno objašnjavam da sam pozvana u Tursku na pjesnički festival, da hitno moram na let. Na kraju, on me pušta. Za to vrijeme, budući da se sve odužilo, naš je avion već poletio, a o daljnjim komplikacijama uopće ne bih govorila. Sjedile smo pokunjeno, kolegica i ja, i nakon što smo dogovorile drugi let, ja sam odustala od odlaska u duty free. Samo sam sjedila na klupi, točno kraj vrata na kojima će uskoro biti označen novi let. Pitala sam se zašto sam baš ja bila sumnjiva, od svih tih ljudi. Na povratku ponovila se ista priča. Isti sumnjičavi pogled. Je li bila problematična moja putovnica u kojoj su, jedna pored druge, bile američka i iranska viza, ili svi ti pečati? Tko bi znao. Nisam u cijeloj priči spomenula bitan detalj, a niti neću, jer zvuči prestrašno. Čuvamo ga kolegica iz Srbije i ja, u ružnom sjećanju... Naime, odavno sam se uvjerila da upravo oni koji nemaju zle namjere, mogu prvi nastradati. A možda i nije normalno da pisci putuju na razna mjesta, samo kako bi čitali svoje tekstove i družili se s ljudima iz različitih kultura? Jednom sam čitala da su putovanja ionako dokolica i bez nekog smisla. Sjetila sam se Meše Selimovića koji je napisao da je zlo uvjerljivije, da je u dobro puno teže povjerovati i dokazati ga. U međuvremenu, zaboravila sam na taj mali događaj. U tom trenu činilo mi se strašnim, ali kasnije, s odmakom, sve je bilo tek blaga ironija – normalno je da te provjeravaju, dotiču prstima, skidaju, ispituju. Zapitala sam se i tko zna koliko je onog dana u redu bilo ljudi koji su možda u Tursku išli iz tko zna kojih razloga. Aerodromi nisu mjesta ugode, zato i volim mirisati parfeme, da sve to oko sebe lakše podnesem - sve te provjere, gužvu, energije koje se miješaju. Crvena linija. Na jednoj izložbi u Turskoj gledala sam konceptualni rad u kojem se spominje crvena linija i tko sve smije ili ne smije preći preko nje. Uostalom, zapitala sam se zašto i ne bih bila sumnjiva? Nekada sam po svijetu putovala, a ispred mog imena stajalo je ime države iz koje dolazim. Pritom u toj državi nisam niti postojala, nisam imala ljudskih prava. Kako se to dogodilo? Priča je duga i za nju, na kraju, odgovorni su pojedinci, koji moraju brinuti o sebi. Dakle, ja sama. Slažem se, slažem, nedopustivo, ludo, iracionalno. Bez smisla. No sve se to može desiti u trenu. Izgubiti prava. I onda, davno, kad je rat još trajao, kad su nestala ta prava, postojao je strah. Da se jednostavno dođe do institucije i da ih se zatraži, jer to je nešto posve normalno. No što ako se pojedinac, u jednom trenutku, boji Institucija, zbog raznih razloga? Što ako pojedinac ili pojedinka, a lakše mi je pisati o tome u trećem licu, ima neke svoje strahove, blokade? Da se jednostavno smrzne pred Institucijom. Da dođe položiti ispit, stane ispred zgrade, zaledi se, pa ode onda brzo, prvim tramvajem u nepoznatom smjeru. Da, teško je to pojasniti. Čini se da svaki čovjek prvo brine o sebi, svome poslu. No ima i onih koji nisu takvi. Jesu li to samoubojice? Žene samoubojice. Takvu mi je pjesmu poslao poznanik. S tim naslovom. Možda i ti službenici negdje prepoznaju takve osobe, pa ih odmah dožive kao žene- teroristice, samoubojice? Pretjerujem, ali vraćam se sada priči, pitanjima. Dakle, što ako takvi strahovi postoje i što ako takve osobe nisu u stanju riješiti svoja prava? Oni se tada nalaze niti na nebu, niti na zemlji. Kome pripadaju? Mogu na primjer, raditi, biti aktivni u svojim zajednicama, ali ih nitko, posebno ako im ne nudi stalan posao, za sve to neće niti pitati. Niti će Državi biti čudan taj apsurd, niti bilo kojem borcu za ljudska prava. Koliko je samo seminara, emisija, tekstova posvećeno ljudskim pravima. No je li se radilo o borbi za konkretne ljude? Kako su ti isti aktivisti pozivali moga oca, da ga pitaju za koga će glasovati?AIi on je, kao i njegova (naša) obitelj, bio posve sam tamo davnih devedesetih. Mještoviti brakovi su, čitam, naci- program komunista. Kome pripadaju djeca iz tih brakova? Napuštaju ih svi, jer nikome nisu po volji. Ostaju sami, sa svojim malim obiteljima, u svojim kućama, zatvoreni. Kreću se, ponešto i rade, ali ipak mogu istovremeno biti izbrisani.
Prije puta u Tursku kupovala sam hrvatske zastavice. Trebali smo, kako je organizator festivala naglasio, s tim zastavicama nastupati u povorci po gradu i predstavljati svoju zemlju. Jedva sam u Zagrebu pronašla tkanene zastavice. No na Crnom moru padala je kiša tog dana, pa povorke nije bilo. Zastavice su ostale u koferu, sada su ovdje u Skopju, u stanu u kojem boravim za vrijeme jedomjesečne stipendije. Jedan pjesnik iz Pariza nije htio predstavljati svoju zemlju, već se deklarirao kao Alžirac. U Alžiru su živjeli njegovi židovsko-poljski rođaci. On se borio za nezavisnost Alžira. U Francuskoj nema podršku. Zato je Alžirac. O svemu tome razmišljam ovih dana. U Skopju je južina, šećem gradom punim spomenika i s lijepom čaršijom. Kupila sam ondje i knjigu Meše Selimovića i Crnjanskog. Uživam čitajući njihove mudre misli. I uz rad, nalazim dovoljno vremena da mislim o svemu, o novim potezima, o borbi. Nedjelja je, na štednjaku se kuhala glavica karfiola. Stan je prazan, mirisao je na kavu. A ja sam mislila baš o tome kako se pisanjem oslobađaju strahovi i kako nestaju laži. Male bijele laži. Onih koji nisu niti na nebu niti na zemlji, koji žive u svojim svjetovima izmišljenim, za koje ne postoji razlika između sna i jave. Možda ih baš putovanja natjeraju da se suoče s velikim zgradama i konačno pobijede strahove... Šetala sam i danas centrom grada. Neki dan vozila sam se autobusom turističkim po centru. Vidjela sam memorijalni dom posvećen makedonskim Židovima koji su stradali u logoru Treblinka. Vidjela sam i groblje francuskih vojnika, koji su stradali u Makedoniji, u drugom svjetskom ratu. Za vrijeme te vožnje mislila sam ipak najviše o Romima. Posjetit ću njihovo naselje Šutke. Nekako osjećam da se novo zlo sprema i da su Romi širom svijeta, ugroženi.
Sunce je, južina, sve se naizgled čini veselim, ali ispod svega toga...
|
|
