O autoru:
Dr Zoran Pajić je do 1992 bio profesor Međunarodnog prava na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Profesionalnu karijeru nastavlja u Velikoj Britaniji na King’s Collegu u Londonu. Istovremeno je obavljao visoke savjetničke funkcije za Međunarodnu kriznu grupu i Ured Visokog predstavnika za BiH. Autor je brojnih članaka i studija, a nedavno je (kao ko-urednik) u Londonu objavio knjigu o pravno-političkoj baštini Haškog tribunala za ratne zločine.
TRANZICIJSKA PRAVDA
Danas, kao i prijenekolikovijekova, suočeni smo sa pojavom da je sasvim “normalno“ u istom licu identifikovati i „heroja“ i „ratnog zločinca“, zavisno od tumačenja strana u sukobu. Jugoslovenski ratovi s kraja prošlog vijeka generirali su mnoge slučajeve u kojima su iste individue glorifikovane kao heroji i demoinizirane kao ratni zločinci. Koliko god je ovaj fenomen apsurdan, on uporno živi među nama kao dio post-ratne realnosti i predstavlja jednu od najozbiljnijih prepreka u procesu suočavanja sa prošlošću i eventualnog pomirenja.
Primjena međunarodnog humanitarnog prava predstavlja pokušaj da se prevaziđe pomenuti apsurd i precizno definišu kršenja normi i običaja ratovanja, bez obzira na „hrabrost“ i „patriotizam“ počinilaca ratnih zločina, prema civilnom stanovništvu prije svega. Na ovoj ideji je uspostavljen i sistem međunarodnog pravosuđa koji treba da garantuje nepristrasnost u optuživanju i suđenju za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
Očekivalo se da ćefunkcionisanjemovogsistema, kao i putemnacionalnih i hibridnihsudovazaratnezločine, nepreglednežrtve zločina u ratovima na tlu bivše Jugoslavije konačno naći određenu mjeru pravičnog zadovoljena. Oslobađajuće presude hrvatskim generalima su najsvježiji primjer koji je pokazao svu dubinu jaza između zvanične sudske pravde i očekivanja preživjelih žrtava zločina. S jedne strane Tribunal je konačno presudio u korist žalbe okrivljenih, a s druge oni koji već 17 godina traže pravdu za svoje patnje i gubitke – nisu dobili bilo kakvu satisfakciju.
Brojni nalazi i izvještaji vodećih nevladinih organizacija, te reakcije organizacija žrtava rata, pokazuju da je nivo zadovoljštine tzv. „sudskom pravdom“ uopšte znatno ispod očekivanja populacije žrtava. Većina ovih udruženja izražava razočarenje ishodom suđenja i ističu da su potrebe žrtava u sudskim postupcima u dobroj mjeri iznevjerene.
A te potrebe se najčešće svode na precizna saznaja o sudbini ubijenih ili nestalih, zadnjim trenucima njihovog života, motivima počinioca zločina, naredbodavcima i neposrednim ubicama i mučiteljima... Jednom rječju, preživjelima trebaju nesumnjiva saznanja o činjenicama kako bi prestali tragati za prošlošću, doživjeli smiraj i okrenuli se budućnosti. Upravo zbog nemogućnosti suda da u potpunosti odgovori na ova pitanja, javila se ideja o tranzicijskoj pravdi čiji se mehanizmi oslanjaju na vansudske institucije, odnosno na „post-pravne“ mehanizame.
Tranzicijska pravda stavlja pred svaku društvenu zajednicu niz provokativnih pitanja i dilema o kojima treba razgovarati, voditi široki dijalog i tražiti puteve koji vode ka normalizaciji odnosa naroda u regionu bivše Jugoslavije. Crvena nit tog dijaloga, smatraju zagovornici tranazicijske pravde, vodi ka spoznaji i uvažavanju bola i patnje drugih, kao i postepenom prestanku poricanja zlocina počinjenih od strane „svojih“. Ovakav pristup bi trebao osposobiti i ohrabriti nove generacije da prekinu lanac intergeneracijske transmisije nasilja, mržnje, bijesa, osvete i osjećaja krivice.
Istraživanja vršena poslije Drugog svjetskog rata sugerišu da utvrđivanje činjenica o zločinu, doživljaj satisfakcije i osjećaja pravde jesu suštinski uslovi za ublažavanje bola žrtava pojedinačno, kao i njihovih porodica, društava i naroda – što može predstavljati temelje pomirenja.
Namjera ovog Okruglog stola je da inicira širu raspravu na svim društvenim nivoima u Bosni i Hercegovini o suočavanju sa činjenicama iz bliske prošlosti, ali sa pogledom na normalizaciju života i odnosa među narodima u sadašnjosti i budućnosti. U ovaj dijalog treba uključiti apsolutno sve aspekte koegzistencije i pomirenja, kao i institucionalne oblike ovih procesa. Podrška koju je plebiscitarno dobila ideja o formiranju REKOM-a (Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o zločinima počinjenim u ratovima na području bivše Jugoslavije) stavlja pred državne organe svih zemalja u regionu i njihovih najviših predstavnika obavezu da se o njoj javno izjasne. Takođe, ostali potencijalni oblici dijaloga imaju pravo građanstva u javnosti i treba im dati podršku, u skladu sa uslovima pojedinih društvenih zajednica. Interaktivni forumi, komisije za istinu, ankete, javni skupovi – sve su to oblici traganja za post-sudskom pravdom, tj. tranzicijom ka budućnosti.
Senzibilitet za ljudske patnje i težnje ka pravdi kojeg, po definiciji, treba da ima akademska i umjetnička zajednica, stavlja nas u prvi red inicijatora i zagovarača gore naznačenih ideja u ovoj sredini.
|
|
